Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-390/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku iz Čakovca, Kalmana Mesarića 1, protiv tuženika Privredna banka Zagreb, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, Ulica kneza Domagoja 18, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 28. siječnja 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Marcele Šprem Veljavečki, odvjetnice iz Čakovca, i zamjenika punomoćnika tuženika Gorana Ficka, odvjetnika iz Varaždina, te objave presude 14. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je djelomično povučena tužba radi isplate iznosa od 12,6 eur sa zakonskim zateznim kamatama.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju OĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.800,77 eura (tisuću osamsto eura i sedamdeset i sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa i to:

na iznos od 7,63 eur od 31. ožujka 2010. do isplate

na iznos od 21,52 eru od 30. travnja 2010. do isplate

na iznos od 23,57 eur od 31. svibnja 2010. do isplate

na iznos od 41,30 eur od 30. lipnja 2010. do isplate

na iznos od 34,24 eur od 31. srpnja 2010. do isplate

na iznos od 50,32 eur od 31. kolovoza 2010. do isplate

na iznos od 44,95 eur od 30. rujna 2010. godine do isplate

na iznos od 38,75 eur od 31. listopada 2010. do isplate

na iznos od 51,85 eur od 30. studeni 2010. do isplate

na iznos od 67,80 eur od 31. prosinca 2010. do isplate

na iznos od 56,69 eur od 31. siječnja 2011. do isplate

na iznos od 60,82 eur od 28. veljače 2011. do isplate

na iznos od 56,29 eur od 31. ožujka 2011. do isplate

na iznos od 56,51 eur od 30. travnja 2011. do isplate

na iznos od 77,80 eur od 31. svibnja 2011. do isplate

na iznos od 80,99 eur od 30. lipnja 2011. do isplate

na iznos od 99,62 eur od 31. srpnja 2011. do isplate

na iznos od 90,37 eur od 31. kolovoza 2011. do isplate

na iznos od 79,57 eur od 30. rujna 2011. do isplate

na iznos od 78,44 eur od 31. listopada 2011. do isplate

na iznos od 681,74 eur od 2. studenoga 2011. do isplate

do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 1.905,00 eur (tisuću devetsto pet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 2. lipnja 2006. u Varaždinu sklopio Ugovor o kreditu broj 9011477149 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 26.448,40 CHF obračunato po srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Jagodi Vajdić Sevšek dana 6. lipnja 2006. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se ugovorima o kreditu, koje je sklapao i ovdje tuženik, ugovarala valuta švicarski franak koja je vezana uz glavnicu, kao i ništetnost ugovornih odredbi kojima se ugovarala promjenjiva ugovorna kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, smatra da je radi takvog postupanja tužitelj tuženiku na temelju ugovorenih ništetnih ugovornih odredbi o valuti CHF uz koju su glavnica i kamata vezane, te odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke, preplatio utuženi iznos koji je tuženik stekao bez osnove i to iznos od 1.813,37 eur. Navodi da je sklopljeni ugovor o kreditu opterećen ništetnim ugovornim odredbama, obzirom je tuženik u isti jednostrano ugradio nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te nepoštenu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezan švicarski franak (čl. 4.i 6.2. ugovora o kreditu). Poziva se na odredbu iz čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku te na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima na temelju koje smatra da tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba radi čega je i podnio ovu tužbu. Prema končano postavljenom tužbenom zahtjevu, nakon izrade nalaza i mišljenja sudske vještakinje Natalije Jambrečić iz Centra poslovnih analiza Čakovec, u podnesku od 24. listopada 2024. tužitelj je zatražio da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 1.800,77 eur sa zateznom kamatom koja teče od uplate svakog mjesečnog anuiteta i to na ime preplate s osnova promjene tečaja CHF, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev kako u osnovi tako i u visini. Smatra tužbu neosnovanom i neurednom s obzirom na to da tužitelj ne postavlja deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu pa smatra da nema procesnih pretpostavki za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Nadalje, tužbeni zahtjev smatra neosnovanim i neurednim stoga što se tužitelj poziva na članak 502. Zakona o parničnom postupku, koji propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, dok u konkretnom slučaju tužitelj potraživanje temelji na utvrđenju ništetnosti i stjecanju bez osnove. Također navodi da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona obveznim odnosima, kao i promjenjiva kamatna stopa, a da je sadržaj ugovora i postupanje tuženika u cijelosti usklađeno sa zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Tuženik posebno navodi da ugovaranjem valutne klauzule strane nisu u nejednakom položaju budući valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Poziva se na stajališta Vrhovnog i Ustavnog suda Republike Hrvatske izražene u odukama Vs-Rev 1990/91 i RH U-I-1746/2006. Nadalje navodi kako je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, a u tom smjeru navodi i praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske – Rev 895/2003. Također ističe kako je tužitelj poslovno sposobna osoba koja prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao "sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza iz čega se može zaključiti da su mu bile jasne ugovorne obveze te prava i obveze. Tuženik navodi da je iluzorno za očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Navodi da se tužbeni zahtjev za isplatom temelji na pogrešnoj premisi da je tečaj morao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Smatra da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske zbog toga što tužitelj pogrešno tumači da se i na konkretni kratkoročni kredit koji više nije na snazi ista primjenjuje, te nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivom tečaju, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Zaključno ističe da je volja stranaka bila ugovaranje promjenjive kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, te da je valutna klauzula izričito dopuštena klauzula. Tuženik je ujedno istaknuo i prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku Ugovora o kreditu broj 9011477149 od 2. lipnja 2006. sa pripadajućom potvrdom o solemnizaciji, obavijest o konačnoj otplati kredita od 21. studenog 2011., punomoć od 25. ožujka 2005., presliku otplatne tablice, pregled uplata po kreditu, plan otplate, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centru poslovnih analiza d.o.o. zastupanom po direktorici Nataliji Jambrečić te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

4. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je novčano potraživanje tužitelja s osnova stjecanja bez osnove radi preplate po kreditu primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF.

7. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s tuženikom 2. lipnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 90111477149, i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, s tim da je taj ugovor 6. lipnja 2006. i solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek iz Varaždina, pod brojem OU-685/2006-1. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 26.448,40 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita te da se kredit odobrava za kupnju vozila, te da je tužitelj otplatio navedeni kredit u cijelosti.

8. Sporno je među strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF ništetna te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora, kao i to da li je nastupila zastara tog potraživanja.

9. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citirane odredbe proizlazi da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 7. prosinca 2005. tuženik

– banka, davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. O ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točci 2. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

14. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

15. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

16. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

17. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2. lipnja 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

18. Također, iz odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi i da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na ove sporne okolnosti proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

19. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu 22. listopada 2024. naveo da je predmetni kredit sklopio sa tuženikom kako bi ostvario sredstva za kupnju automobila marke Peugeot 307, koji mu je bio potreban za osobne potrebe, a kredit je sklopio upravo kod tuženika jer je to bila njegova matična banka kod koje je bio klijent. Raspitivao se i kod drugih banaka o uvjetima kreditiranja, no u to vrijeme najpovoljniji krediti bili su oni koji su bili vezani uz valutu CHF. Prije sklapanja samog ugovora kod tuženika mu nije niti ponuđen neki drugačiji ugovor te je pristao na sklapanje upravo ovog ugovora. Prije sklapanja ugovora nije vodio posebne pregovore oko pojedinih odredaba ugovora jer nije mogao pregovarati o uvjetima kredita, odnosno nije mu rečeno da to može, već mu je predočen obrazac ugovora koji je potpisao te nije bio upozoren na posebne rizike kod sklapanja takvih ugovora gdje je otplata vezana uz tečaj CHF. Razumio je da se otplata veže uz tečaj "švicarca" no nije znao da može doći do takvih drastičnih razlika u ratama i to da rata koja je u početku iznosila 1.800,00 kn naraste na iznos od 2.600,00 kn. O tome nije bio upozoren niti kod javnog bilježnika. Kredit je otplatio sam i to tako da je prijevremeno otplatio još posljednjih 8 rata kredita, a novac za to je posudio od roditelja. Naveo je da je ugovor u banci bio napisan unaprijed te da je isti pročitao. Kada je rata porasla tužitelj je išao u banku pitati zašto je do toga došlo te mu je rečeno da se kredit naplaćuje sukladno ugovoru. Nije imao posebnih pitanja o ugovoru niti u banci niti kod javnog bilježnika jer mu je sve većinom bilo jasno, a uplate anuiteta je vršio sam. Tužitelj je naveo da zna da je otplata kredita bila vezana na švicarski franak, ali da nije znao da rate kredita mogu porasti u tako visokim iznosima, odnosno da ga na to nitko nije upozorio.

20. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti našao vjerodostojnim jer je isti iskazivao izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužitelju kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudio kao jedini kredit, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužitelju posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja. Iz navoda tužitelja proizlazi da je bio svjestan da se njegova obveza veže uz valutu švicarskog franka iako mu nisu bile poznate moguće posljedice tih odredaba niti su se iste posebno pojašnjavale.

21. Kako tuženik dakle nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljem niti da su tužitelju sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09), sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o potrošačkom kreditiranju koji je sklopio ovdje tužitelj s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak.

22. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, postala je pravomoćna danom donošenja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda toga suda broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.).

23. Tužba tužitelja podnesena je 6. lipnja 2023. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan. 24. Prema objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, u konkretnom slučaju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva je počeo teći od pravomoćnosti onog dijela sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite koji se odnosio na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora kojim je otplata kredita u kunama ugovorena s valutnom klauzulom u CHF, a nastupio bi 14. lipnja 2023., a tužitelj je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu preplate s osnova ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli (a ne i s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi).

25. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Osim toga, iz odredbe članka 502.c ZPP (i to odredbe ZPP koje su na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu) proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz tog razloga je neosnovan prigovor tužitelja da je tužba neuredna s obzirom na to da tužitelj nije postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu radi čega nema procesnih pretpostavki za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je pozvavši se na pravna utvrđenja iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu, a kojim utvrđenjima je vezan i ovaj sud u ovom postupku, radi čega tužitelj nije bio dužan postaviti deklaratorni zahtjev da bi potom mogao tražiti isplatu od tuženika.

26. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na HRK uvjetovanim razlozima na koje tuženik nije mogao utjecati niti je za njih odgovoran.

27. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Natalije Jambrečić od 16. listopada 2024. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetne odredbe ugovora o kreditu, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno ono što bi tužitelj platio primjenom kupovnog tečaja tuženika za CHF prema HRK na dan isplate kredita 26. lipnja 2006. (4,653551 kn za CHF), te da je u razdoblju od 31. srpnja 2006. do 2. studenog 2011. tužitelj više platio 1.800,77 eur, a sve uzimajući u obzir i anuitete koje je tužitelj plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK nižem od tečaja CHF prema HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Nalazom je ujedno utvrđeno da razlike po osnovi promjenjive kamatne stope nije bilo budući da je ugovorom o kreditu ugovorena fiksna kamatna stopa od 3,07 % godišnje pa nije bilo niti preplate.

28. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan i izrađen sukladno danom nalogu suda. Što se tiče prigovora tuženika iz podneska od 21. listopada 2024., isti su pravne naravi te se tiču samog zadatka vještačenja, a koji zadatak sukladno članku 259. stavak 1. ZPP daje sud koji rukovodi vještačenjem. Naime, tuženik je prigovorio kako je predmetni nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban s obzirom na to da namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila fiksnog tečaja CHF te zapravo prigovara nalogu suda iz rješenja P-390/23 od 11. rujna 2024. Osim navedenog, tuženik nije imao prigovora na računski dio nalaza i mišljenja sudskog vještaka. U odnosu na taj prigovor tuženika kako na ovaj način provedeno vještačenje kojim je izračunata preplata kredita zbog promjena u tečaju, valja reći da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Dakle, budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je tužiteljici isplaćen odobreni iznos kredita.

29. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužitelj otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platio više, i to iznos od 1.800,77 eur. Tužitelj je u podnesku od 24. listopada 2024. zatražio da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 1.800,77 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to u svom nalazu izrazio vještak. Budući da je time tužitelj smanjio tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu djelomično povukao tužbu na koje se djelomično povlačenje tužbe tuženik nije očitovao, zbog čega se sukladno čl. 193. stavak 2. ZPP smatra da je na to povlačenje pristao, slijedom čega je i odlučeno kao u rješenju.

30. Kako je dakle, sud tužiteljev zahtjev našao osnovanim, kao i njegovu visinu koja je sukladna vještačkom nalazu i mišljenju, tužbeni zahtjev je u cijelosti usvojen. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužitelju za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Kako je tužitelj u sporu u cijelosti uspio sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,00 eur sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak sastava podneska od 14. veljače 2024. u zatraženom iznosu od 250,00 eur sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak sastava podneska od 24. listopada 2024. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka te precizira tužbeni zahtjev u zatraženom iznosu od 250,00 eur sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na pripremnom ročištu 14. svibnja 2024. u zatraženom iznosu od 250,00 eur, sukladno tbr. 9. st. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu 22. listopada 2024. u zatraženom iznosu od 250,00 eur sukladno tbr. 9. st. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu 28. siječnja 2024. u iznosu od 250,00 eur prema tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife, te trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 14. veljače 2025. u zatraženom iznosu od 125,00 eur sukladno tbr. 9 st. 3. i tbr. 46. Tarife. Priznat je i trošak predujma za knjigovodstveno-financijsko vještačenje u iznosu od 280,00 eur koliko je isti i plaćen. Sud nije priznao zahtijevani trošak podnesaka tužitelja 22. siječnja 2024. i 19. rujna 2024. u iznosima po 50,00 eur za svaki budući da isti nisu bili potrebni za vođenje parnice (traži dostavu odgovora na tužbu te predlaže zakazivanje ročišta), dok nije priznat niti trošak sastava podneska od 22. studenog 2024. u iznosu od 200,00 eur s obzirom na to da je navedeno u podnesku tužitelj mogao iznijeti i na ročištu održanom 28. siječnja 2025. za koje zastupanje mu je priznat zahtijevani trošak u cijelosti. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.905,00 eur. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 14. veljače 2025.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku iz Čakovca, Kalmana Mesarića 1

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, Ulica kneza Domagoja 18