Republika Hrvatska

Općinski sud u Velikoj Gorici

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

Poslovni broj: P-255/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji tog suda Marini Caren Smolčić, u pravnoj stvari tužiteljice LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Željko Macan, odvjetnik u Velikoj Gorici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koje zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić&Lui, d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene na ročištu 27. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika obje stranke, na ročištu za objavu presude 14. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos u visini 297,62 EUR (slovima: dvijestotinedevedesetsedameuraišezdesetdvacenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

3,91 Eur od 1. studenog 2008.

5,30 Eur od 1 siječnja 2009.

6,31 Eur od 1. veljače 2009.

6,76 Eur od 1. ožujka 2009.

5,51 Eur od 1. travnja 2009.

5,75 Eur od 1. svibnja 2009.

3,84 Eur od 1. lipnja 2009.

2,43 Eur od 1. srpnja 2009.

2,81 Eur od 1. kolovoza 2009.

3,55 Eur od 1. rujna 2009.

3,48 Eur od 1. listopada 2009.

2,74 Eur od 1. studenog 2009.

4,14 Eur od 1. prosinca 2009.

5,27 Eur od 1. siječnja 2010.

6,87 Eur od 1. veljače 2010.

6,50 Eur od 1. ožujka 2010.

8,68 Eur od 1. travnja 2010.

8,27 Eur od 1. svibnja 2010.

9,07 Eur od 1. lipnja 2010.

16,04 Eur od 1. srpnja 2010.

14,60 Eur od 1. kolovoza 2010.

18,98 Eur od 1. rujna 2010.

17,47 Eur od 1. listopada 2010.

15,03 Eur od 1. studenog 2010.

20,17 Eur od 1. prosinca 2010.

26,70 Eur od 1. siječnja 2011.

22,08 Eur od 1. veljače 2011.

23,70 Eur od 1. ožujka 2011.

21,64 Eur od 1. travnja 2011.

sve do isplate po stopi sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja kamata se do 31. srpnja 2015. obračunava po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba tužiteljice LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], povučena za iznos od 12,10Eur (slovima: dvanaesteuraidesetcenti).

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužiteljici LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 463,28Eur (slovima: četiristotinešezdesettrieuraidvadesetosamcenta) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 14. veljače 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje: tužiteljica) podnijela je 18. kolovoza 2023. ovom sudu tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 (dalje: tuženik) radi isplate. U tužbi navodi da je 23. ožujka 2006. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 188-50- 3359293, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 8.195,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Kredit je odobren za kupnju vozila. Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena je obveza povrata iznosa kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.

1.1. Naime, u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.2. Obzirom na navedeno predlaže da se o ništetnosti citiranih odredaba navedenog Ugovora o kreditu raspravi kao o prethodnom pitanju. Dodaje da su sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013.), citirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Ističe kako je 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl.br. Rev- 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navedeno na konačan način potvrđuje osnovu ove tužbe te su takvim utvrđenjem vezani sudovi u ovakvoj i drugim istovrsnim pojedinačnim parnicama.

1.3. Tuženik je tako tijekom otplate kredita nezakonito tužiteljici primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune sve do dana konačne otplate kredita. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku tužiteljica preplatila svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita. Tužiteljica je 20. travnja 2011. podmirila u cijelosti sve iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu. Temeljem relevantne dokumentacije za predmetni Ugovor o kreditu koju je primio od tuženika dala je sačiniti stručan izračun preplate iz kojeg proizlazi da je na ime tako plaćenih iznosa anuiteta tuženiku preplatila ukupan iznos od 309,72Eur/2.333,59 kn.

1.4. Slijedom svega naprijed navedenog, a imajući u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju stekao bez osnove dio imovine tužiteljice to ista ustaje s predmetnom tužbom koju predlaže usvojiti uz dosudu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik opširno i detaljno pojašnjava razloge temeljem kojih u cijelosti osporava istaknuti zahtjev u pogledu pravne osnove, kao i visine uz isticanje prigovora zastare. stiče kako nije sporno da su stranke sklopile predmeti Ugovor o kreditu 23.03.2006., a koji Ugovor da je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. U odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule smatra da ista neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ju upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Dodaje da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule tužiteljica obavještena prilikom sklapanja Ugovora, a ista je vlastitim izborom, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Ujedno, a obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, osobno odabrala valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.2. Ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Upravo suprotno, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

2.3. Tuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na povrat utuženog iznosa na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Zaključno predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz dosudu troška parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, tužiteljica je podneskom od 8. srpnja 2024. postavila tužbeni zahtjev u skladu s provedenim vještačenjem na način da potražuje isplatu ukupnog iznosa 297,62Eur koji se sastoji od pojedinačnih mjesečnih iznosa dospjelih u razdoblju studeni 2008.-travanj 2011., zajedno sa pripadajućom kamatom i troškovima.

3.1. Kako je prvotno postavljen tužbeni zahtjev bio u visini 309,72Eur, a bi nakon toga bio snižen, to je riječ o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva u smislu čl. 193. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11, 148/11., 25/13., 89/14. 80/22. i 155/23.; dalje u tekstu: ZPP), pri čemu je odredbom čl. 193. st. 2. ZPP-a propisano da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ali samo ako tuženik na to pristane.

3.2. Obzirom se tuženik u konkretnom slučaju nije izričito protivio takvom povlačenju nakon što mu je podnesak tuženika dostavljen, pa niti na održanom ročištu 27. siječnja 2025. (str. 38-40 spisa ) to se smatra da je pristao na povlačenje slijedom čega je o tom dijelu tužbenog zahtjeva odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 188-50- 3359293 od 23.03.2006. (stranica 4-5 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (listovi 6-8 spisa), otplatni plan (list 9-10 spisa), zahtjev za kredit od 22.03.2006. (stranica 18 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Vlatku Panjkoviću (nalaz i mišljenje sudskog vještaka od 04.07.2024. (listovi 28-30 spisa)) te dokaz saslušanjem tužiteljice (listovi 38-39 spisa).

5. Saslušana u svojstvu stranke u postupku tužiteljica je u bitnom navela da je predmetni ugovor zaključila s tuženikom za kupnju automobila za vlastite potrebe. Obratila se tuženiku za podizanje kredita i tom prilikom razgovarala s djelatnikom tuženika u poslovnici u [adresa] koji joj je ponudio zaključenje ugovora u CHF, iako je pitala i za ugovor u EUR na što joj je djelatnik odgovorio da su povoljniji uvjeti za zaključenje ugovora u CHF, odnosno da neće biti mnogo odstupanja u otplati rata, odstupanja u valuti. Isti dan je zaključila ugovor kod tuženika, ugovor je pročitala i potpisala, a osim razgovora o činjenici da je valuta CHF za nju povoljnija, s djelatnikom tuženika nije razgovarala o drugim ugovornim odredbama, odnosno iste joj nisu posebno pojašnjene, niti joj je tuženik predočio ikakve informacije o rizicima vezanim za promjenu valute uslijed rasta tečaja. Navedeni kredit je redovitim otplatama u cijelosti otplatila po isteku ugovornog razdoblja od 5 godina. Rata predmetnog kredita je na početku iznosila oko 500,00 HRK, da bi kasnije bila uvećana za 1.000,00 HRK, da bi kasnije plaćala rate od 1.500,00 HRK. Nije bila svjesna da bi rata kredita mogla toliko rasti uslijed promjena tečaja, naime bila je svjesna da bi rata mogla rasti, ali ne u tolikoj mjeri. U vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora joj je bio poznat pojam srednjeg tečaja banke. Nije se raspitivala kolika bi rata iznosila u EUR jer se oslonila na povjerenje banke, odnosno da će joj djelatnik banke dati najbolji savjet. Ne sjeća se da li je prilikom zaključenja ugovora htjela koju odredbu predmetnog ugovora izmijeniti, ali nije stekla dojam da bi isto uopće mogla.

6. Iskaz tužiteljice sud ocjenjuje vjerodostojnim jer jasno, razumljivo, logično i životno ukazuje na okolnosti u sklopu kojih se odlučila za kreditiranje i kupnju motornog vozila. Iz iskaza tužiteljice je pri tome utvrđeno da je ugovor sklopljen putem unaprijed formuliranog obrasca na čije ugovorne odredbe nije mogla utjecati te nije informirana o rizicima ugovaranja valutne klauzule sadržane u ugovoru. Osim toga, iz iskaza proizlazi da prilikom sklapanja ugovora uopće nije pregovarala s djelatnicima banke i da je sklopljen istog dana kada je pristupila u poslovnicu tuženika.

7. Kako je odluka o visini postavljenog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju ovisila o stručnom financijsko-knjigovodstvenom znanju predmetne materije, sud je temeljem dokaznog prijedloga tužiteljice odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Vlatku Panjkoviću, dipl. oec., koji je dostavio pismeni nalaz i mišljenje 4. srpnja 2024. i u kojemu je razumljivo opisao i ukazao na bitne sastojke ugovora o kreditu koji su stranke sklopile. Vještak je pojasnio kako je riječ o ugovoru o kreditu koji je sklopljen 23.03.2006. između ovdje stranka u kunskoj protuvrijednosti od 8.195,00CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Raiffeisenbank Austria d.d., važeće na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu u visini 5,95 % godišnje koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Railfeisenbank Austria d.d., sve uz rok otplate od 60 mjeseci. Mjesečni anuiteti su dospijevali na naplatu zadnjeg dana u mjesec, otplata kredita vršila se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Raiffeisenbank Austria d.d., važećem na datum dospijeća. Tijekom otplate kredita tuženik je jednostrano mijenjao nominalne kamatne stope po predmetnom kreditu, i to od 01.11.2007. kamatna stopa je promijenjena na 6,70%, od 01.05.2008. kamatna stopa je promijenjena na 7,00% te od 01.03.2009. na 7,75%.

7.1. U sklopu nalaza i mišljenja vještak je izradio tablicu (str. 29-30 spisa) u kojoj u prikazani datumi dospijeća svih novčanih iznosa kroz vrijeme otplate kredita te je zaključno izneseno mišljenje da je tužiteljica otplatom ugovora o kreditu do dana konačne otplate preplatila iznos od 297,62Eur, u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate primjenjivao početno ugovoreni tečaj CHF spram HRK na dan isplate kredita.

7.2. Nalaz i mišljenje vještaka sud ocjenjuje vjerodostojnim u cijelosti, nalazeći kako isti na jasan, stručan, razumljiv i nedvosmislen način upućuje na utvrđenja koja su predmetom ovog postupka te od utjecaja na donošenje odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu. Vještak je u sklopu nalaza i mišljenja iskazao kretanje isplata svaki mjesec kako u odnosu na periode u kojima je plaćanje za tužiteljicu bilo nepovoljnije od početno ugovorenih uvjeta (tzv. pozitivne razlike) tako i u odnosu na mjesece u kojima je plaćanje za tužiteljicu bilo povoljnije od početnih uvjeta (tzv. negativne razlike) pa su takvim izračunom sudu pruženi svi potrebni podatci za donošenje odluke u konkretnom slučaju.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice ovaj prvostupanjski sud primijenio je slijedeće materijalnopravne odredbe:

8.1. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019.) te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023.), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.2. Odredbom čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

8.3. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8.4. Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22: dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni.

8.5. Odredbom čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. 21.Odredbom čl. 7. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. 22.Odredbom čl. 322. ZOO-a propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

8.6. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

8.7. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka je propisano da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

8.8. Odredbom čl. 1111. ZOO-a je propisano (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice s osnova stjecanja bez osnove u iznosu od 44.694,94 s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koji je novčani iznos prešao u imovinu tuženika ispunjenjem odredaba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, a koje odredbe tužiteljica ocjenjuje nepoštenima u smislu čl. 81. i 82. ZZP, a posljedično tome i ništetnima sukladno čl. 87. st. 1. ZZP, pri čemu se poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., djelomično potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

10. U postupku je utvrđeno te je nesporno između stranaka da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili 23. ožujka 2006. Ugovor o kreditu broj:

188-50- 3359293. Riječ je o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila kojim je tužiteljici odobren iznos od 8.195,00 CHF obračunat prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Kredit se trebao otplatiti u 60 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća kredita. Nadalje, nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,95% (čl. 2. Ugovora). Osim toga, odredba čl. 7. ugovora sadrži ugovorenu valutnu klauzulu obzirom da je navedeno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećim prema danu dospijeća, a prema otplatnom planu, pri čemu anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

11. U postupku nije sporno kako je tuženik nakon sklapanja ugovora o kreditu jednostrano mijenjao visinu kamatne stope kredita i koja činjenica je vidljiva iz prijepisa knjigovodstvene kartice kredita. Nadalje, na visinu mjesečnih anuiteta je osim promjene kamate utjecala i promjena tečaja odnosno razlika između tečaja koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora odnosno isplate kredita a prema kojemu je izrađen početni otplatni plan (i prema kojemu je tužiteljica kao potrošač imala realna očekivanja u odnosu na nastavak plaćanja) i tečaja koji je vrijedio na svaki dan dospijeća mjesečnih anuiteta.

12. Stoga je za predmet postupka odlučujuće utvrđenje da li je takvo postupanje tuženika, glede ugovaranja i primjene valutne klauzule u CHF bilo dopušteno i zakonito ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužitelja na isplatu utuženih novčanih iznosa. Također, u postupku je bilo potrebno se osvrnuti na istaknute prigovore tuženika koji uključuju prigovor zastare i utvrditi osnovanost ili neosnovanost istih.

13. Na temelju provedenog dokaznog postupka, savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u CHF nije bilo dopušteno te da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora.

14. Prvenstveno se ističe da su odredbe ZZP implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

15. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 JZ i RZ, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 L od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C- 92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C- 154-15, C-307/15 i C-308/15 OZ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 J i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

16. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti odnosno i u slučaju kada se potrošač nije pozvao na takvu zaštitu, što je proizlazi iz presude suda u predmetu C-243/08, Pannon GSM od 4. lipnja 2009., ECLI:EU:C:2009:350, t. 32. Takvo stajalište je u skladu sa nacionalnim odredbama Zakon o obveznim odnosima (čl. 327. st. 1. ZOO) koje također propisuju obvezu suda da na ništetnost ugovornih odredbi pazi po službenoj dužnosti.

17. Obzirom na činjenične navode tužbe kao i po službenoj dužnosti i u ovom postupku je provedena kontrola ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u konkretnom Ugovoru o kreditu.

18. Ujedno, za predmet spora je od utjecaja i činjenica da je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje valutne klauzule u CHF te ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kako je predmet postupka u skladu s dispozicijom tužiteljice ograničen na potraživanje po osnovi ugovaranja valutne klauzule u CHF (ne i promjenjive kamatne stope ) to valja ukazati kako je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su banke ( između kojih i tuženica ) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP).

19. U tom smislu je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

20. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (u tom smislu i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

21. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to s jedne strane činjenice da je u ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF te činjenice prema kojoj je ugovor sklopljen u obliku koji je unaprijed formuliran od strane banke tj. prednika tuženika na način da je u sebi sadržavao valutnu klauzulu u CHF (čl. 7. Ugovora ).

22. U odnosu na utvrđenje glede pojedinačnog pregovaranja ovaj sud ukazuje da odredba čl. 81. st. 2. ZZP-a koji je vrijedio u trenutku kada su stranke sklapale ugovor o kreditu, sadrži presumciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

23. Provedenim postupkom je na nedvojben način utvrđeno da je tuženik kao banka odredbu o valutnoj klauzuli sadržao u čl. 7. ugovora, na formuliranom standardnom obrascu, dok tužiteljica tom prilikom nije mogla utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu.

23.1. Navedeno potvrđuje iskaz tužiteljice kojim ukazuje da je ugovor sa tuženikom sklopljen na način da se uopće nije pregovaralo s djelatnicima tuženika tj. banke. Tužiteljica je u tom smislu predmetni ugovor zaključila s tuženikom istog dana kada je pristupila u poslovnicu tuženika radi odobrenja namjenskog kredita za kupnju rabljenih vozila kod MCR-MAZDA d.o.o. i to putem unaprijed sročenih i predloženih uvjeta na koje nije mogla utjecati.

23.2. Dakle, ukoliko je tužiteljica htjela kupiti motorno vozilo za koje se odlučila, to je mogla učiniti jedino pod uvjetima koji su unaprijed određeni od strane tuženika bez mogućnosti pregovaranja o istima.

24. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužiteljice u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Tuženik je dakle raspolagao stručnim znanjem u odnosu na rizičnost ugovaranja valutne klauzule, a koju rizičnost nije prezentirao (i koje utvrđenje proizlazi iz iskaza tužiteljice), već je naprotiv sugerirano da je kreditiranje u predloženom obliku i valuti CHF povoljno.

25. Nadalje, kod takvog ugovaranja ugovorna odredba dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer omogućuje jednoj ugovornoj strani (u ovom slučaju banki tj. tuženiku) da stekne korist iz okolnosti koje su unaprijed ugovorene, a koje dovode do promjene mjesečnih anuiteta u budućnosti.

26. Jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja predstavlja odredivost cijene, prema kojoj cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva. Kada tužiteljica sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena osim ugovorenim kamatama (koje su promjenjive) i tečajem CHF u odnosu prema kunama.

27. Tužiteljici se prezentira i dostavlja otplatni plan upravo prema takvim početnim uvjetima, u ugovoru navodi da će se otplata vršiti prema jednakim mjesečnim anuitetima (čl. 7. Ugovora) pa ju se na taj način dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti prema ugovorenim i predočenim mu uvjetima. Međutim, rast tečaja valute CHF te činjenica ugovaranja valutne klauzule dovodi do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužiteljica ne može biti niti približno sigurna koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu.

28. Provedenim vještačenjem je u tom smislu utvrđeno da je početni mjesečni anuitet (koji je tužiteljici prezentiran i temeljem kojeg je pretpostavljao da će se vršiti otplata) na dan isplate kredita iznosio 158,24kn. Međutim, upravo uslijed ugovaranja valutne klauzule mjesečni anuiteti počinju rasti te u određenim periodima iznose značajno više od novčanog iznosa koji bi se plaćao prema početno ugovorenom tečaju.

29. Takva situacija nedvojbeno dovodi do neravnoteže u odnosima stranaka, pri čemu rast mjesečnih anuiteta uslijed promjena ugovorene valutne klauzule dovodi tužitelja kao potrošača u stanje financijske nesigurnosti.

30. Stoga je ovom sudu dopušteno ocjenjivati da li su odredbe konkretnog ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF poštene te provedeni dokazi jasno i nedvosmisleno ukazuju na utvrđenje prema kojemu su odredbe u odnosu na valutnu klauzulu nepoštene, obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

31. U tom smislu je provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez djelomične ništetnosti (čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorenog tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan i po kojem bi se plaćalo da nije bilo promjene tečaja. Posljedica ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a), pa kako su sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača takve odredbe ništetne, a sukladno Direktivi o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima trebaju biti "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužiteljici vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule i tečaja važećeg kod isplate kredita. Riječ je o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (čl. 1111. ZOO-a).

32. Razmatrajući prigovor zastare sud je utvrdio da takav prigovor tuženika nije osnovan. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužiteljica osobno nije podnosila tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužiteljice jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012., a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za sva potraživanja koja su dospjela zaključno s 4. travnjem 2007. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). Navedeno stajalište je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojemu zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), što znači da ista u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći tek 14. lipnja 2018. kada je prvostupanjska odluka u kolektivnom sporu u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna.

32.1. Obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO-a).

32.2. Stoga su u odnosu na tužiteljice i pitanje zastare odlučne dvije činjenice. Prva prema kojoj je podnošenjem tužbe 12. lipnja 2023. ista podnesena unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

32.3. S druge strane, tužiteljica ne bi trebala ostvarivati pravo na isplatu glede novčanih iznosa koji su dospjeli i plaćeni pet godina prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, odnosno prije 4. travnja 2007., tj. petogodišnjeg roka zastare koje se računa za stjecanje bez osnova. Kako najstarije utuženo potraživanje dospijeva u studenom 2008. prigovor zastare niti u tom smislu nije osnovan.

32.4. Navedeno je u skladu sa zauzetim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. koje glasi:

" Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

32.5. Vrhovni sud od zauzetog stajališta nije odstupio te je isto potvrdio na sjednici građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

32.6. Stoga temeljem svega navedenog istaknuti prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

33. Kako je tužiteljica svoj konačni tužbeni zahtjev postavila (kako u ukupnom iznosu tako i u pojedinačnim mjesečnim, a u dijelu zahtjeva za kamatu odnosno dospijeća) u potpunosti u skladu s rezultatima vještačenja i iznosa utvrđenih u nalazu i mišljenju vještaka te je u konačnici od tuženika zatražila isplatu više preplaćenog iznosa, a po ništetnoj odredbi ugovora o kreditu, ovaj sud je usvojio zahtjev tužiteljice, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO te je tužiteljici dosudio iznos od 297,62Eur i odlučio kao u izreci ove presude.

34. Sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, dok visina zateznih kamata proizlazi iz čl. 29. st. 2., 7. i 8. ZOO. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

34.1. Slijedom navedenog, a s obzirom da se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, to je valjalo istome naložiti isplatu zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od dana njihove uplate, a kako su isti utvrđeni nalazom stalnog sudskog vještaka.

35. U odnosu na trošak postupka sud je donio odluku o istome temeljem čl. 154. st. 5., čl. 155., i čl. 164. ZPP-a, kao i temeljem odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023.; dalje Tarifa), uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora slijedom čega je tužiteljici, kao osnovan priznat slijedeći trošak:

- sastav tužbe – 25bodova (Tbr. 7./1. Tarife)

- zastupanja na ročištima 7. svibnja 2024. i 27. siječnja 2025. - 25 bodova svako, odnosno ukupno 50bodova (Tbr. 9./1. u svezi Tbr. 7./1., 3., 6. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 8. srpnja 2024. - 25bodova (Tbr. 8./1. u svezi Tbr. 7./1., 4., 7. i 8. Tarife)

što zbrojeno čini ukupno 100 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda 2,00Eur (Tbr. 54. Tarife) daje iznos priznatog troška postupka od 200,00Eur, koji uvećan za osnovano zatražen materijalni trošak financijskog vještačenja u visini 250,00Eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 6,64Eur i djelomično za trošak pristojbe na prvostupanjsku presudu u iznosu 6,64Eur ukupno iznosi 463,28Eur.

35.1. Djelomično je neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu za troška pristojbe na prvostupanjsku presudu i to za iznos od 6,64Eur. Naime, ne može na teret tuženika ići činjenica da tužiteljica nije platila u polovici dužnog iznosa pristojbu presudu u roku od tri dana od dana elektroničke dostave iste odluke, koja mogućnost joj je ostavljena odredbom čl. 7. st. 1. i/ili 3. ZSP. Naime, ukoliko tužiteljica iskoristi istu mogućnost, a sud joj dosudi potraživani trošak u iznosu 13,28Eur u trenutku kada tužiteljica još nije u obvezi platiti sudsku pristojbu na presudu to bi sud tužiteljici dosudio više no što joj pripada. Nadalje, neosnovan je zahtjev za naknadu troška parničnog postupka na ime pristupa na ročište za objavu presude u vrijednosti 25bodova, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate. Naime, tužiteljici nije priznat trošak za pristup na ročište za objavu presude u navedenom iznosu jer nije potreban za postupak u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, a čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve tim više što intencija zakonodavca kada je propisano uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e- oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Istovremeno je isto postupanje i u suprotnosti s odredbom čl. 10. ZPP koja propisuje da će kako sud tako i stranke te svi drugi sudionici nastojati da se postupak provede sa što manje troškova.

35.2. Odluka o kamati na dosuđeni parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. ZPP, a o visini iste na odredbi čl. 29. st. 2., 7. i 8. ZOO.

35.3. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke rješenja.

U Velikoj Gorici 14. veljače 2025.

Sutkinja

Marina Caren Smolčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

DN-a:

1. Tužiteljici, po pun.

2. Tuženiku, po pun.