Posl. br. P-906/2022-51

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužiteljice BL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Manueli Grbac Parčić odvjetnici iz Pule, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po OU Poldan i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave zaključene dana 22. siječnja 2025. održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tužene, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 14. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužiteljici BL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]

iznos

od

743,59

eura

(slovima:sedamstočetrdesettrieuraipedesetdevetcenti) zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

-na iznos od 8,95 eura od 30.11.2007 do isplate;

-na iznos od 8,87 eura od 31.12.2007 do isplate;

-na iznos od 8,79 eura od 31.01.2008. do isplate;

-na iznos od 8,70 eura od 29.02.2008 do isplate;

-na iznos od 8,62 eura od 31.03.2008 do isplate;

-na iznos od 8,53 eura od 30.04.2008.do isplate;

-na iznos od 13,04 eura od 31.05.2008 do isplate;

-na iznos od 12,91 eura od 30.6.2008 do isplate;

-na iznos od 12,78 eura od 31.7.2008 do isplate;

-na iznos od 12,65 eura od 31.8.2008 do isplate;

-na iznos od 12,51 eura od 30.9.2008 do isplate;

-na iznos od 12,37 eura od 31.10.2008 do isplate;

-na iznos od 12,23 eura od 30.11.2008 do isplate;

-na iznos od 12,10 eura od 31.12.2008 do isplate;

-na iznos od 11,96 eura od 31.01.2009. do isplate;

-na iznos od 11,82 eura od 28.02.2009 do isplate;

-na iznos od 19,01 eura od 31.03.2009 do isplate;

-na iznos od 18,77 eura od 30.04.2009.do isplate;

-na iznos od 18,53 eura od 31.05.2009 do isplate;

-na iznos od 18,30 eura od 30.6.2009 do isplate;

-na iznos od 18,06 eura od 31.7.2009 do isplate;

-na iznos od 17,82 eura od 31.8.2009 do isplate;

-na iznos od 17,58 eura od 30.9.2009 do isplate;

-na iznos od 17,33 eura od 31.10.2009 do isplate;

-na iznos od 17,08 eura od 30.11.2009 do isplate;

-na iznos od 16,83 eura od 31.12.2009 do isplate;

-na iznos od 16,57 eura od 31.01.2010. do isplate;

-na iznos od 16,31 eura od 28.02.2010 do isplate;

-na iznos od 16,05 eura od 31.03.2010 do isplate;

-na iznos od 15,80 eura od 30.04.2010.do isplate;

-na iznos od 15,52 eura od 31.05.2010 do isplate;

-na iznos od 15,25 eura od 30.6.2010 do isplate;

-na iznos od 14,97 eura od 31.7.2010 do isplate;

-na iznos od 14,71 eura od 31.8.2010 do isplate;

-na iznos od 14,43 eura od 30.9.2010 do isplate;

-na iznos od 14,14 eura od 31.10.2010 do isplate;

-na iznos od 13,86 eura od 30.11.2010 do isplate;

-na iznos od 13,57 eura od 31.12.2010 do isplate;

-na iznos od 13,28 eura od 31.01.2011. do isplate;

-na iznos od 12,98 eura od 28.02.2011 do isplate;

-na iznos od 12,69 eura od 31.03.2011 do isplate;

-na iznos od 12,38 eura od 30.04.2011.do isplate;

-na iznos od 12,08 eura od 31.05.2011 do isplate;

-na iznos od 11,77 eura od 30.6.2011 do isplate;

-na iznos od 10,41 eura od 31.7.2011 do isplate;

-na iznos od 10,12 eura od 31.8.2011 do isplate;

-na iznos od 9,83 eura od 30.9.2011 do isplate;

-na iznos od 6,67 eura od 31.10.2011 do isplate;

-na iznos od 6,46 eura od 30.11.2011 do isplate;

-na iznos od 6,25 eura od 31.12.2011 do isplate;

-na iznos od 6,03 eura od 31.01.2012. do isplate;

-na iznos od 5,82 eura od 28.02.2012 do isplate;

-na iznos od 5,60 eura od 31.03.2012 do isplate;

-na iznos od 5,38 eura od 30.04.2012.do isplate;

-na iznos od 5,16 eura od 31.05.2012 do isplate;

-na iznos od 4,94 eura od 30.6.2012 do isplate;

-na iznos od 4,71 eura od 31.7.2012 do isplate;

-na iznos od 4,48 eura od 31.8.2012 do isplate;

-na iznos od 4,26 eura od 30.9.2012 do isplate;

-na iznos od 4,02 eura od 31.10.2012 do isplate;

-na iznos od 3,79 eura od 30.11.2012 do isplate;

-na iznos od 3,55 eura od 31.12.2012 do isplate;

-na iznos od 3,31 eura od 31.01.2013. do isplate;

-na iznos od 3,07 eura od 28.02.2013 do isplate;

-na iznos od 2,83 eura od 31.03.2013 do isplate;

-na iznos od 2,58 eura od 30.04.2013.do isplate;

-na iznos od 2,34 eura od 31.05.2013 do isplate;

-na iznos od 2,09 eura od 30.6.2013 do isplate;

-na iznos od 1,83 eura od 31.7.2013 do isplate;

-na iznos od 1,58 eura od 31.8.2013 do isplate;

-na iznos od 1,32 eura od 30.9.2013 do isplate;

-na iznos od 1,06 eura od 31.10.2013 do isplate;

-na iznos od 0,80 eura od 30.11.2013 do isplate;

-na iznos od 0,53 eura od 31.12.2013 do isplate;

-na iznos od 0,27 eura od 31.01.2014. do isplate;

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.444,88 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja tj. od 14.2.2025.godine pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III Odbijaju se, tužiteljica prema tuženiku sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa priznatog u stavku II izreke sa kamatom na isti, te tuženik prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. podnio tužbu u kojoj navodi da je 18. siječnja 2007. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 112-50-3882080 kojim mu je tuženik odobrio iznos od 19.562,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Odredbom čl. 2.1. Ugovora ugovorena je redovna, promjenjiva kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,20%. Kamatna stopa mijenjana je jednostranom odlukom tuženika na 6,20%, 6,75%, 7,75%, 7,50% i na 6,75%. Tijekom zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, kojom da je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Poziva se i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revt-249/19 od 9. travnja 2015. glede ugovorne kamate.

2. Tužena u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan. Navodi da tužitelj tvrdi da su nepoštene i ništetne klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje da je Trgovački sud u Zagrebu presudom posl. br. P – 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da predstavljaju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a koja presuda da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. Granice pravomoćnosti predmetnih presuda ne protežu se na predmet ovog spora budući se iste odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF i to samo na one koji su još u otplati. Podredno i dopunski je potrebno naglasiti da se postupak u kojem su donesene gore citirane presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku, a što je razvidno iz same naravi postupka kao i obrazloženja citiranih presuda, sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. U svrhu potvrde navedenog, upućuje se na str. 54. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine gdje sud navodi: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Dakle, iz samog obrazloženja citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Slijedom navedenog, na tužiteljici je teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Odredbom članka 83. ZZP/03 propisano je: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je: „Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.“ Odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je: „Ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.“ Imajući na umu gore citirane odredbe ZZP/03 prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, potrebno je utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti te konkretne sporne odredbe već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužiteljici kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. i 7. Ugovora je jasna, uočljiva i razumljiva. Iz citiranih odredbi notorno proizlazi da je predmetna odredba tužiteljici bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, iz članka 1. Ugovora nesporno proizlazi da će se tužiteljici isplatiti iznos od 37.940,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti dok je u članku 7. Ugovora ugovoreno i jasno te razumljivo obrazloženo da će tužiteljica kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF. Tužiteljici je na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te joj je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tužene na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno. Ujedno je tužiteljici kod zaključenja ugovora predan i otplatni plan gdje su opet anuiteti izraženi u valuti CHF te je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja. Štoviše, na svakoj stranici otplatnog plana podebljanim slovima naglašeno je: „Informaciju o važećim tečajevima valuta na dan možete dobiti korištenjem usluga telefonskog servisa RBA DIREKT pozivom telefonskog broja: [broj telefona].“ Dakle, već iz toga proizlazi da je tužena tužiteljicu izričito i pisano upozorila na mogućnost promjene valute na dan dospijeća te shodno tome i promjeni visine anuiteta te osigurala pravodobno obavještavanje o navedenom. Predmetni Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine 78/1993, 29/1994, 162/1998) propisano je: „Pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate s njihovim sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu.“ Imajući na umu citiranu odredbu Zakona o javnom bilježništvu kao i činjenicu da je predmetni Ugovor solemniziran, to je nedvojbeno da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Je li tužiteljici predmetna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva treba cijeniti i s aspekta postupanja i osobnih odlika same tužiteljice kao potrošača. Prilikom toga svakako treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU, a koja je obvezujuća i za naše sudove te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Konačno je glede ovog elementa procjene nepoštenosti ugovorne odredbe potrebno naglasiti da niti tužiteljica niti tužena nisu mogle niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne ukupne troškove kredita s osnove promjena valute budući nije moguće unaprijed znati kretanja vrijednosti valute. Ono što je jedino važno jest da je tužiteljici bilo poznato odnosno nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita. Slijedom svega navedenog, notorno je da je tužiteljici sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva pa slijedom toga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost sukladno odredbama ZZP/03. Tužena je uvijek nudila više mogućnosti glede valutne klauzule (u EUR, USD, CHF ili kune) ovisno o vremenu zaključenja pojedinog ugovora. Dakle, kod tužene je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bilo moguće pregovarati o valutnoj klauzuli te ovisno o željama i kreditnoj sposobnosti pojedinog klijenta odabrati jednu od ponuđenih opcija. Tužiteljica je pristala i odabrala kredit s valutnom klauzulom u CHF. Valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Prvenstveno je potrebno imati na umu važnu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu padala, to bi tužiteljica morala vratiti manji iznos kredita. Već iz toga jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena! Tužiteljica je zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu bila dužna vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute bi bila dužna vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan. Navedeno je ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. I u odnosu na ovu ugovornu odredbu, tuženica ističe da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Naime, nalazi se u članku 2. (drugom) Ugovora te u istoj stoji: „godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora).“Glede razumljivosti predmetne odredbe tužiteljici ponovno se naglašavaju sljedeće činjenice: 1. Odredba je gramatički jasna i razumljiva te je uočljiva, odnosno nema ništa dvojbeno ili sporno u pojmu „promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora), 2. Ugovor je solemniziran i sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, obrazložen je tužiteljici, 3. Tužena je tužiteljici objasnila posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. Važno je za naglasiti da u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne. Sporne su bile samo promjene kamatnih stopa sukladno Odluci banke ukoliko nisu bili jasni kriteriji tj. parametri za promjenu kamatne stope. Tužena je mijenjala kamatne stope samo onda kada je za to imala opravdani razlog, te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava. Sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, u toč. VI propisano je opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Kriteriji za utvrđivanje promjene kamatnih stopa detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada. Upravo je temeljem tih Općih uvjeta i akata tuženice potrebno ocijeniti opravdanost i poštenost tuženice glede promjene kamatnih stopa. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za kredit s valutnom klauzulom u CHF, a sukladno uputi Hrvatske narodne banke, bili su kretanje: a) 6- mjesečnog LIBOR.a za CHF, b) Trošak regulatora (obvezna pričuva banaka koja se mora održavati na računu HNB-a po propisanoj naknadi i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima), c) CDS – premija rizika za Republiku Hrvatsku. Promjene tih parametara uzrokuju promjene kamatne stope time da je potrebno naglasiti da su troškovi financiranja za vrijeme otplate kredita porasli znatno više nego što je tuženica povećala kamatnu stopu tužiteljici, odnosno na svoju štetu, povećao ju je manje nego što je po tim parametrima trebao. Ovdje je svakako bitno naglasiti da se jednaka kamatna stopa onoj promijenjenoj, primjenjivala na nove ugovore o kreditu, a iz čega proizlazi da se kamatna stopa pošteno mijenjala jer banka kamatu na nove kredite mora postavljati sukladno tržišnim uvjetima. U protivnom ne bi mogla zadovoljiti uvjete na tržištu. Znači, kamatna stopa po kreditima u tijeku bila je usklađivana sa kamatnom stopom koju banka u tom trenutku nudi na tržištu, a takva se kamatna stopa formulirala sukladno naprijed izloženoj formuli. Konačno, odredbom članka 83 ZZP/03 propisano je: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ U konkretnom slučaju radi se o namjenskom Ugovoru o kreditu, zaključenog u svrhu kupnje osobnog automobila. Protivi se zatraženoj kamati. Glede promjenjive kamatne stope, tuženica nije bila nepoštena budući da je ista postupala u cijelosti u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, u skladu s ugovorom, s općim uvjetima tuženice kao sastavnim dijelom ugovora te je u konačnici kamatnu stopu prilagođavala tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji, a sve kako je naprijed detaljno obrazloženo. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tuženica nije znala kako će se kretati tržišni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope. Dakle, tuženica je bila poštena u trenutku primitka povećanih anuiteta zbog povećanja kamatne stope. Tuženica ističe i prigovor zastare potraživanja. Slijedom svega navedenog, tuženica predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužiteljici da tuženici naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima 5-27 spisa, 49-436 spisa, 463 spisa, 467-483 spisa, 508-524 spisa- prvostupanjska presuda, 554-566 spisa, 585-591 spisa, 593-609 spisa- dopuna nalaza vještaka.

4. Preostali tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj koji je glede preostale kondemnacije specificiran kako u ranijem podnesku od 10.7.2020. godine, tako i sukladno dopunskom nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na ročištu od 22.1.2025.godine, osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari već je bila donesena prvostupanjska presuda pod poslovnim brojem P-1325719 od 27.10.2021. godine, listovi 508 do 524 spisa, koja je potvrđena odlukom Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1183/21-2 od 16.11.2022.godine u dijelu u točkama I, II i dijelu točke III glede isplate iznosa od 21.684,18 kn sa kamatama na svaki pojedini iznos kao je to i navedeno na str. 1 do 3 drugostupanjske odluke, dok je prvostupanjska presuda ukinuta u preostalom dijelu u točki III izreke za iznos od 5.602,61 kn i u točkama IV i V izreke te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje, list 3 izreke drugostupne odluke. Kao razlog ukidanja tog dijela navodi se citira se:

"24. Međutim, kada se radi o novčanoj svoti koja se odnosi na preplaćene kamate po stajalištu ovog suda zastara je počela teći 13.lipnja 2014., a kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019. to se može zaključiti da je zastara podnošenjem tužbe prekinuta. Međutim, u tužbi, a traži se plaćanje svote od 8.096,70 kn, nije navedeno koliki iznos tražene svote se odnosi na preplaćena kamate, a koliki iznos na preplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Po stajalištu ovog suda kod preinake tužbe za preinačeni dio zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe od 12. lipnja 2019., već osnovanost prigovora zastare treba cijeniti s obzirom na vrijeme preinake tužbe (povećanja tužbenog zahtjeva) a to praktično znači da , ukoliko se povećanja tužbenog zahtjeva odnose (10. srpnja 2020. i 24. studenog 2020.) na preplaćene kamate, da je nastupila zastara povećanog zahtjeva. Međutim, propust je suda što nije razjasnio na što se sve odnosi svota navedena u tužbi u iznosu od 8.96,70 kn, tj. nije utvrdio koliki dio svote se odnosio na promjenljivu kamatnu stopu a koliki na valutnu klauzulu. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice, tj. nije razjasnio koliku svotu je tužiteljica tražila na ime promjenljive kamatne stope u tužbi, što će u nastavku postupka uraditi, jer bez utvrđenja te činjenice se ne može ocijeniti osnovanost prigovora zastare u odnosu na ovaj dio zahtjeva. U nastavku postupka sud će pokušati utvrditi ovu činjenicu na temelju izvedenih dokaza, a ako je ne bude mogao utvrditi primijeniti će pravila o teretu dokazivanja. 13 Poslovni broj: Gž-1183/2021-2 25. Radi navedenog valjalo je točku III izreke pobijane presude za iznos od 5.602,61 kn ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje." završen citat.

6. Vezano za izraženo pravno stajalište da za preinačeno dio zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe od 12.6.2019.godine već da vrijeme zastare treba cijeniti s obzirom na vrijeme preinake tužbe jer da se kod povećanja tužbenog zahtjeva radi o preinaci tužbe pa da zastara u takvom slučaju u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva počinje teći od dana kad je tužba preinačena, takvo pravno stajalište je doista postojalo od strane VSRH izraženo primjerice u Rev-x 526/2018 od 28.5.2019.godine, zatim u Revr-1797/10-2 , Revx 424/11-2 itd.). Međutim isto je u cijelosti promijenjeno primjerice na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Rh Su-Iv-123/2024-5 od 27.5.2024.godine na kojoj je vezano za opisano izraženo pravno stajalište da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190 i 191 ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Takvo stajalište su prihvaćala i ranije neki od županijskih sudova primjerice presuda Županijskog suda u Vukovaru Gž-168/2024-3 od 16.10.2024.godine itd. Stoga vrijeme zastare u odnosu ne preostali dio kondemnacije vezano za potraživanje s osnova preplaćene kamate, jer je samo u tom dijelu ranije prvostupanjska presuda ukinuta, valja sagledati do dana podnošenja prvotne tužbe tj. do 12.6.2019.godine list 1 spisa. U odnosu na deklaratoran dio tužbe i kondemnaciju vezanu za preplatu s osnova promjene tečaja u tom dijelu navedena prvostupanjska presuda je postala pravomoćna pa nema mjesta dva puta odlučivati o istoj stvari (res iudicata). Ukazuje se jedino višem sudu da je sukladno članku 366 a st. 1 ZPP-a vezan zabranom ponovnog ukidanja sukladno i pravnom stajalištu izraženom na sastanku Građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5.11.2020. godine Su IV-308/2020. Stoga će ovaj sud isključivo samo radi razumijevanja ponoviti obrazloženje vezano za ništetnost u svezi s odlučivanjem glede preostalog dijela kondemnacije.

7. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da su parnične stranke dana 18.1.2007.godine zaključile Ugovor o kreditu broj ugovora 112-503882080 koji prileži na listovima 5 do 8 spisa, u daljnjem dijelu teksta predmetni ugovor, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 19.562,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, članak 1 predmetnog ugovora. Člankom 4 predmetnog ugovora kredit je odobren na rok otplate od 7 godina, str. 5 spisa.

8. Nije sporna činjenica da je dana 19.1.2007.godine predmetni ugovor ovjerio javni bilježnik pod brojem ovjere OU -21/07-1.

9. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 2. predmetnog ugovora ugovorena redovna kamata iznosila od 5,20%- godišnje, te da je ugovorena valutna klauzula u kojima se glavnica i anuiteti veću za valutu švicarskog franka . Stoga nije sporna činjenica da je predmetni kredit ugovoren u valuti CHF tj. da je glavnica vezana za Švicarski franak. Nije sporna činjenica predmetni kredit nije konvertiran, Nije sporna činjenica da su se na ročištu od 22.1.2025.godine na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja punomoćnici stranaka izričito suglasili da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu.

10. Nije sporna činjenica koja je vidljiva i iz sadržaja predmetnog ugovora na str. 5 do 8 spisa, da je predmetni ugovor sačinila banka,.

11. Nije sporna činjenica da na listovima 17 do 20 spisa prileži otplatni plan za predmetni ugovor o kreditu.

12. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 11 do 16 spisa prileži prijepis knjigovodstvene kartice po predmetnom kreditu, dok na str.22 do 23 i 25 do 27 spisa prileže obavijesti tuženika tužitelju vezano za promjenu kamatne stope.

13. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

14. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći preostali tužbeni zahtjev ali i sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanost osnove i visina preostalog dijela tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje da li tužitelj traži kroz ovu parnicu da mu se prizna da je ugovorena fiksna kamatna stopa , da li je nepoštena ugovorna odredba predmetnog ugovora i to dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnom odredbi o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima s glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. U svezi s tim sporno je pitanje da Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti je bio neosnovan u cijelosti, a što je dijelom već i obrazloženo.

15. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine) a kako je tužba tužitelja zaprimljena dana 12.6.2019.godine to nije protekao petogodišnji zastarni rok. Konačno vezano za valutnu klauzulu, što je predmetom ovog spora, vrijedi analogno sve ono što je prethodno navedeno s time što valja za taj dio tražbine vezano za prekid zastare uzimati datum 14.6.2018.godine sukladno odluci Visokog trgovačkog suda Pž-6632 /2017. ,a što je potvrđeno kroz odluku Vrhovnog suda RH Rev 2221/2018-11 od 3.9.2019.godine, zbog čega niti od 14.6.2018. godine pa do 12.6.2019.godine kad je bila podnesena tužba u ovom predmetu, nije protekao rok iz čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa ni za tu tražbinu tužitelja nije nastupila zastara. Osim toga kako je već i navedeno, sukladno i recentnoj praksi Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela VSRH 2724 od 27.5.2024.godine u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190 i 191 ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Stoga je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan i za preostalu tražbinu iz kondemnacije. Isto tako sukladno članku 190 i 191 ako se i radi o objektivnoj preinaci valjalo bi je dopustiti i iz razloga svrsishodnosti.

16. Nadalje, i u revizijskog odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi (list 7 i 8 obrazloženja) da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatak posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.Stoga budući je došlo prekida zastare zastarni rok je ponovno počeo teći u odnosu na preplaćenu kamatu donošenjem odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž- 7129/13 od 13.6.2014.godine točnije 14.6.2014.godine ( tom smislu ide i Gž- 1616/2019 od 18.6.2020.godine –presuda Županijskog suda u Osijeku), a u odnosu na valutnu klauzulu od 14.6.2018.godine, pa kako je ponavlja se predmetna tužba zaprimljena na sudu dana 12.6.2019.godine to nije istekao petogodišnji zastarni rok, što je uostalom dijelom o obrazloženoj već u ukidbenoj odluci kao što je obrazloženo da tužitelj (prednik tužiteljice) ima status potrošača što u cijelosti prihvaća i ovaj sud .

17. U odnosu na pravni interes tužitelja tužitelj je u ovoj pravno stvari cijeneći njegov cjelokupan tužbeni petit podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine.

18. U odnosu na meritum spora tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka točnije vezano za preostalu kondemnaciju u konačnici specificirao svoj kondemnatoran tužbeni zahtjev sukladno dopuni nalaza od 1.4.2024.godine, listovi 593 do 609 spisa o čemu će kasnije biti riječi.

19. Nadalje, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

21. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

22. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da nije točno da nisu postojali egzaktni parametri prilikom promjena kamatne stope, tvrdnji da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva, tj. da tuženik nije mogao pouzdano promijeniti kretanje CHF tečaja itd.), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također bila tužitelju jasno uočljiva te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da su postojale odluke banke te drugi opći akti temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope što je određeno sukladno tekućim tržišnim prilikama, cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu ovaj sud ne prihvaća takve navode sukladno jasno i pravilno izraženom pravnom stajalištu u drugostupnoj odluci Gž-1183/2021-2 od 16.11.2022.godine kojom je potvrđena prvostupna presuda glede djelomične ništetnosti predmetnog ugovora.

23. Sukladno postojećim dokazima u spisu potvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu na listovima 5 do 8 spisa sastavila banka te da je tužitelju trebao kredit isključivo za kupnju osobnog vozila koji mu je trebao za osobne potrebe (članak 3 Zakona o zaštiti potrošača ZZP NN 96/03) . Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene koje suprotne dokaze nije niti predložila.

24. Na temelju analize iskaza tužitelja kao i postojećih pisanih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu od 18.1.2007.godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

25. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva, a što je predmet ovog spora (iako je o tome već pravomoćno odlučeno ali se ponavlja iz razloga odlučivanja o preostaloj kondemnaciji) , u bitnom na tvrdnji da je tužena kao banka (njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o tom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

26. Postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena "servirala" tužitelju predmetni ugovor o kreditu u valuti CHF kroz jasno danu mu ponudu i to na unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane banke te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tog ugovora i to kako na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF te se o istima nije pojedinačno pregovaralo. Opisano je uostalom potvrđeno kroz objektivan iskaz tužitelja kao parnične stranke. Postojeći dokazi u spisu naročito financijsko vještačenje, o kojem će kasnije biti riječi, potvrđuje da je došlo od strane banke i do jednostranih i netransparentnih izmjena što je rezultiralo pretplatom i u tom dijelu od strane tužitelja što je razvidno i iz pisanog temeljenog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke odnosno dopune na str. 593 do 609 spisa vezano za taj preostali osnov. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe u kojima je valutna klauzula vezana za CHF.

27. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne i odredbe glede valutne klauzule u kojima je valuta vezana za glavnicu Švicarskog franka , kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke s obzirom da je u takvoj situaciji prepušteno banci da samostalno odlučuje o promjeni kamatne stope a da pri tom, nisu predočeni nikakvi elementi u vidu parametara o kojima će ovisiti promjena te kamatne stope.

28. Naime, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF naglašava se da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke i o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu.

29. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača (imenovani je jasno iskazao da je predmetni ugovor o kreditu trebao za rješavanje stambenog pitanja-izgradnju kuće a ne nešto treće članak 3 ZZP ) ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava BLN i ĐLN protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

30. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

31. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i u odnosu na preostalu kondemnaciju. Naime, sukladno obrazloženom i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 87. st 1. ZZP/03 valjalo je što je uostalom već postalo i pravomoćno prihvatiti da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu a tužitelj ima i pravni interes i u smislu pravnog stajališta izraženog u Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019.godine.

32. Poradi utvrđivanja visine tražbine proveden je dokaz dopunskim financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Goranke Šmer Maraš, vezano za dio koji je bio u odluci višeg suda ukinut glede preplate s osnova preplaćenih kamata zbog promjene kamatne stope, a koji nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća i ovaj sud budući je isti sačinjen sukladno pravilima struke. Tako je u dopuni nalaza, listovi 599 spisa vještakinja je izračunom utvrdila da se u iznosu od 8.960,70 HRK (*1.189,29 EUR) iznos od: 5.602,61 HRK (*743,59 EUR) odnosi na razliku s osnova promjene kamatne stope, 865,09 HRK (*114,81 EUR) odnosi na tečajne razlike (primjenu valutne klauzule) ukoliko je razlika kamata za tužbeni zahtjev utvrđena po tečaju na dan dospijeća/plaćanja, dok za iznos od 2.493,00 HRK (*330,89 EUR) vještaku nije moguće utvrditi na što se odnosi s obzirom na to da se iznos od 8.960,70 HRK iz tužbenog zahtjeva odnosi samo na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, te da u spisu ne prileži specifikacija navedenog tužbenog zahtjeva po mjesecima niti izračun po kojem je utvrđena tražbina od 8.960,70 HRK. Vještakinja je vezano za preplaćenu kamatu isto prikazala u tabeli broj 1 zadnja kolona prema pojedinačnim iznosima utvrdivši (listovi 596 do 598 spisa) preplatu u ukupnom iznosu (prema svim pojedinačno zbrojenim iznosima) od 743,59 eura, list 598 spisa.

33.Sukladno svemu prethodno obrazloženom ranijim podneskom tužiteljica je i specificirala svoju preostalu tražbinu glede kondemnacije kao i na ročištu od 22.1.2025.godine upravo prema navedenoj specifikaciji vještaka u navedenoj tabeli. Stoga je valjalo obvezati tuženu da tužitelju isplati s osnova preplaćene kamate ukupno zbrojeni iznos od 743,59 eura, sukladno svim pojedinačno zbrojenim iznosima, stav I izreke ove presude.

34. Tužitelju sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplata teče od dospijeća tj. prema datumima kako je to specificirano u stavku I izreke ove presude, sve sukladno navedenoj dopuni nalaza vještaka, sukladno članku 29. st. 2. ZOO-a od dospijeća pa do isplate da se sve ne ponavlja, sukladno specifikaciji vještakinje listovima 596 do 598 spisa tabela 1 i 6 zadnja kolona.

35. U odnosu na stajalište da je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete. Vezano za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11. a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž- 755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Isto tako istovjetno pravno stajalište izraženo je i u Odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi Gž-1429/2021-3 od 24.2.2022.godine itd. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1616/2019-2 od 18.6.2020.godine. Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga je i iz tog razloga valjalo odbiti prigovor tužene da su se morali uzeti u obzir i iznosi tzv. negativnih razlika.

36. Isto tako nije bilo potrebe saslušavati javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor. Naime javni bilježnik i po logici stvari ne može tumačiti nešto izvan sadržaja samog predmetnog ugovora o kreditu već smo ono što je obuhvaćeno sadržajem istog. Da je tome tako proizlazi i iz recentne sudske prakse primjerice presuda Županijskog suda u Rijeci Gž-2212/2021-3 od 25.1.2023.godine izraženo je glede saslušavanja javnog bilježnika jasno i logično pravno stajalište citira se:

"25.Nasuprot tome saslušanjem javnog bilježnika koji je solemizirao ugovor o kreditu ne može se dokazivati činjenica o obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promijene kamatne stope (citirana odluka Ustavnog suda i odluka Ustavnog suda U- III-4223/21 od 1. prosinca 2021.). 26. Prema tome sud prvog stupnja pravilno je odbio dokazni prijedlog tuženika radi saslušanja javnog bilježnika Alide Crljenice i stoga nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja." završen citat.

37.U odnosu na postupovni dio ove parnice, tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja, pa se tužena na ročištu od 22.1.2025.godine izričito suglasila da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 28.2.2025.godine , ali je isto rješenjem prezakazno ranije tj. za dan 14.2.2025.godine. Tijekom postupka rješenjem od 29.1.2024.godine bio je određen prekid postupka zbog smrti pravnog prednika tužiteljice ĐL koji je umro dana **.**.2023.godine te je pravomoćno određen nastavak postupka u odnos na tužiteljicu sukladno pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju O-1225/2023 od 11.12.2023.godine list 585 do 588 spisa.

38. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

39. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stari bila zastupana po punomoćnici odvjetnici te je uspio u cijelosti pa mu je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 100 bodova Tbr. 7/1, za sastav obrazloženih podnesaka od:13.7.2020., 4.9.2020.,25.9.2020., 24.11.2020. po 100 bodova za svaki taj podnesak po tbr.8/1, zatim nagradu za zastupanje na ročištima od: 22.9.2020., 3.9.2021., 4.4.2023. godine po 100 bodova za svako to ročište Tbr. 9/1, a za ročište od 15.5.2020., 25% ili 25 bodova tbr.9/5, za ročište za prvo objavu presude od 27.10.2021. 50 bodova tbr.9/3, što iznosi ukupno 975 bodova ili 1.950,00 Eura (tbr. 48 st. 3 u svezi s tbr. 50 tj. 1 bod = 2,00 eura, PDV nije tražen) eura , uz trošak vještva od 441,80 eura (računi vještaka na u iznosu od 331,80 eura i 100,00 eura ), te uz plaćenu sudsku pristojbu za tužbu od 53,08 eura , odnosno ukupno 2.444,88 eura (ili 1.950,00 eura + 441,80 eura + 53,08 eura), koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužiteljici, stav II izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29. st.

2. ZOO-a od dana objave presude 14.2.2025.godine pa do isplate, po kamatnom stoji kako je sadržajno i navedeno u stavku II izreke ove presude da se sve ne ponavlja.

40. Sukladno obrazloženom valjalo je tužiteljicu odbiti preko iznosa priznatog parničnog troška iz stavka II izreke ove presude sa kamatom na taj odbijeni dio kao neosnovan, stav III izreke ove presude. Naime sukladno članku 155 ZPP-a tužiteljici pripada nagrada za sastav žalbe protiv rješenja o parničnom trošku od 100 a ne 125 bodova jer se žalila samo na odluku samo u dijelu vezanom za trošak a ne meritum. Isto tako tužiteljici ne pripada joj nagrada za podnesak od 29.3.2023.godine sukladno tbr. 8 točka 1 Tarife jer joj je priznata nagrada za ukupno 4 obrazložena podneska. Isto tako tužiteljici ne pripada nagrada za ročište od 17.1.2024. jer isto nije održano. 41. Tužena je u cijelosti izgubila ovu parnicu pa ju je u cijelosti valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška prema tužiteljici, kao neosnovan, stav III izreke ove presude.

U Puli, 14. veljače 2025. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana dostave prijepisa ove presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u četiri jednaka primjerka a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

l. tužitelju po pun.

2. tuženoj po pun.