REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-4968/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Tajani Škafar, u pravnoj stvari tužiteljice OL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Dijani Peći, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko & partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 14. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 4.176,94 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

15,03 eur od 4.11.2008.

12,90 eur od 8.1.2009.

19,85 eur od 6.2.2009.

23,78 eur od 7.3.2009.

18,00 eur od 2.4.2009.

16,51 eur od 7.5.2009.

16,51 eur od 7.5.2009.

12,25 eur od 5.6.2009.

10,02 eur od 7.7.2009.

9,80 eur od 4.8.2009.

12,57 eur od 8.9.2009.

10,87 eur od 9.12.2009.

20,39 eur od 26.1.2010.

22,34 eur od 10.2.2010.

26,46 eur od 16.4.2010.

26,46 eur od 16.4.2010.

26,41 eur od 25.5.2010.

32,97 eur od 17.6.2010.

32,97 eur od 17.6.2010.

32,97 eur od 17.6.2010.

40,67 eur od 30.7.2010.

52,19 eur od 19.10.2010.

55,42 eur od 20.10.2010.

64,14 eur od 3.12.2010.

70,43 eur od 4.2.2011.

74,63 eur od 27.2.2011.

64,98 eur od 5.4.2011.

70,12 eur od 21.4.2011.

74,17 eur od 7.5.2011.

89,61 eur od 27.5.2011.

89,61 eur od 27.5.2011.

98,93 eur od 18.6.2011.

121,31 eur od 30.8.2011.

121,31 eur od 30.8.2011.

96,10 eur od 27.9.2011.

94,32 eur od 27.10.2011.

99,21 eur od 10.1.2012.

105,31 eur od 16.2.2012.

102,35 eur od 1.4.2012.

102,35 eur od 1.4.2012.

101,77 eur od 13.4.2012.

105,02 eur od 27.4.2012.

106,36 eur od 23.5.2012.

104,26 eur od 3.8.2012.

102,14 eur od 4.9.2012.

101,53 eur od 14.10.2012.

102,75 eur od 28.10.2012.

101,48 eur od 14.12.2012.

94,28 eur od 23.1.2013.

101,80 eur od 2.3.2013.

97,54 eur od 9.3.2013.

100,50 eur od 20.3.2013.

104,10 eur od 4.4.2013.

104,10 eur od 4.4.2013.

94,06 eur od 25.6.2013.

89,70 eur od 11.7.2013.

89,70 eur od 11.7.2013.

93,77 eur od 11.8.2013.

96,16 eur od 11.9.2013.

100,52 eur od 30.11.2013.

99,18 eur od 15.1.2014.

do isplate sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 1.515,45 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14.02.2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 30.12.2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom, 28.09.2006. Ugovor o kreditu br. 9011975290, temeljem kojeg mu je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu 32.144,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a koji kredit se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na CHF važeće na dan plaćanja prema otplatnom planu uz kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama tuženika, pri čemu je kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,20%.

Nadalje tužitelj navodi kako su odredbe Ugovora o kreditu, a kojima je tuženik ugovorio promjenjivost redovne kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i odredbe kojima je tuženik valutu u CHF uz koju je vezao glavnicu, ništetne i nepoštene jer su istima povrijeđena potrošačka prava tužitelja budući da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje ne sadrže egzaktne parametre i metodu izračuna, a niti su ugovorne stranke o predmetnim odredbama pojedinačno pregovarale već je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed formuliranom standardnom obrascu, čime je tužitelj doveden u nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na KUNA na što kao mogućnost nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF.

Da su odredbe Ugovora o kreditu kojima se promjenjivost redovne kamatne stope temelji na jednostranoj odluci tuženika kao i odredbe kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF, nerazumljive, a time ništetne te da je takvo postupanje tuženika protupravno dokazuje i Presuda i Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 04.07.2013. godine posl.br. P-1401/12 koja odluka je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13 u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i Presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14.06.2018. godine posl.br. Pž-6632/17 u dijelu valutne klauzule CHF te Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH od 09.04.2015. godine posl.br. Revt-249/14 i od 03.09.2019. godine posl.br. Rev-2221/2018.

Navedenim odlukama utvrđeno je

-kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao redovnu kamatnu stopu koja se tijekom postojanja obveze mijenjala sukladno jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a o čemu stranke ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali kako prije zaključenja ugovora o kreditu tako niti tijekom trajanja ugovora o kreditu, a niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa

-kako je tuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao valutu uz koju je vezao glavnicu u CHF, pri čemu niti prije zaključenja niti tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka, tuženik nije informirao korisnike kredita o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede prava i interesa tužitelja kao potrošača te u pogledu utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i valutna klauzula. Tužitelj tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu bez učinka i ništetne u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula te da ga obvezuje isključivo ono što je ugovoreno, a to je početni tečaj CHF u odnosu na KUNE.

1.1. Slijedom navedenog tužitelj, a prema specificiranom tužbenom zahtjevu od 30.12.2024. traži od suda da donese odluku kojom će naložiti tuženiku isplatu 4.176,94 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate na ime ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da se tužba neosnovano temelji na direktnom učinku presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 budući se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, tj. apstraktnoj razini te tvrdi da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. Nadalje navodi kako se u ovom postupku tužitelj neosnovano poziva na ranije navedene odluke budući da se odluke iz postupka kolektivne zaštite odnose na neotplaćene stambene kredite i na zahtjeve za naknadom štete, što je u ovom postupku izostalo jer je tužitelj sklopio ugovor o kreditu za kupnju vozila, a koji kredit je u cijelosti otplatio. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je odredba bila potrošačima jasna i lako uočljiva, ali i razumljiva, jer su tužitelju tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja takve odredbe, odnosno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ističe da materijalno pravo izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je točno i eksplicitno ugovoreno na koji način se mijenja kamatna stopa. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, uočljiva i razumljiva i ne čini neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tvrdi da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati jesu li kumulativno ispunjene opće pretpostavke za ocjenu poštenosti ili nepoštenosti odredaba pojedinačnog ugovora o kreditu. Tužitelju nije učinjena nikakva šteta te sporne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja i nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog, osporivši osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, istaknuvši prigovor zatare, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 9011975290 od 28.09.2006., Plan otplate, Pregled uplata po kreditu, Otplatnu tablicu, knjigovodstvenu karticu, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o. i dokaz saslušanjem tužitelja te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmetom ovog postupka zahtjev je tužitelja za isplatom na ime nišetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

4.1. Tužitelj je podneskom od 30.12.2024., specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka na način da je isti, a u odnosu na prvotno postavljen zahtjev, povisio.

4.2. Budući da je tuženik već odgovorom na tužbu, a zatim i tijekom postupka, osporio visinu tužbenog zahtjeva, to je bilo nužno provesti financijsko vještačenje sukladno kojem nalazu je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev. Stoga, a obzirom da tužitelj iz iste činjenične i pravne osnove potražuje isplatu, zahtjev koje isplate je uredio po provedenom vještačenju, to je sud dopustio preinaku temeljem odredbe čl. 191 st. 2 ZPP-a, što je u skladu sa 26. studenog 2021.g. VSRH donio Zaključak VSRH od 26.11.2021. posl.br. Su-IV-162/21.

5. Između stranaka nije sporno kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a temeljem Ugovora o kreditu br. 9011975290 od 28.09.2006. (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu 32.144,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize važećem na dan isplate, radi kupnje vozila, koji iznos se tužitelj, uz uvećanje za ugovorenu promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno odluci Banke, koja na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,20% godišnje, obvezao vratiti tuženiku u 84 mjesečna obroka i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan dospijeća.

Nesporna je činjenica da je Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen.

6. Međutim, sporno je da li su ranije navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojima je ugovoreno vraćanje kredita uz valutnu klauzulu, pa time i ima li tužitelj pravo kao i da li je isti aktivno legitimiran tražiti isplatu na ime razlike koja proizlazi iz valutne klauzule.

U vezi s tim je sporno i da li je ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Sporno je i pitanje zastare novčanih potraživanja tužitelja, slijedom čega je predmetno valjalo raspraviti.

7. Prvenstveno, a uz nespornu činjenicu kako je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, ukazuje se kako isti ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Predmetno iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora čime, a sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a je svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

8. Nadalje, ovaj sud je ocijenio da je u ovom konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine te odlukom br. Revt-575/16 od 03.10.2017. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine postupio protivno odredbama čl. 81., čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 dalje u tekstu ZZP/03), a od 07.08.2007. godine, pa nadalje protivno odredbama čl. 96 i čl. 97 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama ZOO-a.

- da je tuženik u razdoblju 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

8.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

9. Nadalje, a budući da tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bio vlasnikom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), pri čemu nije učinio niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, to je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja te nedvojbenim utvrdio status potrošača tužitelja (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

9.1. Naime, ukazuje kako su člankom 2. Ugovora o kreditu stranke ugovorile namjenski kredit za kupnju motornog vozila, a kojeg vozila je tužitelj kao korisnik kredita postao vlasnikom tek otplatom kredita obzirom da je upravo tuženik do otplate kredita na predmetnom vozilu imao upisano pravo vlasništva radi osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 7 Ugovora o kreditu.

Dakle, iz navedenog jasno proizlazi kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopio tužitelj kao fizička osoba radi kupnje motornog vozila, i to za osobne potrebe kako to i proizlazi iz njegova iskaza, vlasništvo kojeg je stekao otplatom kredita.

10. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 28.09.2006., dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

11. Nadalje, a budući da iz Ugovora o kreditu, kao niti iskaza tužitelja, ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, to je sud vjerodostojnim cijenio iskaz tužitelja u dijelu u kojem je iskazivao kako mu je Ugovor sa valutnom klauzulom u CHF bio ponuđen kao jedina opcija kreditiranja obzirom na visinu primanja koju je ostvarivao, pri čemu nije bio upozoren na rizik ugovaranja kredita u CHF valuti niti je bio u mogućnosti utjecati na sadržaj samog Ugovora.

11.1. Pri tome se navodi kako, a budući da specijalan rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, nije unijet u sadržaj Ugovora o kreditu, to isti nije niti mogao biti rastumačen od strane Javnog bilježnika u smislu odredaba čl. 57-čl. 59 sve ZJB. Stoga, a obzirom da tuženik nije niti predlagao provođenje personalnih dokaza to je vjerodostojnim cijenjen iskaz tužitelja.

12. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda te pozivom i na odredbu čl. 3 st. 1 i čl. 5 sve Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., nalazi ništetnost odredaba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF. Stoga se, a obzirom da je kao valjani dio ugovora preostao samo dio odredbe iz koje je razvidan početan tečaj CHF u odnosu na kune u trenutku korištenja kredita, temeljem odredbe čl. 324 ZOO-a ima primijeniti preostali dio navedenih ugovornih odredaba, slijedom čega je odlučeno kao u izreci.

13. Pri tome se ukazuje kako je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja i u dijelu u kojem je iskazivao kako je kredit osobno otplaćivao u banci, pa budući da niti iz spisu priležeće dokumentacije nije razvidno da bi u njegovo ime i za njegov račun, netko drugi vršio uplate na ime otplate kredita, to je tužitelj u smislu odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a, aktivno legitimiran u ovom postupku.

14. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula sukladno odluci tuženika to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 324 i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

15. Nadalje je, a radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, provedeno financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o..

Budući da je nalaz i mišljenje sačinjen temeljem spisu priležeće dokumentacije, vjerodostojnost koju stranke niti ne spore, i u skladu sa zadatkom suda, to je sud u cijelosti kao relevantan dokaz u ovom postupku prihvatio nalaz i mišljenje, na koji niti tuženik, u računskom dijelu nije isticao prigovore dok se ostali prigovori tuženika odnose na osnovanost koje prigovore je sud u ranijem dijelu obrazloženja ove odluke, već obrazložio, pri čemu su stranke na ročištu za glavnu raspravu suglasno odustale od usmenog saslušanja sudskog vještaka.

15.1. Nalazom i mišljenjem utvrđena je razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu tuženika po srednjem tečaju važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu tuženika po srednjem tečaju važećem na dan isplate u iznosu 4.176,94 eur, pri čemu manje plaćeni iznosi, odnosno tzv. negativne razlike iznose 230,47 eur, slijedom čega, a uzimajući u obzir sve anuitete dakle i tzv. negativne razlike, razlika iznosi 3.946,47 eur koji iznosi kao i datumi plaćanja su iskazani u Tabeli Zaključka nalaza i mišljenja.

16. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja na ime razlike anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita u iznosu 4.176,94 eur na sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja do isplate kako je iz Tabele Zaključka nalaza i mišljenja razvidno.

16.1. Naime, kako tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalni prigovor prijeboja, pri čemu hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj tako u konkretnom slučaju sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja (odluka VS RH posl.br. Rev-549/23).

16.2. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno čl. 1114 u vezi odredbe čl. 1115 i čl. 29 sve ZOO-a i to od dana nakon izvršenih uplata, a kako to proizlazi iz ranije navedene Tabele Zaključka nalaza i mišljenja. Predmetno iz razloga što je tuženik kao ugovorna stranka bio dužan prilikom promjene tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

17. Prigovor zastare nije osnovan.

17.1. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine

-u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014. godine, jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13

-u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine

to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014. godine, a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. godine.

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241 ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

17.2. Iz navedenoga proizlazi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare. Zato zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Stoga se, a budući da je tužba predana sudu 04.06.2023., zahtjev koji je usklađen sa nalazom i mišljenjem 30.12.2024., prigovor tuženika cijeni neosnovanim u smislu odredbe čl. 225 ZOO-a.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. st. 1 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 dalje u tekstu Tarifa) i zatraženom trošku. Tužitelju je tako priznat trošak za sastav tužbe, podneska od 30.12.2024., za pristup na ročište 24.04.2024. i 24.01.2025. za svaku radnju u iznosu po 200,00 eur što uz uvećanje za iznos PDV 25%, troškove vještačenja u iznosu 265,45 eur, ukupno iznosi 1.515,45 eur. Tužitelju kao irelevantni za vođenje postupka nisu priznati troškovi za sastav podneska od 11.03.2024., 24.04.2024. i 16.05.2024. kojim se očitovao na odgovor na tužbu te trošak sudske pristojbe na tužbu koju nije dokazao da je platio te sudske pristojbe na presudu jer je predmetnog troška tužitelj temeljem odredaba Zakona o sudskim pristojbama oslobođen.

Na tako određen trošak tužitelju su temeljem odredbe čl. 151 ZPP-a, dosuđene i zatezne kamate od presuđenja do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a.

U Zagrebu 14. veljače 2025.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika