REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

P-3744/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Željku Boriću, u pravnoj stvari tužitelja LM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Ivani Lukšić, odvjetnici u Splitu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, zastupane po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 31. listopada 2024. godine u prisustvu punomoćnika tužitelja, dana 14. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207641879/kreditna partija 7103349849 od 13. listopada 2006. godine ovjerenog kod javnog bilježnika Domagoja Matejčića iz Splita, kao privatna isprava sa snagom javnobilježničkog akta dana 20. listopada 2006. godine pod brojem OU-438/06, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika u dijelu, i to: - stavak 1. članka 1. u dijelu kojim je iznos glavnice kredita vezan za kunsku protuvrijednost iznosa od 64.000,00 CHF (slovima: šezdesetčetiritisuće i 00/100 švicarskih franaka) prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita; - stavak 2. članka 1. "...uz valutnu klauzulu...“; - stavak 1. članka 2. u dijelu kojim je iznos glavnice kredita vezan za kunsku protuvrijednost iznosa od 64.000,00 CHF (slovima: šezdesetčetiritisuće i 00/100 švicarskih franaka), te u dijelu: "...sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“; - stavak 1. članka 7. u dijelu kojim je iznos mjesečnog anuiteta vezan za kunsku protuvrijednost iznosa od 324,38 CHF (slovima: tristodvadesetčetiri i 38/100 švicarskih franaka) po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207641879/kreditna partija 7103349849 od 13. listopada 2006. godine ovjerenog kod javnog bilježnika Domagoja Matejčića iz Splita, kao privatna isprava sa snagom javnobilježničkog akta dana 20. listopada 2006. godine pod brojem OU-438/06, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika u dijelu, i to: - stavak 1. članka 2. „..koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,...“; - stavak 2. članka 7. u cijelosti „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora“.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 23. stavka 1. točke C) Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207641879/kreditna partija 7103349849 od 13. listopada 2006. godine ovjerenog kod javnog bilježnika Domagoja Matejčića iz Splita, kao privatna isprava sa snagom javnobilježničkog akta dana 20. listopada 2006. godine pod brojem OU-438/06, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu koji glasi: "...uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate."

IV. Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da u roku od 15 dana isplatiti tužitelju LM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 9.685,04 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine za svako polugodište po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od dospijeća pa do isplate na iznos od EUR/od datuma kako slijedi: 16,30 08.11.2007., 16,39 07.12.2007., 16,50 08.01.2008., 16,72 08.02.2008., 32,27

07.03.2008., 32,21 07.04.2008., 31,45 09.05.2008., 31,53 11.06.2008., 31,44 08.07.2008., 31,01 08.08.2008., 31,52 08.09.2008., 32,18

07.10.2008., 38,58 07.11.2008., 34,59 08.12.2008., 43,70 08.01.2009., 48,04 09.02.2009., 53,31 09.03.2009., 45,14 08.04.2009., 44,26

08.05.2009., 43,03 09.06.2009., 42,10 08.07.2009., 52,88 07.08.2009., 54,47 08.09.2009., 53,24 07.10.2009., 53,15 09.11.2009., 54,36

08.12.2009., 59,36 08.01.2010., 62,35 08.02.2010., 61,74 08.03.2010., 67,30 08.04.2010., 68,49 07.05.2010., 65,49 07.06.2010., 77,74

08.07.2010., 69,41 09.08.2010., 89,97 08.09.2010., 80,56 07.10.2010., 79,16 08.11.2010., 75,21 08.12.2010., 85,93 07.01.2011., 77,66

08.02.2011., 78,48 08.03.2011., 74,14 08.04.2011., 87,40 20.05.2011., 97,05 08.06.2011., 99,16 08.07.2011., 113,79 22.08.2011., 95,90

08.09.2011., 89,18 07.10.2011., 88,77 08.11.2011., 87,87 08.12.2011., 94,46 09.01.2012., 98,52 08.02.2012., 96,92 21.03.2012., 96,23

06.04.2012., 98,63 18.05.2012., 100,04 08.06.2012., 96,22

20.07.2012., 97,49 08.08.2012., 94,58 07.09.2012., 97,42 25.10.2012., 98,47 23.11.2012., 96,86 21.12.2012., 90,00 22.01.2013., 93,86

22.02.2013., 95,61 21.03.2013., 97,44 22.04.2013., 88,92 22.05.2013., 88,41 21.06.2013., 88,76 22.07.2013., 91,13 22.08.2013., 93,82

23.09.2013., 93,20 22.10.2013., 95,00 22.11.2013., 96,14 23.12.2013., 93,43 22.01.2014., 68,50 21.02.2014., 69,51 16.03.2014., 67,50

08.04.2014., 66,39 09.05.2014., 66,05 09.06.2014., 66,87 09.07.2014., 68,63 08.08.2014., 69,31 16.09.2014., 69,95 22.09.2014., 71,51

24.10.2014., 72,36 27.11.2014., 72,06 24.12.2014., 72,88 10.02.2015., 72,88 13.03.2015., 72,88 15.04.2015., 72,88 16.05.2015., 72,88

02.06.2015., 72,88 26.06.2015., 72,88 31.07.2015., 72,88 31.08.2015., 72,88 30.09.2015., 72,88 01.11.2015., 72,88 01.12.2015., 72,88

22.12.2015., 95,78 27.01.2016., 2.602,02 08.02.2016.

V. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška, isplati tužitelju iznos od 2.942,41 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. veljače 2025. godine do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu (listovi 1 - 5 spisa) protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate s osnove nepripadno isplaćenog na temelju ugovora o kreditu u CHF.

1.1. Naime, tužitelj je s tuženikom dana 13. listopada 2006. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207641879/kreditna partija 7103349849 (dalje: Ugovor) s rokom otplate 29 godina i 4 mjeseca, a temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 64.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

1.2. Nadalje tužitelj je s tuženikom dana 04. veljače 2016. godine sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama o potrošačkom kreditiranju (NN102/2015) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (dalje: Dodatak).

1.3. Predmetni stambeni kredit namijenjen je za kupnju polovinu kuće.

1.4. Odredbom stavka 1. članka 1. Ugovora utvrđeno je da tuženik kao kreditor stavlja na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 64.000,00 CHF (slovima: šezdesetčetiritisuće i 00/100 švicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok je stavkom 2. utvrđeno da se tužitelj obvezuje navedeni iznos kredita vratiti „uz valutnu klauzulu“.

1.5. Nadalje je u odredbi stavka 1. članka 2. Ugovora utvrđeno da je tužitelj dužan platiti u anuitetima ugovoreni iznos kredita i redovnu kamatu, te interkalarnu kamatu, a „sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“.

1.6. Odredbom stavka 1. članka 7. Ugovora je također ugovoreno da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 324,38 CHF (slovima: tristodvadesetčetiri i 38/100 švicarskih franaka) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

1.7. Odredbom stavka 1. članka 2. predmetnog Ugovora utvrđeno je da je tužitelj dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu „koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, a na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,50 % godišnje.

1.8. Naposljetku je odredbom stavka 2. članka 7. ugovoreno da „za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmjenjene anuitete. O izmjenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora“.

1.9. Odredbom članka 23. C) predmetnog Ugovora utvrđeno je da "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Traifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Krditora važećim u trenutku prijevremene otplate".

1.10. Sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača

1.11. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio Presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao tuženik ad. 1.): - u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, - te u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 01. travnja 2005. godine, odnosno od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. , te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.12. Navedena prvostupanjska odluka je u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu promijenjivu redovnu kamatnu stopu potvrđena od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske Presudom i Rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine.

1.13. S druge strane navedena je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom su odbijene, sukladno pravnim stajalištima i uputama danima u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/15 i dr. od 13. prosinca 2016. godine i Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017. godine, žalbe svih utuženih banaka, pa tako i tuženikova žalba.

1.14. Dakle pravomoćnom Presudom u naprijed opisanom postupku utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, a sukladno odredbama članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, sud je vezan za potonja utvrđenja iz navedenog postupka.

1.15. Ništetnost i nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli 1.16. Kao što je već naprijed navedeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače (pa tako i tužitelja) u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.17. Tužitelj, kao prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad je sklapan predmetni Ugovor nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je trebao biti o tome obaviješten, a navedena činjenica je bitna za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora. Zbog toga tužitelju kao prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nisu razumljive.

1.18. Tuženik je tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjeravao tužitelja da je za njega povoljno i sigurno sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima uz navođenje da je švicarski franak sigurna valuta. Međutim banke, pa tako i tuženik, nisu potrošačima objasnile pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, te ih nisu istinito informirale da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač. Banke su međutim, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i to na način da su reklamirale niske kamatne stope za takve kredite, a istovremeno propuštale davati informacije koliko su zapravo oni rizični.

1.19. S obzirom da je tužitelj kao potrošač taj koji svoj kredit otplaćuje u kunama jer u toj valuti zarađuje, a nije zarađivao u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisila glavnica koju je otplaćivao u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo tužitelj i to NE ZNAJUĆI za opisani rizik.

1.20. Slijedom navedenoga, pozivom na odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, a u skladu s Direktivom 93/13 EEZ Vijeća od 05. travnja 1993. godine, predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule su nerazumljive, a samim time i nepoštene, te ništetne jer, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja.

1.21. Ništetnost i nepoštenost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 1.22. Nadalje pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

1.23. Slijedom navedenoga, odredbe predmetnog Ugovora o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi su ništetne jer je istima povrijeđeno tužiteljevo pravo kao potrošača budući je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, a sam tužitelj nije mogao utjecati niti na vrijeme, a niti na način promjene kamate. Tužitelj također nije mogao niti provjeriti pravilnost i razloge promjene kamatne stope jer zato nije imao nikakvih egzaktnih parametara i metode izračuna budući je sama promjena ugovorne kamate učinjena ovisnom isključivo o odluci tuženika.

1.24. Na naprijed opisani način uzrokovan je nepovoljan položaj tužitelja kao posljedica neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a ugovorna kamata, koja bi sukladno odredbama stavka 2. članka 269., te članka 272. Zakona o obveznim odnosima, trebala biti određena ili barem odrediva, osim njene precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, njena buduća kamatna stopa ugovorena kao promijenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, zbog čega je ista, u smislu odredaba članka 270. stavka 1., zatim članaka 322. i 323., te članka 384 stavka 1. ZOO-a, ništetna i ne proizvodi pravne učinke.

1.25. Identičan stav u pogledu zakonitosti ugovaranja naprijed označene ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope isključivo voljom tuženika zauzeo je i Županijski sud u Splitu u odluci pod poslovnim brojem Gžo-199/14, a pri čemu se navedeni sud poziva i na odluku Europskog suda od 30. travnja 2014. godine broj C- 26/13, te ističe kako su građanima morali "na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogu predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze“.

1.26. Slijedom navedenoga, pozivom na odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, a u skladu s Direktivom 93/13 EEZ Vijeća od 05. travnja 1993. godine, predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive redovne kamatne stope također su nerazumljive, a samim time i nepoštene, te ništetne jer, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja.

1.27. Ništetnost i nepoštenost odredbe o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita

1.28. Odredba predmetnog Ugovora kojom je utvrđeno da je tužitelj dužan u slučaju prijevremene konačne otplate kredita platiti tuženiku naknadu prema važećoj Odluci o Traifi naknada za usluge Kreditora, odnosno njegovim općim uvjetima poslovanja, također je nepoštena jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, te tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorene odredbe, a što je za posljedicu imalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, a u skladu s Direktivom 93/13 EEZ Vijeća od 05. travnja 1993. godine. Sporna ugovorna odredba ima neodrečenu formulaciju po kojoj je upravo tuženik ovlašten donijeti odluku o visini naknade, a tužitelj je preuzeo neodređenu obvezu što ukazuje na opisanu neravnotežu među ugovornim strankama.

1.29. Posljedice nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora

1.30. Navedene nepoštene ugovorne odredbe djeluju ex tunc-unatrag od trenutka sklapanja ugovora, te se ima smatrati da takve odredbe nikada nisu niti bile ugovorene pa u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne mogu imati učinak.

1.31. Tako je, osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj preplatio iznos od 50.570,33 kune, a koja neravnoteža u pravima obvezama ugovornih stranaka nije otklonjena niti Dodatkom Ugovora o kreditu kojega su sklopile dana 04. veljače 2016. godine temeljem Zakona o izmjenama i dopunama o potrošačkom kreditiranju (NN102/2015) jer u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača pa isti Dodatak ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene mu zaštite. Upravo navedeno proizlazi iz Presude Suda Europske unije poslovni broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine.

1.32. Međutim ništetnost navedenih odredbi također je trebala imati izravni utjecaj i na visinu ostatka neotplaćene glavnice koja je proizašla iz konverzije. Tako ako uzmemo u obzir da je tužitelj kao korisnik kredita cijelo vrijeme, zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli plaćao veći anuitet pa tako i veći udio glavnice u iznosu anuiteta (op.a. anuitet je sastavljen od kamate razdoblja i dijela glavnice koja otplaćuje kredit) onda je na kraju razdoblja tužitelju ostala manja neotplaćena glavnica kredita od one za koju ga je zadužio tuženik u Dodatku Ugovora. Ujedno, da bi se u potpunosti uklonio učinak ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, navedeni manji preostali iznos neotplaćene glavnice u konverziji se trebao utvrditi u kunskoj protuvrijednosti po početnom tečaju CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita po glavnom Ugovoru (srednji tečaj Hrvatske narodne banke na dan 31. listopada 2006. godine), no tuženik je u Dodatku Ugovora zadužio tužitelja po tečaju EUR-a koji je bio na snazi na dan konverzije (srednji tečaj Hrvatske narodne banke na dan 30.09.2015. godine).

1.33. Stoga tužitelju pripada pravo i na naknadu iznosa od 21.725,35 kuna na ime naprijed opisane razlike glavnice kod konvervezije.

1.34. Dakle, sklapanjem Dodatka od 04. veljače 2016. godine nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora od 13. listopada 2006. godine.

1.35. Iz naprijed navedenoga proizlazi kako tužitelju, sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima, pripada subjektivno pravo na restituciju, odnosno da mu tuženik vrati sve ono što je primio na temelju naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu od 13. listopada 2006. godine, pa tako: ukupan iznos od 50.570,33 kune na ime pretplate mjesečnih anuiteta obračunatih u razdoblju od studenoga 2006. godine do zaključno rujna 2015. godine, iznos od 21.725,35 kuna na ime razlike glavnice kod konverzije.

1.36. Naprijed navedeni iznosi utvrđeni su Nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo Ante Beusa od 02. lipnja 2019. godine, a na koje iznose tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu, sukladno članku 1115. ZOO-a u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a.

1.37. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu da, pozivom na odredbe Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti i stečenom bez osnove, te pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, zakaže glavnu raspravu, izvede predložene dokaze i donese presudu kojom se prihvaća osnovanim tužbeni zahtjev.

1.38. Konačno određenje tužbenog zahtjeva tužitelj je dao u svom podnesku od 4. ožujka 2024. godine (listovi 736-741 spisa).

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu od 20. listopada 2024. godine (listovi 138-147 spisa) ističe sljedeće.

2.1. Tuženik i tužitelj sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu 3207641879 od 13.10.2006. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 64.000,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

2.2. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, na način podešavanja kamatne stope i izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te s osnove navodne ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i načinu podešavanja kamatne stope postavlja i kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od kn 72.295,68 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2.3. Tuženik osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo.

2.4. Tuženik ne spori da je odredbom čl. 23. toč. C) Ugovora o kreditu ugovorena naknada za prijevremeni povrat kredita.

2.5. Međutim tuženik u cijelosti osporava da bi navedena odredba Ugovora o kreditu bila nepoštena kako s aspekta Zakona o obveznim odnosima, Zakona o zaštiti potrošača, i bilo kojeg drugog pozitivno pravnog propisa važećeg u trenutku ugovaranja ovog kredita.

2.6. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u trenutku ugovaranja ovog kredita (NN 96/2003 – dalje u tekstu: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.7. Odredbom čl. 83. istog zakona propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

2.8. Dakle, ZZP propisuje kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

2.9. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita.

2.10. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tako i u Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik kao Kreditor, te u Općim uvjetima poslovanja tuženika, a kako je sve to navedeno i u Ugovoru o kreditu.

2.11. Opći uvjeti poslovanja tuženika iz 1999.g. koji su tada bili na snazi, u svojim toč. 5.1. i 5.2. uređuju obvezu korisnika kredita o plaćanju naknada i troškova banke te obvezu banke da informira korisnike o tim naknadama i troškovima kao i njihovim izmjenama s pravom korisnika da okonča ugovorni odnos u slučaju da ne prihvaća te troškove i naknade i/ili njihove izmjene.

2.12. Dakle, i Ugovor o kreditu i Opći uvjeti tuženika koji su nesporno činili sastavni dio Ugovora o kreditu, propisivali su pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za prijevremeno vraćeni iznos kredita sukladno odlukama tuženika.

2.13. Tuženik nadalje ističe kako je odredbom čl. 46. Zakona o obveznim odnosima (NN53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005 – dalje u tekstu: ZOO), važećeg u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, bilo propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 50. st. 1. ZOO-a propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

2.14. Obzirom da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove odluke koju tu naknadu jasno određuju (Odluka o Tarifa naknada i Opći uvjeti poslovanja) očito je da su u cijelosti neosnovani navodi tužitelja.

2.15. U kontekstu navedenog, ukazuje se na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž-5327/2018, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo: • da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koji tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva; • da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita; • da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju; • da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; i • da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke.

2.16. U konačnici tuženik ističe da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek su naknadnim izmjenama potrošačkih propisa za ugovore o kreditu zaključene nakon 2010. godine propisana određena ograničenja u ugovaranju ove naknade).

2.17. Slijedom navedenog, jasno je da je tužitelj u cijelosti prije kao i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio upoznat s odredbom ugovora kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu, njezinim iznosom koji je bio određen odnosno odrediv sukladno relevantnim odlukama tuženika, pa se stoga i ne može smatrati da bi ta odredba bila nepoštena, pa time i ništetna kako s aspekta ZOO-a tako i s aspekta ZZP-a.

2.18. Naime, polazište za bilo koji obvezno pravni odnos sadržano je u volji ugovornih strana te, stoga, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu okolnost, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni Ugovor o kreditu.

2.19. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari.

2.20. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

2.21. Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

2.22. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

2.23. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od pojedinih plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je potraživanje tužitelja u tom dijelu u zastari.

2.24. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12.06.2014. godine nastupila zastara.

2.25. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 4. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

2.26. Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

2.27. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.

2.28. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

2.29. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

2.30. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta.

2.31. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate.

2.32. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR.

2.33. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji.

2.34. Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15.

2.35. Tuženik je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr).

2.36. Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF.

2.37. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora.

2.38. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.

2.39. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku.

2.40. Dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”

2.41. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH.

2.42. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15.

2.43. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera.

2.44. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke).

2.45. U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“

2.46. Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

2.47. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

2.48. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - L) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj.

2.49. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi.

2.50. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

2.51. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

2.52. U smislu navedenog, tuženik ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa.

2.53. Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15 kao i pravnih stajališta VSRH izraženih u odluci posl.br. Gos 1/2019, proizlazi sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj: i. Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; ii. Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove;

2.54. Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom.

2.55. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi.

2.56. U tom smislu Županijski sud u Varaždinu u presudi Gž-1780/2019 od 7. srpnja 2020. navodi: „Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan čl.19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna. Obzirom da Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je Aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke Aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EUR-a, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju ne može biti osnovan.“

2.57. Na jednak način prethodne okolnosti potvrđuje isti sud i u odluci broj Gž- 1938/2019 od 19. svibnja 2020. (str. 6).

2.58. Ta stajališta potvrđuje i Županijski sud u Dubrovniku u presudi Gž- 706/2019 od 29. travnja 2020., a u kojoj odluci, između ostalog, sud ističe i da tužitelj nije morao pristati na konverziju, prema ponudi koju je tužena morala dati, kao i da je ZIDZPK/15 propisao obračun, proceduru i rok u kojem su banke morale dati ponudu klijentima radi konverzije, pa ako potrošač prihvati konverziju, taj sporazum predstavlja među strankama novu pravnu osnovu zbog čega tužitelj nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (utvrđenje koje jest bilo predmetom tužbenog zahtjeva).

2.59. Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove.

2.60. Međutim, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan.

2.61. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. Sud je: pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 7 do 123 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (listovi 148 do 235 spisa), dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 24. veljače 2021. godine (listovi 246 do 260 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 14. lipnja 2022. godine (listovi 382 do 412 spisa), na pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 3. ožujka 2022. godine (listovi 417 do 423 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 17. ožujka 2023. godine (listovi 436 do 508 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 26. ožujka 2022. godine (listovi 519 do 576 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 11. travnja 2023. godine (list 581 do 602 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 21. travnja 2024. godine (listovi 613 do 704 spisa), saslušao tužitelja u svojstvu parnične stranke na ročištu za glavnu raspravu održanom 7. svibnja 2024. godine, izveo dokaz financijskim vještačenjem, odnosno pregledao pisani nalaz i mišljenje Centra za vještačenje d.o.o. Split iz lipnja 2024. godine (listovi 712 do 728 spisa), pregledao pisano očitovanje vještaka (list 730 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 20 listopada 2024. godine (listovi 742 do 751 spisa).

4. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Naime, među strankama nije sporno da je tužitelj bio korisnik kredita u švicarskim francima kojega je podigao kod tuženika.

7. Među strankama jest sporno jesu li ništetne precizirane odredbe ugovora o kreditu te je li tuženik obvezan isplatiti tužitelju precizirane novčane iznose koje je tužitelj preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

8. Ugovor o namjenskom kreditu (listovi 7-11 spisa) zaključen je 13. listopada 2006. godine između Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao kreditora i LM iz [adresa] kao korisnika kredita; pri čemu je LM ujedno i založni (su)dužnik uz ŽM iz [adresa].

8.1. Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 64.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom (čl. 1. ugovora).

8.2. Korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u obrocima iznos od 64.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,50 % godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl. 2. ugovora).

8.3. Namjena kredita je kupnja ½ dijela kuće (čl. 6. ugovora).

8.4. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti CHF 324,28, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos obroka sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora (čl. 7. st. 1. ugovora).

8.5. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos obroka iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu obroka kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu sa općim uvjetima poslovanja kreditora (čl. 7. st. 2. ugovora).

9. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.

10. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

11. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

13. Nedvojbeno je da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke - nije pojedinačno pregovaralo.

14. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavak 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

15. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

16. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

17. Prema Presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

19. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

20. Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

21. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

22. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

23. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

24. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".

25. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužiteljice. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

26. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

27. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

28. Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba članka 2. nepoštena, i prema tome ništetna, slijedom čega je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev usmjeren na obvezu tuženika za isplatom i odlučiti kao pod točkom I., II. i III. izreke.

29. Prema odredbi članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22, 59/23), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavak 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudova u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

30. Nadalje, sukladno odredbi članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se o posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

30.1. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

30.2. Slijedom toga je i prvostupanjski sud vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi.

31. Tužba je u ovom postupku podnijeta sudu 12. lipnja 2019. godine.

32. S obzirom na izloženo, očito je da utuženo potraživanje nije zastarjelo. 32.1. Naime, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323. stavak 1. ZOO).

32.2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

32.3. Tome dosljedno, očito je neosnovan prigovor tuženika o zastari utuženog potraživanja.

33. Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za računovodstvo i financije Centar za vještačenja d.o.o. Splitu iz lipnja 2024. godine (listovi 712-728 spisa) vještak zaključuje:

33.1. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj te uz pretpostavku prilagodbe početnog otplatnog plana na način da se od 01.01.2014.g. primjenjuje zakonska kamatna stopa od 3,23%: - Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 7.083,02 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 2.593,32 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 4.489,70 EUR. - Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 131,75 EUR.

33.2. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 6.951,27 EUR i to: - Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi ukupno 2.593,32 EUR,

- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi ukupno 4.357,95 EUR.

33.3. Glavnica po kreditu u CHF, temeljem prilagođenog inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koje je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 08.02.2016.g. iznosila 238.043,26 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 262.916,74 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem prilagođenog početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 2.602,02 EUR.

33.4. Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te utvrdio preplatu tužitelja u iznosu 6.289,76 kn što je na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 08.02.2016. godine iznosilo 821,09 EUR. 33.5. Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogao mijenjati tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

34. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323 stavak 1. ZOO). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelja za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (članak 323. stavak 2. ZOO).

35. Tužitelj je, prema izloženom, tijekom postupka dokazao da mu je nastala šteta zbog sklapanja ništetnog ugovora o kreditu te je dokazao odgovornost tuženika za to.

36. Štoviše, tužitelj je na izloženi način dokazao da mu je ostala nepodmirena šteta i nakon izvršene konverzije kredita, sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu od 4. veljače 2016. godine (listovi 16-18 spisa), temeljem Zakona o izmjenama dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

36.1. Naime, sklapanjem takvog ugovora ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu kada takva razlika postoji.

37. Visina nastale štete dokazana je i specificirana provedenim vještačenjem po vještaku za računovodstvo i financije.

38. Na određene iznose glavnice tužitelju pripada pravo na zatezne kamate (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO).

39. Tome dosljedno, valjalo je, temeljem citiranih zakonskih odredbi, u vezi sa odredbom čl. 324. ZOO, prihvatiti u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev. 40. Radi toga je odlučeno kao pod točkom I., II., III., IV. izreke.

41. Imajući u vidu naprijed navedeno, tužitelj je u cijelosti uspio u parnici.

42. Temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, u vezi sa odredbom čl. 155. ZPP, tužitelju je, na ime naknade popisanog parničnog troška (list 757 spisa), priznato slijedeće: trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. O.T.), trošak sastava žalbe u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 10. toč. 4. O.T.), trošak sastava podneska od 26. veljače 2021. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 3. ožujka 2021. godine u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 2. O.T.), trošak sastava podneska od 6. ožujka 2023. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 26. ožujka 2023. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 27. ožujka 2023. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 29. veljače 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 24. travnja 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 7. svibnja 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 21. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 31. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 3. O.T.), odnosno ukupno iznos od 2.300,00 EUR.

42.1. Tom je iznosu pridodan iznos od 142,41 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu, te iznos od 500,00 EUR na ime troškova vještačenja.

42.2. Tako se dobije sveukupni iznos od 2.942,41 EUR.

43. Radi toga je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

44. Prema izloženom, tuženik je u cijelosti izgubio u parnici.

44.1. Ne pripada mu, stoga pravo na naknadu parničnog troška od tužitelja (članak 154. stavak 1. ZPP).

45. Radi toga je odlučeno kao pod točkom VI. izreke.

U Splitu, dana 14. veljače 2025. god.

SUDAC

Željko Borić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti: tužitelju, po punomoćniku; tuženiku, po punomoćniku;