Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-441/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Željka Marin, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Ane Bosančić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i OM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupani po punomoćniku Draženu Ivanić, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika SM, OIB: [osobni identifikacijski broj] i MM, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], zastupani po ZOU Domagoj Rupčić i Lana Kostanjšek iz Siska, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Sisku broj: P-408/2020. od 8. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 14. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Sisku broj: P-408/2020. od 8. travnja 2022. potvrđuje.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Sisku broj: P-408/2020. od 8. travnja 2022. odlučeno je da Ugovor o darovanju zaključen dana 30. listopada 2019. između tuženika SM kao darovatelja i MM kao daroprimatelja gubi učinak prema tužiteljima u dijelu koji je potreban da bi tužitelji naplatili svoje potraživanje prema tuženiku VM u novčanom iznosu od 520.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 28. veljače 2011. do isplate, te u iznosu od 26.814,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 28. veljače 2011. do isplate (točka I. izreke), te da su slijedom toga tuženici dužni dopustiti da tužitelji svoje potraživanje prema tuženiku VM namire prodajom nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (točka II. izreke).

Istom presudom naloženo je tuženicima da tužiteljima nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 27.675,00 kuna (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu su podnijeli tuženici zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troška postupka ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za pobijanje dužnikovih pravnih radnji u dijelu koji je potreban za naplatu njihovog potraživanja temeljem ovršne isprave odnosno pravomoćne i ovršne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj:

Pn-181/2009. od 28. veljače 2011. s obzirom da su tuženici međusobno zaključili Ugovor o darovanju nekretnina zbog čega tužitelji ne mogu naplatiti svoje potraživanje prema tuženiku VM.

7. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev pravilno prihvatio jer je utvrdio da tužitelji imaju ovršnu tražbinu prema tuženiku VM u ukupnom iznosu od 546.814,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 28. veljače 2011. do isplate i da je radi naplate te ovršne tražbine već vođeno više ovršnih postupaka, a da se niti u jednom ovdje tužitelji kao ovrhovoditelji nisu uspjeli naplatiti jer tuženik FM kao ovršenik nije imao novčanih sredstava niti otvorenih računa, a niti je tražbina naplaćena iz prodaje nekretnina jer na javnoj dražbi provedenoj putem Financijske agencije nije bilo ponuda.

8. Iz Ugovora o darovanju nekretnina od 30. listopada 2019. proizlazi da je tuženik FM darovao u cijelosti svoju nekretninu u k. o. [katastarska općina] tuženoj BM, svojoj supruzi, a u točki II. tog Ugovora navedeno je s "pobudom" namirenja daroprimateljice u njezinom udjelu u njihovoj bračnoj stečevini dok je u članku III. toga Ugovora navedeno da daroprimateljica prima darovane nekretnine sa zahvalnošću te je proveden u zemljišnim knjigama pod brojem Z-13132/2019. što znači da je tuženik raspolagao svojom nekretninom nakon neuspjele ovrhe prodajom, a nema dovoljno sredstava da bi se tužitelji na drugi način naplatili.

9. Odredbom članka 66. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – u nastavku teksta: ZOO) propisano je da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, a prema stavku 2. istoga članka smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

10. U ovom slučaju utvrđeno je da tužitelji imaju ovršnu tražbinu ali da istu nisu mogli naplatiti u ovršnim postupcima odnosno da ovdje tuženik kao dužnik nema novčanih sredstava iz kojih bi se tužitelji mogli naplatiti.

11. Prema odredbi članka 67. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima naplatno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato a stavkom 2. istoga članka propisano je da ako je treća osoba dužnikov bračni drug ili krvni srodnik u ravnoj liniji ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno.

12. U ovom slučaju iz vjenčanog lista proizlazi da su tuženici zaključili brak 5. svibnja 1993., pa stoga protivno žalbenim navodima, da joj je tuženik predmetne nekretnine i darovao po osnovi bračne stečevine, tužena je u smislu citirane odredbe članka 67. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima kao bračni supružnik znala ili bar morala znati da tuženik na taj način nanosi štetu vjerovniku odnosno ovdje tužiteljima.

Presumpcija znanja da se takvim raspolaganjem nanosi šteta vjerovnicima, a u smislu odredbe članka 66. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima propisana je i kod besplatnih pravnih poslova, pa dakle i kod darovanja.

Naime, sama činjenica da je tuženik predmetnu nekretninu stekao u ovršnom postupku broj: Ovr-2209/2002. kupnjom iste na javnoj dražbi dana 10. prosinca 2015., znači za vrijeme trajanja bračne zajednice njega i tužene ne dokazuje automatski da se radi o bračnoj stečevini samo zato što je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice, a svakako ne u cijelosti kako je to učinjeno Ugovorom o darovanju.

13. Prema odredbi članka 36. stavak 1. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj: 103/15.) koji je stupio na snagu 1. studenoga 2015. bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine.

U ovom slučaju tuženici, protivno žalbenim navodima, nisu dokazali da bi predmetna nekretnina uopće bila imovina stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, pa time niti da bi bila bračna stečevina.

14. Odredbom članka 69. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravna radnja dužnika pobija tužbom ili prigovorom, a prema stavku 2. istoga članka tužba za pobijanje podnosi se protiv dužnika i treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija odnosno protiv njezinih sveopćih pravnih slijednika.

Dakle, u ovom su postupku onda pasivno legitimirani upravo tuženici kao dužnik i treća osoba u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi da bi tuženik opravdano smatrao kako tužitelji nakon neuspjele ovrhe prodajom nekretnine više nemaju pravni interes za naplatu svoga potraživanja i da on smije na bilo koji način raspolagati svojom imovinom bez obzira što prema njemu postoji nečije potraživanje.

15. Odredbom članka 71. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

16. Protivno stoga žalbenim navodima u postupku je utvrđena ovršna tražbina tužitelja koja se nije uspjela namiriti jer nema imovine osim predmetne zbog čega je sud pravilnom primjenom odredbe članka 70. Zakona o obveznim odnosima utvrdio da Ugovor o darovanju gubi pravni učinak prema tužiteljima u visini njihove tražbine te su tuženici dužni trpjeti namirenje te ovršne tražbine na nekretnini koja je bila predmetom Ugovora o darovanju.

17. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i 155. Zakona o parničnom postupku a odluka je obrazložena i sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

18. Slijedom izloženog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku žalbu tuženika odbiti, a presudu prvostupanjskog suda potvrditi.

Vukovar, 14. veljače 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Željko Marin