Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Braće Radića 2, Varaždin

Poslovni broj: P-111/2023-18

U  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OV, [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Branku Seweru, odvjetniku u Ludbregu, protiv 1. tuženice GV [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženika TV, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćnicima, odvjetnicima u ZOU Melita Ranilović-Ferenc, Darku Raniloviću i Jeleni Ferenc Kovačić u Koprivnici, nakon provedene glavne rasprave, zaključene 8. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 13. veljače 2025. kao dana donošenja i objave presude javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se 1. tuženici GV iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tužiteljici OV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 5.500,00 EUR (slovima: pet tisuća petsto EUR) sa zakonskom zateznom kamatom od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice OV podnesen protiv 2. tuženika TV kojim traži da se 2. tuženiku TV iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] naloži da u roku od 15 dana isplati OV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 5.500,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, kao i da joj plati nastale parnične troškove.

III. Nalaže se 1. tuženici OVH, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici OV, [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknade prouzročeni joj parnični trošak u iznosu od 662,34 EUR (šesto šezdeset dva EUR i trideset četiri centa), u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužiteljici OV, [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj] da II. tuženiku TV, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi prouzročeni mu parnični trošak u iznosu od 756,25 EUR (sedamsto pedeset šest EUR i dvadeset pet centa), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je financirala izgradnju i opremanje kuće u [adresa], koja je nekretnina bila upisana kao vlasništvo njene sestre ĐV. Iako je nekretnina stajala upisana samo na pokojnu ĐV, znalo se da je stvarna vlasnica tužiteljica i da je ona financirala gradnju i opremanje. Tužiteljica je imala na navedenoj nekretnini upisano pravo služnosti doživotnog uživanja, jer nije htjela da bude na nekretnini upisano njeno vlasništvo i tako se dogovorila sa sestrom. ĐV je umrla i naslijedili su je tuženici. Tužiteljica se dogovorila sa tuženicima da se kuća proda i njoj pripadne trećina iznosa i da će dozvoliti brisanje svojeg uknjiženog prava. U tu svrhu, kako bi se kuća mogla prodati i podijeliti novci je izdala i brisovno očitovanje, jer je na cijeloj nekretnini imala uknjiženo pravo doživotnog uživanja. Tužiteljica je nosila djevojačko prezime TV. Tuženici su prodali kuću za 33.000,00 EUR-a i zadržali cijeli iznos od kupoprodaje i nisu tužiteljici isplatili njen dogovoreni dio. Tužiteljica je iz Švicarske doputovala radi realizacije dogovorene isplate, ali su tuženici izbjegavali kontakt. Tužiteljica je i preko odvjetnika uputila poziv na ispunjenje obveze ali su se tuženici oglušili. Kako tuženici ne žele dobrovoljno platiti tužiteljici njen dogovoreni dio to se predlaže da sud usvoji tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev.

2. Tuženici u odgovoru na tužbu navode nije točno da je tužiteljica financirala izgradnju i opremanje kuće u [adresa], dakle, nekretnine upisane u k. o. [katastarska općina] čkbr. [katastarska čestica], a koja nekretnina je označena kao kuća i g. zgrada, dvorište i livada ukupne površine 1462 m2 i nije točno da je citirana nekretnina bila samo formalno upisana kao vlasništvo njene sestre ĐV, a da je stvarna vlasnica navedene nekretnine bila tužiteljica. Točno je da je na navedenoj nekretnini bilo upisano pravo služnosti doživotnog uzdržavanja za tužiteljičinu korist, a koje pravo služnosti je temeljem brisovnog očitovanja od 11.12.2019. sastavljenog i ovjerenog pod brojem OU-724/2019 po javnom bilježniku Kruni Radašiću iz [adresa] i izbrisano. Točno je da je ĐV umrla **.**.2017. i da su iza pokojne ostali zakonski nasljednici drugog nasljednog reda i to sestre FV i OV te nečaci i ovdje tuženici TV i GV, djeca pokojnog CV, brata ĐV umrlog prije ostaviteljice. Zakonski nasljednici pok. ĐV su temeljem oporuke te nasljedničkog sporazuma i danih nasljedničkih izjava naslijedili pokretnu i nepokretnu imovinu pokojne ĐV pa su tako tuženici naslijedili između ostalog kuću i okućnicu u [adresa]. Nije točno da bi tužiteljica s tuženicima postigla dogovor da kad se kuća bude prodala da će njoj pripasti trećina iznosa kupoprodajne cijene i da će ona dozvoliti brisanje svojeg uknjiženog prava pod tim uvjetom. Tužiteljica je prisustvovala na ostavinskoj raspravi iza pokojne ĐV **.**.2018., bila je upoznata sa ostavinskom imovinom iza pokojne, jasno i određeno je prije nego što je dala i potpisala svoju nasljedničku izjavu bila upoznata sa svojim nasljednim pravima te je bila poučena u smislu zakona o nasljeđivanju, da jednom dana nasljednička izjava neopoziva te je nakon svega toga potpisala na zapisniku sastavljenom po javnom bilježniku Kruni Radašiću iz [adresa], povjerenika Općinskog suda u Varaždinu broj O-2380/17, UPPS-OS-15/18-4 nasljedničku izjavu kojom je priznala oporuku ostaviteljice istinitom i pravovaljanom i složila se s raspoložbom imovine prema oporuci i nasljedničkom sporazumu. Nakon toga tužiteljica je dana 11.12.2019. godine temeljem očitovanja sastavljenog od strane stručne osobe, Javnog bilježnika Krune Radašića koji je sudjelovao u sastavljanju brisovnog očitovanja i koji je tužiteljici kao stručna osoba objasnio smisao i posljedice konkrtnog pravnog posla i nakon što se uvjerio u tužiteljičinu ozbiljnu volju, sastavio brisovno očitovanje temeljem kojeg je tužiteljica dozvolila bez ikakvog ograničenja ili bilo kakovih uvjeta brisanje uknjiženog tereta doživotnog uzdržavanja na nekretninama upisanima u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], tako da se obzirom na navedeno, nije točno da je postignut bilo kakav dogovor kako to tužiteljica tvrdi, jer da je isti postignut između stranaka sasvim sigurno i životno bi isti bio kako kod provođenja ostavine iza pok. ĐV ili pak kod sastavljanja brisovnog očitovanja evidentiran u pisanom obliku. Tužiteljica je tek kad je čula za koliko novaca je prodana kuća počela izmišljati nekakav postignuti dogovor između stranaka glede isplate. Točno je da su tuženici prodali kuću za 33.000,00 EUR i da su cijeli iznos zadržali za sebe, a sve zbog toga što sa tužiteljicom glede isplate nije postignut nikakav dogovor. Točno je da je tužiteljica preko odvjetnika uputila poziv na ispunjenje i da su se tuženici na taj poziv oglušili, a to iz razloga što između stranaka nije postignut nikakav dogovor o isplati. Stoga se tuženici protive tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu te predlažu da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka pročitana je dokumentacija u spisu predmeta, saslušani su svjedoci FV, PV, KV, RV, ĆV, ŠV, IV i VV te su saslušane i stranke u svrhu dokazivanja.

4. Među strankama nije sporno da su tuženici kao nasljednici pokojne ĐV od nje naslijedili kuću u [adresa], da je tužiteljica na cijeloj toj nekretnini imala uknjiženo pravo doživotnog uživanja, da je dozvolila brisanje tog tereta te da su tuženici nakon toga tu nekretninu prodali za 33.000,00 eura i zadržali cijeli iznos od kupoprodaje.

5. Sporno je da li su tuženici s tužiteljicom dogovorili da će kuća prodati, da će ona kao bi se to moglo realizirati dozvoliti brisanje svojeg uknjiženog prava doživotnog uživanja te da će tužiteljici nakon prodaje kuće dati trećinu iznosa ostvarenog prodajom kuće.

6. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice podnesen protiv 1. tužene GV osnovan u cijelosti te da je njezin tužbeni zahtjev podnesen protiv 2. tuženog TV neosnovan.

7. Između stranaka nije sporno da su tuženici predmetnu nekretninu naslijedili od pokojne ĐV, sestre tužiteljice, koja je do svoje smrti bila njezina vlasnica, da je u korist tužiteljice na toj nekretnini sve do brisovnog očitovanja od 11. prosinca 2019. bilo upisano pravo doživotnog uživanja te da su tuženicu nakon brisanja tog tereta predmetnu nekretninu prodali za 33.000,00 EUR.

8. Sporno je između stranaka da li su tuženici dužni platiti tužiteljici trećinu novca od prodaje kuće. Tužiteljica u tužbi tvrdi da su joj tuženici dužni platiti svaki po 5.500 eura s naslova dogovora sklopljenog s njima u vezi s prodajom kuće na kojoj je ona imala upisano pravo doživotnog uživanja. Dakle tužiteljica tvrdi da je s tuženicima zasnovala obvezno pravno odnos te da tuženici nisu ispunili preuzete obveze iz tog odnosa. Tuženici te navode tužiteljice u cijelosti osporavaju.

9. Prema čl. 9. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022) sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Prema čl. 20. tog zakona obveze nastaju na osnovi pravnih poslova, prouzročenjem štete, stjecanjem bez osnove, poslovodstvom bez naloga, javnim obećanjem nagrade i izdavanjem vrijednosnih papira, a mogu nastati i na osnovi odluke suda ili druge javne vlasti. Prema čl. 65. tog zakona vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti je. Prema čl. 247. tog zakona ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a prema čl. 286. ugovor se može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drukčije određeno.

10. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio:

- čitanjem ispisa telefonske komunikacije priložene uz tužbu na str. 4-5 spisa čiji sadržaj tuženici nisu osporili, da je tužiteljica komunicirala s 1. tuženicom u vezi s prodajom predmetne kuće , da je tužiteljica preko nje dobivala informacije o poduzetim aktivnostima u vezi s tim, da je tužiteljica podsjetila 1. tuženicu na dogovor u vezi s tim na što je ista odgovorila da je dogovor i sve ostalo trebalo ostati među njima i da to nije lijepo za taj trud što su to sve pokrenuli i rješavali da se ipak to iskoristi, da joj je tužiteljica na to odgovorila da je kuću ona radila, da je 1. tuženica kad ju je tužiteljica pitala zašto joj ne odgovara rekla da još rješava papire oko kuće, da su se nakon toga njihovo odnosi pogoršali, da su spominjale međusobne prijetnje, da je tužiteljica inzistirala da joj se da to što joj pripada i 1. tuženici poručila da nije pošteno od nje što hoće sve za sebe, a 13. 5.2021. joj je rekla da za koliko je kuća prodana i da će svoju trećinu uzeti u ljetu dok dođe te joj prigovorila zbog toga što joj krije da je kuća prodana, nakon čega joj se 1. tuženica više nije javljala pa joj je 15.1 2023. tužiteljica poručila da će doći u [adresa] do iduće nedjelje, da bi bilo red i pošteno da dođe da se toga riješe i da ne zaboravi koliko su im pomagali.

- čitanjem Rješenja o nasljeđivanju poslovni broj: 2380/17-5 od 10.4.2018. da su tuženici naslijedili predmetne nekretnine svaki u ½ dijela od pokojne ĐV na temelju nasljedničkog sporazuma te da su zakonski nasljednici pok. UV sestre FV i OV te nečaci GV i TV,

- čitanjem izvatka iz zemljišne knjige na str. 13 spisa da je IV na temelju kupoprodajnog ugovora od 5.5.2021. upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina koje su prethodno bile upisane na tuženike na temelju gore navedenog rješenja o nasljeđivanju,

- čitanjem Očitovanja na str. 6 spisa da je tužiteljica 19. siječnja 2023. kod Javnog bilježnika u [adresa] Krune Radišića potpisala brisovno očitovanje kojim je dozvolila brisanje upisanog prava služnosti doživotnog uživanja na predmetnim nekretninama.

- na temelju iskaza svjedoka FV, PV, KV, RV i ĆV, a posebno na temelju iskaza KV, RV i ĆV, koji su do saznanja o tome osim od tužiteljice došli i od njezine pokojne Sestre ĐV koja je do svoj smrti bila vlasnica iste, da je tužiteljica ulagala u predmetnu kuću te da je u istoj boravila kad bi iz Švicarske došla u Hrvatsku.

- na temelju iskaza svjedoka IV sud je utvrdio samo to da je od tuženika kupio predmetnu kuću te da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo upisanih tereta, što među strankama i nije sporno, dok o ostalim odlučnim činjenicama taj svjedok nema saznanja.

11. O predmetu spora iskazivale su i parnične stranke.

- tužiteljica u svom iskazu navodi da je imala dogovor sa 1. tuženom GV da jednu trećinu novaca koje će ostvariti od prodaje kuće u [adresa] da njoj, da je ona tu kuću prodala, a nije joj dala trećinu novca od prodaje, da je prije nego je prodala kuću tražila od nje da kod javnog bilježnika potpiše da dozvoljava brisanje svog uknjiženog prava služnosti doživotnog uživanja, na što je pristala pod uvjetom da nakon prodaje kuće dobije trećinu novaca s čime se GV složila, da je kad ju je pitala da li će održati obećanje budući da je bilježnik rekao da taj dogovor neće biti u pisanoj formi i da to riješimo među sobom rekla: " kad ne bih to napravila ne bih te mogla više nikad pogledati u lice", da je vlasnica kuće prije bila njezina pokojna sestra ĐV, a prije nje su kao vlasnici bili upisani njihova sestra ZV i njihov brat MV, da je sagradila predmetnu kuću od temelja do krova, uredila ju, uvela centralno grijanje, namjestila ju, što je učinila da bi sestra ĐV mogla u njoj živjeti i da bi ona kad dođe iz Švicarske imala gdje boraviti, da se nije upisala kao vlasnica predmetne kuće zbog poreza, ali je upisala pravo služnosti doživotnog uživanja 1997. godine, da je kad je saznala da je GV prodala kuću, pokušala ostvariti kontakt s njom kako bi joj ista dala trećinu novaca od prodaje kuće, poslala joj je SMS poruku u kojoj je pitala zašto joj nije javila da je prodala kuću, a OVH joj je nakon toga poslala poruku da će se o tome razgovarati kad ona dođe u Hrvatsku, a nakon toga joj je poslala još takvih poruka na koje OVH nije odgovorila, da joj nije odgovorila niti na preporučeno pismo u kojem joj je napisala da pripremi njezin dio novca od prodaje kuće, da je kad je došla u Hrvatsku ponovno pokušavala uspostaviti kontakt sa GV, a i TV, ali se nisu javljali na pozive putem mobitela niti odgovarali na SMS poruke, da ne zna da li je sudjelovala u ostavinskom postupku vođenom nakon smrti njezine sestre ĐV kao njezina nasljednica, da nije ništa od nje naslijedila, ne zna tko je proglašen nasljednikom u ostavinskom postupku, da je njezina sestra ĐV imala kuću u [adresa] koju je prodala prije dvadeset godina, da je ĐV došla živjeti u [adresa]. i tamo je živjela sve do svoje smrti, a kupila je stan u [adresa] novcem od prodaje kuće u [adresa], da je dio tog novca stavljen na štednju, a nešto od tog novca je dala i tuženicima, da joj je rekla j da joj nešto od tog novca treba i za starački dom pa nije imala novaca za izgradnju kuće u [adresa], čiju izgradnju i opremanje kuće u [adresa] nije financirala ĐV već ona, da su u vrijeme kad je financirala izgradnju kuće, kao vlasnici iste su bili upisani ĆV i MV, da je njihovu imovinu naslijedila ĐV, da je stan u [adresa] koji je kupila ĐV novcem od prodaje kuće naslijedila njihova sestra FV, da su novac koji je preostao nakon smrti ĐV, oko 18.000 EUR naslijedili ona u 1/3 dijela, sestra FV u 1/3 dijela te GV i TV, svaki u 1/6 dijela, da je kad je dolazila iz Švicarske u Hrvatsku boravila u kući u [adresa], a u zadnja dva navrata, u sestrinom stanu u [adresa], koji je ona naslijedila od sestre ĐV, da nema nikakav dogovor sa sestrom FV u vezi imovine naslijeđene od ĐV, da je s 1. tuženicom dogovorila da će joj ista dati trećinu od prodaje kuće još kad je ĐV umrla, a tada joj njoj i TV dala i 1200 CHF za porez koji su trebali platiti kao nasljednici njezine imovine i druge njihove potrebe, jer im je u to vrijeme financijski pomagala te da nije ništa naslijedila od sestre ĐV, jer bi na naslijeđeni dio kao državljanka Švicarske morala platiti veliki iznos poreza.

- 1. tužena GVH u svom iskazu navodi da kuću u [adresa] nije gradila tužiteljica, već njezin stric MV, koji je radio u Njemačkoj, što zna jer je njhezin otac bio zidar i obavljao je građevinske radove, da su kao vlasnici te kuće bili upisani MV, nakon njega LV, ZV i na kraju ĐV, da je ĐV prodala kuću u [adresa], novcem od prodaje kupila je stan u [adresa] i preselila se sa svojim psima u kuću u [adresa] koju je temeljito uredila kako bi mogla u njoj živjeti, uvela vodu, centralno grijanje, adaptirala stepenice i krovište, nadstrešnicu te kupila frižider i namještaj koji je nedostajao, a to zna, jer su njezin otac i brat vozili njezine stvari iz [adresa] u [adresa], da nije bilo nikakvog dogovora između nje i tužiteljice, niti prije, a niti nakon ostavinskog postupka iza pok. ĐV da će tužiteljici dati 1/3 novca od prodaje kuće, da se pok. ĐV doselila u [adresa]. ili 2006. godine, da je tužiteljica sudjelovala u ostavinskom postupku iza pok. ĐV, da su imovinu pok. ĐV naslijedili FV, stan i 2/3 novčanih sredstava, TV koji je naslijedio ½ dijela nekretnine, kuće u [adresa] i 1/6 novca i ona koja je naslijedila ½ dijela nekretnine, kuće u [adresa] i 1/6 novca, da tužiteljica nije ništa naslijedila, da njezin otac BV nije ništa naslijedio iza pok. ZV, MV i LV, da se novi dio kuće u [adresa] počeo graditi 1984., da je pok. ĐV kuću u [adresa] prodala 2004. ili 2005. godine, da nije točno da joj je tužiteljica dala 1200 CHF, da su zatražili brisanje prava služnosti doživotnog uživanja upisanog u korist tužiteljice kada su se kupci počeli raspitivati u vezi s prodajom kuće pa je taj teret predstavljao problem i tada je tužiteljica svojevoljno pristala da se taj teret briše.

- 2. tuženi TV u svom iskazu navodi da je pok. ĐV prodala kuću u [adresa] i kupila stan u [adresa] te joj je ostao novac za uređenje kuće u [adresa], pa je tim novcem izgradila novo krovište, uvela vodu i centralno grijanje, izgradila stepenište i nadstrešnicu, zamijenila podove, kupila frižider i štednjak i namještaj koji je trebao za život u kući, da su iz Zagreba njezine stvari selili njegov pok. otac CV i on, da je nakon njezine smrti proveden je ostavinski postupak, a njezinu imovinu su naslijedile osobe koje je navela 1. tuženica u svom iskazu, da ni prije niti nakon smrti ĐV nije bilo nikakvog dogovora između 1. tuženice, njega i tužiteljice da bi tužiteljici trebali dati trećinu novca od prodaje kuće, da su nakon što je ĐV umrla, 1. tuženica i on smo kuću uredili, a kako su se ljudi počeli raspitivati o kući i davali ponude odlučili su kuću prodati, da su tek kada su otišli u gruntovnicu, saznali da kuća nema uporabnu dozvolu, da ju treba legalizirati i da je upisan teret u korist tužiteljice, da je tužiteljica sama brisala teret upisan u njezinu korist i nije to ničim uvjetovala pa niti time da joj daju dio novca od prodaje kuće, da su njegov pok. otac i on vodili brigu o ĐV i pomagali joj u svemu što joj je trebalo, održavanju kuće, uređenju okućnice, da je predmetna kuća izgrađena 1984., da se ĐV doselila iz Zagreba 2004. i 2005., a nije se doselila odjednom već je to činila postupno, da je u to vrijeme kuća u [adresa] bila sagrađena, da se centralno grijanje uvelo 2015. ili 2016. te da im tužiteljica nije dala nikakav novac.

12. Nakon pomne ocjene iskaza svjedoka i stranaka, sud je prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka FV, PV, KV, RV i ĆV te iskaz tužiteljice. Navedeni svjedoci su o odlučnim činjenicama iskazivali sigurno, suglasno i uvjerljivo te su u svojim iskazima naveli na koji način i od koga su došli do saznanja o njima. Iskaz svjedoka NV koji u svom iskazu navodi da je pokojna sestra tužiteljice ĐV ulagala u predmetnu kuću nakon što je prodala kuću u [adresa] i kupila stan u [adresa], da je napravila nadstrešnicu, kupila peć, televizor i druge osnovne stvari te postavila ogradu, ne pobija iskaze prethodno navedenih svjedoka koje je sud prihvatio kao vjerodostojne, jer taj svjedok, u svom iskazu ne navodi kako je i na koji način došao to tog saznanja, dok su troje od prethodno navedenih svjedoka do saznanja o tome došla izravno od pokojne ĐV, koja je kao vlasnica kuće nedvojbeno znala tko je ulagao u kuću i dozvolila upis prava služnosti doživotnog uživanja u korist tužiteljice, a tvrdnjom da je i ĐV ulagala u kuću, zapravo i ne osporava navode ostalih svjedoka da je u kuću ulagala tužiteljica. Tužiteljica u svom iskazu odlučno tvrdi da je s 1. tuženom JV dogovorila da će brisati u svoju korist upisano pravo služnosti doživotnog uživanja na predmetnoj nekretnini, koje je kao teret predstavljalo zapreku za prodaju kuće, pod uvjetom da joj nakon prodaje da trećinu novca od prodaje kuće pri čemu se poziva i na komunikaciju putem telefona koju je s njom ostvarila. Dostavljeni ispisi telefonske komunikacije u kojima 1. tuženica zapravo ne osporava navode tužiteljice da je ulagala u predmetnu kuću te postojanje dogovora u vezi s prodajom kuće, već samo navodi da je to trebalo ostati među njima te da su uložili trud oko toga, a nastavno i nervozno reagira na opetovane zahtjeve tužiteljice da joj se podmiri njezina tražbina s naslova dogovora u vezi s prodajom kuće te prekida komunikaciju, snažno podupiru iskaz tužiteljice iz kojeg proizlazi da je s 1. tuženicom dogovorila da će dobiti trećinu novaca ostvarenog od prodaje kuće. Iskaz tužiteljice potkrepljuju i iskazi svjedoka koji su prihvaćeni kao vjerodostojni iz kojih proizlazi da je tužiteljica ulagala u predmetnu kuću, na temelju čega je zaključeno da je tužiteljica zbog toga i stekla pravo služnosti doživotnog uživanja, pa kako se odrekla tog prava kako bi se ostvarila prodaja kuće, uvjerljivi su njezini navodi da je to učinila nakon što je postigla dogovor s 1. tuženicom da će joj dati trećinu novca od prodaje kuće, kako bi i ona ostvarila određenu korist od toga, to utoliko više što je financirala izgradnju i opremanje kuće. Naime životno je i logično da se osoba koja je ulagala svoja sredstva u nekretninu, kao što je ovdje slučaj i po tom osnovu stekla pravo služnosti doživotnog uživanja na toj nekretnine, ne bi bezuvjetno odrekla tog prava, već bi nastojala da u slučaju prodaje i ona pored vlasnika nekretnine kao prodavatelja ostvari određenu korist od prodaje nekretnine i na taj način povrati barem dio novca koji je uložila u nekretninu. Slijedom svega navedenog, sud na temelju iskaza tužiteljice, koji je potkrijepljen i ostalim provedenim dokazima kao što je prethodno obrazloženo zaključio da se tužiteljica s 1. tuženicom dogovorila da će joj se nakon prodaje kuće isplatiti trećina novca od prodaje kuće. Stoga iskazi tuženika u onim dijelovima koji su suprotnosti sa iskazom tužiteljice nisu prihvaćeni kao vjerodostojni.

13. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka dakle proizlazi da je tužiteljica s 1. tuženicom usmeno sklopila ugovora u vezi s prodajom nekretnine na kojoj je imala upisano pravo služnosti doživotnog uživanja, kojim su se one kao ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora i koji je pravovaljan iako nije zaključen u pisanoj formi, budući da prema gore citiranom propisu ugovori mogu biti sklopljeni u bilo kojem obliku, prema kojem joj je 1. tuženica dužna isplatiti trećinu novca ostvarenog prodajom kuće. Dakle tužiteljica je s 1. tuženicom zasnovala obvezno pravni odnos po osnovu kojeg joj je 1. tuženica dužna isplatiti trećinu novca ostvarenog prodajom te nekretnine, dakle 11.000,00 eura, budući da je kuća prodana za 33.000,00 eura. Među strankama nije sporno da 1. tuženica tužiteljici nakon prodaje kuće nije isplatila trećinu novca ostvarenog prodajom kuće. Iz provedenih dokaza ne proizlazi i to da je tužiteljica takav ugovor sklopila i s 2. tuženikom. Tužiteljica naime u svom iskazu navodi da je isplatu trećine novca od prodaje kuće dogovorila samo s 1. tuženicom, pa dakle taj dogovor ne obvezuje i 2. tuženika. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužiteljice usvojio samo u odnosu na 1. tuženicu, pa kako tužiteljica od nje ne potražuje trećinu novca od prodaje kuće, dakle 11.000,00 eura, već polovicu tog iznosa, 1. tuženici je naloženo da joj isplati 5.500,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je njezin tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženika odbijen, odnosno odlučeno je kao u toč. I. i II. izreke ove presude.

14. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljica postavljenim tužbenim zahtjevom od 1. tuženice potražuje isplatu iznosa od 5.500,00 EUR, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje troškova postupka Kako je 1. tuženica u ovoj parnici nije uspjela, obvezana je nadoknaditi tužiteljici koja je sa svojim tužbenim zahtjevom prema njoj uspjela, nastale joj troškove postupka, a sud joj je u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tužiteljici, koju je u ovoj parnici zastupao odvjetnik su priznati i dosuđeni troškovi za radnje poduzete u ovom postupku na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, u daljnjem tekstu Tarifa) i to samo polovica troškova tih radnji budući da su radnje poduzete prema oba tuženika, a tužiteljica je u parnici uspjela samo u odnosu na 1. tuženicu: polovica troška sastava tužbe od 100,00 EUR na temelju Tbr. 7/1 Tarife, polovica troška zastupanja na ročištima održanima 23.4.2024., 11.6.2024., 17.9.2024. i 8.1.2025, za svako ročište po 100,00 EUR na temelju Tbr 9/1 Tarife, polovica troška zastupanja na ročištu za objavu presude od 50,00 EUR na temelju Tbr 9/3 Tarife, polovica troška sudskih pristojbi na tužbu i presudu od 117,04 EUR, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 662,34 EUR. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev tužiteljice podnesen protiv 2. tuženika odbijen, pa dakle tužiteljica u ovoj parnici u odnosu na 2. tuženika nije uspjela, u skladu s prethodno citiranim propisima tužiteljica je obvezana nadoknaditi 2. tuženiku nastale mu troškove postupka, i to polovicu troškova iz predanog troškovnika, budući da su troškovi iz troškovnika obračunati za oba tuženika, a 1. tuženica je parnicu izgubila, i to: za sastav odgovora na tužbu 110,00 EUR na temelju Tbr 8/1, Tbr. 40. i Tbr. 46 Tarife, za zastupanje na ročištima održanima 23.4.2024., 11.6.2024., 17.9.2024 i 8.1.2025., za svako ročište po 110,00 EUR na temelju Tbr. 9/1, Tbr. 40. i Tbr. 46. Tarife, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 756,25 EUR. 2. tuženiku nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu koju nije niti platio, a koja se prema čl. 4. st.2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018, 51/2023) plaća po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Slijedom navedenog obveza plaćanja te pristojbe će nastati tek po pravomoćnom okončanju ovog postupka i to za onu stranku koja je parnicu izgubila ili za obje stranke razmjerno uspjehu u sporu u smislu, pa je zahtjev 2. tuženika da mu se iznos sudske pristojbe prizna kao trošak postupka neosnovan.

U Varaždinu 13. veljače 2025.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1/ Tužiteljici po punomoćniku Branku Seweru, odvjetniku u Ludbregu,

2/ Tuženicima po punomoćnicima, odvjetnicima u ZOU Melita Ranilović-Ferenc, Darko Ranilović i Jelena Ferenc Kovačić u Koprivnici,