REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Benkovcu

Benkovac, Stjepana Radića 10

Poslovni broj 156 P-1851/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, po sucu Igoru Berghausu, a na prijedlog sudske savjetnice Ane Kajtazi u pravnoj stvari tužitelja MJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Katarini Kranjčević Zanki, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 29. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu određenom radi objave presude 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju MJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati 414,89 EUR/3.126,05 kuna na ime razlike preplaćenih iznosa kamata zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 3,7 EUR/27,87 kuna, od 13.11.2007. do isplate,

- na iznos od 3,59 EUR/27,08 kuna, od 20.12.2007. do isplate,

- na iznos od 3,66 EUR/27,60 kuna, od 21.01.2008. do isplate,

- na iznos od 3,56 EUR/26,85 kuna, od 06.02.2008. do isplate,

- na iznos od 7,26 EUR/54,72 kuna, od 13.03.2008. do isplate,

- na iznos od 7,14 EUR/53,78 kuna, od 14.04.2008. do isplate,

- na iznos od 6,86 EUR/51,66 kuna, od 20.05.2008. do isplate,

- na iznos od 6,80 EUR/51,20 kuna, od 19.06.2008. do isplate,

- na iznos od 6,67 EUR/50,25 kuna, od 22.07.2008. do isplate,

- na iznos od 6,56 EUR/49,45 kuna, od 18.08.2008. do isplate,

- na iznos od 6,54 EUR/49,28 kuna, od 08.09.2008. do isplate,

- na iznos od 7,17 EUR/54,02 kuna, od 28.10.2008. do isplate,

- na iznos od 6,80 EUR/51,22 kuna, od 04.11.2008. do isplate,

- na iznos od 6,39 EUR/48,15 kuna, od 10.12.2008. do isplate,

- na iznos od 6,77 EUR/51,04 kuna, od 15.01.2009. do isplate,

- na iznos od 6,63 EUR/49,92 kuna, od 09.02.2009. do isplate,

- na iznos od 6,66 EUR/50,19 kuna, od 10.03.2009. do isplate,

- na iznos od 6,37 EUR/48,01 kuna, od 01.04.2009. do isplate,

- na iznos od 6,24 EUR/47,00 kuna, od 04.05.2009. do isplate,

- na iznos od 6,04 EUR/45,53 kuna, od 03.06.2009. do isplate,

- na iznos od 5,84 EUR/43,99 kuna, od 06.07.2009. do isplate,

- na iznos od 11,88 EUR/89,52 kuna, od 17.08.2009. do isplate,

- na iznos od 11,69 EUR/88,08 kuna, od 18.09.2009. do isplate,

- na iznos od 11,40 EUR/85,86 kuna, od 16.10.2009. do isplate,

- na iznos od 11,23 EUR/84,58 kuna, od 18.11.2009. do isplate,

- na iznos od 11,17 EUR/84,17 kuna, od 30.12.2009. do isplate,

- na iznos od 10,94 EUR/82,43 kuna, od 12.01.2010. do isplate,

- na iznos od 10,81 EUR/81,47 kuna, od 15.02.2010. do isplate,

- na iznos od 10,51 EUR/79,19 kuna, od 15.03.2010. do isplate,

- na iznos od 10,40 EUR/78,34 kuna, od 16.04.2010. do isplate,

- na iznos od 10,13 EUR/76,30 kuna, od 06.05.2010. do isplate,

- na iznos od 10,07 EUR/75,88 kuna, od 17.06.2010. do isplate,

- na iznos od 10,13 EUR/76,31 kuna, od 12.07.2010. do isplate,

- na iznos od 9,73 EUR/73,30 kuna, od 13.08.2010. do isplate,

- na iznos od 9,97 EUR/75,10 kuna, od 10.09.2010. do isplate,

- na iznos od 9,39 EUR/70,73 kuna, od 21.10.2010. do isplate,

- na iznos od 9,00 EUR/67,58 kuna, od 09.11.2010. do isplate,

- na iznos od 9,05 EUR/68,20 kuna, od 14.12.2010. do isplate,

- na iznos od 8,85 EUR/66,66 kuna, od 14.01.2011. do isplate,

- na iznos od 8,25 EUR/62,18 kuna, od 14.02.2011. do isplate,

- na iznos od 8,00 EUR/60,28 kuna, od 15.03.2011. do isplate,

- na iznos od 7,64 EUR/57,56 kuna, od 15.04.2011. do isplate,

- na iznos od 7,51 EUR/56,62 kuna, od 23.05.2011. do isplate,

- na iznos od 7,39 EUR/55,69 kuna, od 15.06.2011. do isplate,

- na iznos od 7,35 EUR/55,37 kuna, od 15.07.2011. do isplate,

- na iznos od 7,07 EUR/53,29 kuna, od 24.08.2011. do isplate,

- na iznos od 6,30 EUR/47,46 kuna, od 15.09.2011. do isplate,

- na iznos od 5,73 EUR/43,20 kuna, od 14.10.2011. do isplate,

- na iznos od 5,30 EUR/39,96 kuna, od 22.11.2011. do isplate,

- na iznos od 4,99 EUR/37,58 kuna, od 30.12.2011. do isplate,

- na iznos od 4,61 EUR/34,71 kuna, od 16.01.2012. do isplate,

- na iznos od 4,18 EUR/31,49 kuna, od 10.02.2012. do isplate,

- na iznos od 3,72 EUR/28,03 kuna, od 29.03.2012. do isplate,

- na iznos od 3,27 EUR/24,65 kuna, od 05.04.2012. do isplate,

- na iznos od 2,85 EUR/21,48 kuna, od 29.05.2012. do isplate,

- na iznos od 2,37 EUR/17,87 kuna, od 04.07.2012. do isplate,

- na iznos od 1,91 EUR/14,37 kuna, od 03.08.2012. do isplate,

- na iznos od 1,43 EUR/10,77 kuna, od 04.09.2012. do isplate,

- na iznos od 0,95 EUR/7,13 kuna, od 04.10.2012. do isplate,

- na iznos od 0,48 EUR/3,62 kuna, od 05.11.2012. do isplate,

po stopi prema čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju MJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati 1.607,95 EUR/12.115,14 kuna na ime razlike preplaćenih anuiteta u HRK zbog promjene tečaja CHF-a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 10,07 EUR/75,87 kuna, od 28.10.2008. do isplate,

- na iznos od 2,34 EUR/17,62 kuna, od 04.11.2009. do isplate,

- na iznos od 8,49 EUR/63,97 kuna, od 15.01.2009. do isplate,

- na iznos od 7,51 EUR/56,61 kuna, od 09.02.2009. do isplate,

- na iznos od 12,57 EUR/94,74 kuna, od 10.03.2009. do isplate,

- na iznos od 6,73 EUR/50,72 kuna, od 01.04.2009. do isplate,

- na iznos od 6,41 EUR/48,31 kuna, od 04.05.2009. do isplate,

- na iznos od 3,71 EUR/27,97 kuna, od 03.06.2009. do isplate,

- na iznos od 0,82 EUR/6,15 kuna, od 06.07.2009. do isplate,

- na iznos od 0,72 EUR/5,39 kuna, od 17.08.2009. do isplate,

- na iznos od 1,6 EUR/12,07 kuna, od 18.09.2009. do isplate,

- na iznos od 0,89 EUR/6,67 kuna, od 16.10.2009. do isplate,

- na iznos od 2,36 EUR/17,75 kuna, od 18.11.2009. do isplate,

- na iznos od 6,19 EUR/46,61 kuna, od 30.12.2009. do isplate,

- na iznos od 6,78 EUR/51,06 kuna, od 12.01.2010. do isplate,

- na iznos od 9,59 EUR/72,24 kuna, od 15.02.2010. do isplate,

- na iznos od 8,94 EUR/67,34 kuna, od 15.03.2010. do isplate,

- na iznos od 12,42 EUR/93,58 kuna, od 16.04.2010. do isplate,

- na iznos od 12,80 EUR/96,47 kuna, od 06.05.2010. do isplate,

- na iznos od 17,86 EUR/134,58 kuna, od 17.06.2010. do isplate,

- na iznos od 25,94 EUR/195,45 kuna, od 12.07.2010. do isplate,

- na iznos od 23,74 EUR/178,87 kuna, od 13.08.2010. do isplate,

- na iznos od 37,35 EUR/281,39 kuna, od 10.09.2010. do isplate,

- na iznos od 31,20 EUR/235,09 kuna, od 21.10.2010. do isplate,

- na iznos od 29,54 EUR/222,55 kuna, od 09.11.2010. do isplate,

- na iznos od 39,93 EUR/300,87 kuna, od 14.12.2010. do isplate,

- na iznos od 43,99 EUR/331,43 kuna, od 14.01.2011. do isplate,

- na iznos od 37,09 EUR/279,48 kuna, od 14.02.2011. do isplate,

- na iznos od 40,14 EUR/302,44 kuna, od 15.03.2011. do isplate,

- na iznos od 40,24 EUR/303,16 kuna, od 15.04.2011. do isplate,

- na iznos od 48,03 EUR/361,85 kuna, od 23.05.2011. do isplate,

- na iznos od 57,56 EUR/433,66 kuna, od 15.06.2011. do isplate,

- na iznos od 70,96 EUR/534,64 kuna, od 15.07.2011. do isplate,

- na iznos od 76,95 EUR/579,81 kuna, od 24.08.2011. do isplate,

- na iznos od 62,49 EUR/470,83 kuna, od 15.09.2011. do isplate,

- na iznos od 52,88 EUR/421,06 kuna, od 14.10.2011. do isplate,

- na iznos od 55,34 EUR/416,94 kuna, od 22.11.2011. do isplate,

- na iznos od 60,36 EUR/454,80 kuna, od 30.12.2011. do isplate,

- na iznos od 63,02 EUR/474,79 kuna, od 16.01.2012. do isplate,

- na iznos od 64,25 EUR/484,11 kuna, od 10.02.2012. do isplate,

- na iznos od 62,86 EUR/473,63 kuna, od 29.03.2012. do isplate,

- na iznos od 62,63 EUR/471,91 kuna, od 05.04.2012. do isplate,

- na iznos od 65,96 EUR/496,96 kuna, od 29.05.2012. do isplate,

- na iznos od 63,76 EUR/480,37 kuna, od 04.07.2012. do isplate,

- na iznos od 63,76 EUR/480,41 kuna, od 03.08.2012. do isplate,

- na iznos od 62,72 EUR/472,56 kuna, od 04.09.2012. do isplate,

- na iznos od 59,26 EUR/446,46 kuna, od 04.10.2012. do isplate,

- na iznos od 63,45 EUR/478,10 kuna, od 05.11.2012. do isplate,

po stopi prema čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.628,32 EUR, u roku od 15 dana zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troška preko dosuđenog dijela.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je s tuženikom dana 29.09.2005. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila na iznos od 22.600,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke pri čemu se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom ( valutna klauzula). Tužitelj je tuženiku iznos kredita isplatio u kunama. Tuženik je otplaćivao kredit u mjesečnim anuitetima i redovnu kamatu koja je bila promjenjiva s promjenama Odluke o kamatnim stopama tužitelja. Za trajanja ugovora o kreditu tuženik je kamatnu stopu umjesto prvotno ugovorene od 5,8% godišnje svojom jednostranom odlukom mijenjao nekoliko puta, a rast kamatne stope pratio je i porast vrijednosti ugovorene valute kredita, pa je mjesečni anuitet kredita abnormalno porastao. Stoga tužitelj potražuje vraćanje onoga što je primljeno temeljem takvih ništetnih ugovornih odredbi tako da u tužbi potražuje isplatu iznosa od 3.117,94 kn na ime razlike preplaćenih kamata i iznos od 12.408,95 kuna na ime razlike preplaćenih anuiteta u HRK zbog promjene tečaja CHF-a, sve zajedno sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj u podnesku od 12.10.2022. (stranica 233-237) uređuje tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 3.126,05 kn na ime razlike preplaćenih kamata i iznos od 12.115,14 kuna na ime razlike preplaćenih anuiteta u HRK zbog promjene tečaja CHF-a, sve zajedno sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate kao u izreci presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare smatrajući da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok koji u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi sa čl. 230. Zakona o obveznim odnosima teče od plaćanja koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima. Obzirom je tužba podnesena 13. lipnja 2019. to da je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio. Nadalje, tuženik smatra su i odluka Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 17. rujna 2019., kao i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. nepravilne i nezakonite što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19 iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, dok je na osnovi čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskog prava. Međutim, ukoliko bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužiteljice kao potrošača prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tada tuženik ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu švicarski franak jer je tuženik na više načina o tome potrošače upozoravao i informirao pa je tako u samom Ugovoru o kreditu vidljivo da će se povrat obveza obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF što je tužitelju i pojašnjeno pri solemnizaciji predmetnog Ugovora o kreditu pri čemu tuženik ukazuje da je odredba o valutnoj klauzuli odraz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Nadalje tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, te je bio samo u obvezi izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način odnosno obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmjenjeni otplatni plan što je tuženik u ovoj stvari uredno činio. Radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora u postupanju prema tužitelju da se rukovodio i Direktivom Vijeća EZ 93/13 EEZ od 05.04.1993. Tužitelja da nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu sa tuženikom već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Kada je tuženik u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, tužitelj je imao pravo na raskid ugovora. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Predlaže odbiti tužbene zahtjeve kao neosnovane.

3. Odlukom Županijskog suda u Karlovcu, Gž-477/2023 od 21. kolovoza 2024 predmet je vraćen na ponovni postupak jer je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno slijedom čega je naloženo da se sasluša tužitelj na okolnost pregovaranja i informiranosti tužitelja o uvjetima kredita te utvrditi ima li tužitelj status potrošača.

4. U dokaznom postupku je sud izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 29. rujna 2005. br. 7102890186 ( l.s. 18-22), pregled promjena kamatnih stopa (l.s. 23), promet po kreditu od 29.09.2005. – 05.11.2012. (l.s. 24-30), otplatni plan (l.s. 31-33), financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Majdi Korljan iz [adresa] (l.s. 131-139) te saslušao tužitelja.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 3.126,05 kn na ime razlike preplaćenih kamata i iznos od 12.115,14 kuna na ime razlike preplaćenih anuiteta u HRK zbog promjene tečaja CHF-a, sve zajedno sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, u odnosu na ono što je početno ugovoreno.

7. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

8. Nije sporno da su strane sklopile Ugovor o kreditu od 29. rujna 2005. kojim je tuženik plasirao tužitelju kredit za kupnju motornog vozila od 22.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,8 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke.

9. Sporno je, međutim, pitanje osnova i visine utužene tražbine. Naime, sporno je jesu li ovakve ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne, te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF kao i jednostrane promjene kamatne stope. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom je tuženik istakao prigovor zastare.

10. Prvostupanjski sud smatra da je odredba Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07,79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Ovo stoga jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4., da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite. Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. god. pod br. P – 1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, ovaj sud smatra da je iz navedenih razloga ništava i odredba predmetnog Ugovora o kreditu ( čl. 2.) kojom se isto regulira, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO) te tužitelju dosuditi razliku anuiteta prema nalazu i mišljenu sudskog vještaka za financije.

11. U presudi Suda EU - presude broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Ovaj sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

12. U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno i u ugovoru zaključenom između stranaka. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je, to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te takvu ugovornu odredbu (čl. 1.) smatra ništetnom.

13. S druge strane, sud nije prihvatio osnovanim tuženikov stav da bi nakon presude Suda EU u predmetu C-81/19 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga jer da je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, a sve to imajući u vidu da je nepoštenost, a time i ništetnost takvih istovrsnih odredbi već pravomoćno utvrđena u navedenom kolektivnom sporu kakvim utvrđenjima je ovaj sud vezan temeljem citiranih odredbi čl. 502.c ZPP-a te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 8 Poslovni broj: 85 P-6643/2021-18 110/15) pri čemu se ukazuje i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja poslovni broj Rev-18/18 od 26.5.2020. prema kojemu ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

14. Budući se radi o ništetnim odredbama, tuženik je, u smislu odredaba čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15. i 29/18, dalje: ZOO), dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, pa tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta.

15. Na okolnost visine iznosa koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju, provedeno je vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Majdi Korljan iz [adresa], koja je u nalazu i mišljenju navela da je tužitelju odobren kredit u iznosu od 22.600,00 CHF, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan korištenja kredita. Na dan sklapanja ugovora o kreditu ugovorena je godišnja kamatna stopa od 5,80 . Ugovorena je otplata kredita u 84 mjesečna anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti 325,40 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja. Na dan isplate kredita dana 30.09.2005. tečaj je iznosio 1CHF-4,773291 HRK. Iz nalaza vještaka proizlazi da je utjecajem promjene kamatnih stopa na visinu anuiteta u odnosu na ugovorene uvjete, od početka otplate kredita u studenom 2005, do dana otplate u studenom 2012., tužitelj preplatio iznos od 3.126,05 HRK, a da je utjecajem promjene tečaja CHF za HRK u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita 30. rujna 2005. od početka otplate kredita u studenom 2005. do dana otplate u studenom 2012. tužitelj preplatio iznos od 12.115,14 HRK.

16. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao prigovor, dok se tuženik referirao na vještvo ističući pravna pitanja koja nisu predmet financijskog vještačenja, pa je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je izrađen stručno, jasno, obrazloženo, te sukladno članku 258 ZPP.

17. Tužitelj je u svom iskazu naveo da nije imao mogućnost pregovaranja o posebnim odredbama ugovora te da nije bio upoznat s rizicima valutne klauzule. Isto tako da kredit podigao za kupnju automobila za osobne potrebe.

18. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, potraživanje tužitelja, sukladno članku 225 ZOO, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, no taj je rok prekinut 4. travnja 2012., kada je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P- 1401/2012, pokrenut postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, time da nakon prekida zastarni rok počinje teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245 st. 1 ZOO). Slijedom navedenog, te kako prvi utuženi iznos dospijeva 13. studenog 2007. evidentno je da zastarni rok nije protekao.

19. Zakon o zaštiti potrošača (NN broj 96/03), važeći u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kojom je dana definicija potrošača i trgovca, proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti. Na gotovo identičan način određenje potrošača te trgovca dano je i u kasnije donesenim zakonima pa i u sada važećem Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 19/22. - dalje: ZZP/22). Prema tome potrošački kredit je kredit namijenjen potrošaču za osobne, obiteljske odnosno kućanske svrhe te se odobrava za različite namjene. Predmetni kredit je sklopljen radi kupnje osobnog vozila i radi se o klasičnom primjeru potrošačkog kredita. Primatelj kredita nije trgovačko društvo, odnosno obrt, samo u tom slučaju bi se radilo o kupnji radi obavljanja poslovne djelatnosti. Tužitelj je u svom iskazu naveo da nije imao mogućnost pregovaranja o posebnim odredbama ugovora te da nije bio upoznat s rizicima valutne klauzule. Isto tako da je kredit podigao za kupnju automobila za osobne potrebe, a koji iskaz je sud ocijenio životnim i logičnim.

20. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan te da je utvrđeno da je tužitelj imao status potrošača, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci.

21. O kamatama je odlučeno temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

22. O trošku je odlučeno sukladno čl. 154. i 155. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23) te je tužitelju određen trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. 1.), zastupanje na ročištima od 11. travnja 2022. u iznosu od 200,00 EUR , 22. prosinca 2022. u iznosu od 200,00 EUR i 29. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. 1.), te za sastav podneska od 12. listopada 2022. u iznosu od 200,00 EUR, ( Tbr. 8.1.), što uz trošak vještačenja ( 467,00 EUR) i pristojbu ( za tužbu 80,66 EUR i na presudu 80,66 EUR) ukupno iznosi 1.628,32 EUR. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za ostale podneske jer se sadržaj istih mogao iznijeti na ročištima na kojima je pribivao punomoćnik tužiteljice ( u suprotnom bi značilo da se trošak odobrava za praktički istu radnju dva puta), odnosno tužitelju nije bilo naloženo pisano očitovanje koje je isti iznosio u tim podnescima.

Benkovac, 13. veljače 2025.

Sudska savjetnica

Sudac

Ana Kajtazi

Igor Berghaus

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopušteno je podnijeti žalbu o kojoj odlučuje Županijski sud, a ista se podnosi putem ovog Suda u 3 (tri) primjerka i to u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove odluke na ročištu za objavu, odnosno od dana objave ove odluke na mrežnim stranicama e-Oglasne ploče sudova. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka.

DNA :

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćniku.