Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-46/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Šimi Tarašu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri d.o.o. u Zadru, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupane po punomoćnici Bojani Bogdan, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Matulić & Bilić d.o.o. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbi tužitelja i tuženice izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Zadru od 17. studenog 2023. poslovni broj P-60/2023-32, u sjednici vijeća održanoj dana 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja se prihvaća dok se žalba tuženice odbija te se presuda Općinskog suda u Zadru od 17. studenog 2023. poslovni broj P-60/2023-32:

- potvrđuje pod toč. I., II., III. i V

- preinačuje pod toč. IV. izreke i sudi:

Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d., da tužitelju MZ isplati iznos od 285,85 EUR, što odgovara iznosu od 2.153,77 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od 7. veljače 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, nadalje po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 01. kolovoza do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 78,12 EUR u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom pod toč I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju na ime preplaćenog iznosa s osnova valutne klauzule, isplati novčani iznos od 2.101,20 EUR, što odgovara iznosu od 15.831,39 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća do isplate. Pod toč. II. utvrđeno je da je Ugovor o kreditu, broj ugovora: 9010991132, od 1. veljače 2006. ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno je pod toč. III. naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 142,93 EUR, što odgovara iznosu od 1.076,89 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od dana koji slijedi danu: 6. veljače 2006. do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, dok je toč. IV. izreke u preostalom dijelu, preko dosuđenog, tj. za iznos od 285,85 EUR, što odgovara iznosu od 2.153,77 kn, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. Konačno, toč. V. izreke naloženo je tuženici da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od u iznosu od 2.690,01 EUR, što odgovara iznosu od 20.267,88 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 17. studenog 2023. do isplate.

2. Navedenu presudu u toč. IV. izreke pravodobnom žalbom pobija tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava predlažući ovome sudu preinačiti pobijanu presudu na način da tuženici naloži da mu isplati i preostali zatraženi iznos od 285,85 EUR, uvećan za pripadajuće zatezne kamate, kao i da naloži tuženici da mu naknadi trošak žalbenog postupka.

3. I tuženica pobija presudu i to u toč I., II., III. i V. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava predlažući drugostupanjskom sudu usvojiti žalbu kao osnovanu i preinačiti prvostupanjsku odluku na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja te istome naloži da naknadi tuženici trošak postupka uvećan za troškove žalbenog postupka. Podredno predlaže ovome sudu da predmet vrati na ponovno postupanje radi raspravljanja o iznesenim prigovorima odnosno provedbe dopunskog dokaznog postupka.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja je osnovana dok je žalba tuženice neosnovana.

6. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 01. veljače 2006. sklopili ugovor o kreditu, kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u iznosu od 22.842,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseci, s promjenjivom kamatom prema odluci banke o kreditiranju građana te da je među ostalim ugovoreno kako banka ima pravo zaračunati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje u visinu od 2,00 %. Sud je utvrdio i da je za vrijeme trajanja ugovora došlo do rasta valute CHF i da je tužitelj predmetnu obvezu otplatio zajedno sa naknadama za obradu kreditnog zahtjeva i za osiguranje. Nadalje, sud prvog stupnja obrazlaže da je u sporu po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava Udruge potrošač protiv osam banaka (između ostalih i tuženice) u pogledu ugovorene valutne obveze vraćanja kredita u CHF presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja ugovora nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Vezano uz izneseno sud je nadalje ocijenio i da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju i na način kako je to utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe, odnosno da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i tečaju u CHF-u ništetne sukladno čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03. – dalje: ZZP/03) i da se u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj osnovano poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora. Pored toga, sud ocjenjuje da je prigovor zastare tuženice neosnovan obrazlažući da je presuda u kolektivnom sporu postala pravomoćna u lipnju 2018. (VTSRH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) pa zastara nastupa sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05. dalje: ZOO) 14. lipnja 2023., a obzirom da je tužitelj podnio tužbu u ovom predmetu dana 09. siječnja 2023. to zastara nije nastupila.

7. Sud je nadalje tijekom postupka utvrdio i da plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 142,93 EUR, što predstavlja 1 % od iznosa kredita očito uzrokuje značaju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom na daljnje utvrđenje da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženice, a tužitelj nije imao utjecaja na njen sadržaj, to se prema mišljenju prvostupanjskog suda, radi o odredbi koja je nepoštena u smislu čl. 82. pod toč. 11. ZZP/03. Kako tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom (samo) odredba kojom je uglavljena naknada za obradu kredita, dakle, ne traži utvrđenje ništetnosti i odredbe koja se odnosi na ostale troškove, konkretno naknadu za osiguranje kredita, to je sud prihvatio zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe kojom se uglavljuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 142,93 EUR, a u preostalom dijelu, preko dosuđenog, tj. za iznos od 285,85 EUR koji se odnosi na naknadu za osiguranje kredita, tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

8. Tijekom postupka sud je iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke Petra Bajla, utvrdio da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu platio veći iznos radi razlika anuiteta zbog promjene tečaja CHF u razdoblju od 25. listopada 2008. do 24. siječnja 2013., tj. do otplate kredita, pri čemu razlika anuiteta radi promjene tečaja ukupno iznosi 2.101,20 EUR te da su tužitelju naplaćene naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 142,93 EUR kao i naknada za osiguranje kredita u iznosu od 285,85 EUR.

9. Slijedom prikazanih utvrđenja i raspolaganja stranaka tijekom postupka sud je najprije ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli te odredbu kojom se uglavljuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva prethodno ocijenio ništetnom te je obvezao tuženicu vratiti tužitelju uplate koje su učinjene na ime ispunjenja tih ništetnih odredaba zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Ujedno je uslijed nedostatka izričitog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za osiguranje odbio zahtjev za povrat plaćanja ove naknade.

10. Tužitelj u žalbi navodi kako isticanje deklaratornog zahtjeva nije pretpostavka za utvrđivanje ništetnosti u parničnom postupku i da je sud navedeno pitanje bio dužan raspraviti i ocijeniti u okviru parničnog postupka kao da je bila riječ o prethodnom pitanju.

11. Tuženica u žalbi najprije ukazuje da je sud tužbu tužitelja od dana 9. siječnja 2023. koja je u naravi postavljena kao stupnjevita tužba trebao odbaciti, obzirom da je sukladno odredbi čl. 186. b. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. dalje ZPP) preduvjet za podnošenje stupnjevite tužbe da je tuženica tražene podatke odbila predati na zahtjev tužitelja te je sud prema odredbi čl. 186. b. st. 4. bio dužan pozvati tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev u ostavljenom roku ukoliko ustanovi da nisu ispunjeni uvjeti za podnošenjem manifestacijskog zahtjeva (tzv. stupnjevite tužbe). Pored toga, ponavlja prigovore isticane tijekom prvostupanjskog postupka, navodeći da ih sud sve nije raspravio te se na nedostatan način upustio u procjenu dokaznog materijala, a osim toga neosnovano se pozvao na odredbu čl. 502.c ZPP-a, jer je tek izmjenom ZPP-a iz 2019., dodano da se odnosi i na postupke isplate. Navodi da je pozivanje suda na utvrđenja iz presude trgovačkog suda pravno irelevantno te da se činjenica pokretanja tog postupka ne može smatrati radnjom tužitelja u smislu prekidanja zastare. Nadalje, ističe da je predmetni ugovor o kreditu zatvoren 25. siječnja 2013. godine, dakle, više od devet godina prije podnošenja tužbe tužitelja 09. siječnja 2023., pa je obzirom na odredbu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj prekludiran pozivati se na ništetnost predmetnog pravnog posla, o čemu se prvostupanjski sud propustio referirati u pobijanoj presudi pa je time počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Osim toga, ističe da je nastupila zastara potraživanja tužitelja u cijelosti, a svakako u pogledu iznosa dospjelih do travnja 2009. Naime, da je pokretanjem postupka kolektivne zaštite potrošača i došlo do prekida zastare, prekid zastare je moguć samo pod pretpostavkom da zastarni rok još uvijek teče, što ovdje nije slučaj te je zastara nastupila u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 4. travnja 2009. Također, navodi da ni odluka suda o dosuđenom tijeku zateznih kamata nije na zakonu utemeljena, odnosno pogrešan je zaključak da bi u trenutku stjecanja uplaćenih anuiteta znao ili morao znati da nema pravo na isplatu pa da bi stoga bio dužan platiti zatezne kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa.

12. Ispitujući presudu o glavnoj stvari u okviru žalbenih navoda stranaka i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koje su obrazložene dostatnim razlozima i nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati njezina zakonitost, a nije počinjena niti jedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako, nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. ZPP-a jer je prvostupanjski sud analizirao i ocijenio provedene dokaze kako to nalaže čl. 8. ZPP-a te presuda sadrži sve propisane podatke iz čl. 338. ZPP-a.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženice, tužba u ovoj pravnoj stvari nije postavljena kao stupnjevita, jer ista nije sadržavala manifestacijski zahtjev za polaganje računa, podnošenja pregleda imovine i obveza ili davanje podataka u smislu odredbe članka 186. b ZPP-a. Iako je tuženica u pravu kada ističe da tužba nije sadržavala određen zahtjev u pogledu glavne stvari, pa da je sud u stadiju prethodnog ispitivanja tužbe trebao tužitelja pozvati da tužbu ispravi, propust suda da u tom stadiju postupka postupi u skladu s odredbom čl. 109. st. 1. u vezi čl. 186. st. 1. ZPP nije bio od utjecaja na donošenje pobijane presude, kojom je odlučeno o zahtjevu, koji je tužitelj tijekom postupka odredio u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pritom su neosnovani i navodi tuženice da bi tužitelj postavljanjem određenog zahtjeva tijekom postupka tužbu preinačio u smislu odredbe čl. 190. st. 1. ZPP, jer se ne radi o promjeni istovjetnosti zahtjeva, povećanju postojećeg ili isticanju drugog zahtjeva uz postojeći. Stoga nije bilo osnove da prvostupanjski sud, nakon što je tužitelj odredio svoj novčani zahtjev, odlučuje o preinaci tužbe u smislu odredbe članka 190. ZPP.

14. Nadalje, protivno žalbenim navodima tuženice prvostupanjski sud je osnovano svoja utvrđenja o ništetnosti relevantne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli temeljio na pravnim utvrđenjima iz presuda na koje se pozvao. Naime, prema odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22., dalje: ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice ili radi isplate. Isto tako u smislu odredbe čl.502. c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Nadalje, činjenica da je neki ugovor prestao (ispunjenjem, raskidom i sl.) nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih njegovih odredbi jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi nastupaju od samog početka, time da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi niti ništetan ugovor postaje valjan njegovim ispunjenjem niti je ispunjenjem nestao uzrok ništetnosti (tako i VSRH u odluci broj Rev 18/2018-2 od 2. svibnja 2020.).

16. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da je u predmetnom Ugovoru valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, a osim toga da tuženica tijekom postupka nije dokazala da bi tužitelj bio obaviješten o tečajnom riziku koji je vezan uz valutu CHF, prvostupanjski sud je pravilno, odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju, zaključio da je predmetna ugovorna odredba kojom se povrat kredita veže uz valutnu klauzulu ništetna.

17. Nadalje, iako je odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknada za osiguranje u visini od 2,00% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja jasna, razumljiva i lako uočljiva, s obzirom da se ista ne odnosi na predmet ugovora i cijenu, to je dopušteno ocjenjivati je li poštena. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja u kojem navodi da je ugovor bio unaprijed pripremljen kada je došao u banku i da nije sudjelovao u pregovaranju o sadržaju pojedinih ugovornih odredaba o uvjetima kredita te da mu je upravo ugovor u kojem je otplata vezana uz valutu CHF prezentiran kao najpovoljniji, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da o predmetnoj ugovornoj odredbi stranke nisu pregovarale, jer se radi o standardnoj ugovornoj odredbi, koju je unaprijed formulirala tuženica i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Osim što u čl. 12.3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje konkretno odnose, dok su čl. 8. Ugovora konkretno određene obveze korisnika kredita radi osiguranja vraćanja kredita (u vidu prijenosa prava vlasništva na pokretnini - kupljenom vozilu, ali pored toga i obveza korisnika kredita na snošenje svih fiskalnih i drugih obveza vozila, troška objave oglasa javnog bilježnika na ime oglasa o prijenosu prava vlasništva i deponiranje kod Banke knjižice vozila) te je tužitelj ugovorom obvezan na snašanje i svih ostalih troškova pa tako i daljnjih troškova poreza (čl.12.6.), troškova solemnizacije i naknadnog izdavanja otpravaka (12.12), kao i da tuženica u ovom postupku ne obrazlaže (niti dokazuje) koje usluge ili troškovi su podmireni iz naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu, a da je visina određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženica nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog iznosa glavnice kredita, kao niti opravdanost ugovaranja naknade za osiguranje, a iz čega slijedi i daljnji zaključak da je predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Naime, u situaciji kada tuženica ne obrazlaže na što se odnosi ugovorena naknada pod čl. 12.3. Ugovora o kreditu (na uslugu i/ili trošak), niti ne navodi (niti dokazuje) da je u vezi ugovaranja obrade i osiguranja imala bilo kakvih stvarnih troškova (prema osiguravajućem društvu ili svojih troškova poslovanja), a ne dokazuje da se o toj odredbi pregovaralo, to je ispravo usvojiti tužbeni zahtjev i tužitelju dosuditi troškove obje zatražene naknade.

19. Prvostupanjski sud pogrešno se upustio u obrazlaganje kako tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom (samo) odredba kojom je uglavljena naknada za obradu kredita i da ne traži utvrđenje ništetnosti i odredbe koja se odnosi na ostale troškove, konkretno naknadu za osiguranje kredita, zbog čega ovaj dio tužbenog zahtjeva odbija kao neosnovan, radi nepostojanja u izreci zatražene deklaracije o ništetnosti odredbe ugovora u dijelu naknade za osiguranja (toč. IV. izreke presude). Naime, osnovano tužitelj ukazuje da isticanje deklaratornog zahtjeva nije pretpostavka za utvrđivanje ništetnosti u parničnom postupku i da je sud nakon odluke o ovom pitanju kao prethodnom mogao odlučiti o osnovanosti zahtjeva za isplatu ove naknade.

20. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženici s osnova tečajne razlike iznos od 2.101,20 EUR te s osnova naknade za obradu kredita 142,93 EUR, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom sadržaja materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude koja teče od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO, obzirom da se tuženica na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora smatrati nepoštenim stjecateljem novčanih iznosa koje je stekla temeljem ništetnih odredbi.

21. U okviru izloženih stajališta ovoga suda proizlazi da je u konkretnom slučaju tužitelj s uspjehom dokazao ništetnost cijele odredbe čl.12.3. Ugovora, pa je po ocjeni ovoga suda valjalo prihvatiti i njegov zahtjev u pogledu naknade za osiguranje te preinačiti presudu pod toč. IV. izreke i obvezati tuženicu da mu isplati i daljnji iznos od 285,85 EUR sa zateznom kamatom.

22. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Tuženici se ukazuje na Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2. Kako zastara s osnova restitucijskih zahtjeva s osnove ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli počinje teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna, to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu 09. siječnja 2023. u vezi zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa u vezi valutne klauzule, nije protekao zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, a nije protekao niti zastarni rok za dosuđenu naknadu jer je ništetnost utvrđena/ustanovljena tek u ovom postupku.

23. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi presudu pod toč. I., II., III. i V. izreke, dok je djelomično žalbu tužitelja valjalo prihvatiti kao osnovanu te primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti presudu pod navedenim dijelom točke IV. izreke i u tom dijelu usvojiti zahtjev tužitelja u cijelosti.

24. Prvostupanjski sud je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. st.1. ZPP-a te je tužitelju za radnje navedene u posljednjem odlomku obrazloženja dosudio troškove postupka u iznosu od 2.690,01 EUR.

25. U žalbi kojom pobija odluku o troškovima postupka tuženica ističe da su troškovi odmjereni protivno odredbama čl. 154. i 155. ZPP-a među ostalim i jer je tužitelj podneskom od dana 09. listopada 2023. u naravi povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu kojom se ugovara naknada za osiguranje kredita i pripadajuće isplate, što utječe na omjer uspjeha stranaka u sporu prema čl. 154. st. 2. ZPP-a. Ispitivanjem presude pod toč. V. izreke po službenoj dužnosti ovaj sud smatra da je pravilnom primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a prvostupanjski sud priznao i dosudio tužitelju naknadu troškova, pa je sukladno svemu navedenom, kao i odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a (obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, zbog čega nisu nastali posebni troškovi), istome valjalo dosuditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 2.690,01 EUR što odgovara 10.267,88 kn. U odnosu na navod o djelomičnom povlačenju tužbe valja istaknuti kako se u smislu čl. 154. st. 2. ZPP-a omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio utvrđenje ništetnom i odredbe ugovora o kreditu 12.3. u dijelu u kojem se ugovara naknada za osiguranje kredita koju je naknadno „ispustio“ iz uređenog tužbenog zahtjeva valja istači kako je sud okolnost ništetnosti ovog dijela ugovora o kreditu utvrđivao kao prethodno pitanje i da činjenica da o njemu u konačnici nije odlučivao deklaratorno u izreci podrazumijeva da tužitelj uslijed povlačenja nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi u smislu čl.154. st. 5. ZPP-a, slijedom čega je u tom dijelu primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a pobijana odluka potvrđena.

26. Tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer sa svojom žalbom nije uspjela (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

27. S druge strane tužitelj je sa svojom žalbom uspio pa mu je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a dosuđen trošak sastava žalbe sukladno Tbr. 10/1 i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23.). Zatraženi trošak sudske pristojbe na žalbu „po odluci suda“ nije u dovoljnoj mjeri određen u smislu čl. 164. st. 1. ZPP-a zbog čega nije dosuđen.

U Varaždinu 13. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun