Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Pagu

Trg kralja Petra Krešimira IV-Knežev dvor 23250 Pag

Poslovni broj P-92/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Pagu, po sucu Josipu Duševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FB (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], F [adresa], zastupanog po punomoćnicama-odvjetnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ksenija Grba i Maja Kovač u Rijeci, Matačićeva 1/I, protiv tuženice Raiffeisenbank Austrija d.d. (OIB:53056966535) sa sjedištem u [adresa], zastupane po zakonskim zastupnicima, a ovi po punomoćnicima- odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 3. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i njegove punomoćnice Maje Kovač, odvjetnice u Rijeci, te zamjenika punomoćnika tuženice Hrvoja Acingera, odvjetnika u Pagu, na ročištu za objavu presude 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 138-50-3451432 koji su dana 10. svibnja 2006. godine sklopili tužitelj FB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa], OIB: 53056966535, kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kamatnim stopama Kreditora, a preko ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje.

II Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 138-50-3451432 koji su dana 10. svibnja 2006. godine sklopili tužitelj FB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa], OIB: 53056966535, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak (CHF).

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju FB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.059,12 eur, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na utuženi iznos po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena počev od 31.10.2008. do 31.12.2010, a koja na pojedine mjesečne iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 11,54 eur od 31.10. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,67 eur od 31.12. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,65 eur od 31.01. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,00 eur od 28.02. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,29 eur od 31.03. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,00 eur od 30.04. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,32 eur od 31.05. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,15 eur od 30.06. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,26 eur od 31.07. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,46 eur od 31.08. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,27 eur od 30.09. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,04 eur od 31.10. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,22 eur od 30.11. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,57 eur od 31.12. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,33 eur od 31.01. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,94 eur od 28.02. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 25,70 eur od 31.03. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 24,48 eur od 30.04. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 26,86 eur od 31.05. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,55 eur od 30.06. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,29 eur od 31.07. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,30 eur od 31.08. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,81 eur od 30.09. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 44,58 eur od 31.10. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1516,54 eur od 30.11. 2010. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan dio glavnog tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi: "2. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju FB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 844,31 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na utuženi iznos po stopi od 15% godišnje od 30.11.2007. do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 01.12.2010. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 7,50 eur od 30.11. 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,46 eur od 31.12.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,60 eur od 31.01.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,67 eur od 29.02.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,80 eur od 31.03. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,61 eur od 30.04. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,37 eur od 31.05. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,52 eur od 30.06. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,31 eur od 31.07. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,32 eur od 31.08. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,44 eur od 30.09. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,37 eur od 31.10. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,75 eur od 30.11. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,54 eur od 31.12. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,66 eur od 31.01. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,72 eur od 28.02. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,17 eur od 31.03. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,21 eur od 30.04. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,86 eur od 31.05. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,60 eur od 30.06. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,67 eur od 31.07. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,81 eur od 31.08. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,79 eur od 30.09. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,65 eur od 31.10. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,92 eur od 30.11. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,12 eur od 31.12. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,42 eur od 31.01. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,35 eur od 28.02. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,76 eur od 31.03. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,68 eur od 30.04. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,83 eur od 31.05. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,12 eur od 30.06. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,85 eur od 31.07. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,67 eur od 31.08. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,39 eur od 30.09. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,94 eur od 31.10. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 286,86 eur od 11.11. 2010. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana."

V Odbija se kao neosnovan dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"2. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju FB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 844,31 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na utuženi iznos po stopi od 15% godišnje od 30.11.2007. do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 01.12.2010. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 7,50 eur od 30.11. 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,46 eur od 31.12.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,60 eur od 31.01.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,67 eur od 29.02.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,80 eur od 31.03. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,61 eur od 30.04. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,37 eur od 31.05. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,52 eur od 30.06. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,31 eur od 31.07. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,32 eur od 31.08. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,44 eur od 30.09. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,37 eur od 31.10. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,75 eur od 30.11. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,54 eur od 31.12. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,66 eur od 31.01. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,72 eur od 28.02. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,17 eur od 31.03. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,21 eur od 30.04. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,86 eur od 31.05. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,60 eur od 30.06. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,67 eur od 31.07. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,81 eur od 31.08. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,79 eur od 30.09. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,65 eur od 31.10. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,92 eur od 30.11. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,12 eur od 31.12. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,42 eur od 31.01. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,35 eur od 28.02. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,76 eur od 31.03. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,68 eur od 30.04. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,83 eur od 31.05. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,12 eur od 30.06. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,85 eur od 31.07. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,67 eur od 31.08. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,39 eur od 30.09. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,94 eur od 31.10. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 286,86 eur od 11.11. 2010. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana."

r i j e š i o  j e

I Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan. II Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 7,09 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

III Nalaže se tuženici da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.339,04 eura, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog do zatraženog, zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 10. svibnja 2006. kao korisnik kredita s tuženicom sklopio Ugovor o kreditu broj 138-50-3451432 radi kupnje vozila. Ugovor da je sklopljen na iznos od 33.041,90 švicarskih franaka te da je ugovorena kamata po stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,20% godišnje, dok je rok otplate iznosio 84 mjeseca. Istim ugovorom da je određeno plaćanje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Njemu da je Ugovor predočen na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, te on nije imao nikakav utjecaj na tako unaprijed sročene odredbe. Nije ga tuženica nikada upoznala s rizicima promjene tečaja CHF, naročito ne rizicima koji su se stvarno manifestirali u tijeku otplate ovog kredita. U studenom 2010. da je prijevremeno, u cijelosti otplatio kredit. Sukladno odredbi čl. 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje u tekstu: ZPK), potrošač da može pokrenuti postupak pred sudom gdje ima prebivalište, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane. Na području suda u Pagu se, ujedno, nalaze i svi dokazi (svjedoci, isprave tuženika), što čini suđenje pred sudom u [adresa] manje tegobnom okolnosti za tužitelja kao potrošača u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993., implementirane u odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje u tekstu: ZZP), osobito u odredbi čl. 49. tog zakona. Tuženik da je propustio informirati tužitelja - potrošača o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu u CHF, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, sve stoga što HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako ga štiti prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno neizvjestan, što je utvrdio MMF još 1997. godine, a isto je potvrđeno i kolektivnim presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Ugovori koji su sastavljeni unaprijed, poput ovog između tužitelja i tuženika, moraju udovoljavati zahtjevu jasno i razumljivo sastavljenog teksta ugovornih odredbi, što zapravo znači da potrošač, ovdje tužitelj, koji je slabija i ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredbi za njega proizlaze, pri čemu se kao stupanj pažnje uzima pažnja prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću. U konkretnom slučaju ugovor između tužitelja i tuženika nije udovoljio zahtjevu jasno i razumljivo sastavljenog teksta. Tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije bio upoznat, niti je što znao o ekonomskom riziku koji za njega predstavlja vezivanje glavnice kredita za valutu CHF. Sasvim suprotno, tuženik je tužitelja, a i druge potrošače, poticao na sklapanje ugovora u CHF valuti, javno promovirajući i reklamirajući velike pogodnosti kreditiranja u ovoj valuti, prvenstveno, izrazito nisku kamatnu stopu, stabilnost ove valute i, u konačnici, niže iznose koje će potrošači platiti prilikom kreditiranja vezanog u CHF-u, spram kredita koji su se vezali za EUR.

Tuženik je tužitelju prezentirao CHF valutu kao izrazito stabilnu, s mogućnošću minimalnog rasta ili pada, slijedom čega da bi tužitelju mogao rasti, ili padati iznos mjesečnog anuiteta u iznosu od najviše nekoliko kuna, što je činjenica koju zna svaka osoba bez da je upućena u dublju problematiku jer takav zaključak vrijedi za svaku valutu koja nije kuna. Tuženik je, međutim, bio dužan informirati tužitelja o rizicima i karakteristikama konkretne valute CHF, te svim rizicima koji, vezano za tu valutu, mogu dovesti do značajne neravnoteže prava tijekom dugog trajanja ugovora na štetu tužitelja, a što je sve tuženiku bilo poznato u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu jer je isto utvrdio MMF još 1997. Tuženik je osobito trebao informirati tužitelja kako valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR, budući da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CH franka kao što štiti tečaj eura te kako ugovaranje kredita u ovoj valuti može značiti da će iznos mjesečnih anuiteta biti i 40%-60% viši od prvog ugovorenog anuiteta. Tuženik je raspolagao stručnim znanjem o specifičnostima ove valute koje nije prezentirao tužitelju, te je iskoristio nestručnost tužitelja na način da je sadržaj njihovog odnosa utanačio u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Tužitelj nije mogao pregovarati s tuženikom u smislu ugovaranja ograničenja visine rasta CHF-a, niti je tuženik na bilo koji način dao do znanja tužitelju da bi kreditiranje u ovoj valuti za tužitelja moglo biti rizično, odnosno da će u konačnici, pored ugovorene kamate, banka steći i do 40% veći prihod na svakom pojedinom anuitetu. Slijedom navedenog, odredba čl. 1. i 7. Ugovora kojom se glavnica kredita veže za odredbu CHF je ništetna. Činjenica da je tuženik kao davatelj kredita o promjeni kamatne stope odlučivao jednostrano, bez ikakvih egzaktnih i transparentnih parametara, čini odredbe o kamatnoj stopi ništetnima. Naime, tuženik je odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi unio u ugovor sa tužiteljem na potpuno nerazumljiv način. Brojni i nepovezani kriteriji općih uvjeta banke ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze. Ugovor i primjenjivi Opći uvjeti tuženika ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Po pitanju kamatne stope nije se pojedinačno pregovaralo, budući da je riječ o sadržaju odredbi koje je tuženik unaprijed formulirao u standardnom ugovoru, a tužitelj, kao korisnik kredita, nije upozoren o mogućim posljedicama takvog ugovaranja. Ovako ugovorena odredba glede promjenjivih kamata dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani, tj. banci da mijenja ugovorne kamate isključivo temeljem svoje samovolje, bez ikakve mogućnosti tužitelja, kao ugovorne strane, da pristane na cijenu usluge koju mora platiti. Jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja, predstavlja odredivost cijene, prema kojoj sama cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva, a u ovom predmetu to nije bila. Tuženik u ugovor nije unio niti jedan parametar koji bi bio tržišno provjerljiv, a Odluka banke o promjeni kamatne stope nije utemeljena niti na jednoj matematičkoj formuli, sve na štetu tužitelja. Po sklapanju ugovora, na otplate anuiteta primjenjivala se ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje, koja je prvo porasla na 6,20%, pa na 6,75% i naposljetku na 7,75%. Obzirom je tuženik kamatu povećavao suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, tužitelj je kamatu počeo preplaćivati dana 30.11.2007. kada je ista prvi puta rasla temeljem jednostrane Odluke tuženika. Tužitelj ne smatra da je kamata trebala biti fiksna u utuženom razdoblju, no tuženik je kamatu mijenjao na nedopušten način, slijedom čega si je uprihodio značajnu zaradu, na štetu tužitelja. Da je tuženik mijenjao kamatu na dopušten način, ne bi bilo potrebno utvrđivati nastale razlike. Pravilnost promjene kamatne stope ne može se provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, matematičkih, a posebno ne pravnih, koji bi mogli omogućiti takvu provjeru. Ovakav stav zauzima i Europski sud pri donošenju presude C-26/13 u točki 55.: „Razlog za izuzimanje provjere ugovornih odredbi s obzirom na odnos kvalitete i cijene robe ili usluge leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer takvoj provjeri. Tuženik je tijekom otplate primjenjivao i anuitetnu otplatu kredita, čime je uzrokovao da se kod svakog povećanja kamatne stope smanjuje udio glavnice u anuitetu, zbog čega se kod svakog povećanja kamate usporava smanjivanje glavnice na štetu potrošača, odnosno tužitelja. Slijedom navedenog, odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 138-50-3451432 jest ništetna.

2. Tuženica prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 138-50-3451432, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Nadalje, u odnosu na navode tužitelja kako se nadležnost u konkretnoj stvari temelji na odredbi članka 19. l. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, nadalje u tekstu: ZPK), ističe rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl. broj Gž-143/2021, a u kojem Županijski sud u Velikoj Gorici utvrđuje kako se spomenuta odredba odnosi na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkih ugovora te također navodi kako bi se, u slučaju da se utvrdi ništetnost prorogacijske klauzule, o mjesnoj nadležnosti trebalo odlučiti primjenom relevantnih odredbi ZPP-a, na što se sam tužitelj poziva. Isto je utvrdio i Općinski sud u Đakovu u recentnom rješenju posl. broj P- 244/2021 od 21.02.2022. Nadalje, sve i kad bi se spomenuta odredba mogla primijeniti na konkretni slučaj, što tuženik izričito osporava, isti prilaže rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, posl. broj P-107/2021 od dana 07.05.2021. godine, a kojim je utvrđeno kako je ZPK stupio na snagu 01.01.2010. godine te da se sporna odredba ne može primijeniti na ugovore o kreditu sklopljene do dana njegovog stupanja na snagu, na što upućuje i sam ZPK u članku 29., iz kojeg jasno proizlazi da se isti ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu navedenog zakona. Tako je utvrdio i Županijski sud u Varaždinu u rješenju posl. br. Gž-1476/2021 od dana 19.11.2021. godine i koji određuje: „Osnovani su navodi tuženice da u ovom konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba čl. 19. l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju obzirom da je isti stupio na snagu 1. siječnja 2010., a ovaj konkretni ugovor o kreditu je sklopljen dana 19. rujna 2007., a osim toga, navedenom odredbom je propisana nadležnost za sporove iz potrošačkih ugovora s međunarodnim elementom .“ Slijedom navedenog, sve i da se odredba članka 19.l ZPK-a može primijeniti na konkretnu situaciju, što prema stajalištu Županijskog suda u Velikoj Gorici i Općinskog suda u Đakovu, nije slučaj, tuženik ističe da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen dana 14.12.2006. Stoga, s obzirom da je člankom 29. ZPK-a propisano da se on ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana njegova stupanja na snagu, razvidno je da se navedeni članak ne može primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika.

Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. Ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Davora Miškovića, pod brojem OU-289/2006, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, te nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Nadalje, tužba tužitelja ima i materijalno pravni nedostatak radi kojeg je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev, a sve budući da se uvidom u predmetni ugovor o kreditu jednostavno može ustanoviti da ugovorne strane istoga nisu samo tužitelj i tuženik, kako bi to proizlazilo iz tužbenog zahtjeva tužitelja, već i HB kao sudužnik, a iz čega jasno proizlazi kako tužitelj nije utužio sve stranke ugovora o kreditu, a ništetnost odredaba kojeg ugovora želi utvrditi u ovom postupku. Naime, tužitelj u tužbi kojom traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora treba obuhvatiti sve sudionike pobijanog obveznopravnog odnosa jer se obzirom na prirodu tog materijalnog pravnog odnosa, a u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti, spor može razriješiti za sve stranke u tom odnosu samo na jednak način. S tim u vezi, napominje se da je prema stavu iskazanom u sudskoj praksi prilikom utvrđenja ništetnosti određenog ugovora (a time i njegovih pojedinih odredaba) tužbom potrebno obuhvatiti sve njegove ugovorne strane, a ne samo jednu ili neke od njih. Dakle, ključno je da je dio imovine neke osobe prešao u imovinu druge osobe. U tužbi tužitelj ni sa čime nije dokazao da je upravo on taj koji je vršio sva plaćanja po ugovoru o kreditu, dakle da je dio njegove imovine prešao u imovinu tuženika, pa da bi baš njemu tuženik, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, bio dužan vratiti stečeno bez osnove. To što je on korisnik kredita ne znači niti mora značiti da je baš sva plaćanja vršio on, a ne sudužnik. Isto tako, okolnost da sudužnik nije podnio tužbu sama po sebi ne znači da on nije vršio plaćanja. Tuženik je dužan vratiti stečeno bez osnove samo onoj osobi od koje je to stekao, a tijekom postupka nije dokazano da bi to bio tužitelj, odnosno da bi baš svaku dosuđenu uplatu izvršio on. Opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. U odnosu na zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova vještačenja u iznosu od 500,00 kn, odnosno priznavanju istog kao parničnog troška, tuženik se istom protivi i ističe kako slijedi. Navedeni trošak ne predstavlja trošak koji je nastao u parnici ili povodom parnice sukladno čl. 155. ZPP-a, stoga nisu ispunjene pretpostavke za uvrštavanje istog u parnični trošak, a pogotovo s obzirom da tužitelj predlaže provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku. Opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

3. Prvenstveno valja reći da je ovaj sud stava da je mjesno nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Ta nadležnost ovog suda se temelji na odredbi članka 19. l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16., dalje: ZPK), prema kojoj u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (v. rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Gr1 143/2019 od 11. prosinca 2019.). Nadalje, budući da je ugovor o kreditu sklopljen u podružnici tuženice u Zadru, dakle nastao je djelatnošću poslovne jedinice tuženice u Zadru, a da je odredbom članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 26/91., 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP), propisana mjesna nadležnost suda na čijem se području nalazi poslovna jedinica pravne osobe protiv koje je postupak pokrenut, u situaciji kada je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice, to je evidentno ovaj sud mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Stoga je tužitelj ispravno postupio kada je podnio tužbu ovom sudu, kao stvarno nadležnom sudu prema mjestu svog prebivališta, a uslijed čega se tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, ukazuje neosnovanim.

4. Tužitelj je podneskom od 11. rujna 2023. konačno uredio tužbu na način da je specificirao tužbeni zahtjev sukladno izrađenom vještvu po vještaku financijske struke. Isti je djelomično povećao tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu s osnova promjenjive kamatne stope, a kako se tuženica navedenom preinačenju tužbe nije usprotivila, to se smatra da je ista pristala na tu preinaku tužbe, sve u smislu odredbe članka 190. stavka 4. ZPP. Budući da se tuženica nije posebno protivila postavljanju eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, to se smatra da je i u ovom dijelu pristala i na tu preinaku tužbe.

Kako je istim podneskom tužitelj djelomično smanjio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu s osnova valutne klauzule, a u odnosu na koje povlačenje je tuženica dala svoj pristanak, to se smatra da je tužba u tom dijelu povučena, konkretno za iznos glavnice od 7,09 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

5. Sud je tijekom postupka izveo sljedeće dokaze: izvršio uvid i pročitao sudsku praksu (list spisa 9-15, 36-54, 73-103, 113-147, 150-154, 187-205, 213-291, 298-326), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje 31. svibanj 2006. do 6. prosinca 2021. (list spisa 16-19), ugovor o kreditu broj 138-50-3451432 (list spisa 20-24), inicijalni plan obrta za usluge H (list spisa 25-26), suglasnost sudužnika HB ovjerene po javnom bilježniku Davoru Miškoviću iz Zadra, broj OV-5378/2006 od 11. svibnja 2006. (list spisa 55-56), zadužnica dužnika HB ovjerene po javnom bilježniku Davoru Miškoviću iz Zadra, broj OV-5377/2006 od 11. svibnja 2006. (list spisa 57-58), zadužnica FB ovjerena kod javnog bilježnika Davora Miškovića u Zadru, broj OV-5376/2006 od 11. svibnja 2006. (list spisa 59-60), suglasnost dužnika FB ovjerene po javnom bilježniku Davoru Miškoviću iz Zadra, broj OV-5375/2006 od 11. svibnja 2006. (list spisa 61-62), ponuda-predračun Auto kuće Zadar d.o.o. broj 1340060 od 5. svibnja 2006. (list spisa 63), izvješće o solventnosti (list spisa 64), zahtjev za kredit na ime FB (list spisa 65), nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Petra Bajlo, mag.oec. od 2. srpnja 2023. (list spisa 171-178) i saslušao tužitelja (list spisa 337).

6. Glavni tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

7. Predmet spora po glavnom tužbenom zahtjevu je utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s ova dva osnova, a radi stečenog bez osnove.

8. Nije sporno među strankama slijedeće:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili ugovor o kreditu 10. svibnja 2006., a kojim je tuženica ovom na rok od 84 mjeseca odobrila namjenski kredit za kupnju novog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 33.041,90 CHF prema srednjem tečaju kredita na dan korištenja;

- da je u članku 2. ugovorena redovna kamata od 5,20% godišnje, koja da je promjenjiva u skladu s odlukom kreditora o kamatnim stopama;

- da je u članku 7. vezano za članak 1. predmetnog ugovora uglavljena valutna klauzula prema kojoj se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita;

- da se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak (CHF) i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

9. Sporna je među strankama osnova tražbine budući tuženica smatra da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne bi bile ništetne. Nadalje, sporno je, je li za ovu vrstu tražbine nastupila zastara i visina tražbine. Također je sporna aktivna legitimacija tužitelja i pasivna legitimacija tuženice.

10. Budući da je iz prethodno navedenog razvidno da je predmetni ugovor o kreditu zaključen radi kupovine osobnog automobila, to je evidentno da se radi o pravnom poslu koji se ne odnosi na nikakvu trgovačku, poslovnu ili profesionalnu djelatnost. Dakle, ovaj sud je stava kako je nedvojbeno da je riječ o potrošačkom ugovoru odnosno drži da je dokazano svojstvo tužitelja kao potrošača, a činjenica da eventualno nije osobno plaćao anuitete nije odlučna u ovoj pravnoj stvari, već je bitno da su te obveze po ugovoru o kreditu doista izvršene, neovisno o osobi platitelja (v. ŽS BJ, posl. br. Gž-1110/2022 od 3. studenog 2022.). Dakle, tužitelj je potrošač i aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

10.1. S druge strane tuženica je po stavu ovog suda pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari jer se radi o osobi koja je kao kreditor zaključila predmetni ugovor o kreditu s tužiteljem kao korisnikom istog.

10.2. Vezano za prigovor tuženice da tužba sadrži materijalno pravni nedostatak i to da je iz iste izostavljena HB kao sudužnik iz predmetnog ugovora o kreditu, treba reći da su ugovorne strane eventualno ništetnog ugovora uistinu jedinstveni suparničari, ali po stavu ovog suda ne bi bili nužni suparničari, tako da se protiv njih može voditi parnica i odvojeno za svakog od njih, uslijed čega se ovaj prigovor tuženice također ukazuje neosnovanim (v. ŽS ZG, Gž-5374/10 od 11. listopada 2010.).

11. S obzirom na istaknuti prigovor zastare tuženice, prvenstveno je nužno osvrnuti se na isti.

11.1. Odredbom članka 214. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO), propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, dok prema stavku 2. istog članka, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

11.2. Prema odredbi članka 215. stavka 1. ZOO, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a prema odredbi članka 225. ZOO, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

11.3. Odredbom članka 241. ZOO je propisano, da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

11.4. U konkretnom slučaju nije propisan poseban zastarni rok za tražbinu tužiteljice, pa ista zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 (pet) godina. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz odredbe članka 323. stavka 1. ZOO, kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. To nadalje znači, da rok zastare za tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate počinje teći tek od 14. lipnja 2014., a kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. (v. presuda Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-235/2022 o 14. travnja 2022.). S obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 19. siječnja 2022., a čime je prekinuto trajanje roka zastare vezano za isplatu s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to je evidentno da za ovu tražbinu s osnova valutne klauzule, nije protekao zastarni rok od 5 godina, uslijed čega se tuženičin prigovor zastare u ovom dijelu ukazuje neosnovanim.

Međutim, kako je za tražbinu preplate s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zastarni rok počeo teći 14. lipnja 2014., pa je isti protekao s danom 14. lipnja 2019. odnosno prije nego li je tužba podnesena u ovoj pravnoj stvari, to je za tražbinu iz točke 2. uređenog glavnog tužbenog zahtjeva nastupila zastara, pa je u tom dijelu glavni tužbeni zahtjev u iznosu od 844,31 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama valjalo odbiti kao neosnovan.

Nadalje, kako se točkom 2. eventualnog kumuliranog tužbenog zahtjeva potražuje identičan iznos kao i točkom 2. glavnog tužbenog zahtjeva, to je i ovaj dio tužbenog zahtjeva valjalo odbiti kao neosnovan, a iz istih razloga nastupa zastare.

12. Budući da tužitelj svoj preostali dio tužbenog zahtjeva temelji na tvrdnji da je platio nešto što nije bio dužan, na konkretan pravni odnos ima se primijeniti institut stjecanja bez osnove iz odredbe članka 1111. stavka 1. ZOO, prema kojem kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

12.1. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13. Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 13. lipnja 2014., postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženice i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa, u točki II. izreke navedene presude Pž-7129/13 djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženice, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženica, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tužitelja i 1.-7. tuženika kao neosnovane, a koje su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine. Valja naglasiti da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., utvrdila nepoštenim i ništetnim i odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14 lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako Vrhovni sud RH tom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu), utvrđene nepoštenim i ništetnim (v. presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-115/20 od 17. rujna 2020.).

14. U presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu br.C- 26/13 navodi se da čl. 4. st.2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. U konkretnom slučaju to znači da su se u ugovoru o kreditu tužitelju kao korisniku kredita morali na transparentan način objasniti razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, te vezanost glavnice za valutu CHF, tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

16. Cit. odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske su pravno obvezujuće i za ovaj sud. Naime, odredbom članka 502. c ZPP je propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. ovog zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom slučaju da će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Dakle, kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz valutu CHF ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP) i to za čitavo vrijeme dok se koriste.

18. Valja naglasiti da je sud poklonio svoju vjeru stranačkom iskazu tužitelja (list spisa 337), a iz kojeg u bitnom proizlazi da je podignuo kredit za kupnju auta, da se odlučio za isti jer je reklamiran kao povoljan, a da mu prilikom podizanja istog nisu ništa posebno objašnjavali u banci. Nije znao da će biti takva situacija s valutom CHF. U banci mu nisu spominjali nikakve rizike, niti mu je iste objašnjavao javni bilježnik. Auto je koristio za svoje svakodnevne osobne potrebe, a ne za poslovnu djelatnost. Bio je prisiljen podignuti drugi kredit kako bi zatvorio ovaj. Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF je sklopio jer je isti reklamiran kao povoljan. Nitko ga nije uputio na mogućnost promjene iznosa rate kredita ovisno o promjeni tečaja CHF, jer da u protivnom ne bi sigurno uzeo takav kredit. Iz istog proizlazi da tužitelju nisu objašnjavani rizici vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu kod predmetnog ugovora, a po stavu ovog suda njegov iskaz je logičan i životan, te kako se radi o osobi koja nije financijski stručnjak već konobar po struci, to je isti i uvjerljiv. Napominje se da niti tuženica nije imala primjedbi na iskaz istog.

19. Imajući u vidu utvrđenja iz gore navedenih parničnih postupaka radi zaštite kolektivnih interesa, kao i pravna shvaćanja izražena u presudi Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019., ovaj sud ne drži relevantnim navode (dokaze) tuženice o navodnoj informiranosti tužitelja kao korisnika kredita, o mogućim rizicima proizašlim iz ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

20. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu članka 1. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u članku 22. stavku 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016., izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

21. S obzirom da je primjenom odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, u konkretnom slučaju došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava, to bi se evidentno radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditu ništetne, a one nastavno povlače i ništetnost odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa.

22. Međutim, utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe (članak 87. stavci 1. i 2. ZZP). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on će biti u cijelosti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, kriterij je, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. U tom smislu treba ispitati je li zbog izuzimanja primjene te neobvezujuće odredbe došlo do promjena u samoj svrsi ugovora, a jednako tako potrebno je ispitati je li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranaka. Pri tome kriterij nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe. U konkretnom slučaju sud smatra da ovaj sporni ugovor može opstati bez ništetnih ugovornih odredbi i da se svrha ugovora može ostvariti, uz zadržavanje ravnoteže prava i obveza stranaka, nakon uklanjanja ništetne odredbe. Konačno, odredbom članka 324. stavka 1. ZOO je propisano, da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda, zbog koje je ugovor sklopljen.

23. Nadalje, tužitelj je dokazao deklaratorni dio glavnog tužbenog zahtjeva u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odnosno pravnu osnovu tužbe na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi.

24. Budući da je između stranaka bila sporna visina tražbine tužitelja, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Petru Bajlo, mag.oec.

25. Vještak je u svom nalazu i mišljenju broj 50/23-748 od 2. srpnja 2023. utvrdio da:

-razlika anuiteta uslijed promjene tečaja CHF iznosi 13.511,45 kuna odnosno 1.793,32 eura, od čega se iznos od 15.514,29 kuna odnosno 2.059,12 eura odnosi na pozitivnu razliku anuiteta (preplaćeni iznosi) uslijed promjene tečaja CHF, dok iznos od - 2.002,84 kuna odnosno -265,80 eura se odnosi na negativnu razliku anuiteta (manje plaćeni iznosi) uslijed promjene tečaja CHF;

-razlika anuiteta uslijed promjene kamatne stope iznosi 6.361,38 kuna odnosno 844,31 eura od čega se iznos od 6.361,38 kuna odnosno 844,31 eura odnosi na pozitivnu razliku anuiteta uslijed promjene kamatne stope, a da nije bilo negativne razlike anuiteta uslijed promjene kamatne stope.

25.1. Tužitelj nije imao primjedbi na izrađeno vještvo, te je u skladu s istim specificirao svoj tužbeni zahtjev. S druge strane tuženica je samo paušalno ovakvo vještačenje ocijenila bespredmetnim, a koji da u konačnici predstavlja samo dodatni trošak i odugovlačenje postupka.

26. Visina tražbine tužitelja je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, a kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, izrađenim u skladu s pravilima struke, temeljito i stručno obrazloženim. U istom ne nalazi nikakve proturječnosti, niti nedostatke u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.

27. Ovdje se naglašava da je vezano za valutnu klauzulu sud uzeo samo pozitivnu razliku, prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužitelj nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao, tim više što tuženik u tom pravcu ne stavlja nikakav zahtjev ili pak prigovor prijeboja. Tužitelj plaćanjem anuiteta kredita nije ništa primio, zbog čega nema niti obvezu bilo što vratiti na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 323. stavka 1. ZOO.

28. Kako je na temelju provedenog financijskog vještačenja, utvrđeno da razlika naplaćenih anuiteta tuženice uslijed promjene tečaja u odnosu na početni, iznosi ukupno 2.059,12 eura, to je tuženica taj iznos stekla bez valjane pravne osnove u smislu odredbe članka 1111. stavka 1. ZOO, pa ga je onda dužna vratiti tužitelju, sve uvećano za zatezne kamate određene na temelju odredbe članka 1115. ZOO i to od dana stjecanja jer je riječ o nepoštenom stjecatelju, a u visini određenoj sukladno odredbi članka 29. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08.). Dakle, specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 2.059,12 eura uvećan za zakonske zatezne kamate (točka 4. glavnog tužbenog zahtjeva), kao i prethodni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (točka 3. glavnog tužbenog zahtjeva) valjalo je prihvatiti. Nadalje, iz već spomenutih razloga također je valjalo prihvatiti dio glavnog tužbenog zahtjeva (točka 1.) koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a odbiti kao neosnovan dio glavnog tužbenog zahtjeva u točci 2. iz već spomenutog razloga zastare. Konačno, iz istog razloga je valjalo odbiti dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva u točci 2. istog.

29. O parničnim troškovima sud je donio odluku na temelju odredbe članka 154. stavka 2. ZPP u vezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP.

Tužitelj je uspio u sporu za 85,5 % (100% po osnovi tužbe i 71% po visini = 171% / 2 = 85,5%), dok je tuženica onda uspjela za 14,5%, pa kada se navedeni iznosi prebiju, dobije se iznos od 71% kao konačan postotak uspjeha tužitelja.

Ovdje valja naglasiti da iako je tuženica postavila zahtjev za naknadu troškova postupka s osnova djelomičnog povlačenja tužbe, po stavu ovog suda, a s obzirom da se radi o neznatnom smanjenju tužbenog zahtjeva, istoj ne pripada pravo na naknadu posebnih troškova postupka za djelomično povlačenje tužbe.

30. Tako su tužitelju priznati troškovi za zastupanje po punomoćnicama iz reda odvjetnika primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje: OT), i to za sastav tužbe – 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), podnesaka od 7. srpnja 2022. – 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), 11. rujna 2023. – 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za zastupanje na ročištima od 23. ožujka 2023. – 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), 3. veljače 2025. – 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. OT), uvećano za pripadajući PDV od 25% (Tbr. 46. OT), iznosi 1.062,50 eura. Tome je valjalo pridodati plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 250,00 eura i trošak sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 26,54 eura, što sveukupno iznosi 1.339,04 eura.

30.1. Nije mu priznat trošak sudske pristojbe za presudu, jer su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, o kakvom je postupku ovdje riječ, sukladno odredbi članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18. i 51/23.), oslobođeni od plaćanja pristojbi, pa takva obveza niti ne nastaje na strani tužitelja.

Nadalje, nisu mu priznati troškovi sastava preostalih podnesaka, jer se ne radi o nužnim troškovima.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci odluke.

Pag, 13. veljače 2025.

Sudac

Josip Dušević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se objavljuje odluka, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava odluke obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se odluka objavljuje. Ovjereni prijepis odluke stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnicama,

2. Tuženici po punomoćnicima.