Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-558/2021-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke više sudske savjetnice – specijalistice Melite Vrkić Hajsok, u pravnoj stvari tužitelja RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 16. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude dana 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.366,14 EUR (slovima: pet tisuća tristo šezdeset šest eura i četrnaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- iznos 3,31 EUR od 29. veljača 2008.

- iznos 9,94 EUR od 30. travanj 2008.

- iznos 2,40 EUR od 31. svibanj 2008.

- iznos 1,74 EUR od 30. lipanj 2008.

- iznos 1,74 EUR od 31. srpanj 2008.

- iznos 3,73 EUR od 31. listopad 2008.

- iznos 30,27 EUR od 30. studeni 2008.

- iznos 32,66 EUR od 31. prosinac 2008.

- iznos 23,64 EUR od 31. siječanj 2009.

- iznos 17,00 EUR od 28. veljača 2009.

- iznos 23,92 EUR od 31. ožujak 2009.

- iznos 70,10 EUR od 30. travanj 2009.

- iznos 27,90 EUR od 31. svibanj 2009.

- iznos 21,93 EUR od 30. lipanj 2009.

- iznos 19,27 EUR od 31. srpanj 2009.

- iznos 21,00 EUR od 31. kolovoz 2009.

- iznos 23,25 EUR od 30. rujan 2009.

- iznos 20,33 EUR od 31. listopad 2009.

- iznos 19,67 EUR od 30. studeni 2009.

- iznos 23,65 EUR od 31. prosinac 2009.

- iznos 24,98 EUR od 31. siječanj 2010.

- iznos 29,62 EUR od 28. veljača 2010.

- iznos 30,55 EUR od 31. ožujak 2010.

- iznos 36,26 EUR od 30. travanj 2010.

- iznos 34,93 EUR od 31. svibanj 2010.

- iznos 37,59 EUR od 30. lipanj 2010.

- iznos 48,87 EUR od 31. srpanj 2010.

- iznos 53,12 EUR od 31. kolovoz 2010.

- iznos 63,47 EUR od 30. rujan 2010.

- iznos 60,81 EUR od 31. listopad 2010.

- iznos 66,65 EUR od 30. studeni 2010.

- iznos 85,37 EUR od 31. prosinac 2010.

- iznos 72,49 EUR od 31. siječanj 2011.

- iznos 77,01 EUR od 28. veljača 2011.

- iznos 71,43 EUR od 31. ožujak 2011.

- iznos 70,50 EUR od 30. travanj 2011.

- iznos 96,52 EUR od 31. svibanj 2011.

- iznos 98,64 EUR od 30. lipanj 2011.

- iznos 113,06 EUR od 31. srpanj 2011.

- iznos 118,37 EUR od 31. kolovoz 2011.

- iznos 94,08 EUR od 30. rujan 2011.

- iznos 95,82 EUR od 31. listopad 2011.

- iznos 92,50 EUR od 30. studeni 2011.

- iznos 99,54 EUR od 31. prosinac 2011.

- iznos 103,92 EUR od 31. siječanj 2012.

- iznos 104,71 EUR od 29. veljača 2012.

- iznos 101,26 EUR od 31. ožujak 2012.

- iznos 104,05 EUR od 30. travanj 2012.

- iznos 104,05 EUR od 31. svibanj 2012.

- iznos 103,25 EUR od 30. lipanj 2012.

- iznos 103,12 EUR od 31. srpanj 2012.

- iznos 100,86 EUR od 31. kolovoz 2012.

- iznos 97,28 EUR od 30. rujan 2012.

- iznos 101,39 EUR od 31. listopad 2012.

- iznos 103,78 EUR od 30. studeni 2012.

- iznos 101,66 EUR od 31. prosinac 2012.

- iznos 93,56 EUR od 31. siječanj 2013.

- iznos 101,13 EUR od 28. veljača 2013.

- iznos 101,26 EUR od 31. ožujak 2013.

- iznos 98,74 EUR od 30. travanj 2013.

- iznos 90,78 EUR od 31. svibanj 2013.

- iznos 89,98 EUR od 30. lipanj 2013.

- iznos 92,50 EUR od 31. srpanj 2013.

- iznos 69,28 EUR od 31. kolovoz 2013.

- iznos 99,80 EUR od 30. rujan 2013.

- iznos 97,81 EUR od 31. listopad 2013.

- iznos 99,27 EUR od 30. studeni 2013.

- iznos 101,00 EUR od 31. prosinac 2013.

- iznos 101,00 EUR od 31. siječanj 2014.

- iznos 105,77 EUR od 28. veljača 2014.

- iznos 106,04 EUR od 31. ožujak 2014.

- iznos 101,79 EUR od 30. travanj 2014.

- iznos 100,47 EUR od 31. svibanj 2014.

- iznos 101,13 EUR od 30. lipanj 2014.

- iznos 103,39 EUR od 31. srpanj 2014.

- iznos 106,44 EUR od 31. kolovoz 2014.

- iznos 106,04 EUR od 30. rujan 2014.

s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, da tužitelju RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.829,90 EUR (slovima: tisuću osamsto dvadeset devet eura i devedeset centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 13. veljače 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu većem od dosuđujućeg odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika 30. kolovoza 2021. radi isplate, u kojoj navodi da je 29. kolovoza 2007. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 320-50- 4339386 u svojstvu korisnika kredita, koji ugovor je tužitelj tuženiku u cijelosti otplatio. Predmetnim Ugovorom tuženik je odobrio tužitelju potrošački auto kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 28.161,09 CHF obračunato po prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, dok je u članku 4. bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta.

1.1. Tužitelj navodi da tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača budući da je u Ugovoru o kreditu broj 320-50- 4339386 od 29. kolovoza 2007. ugovorio nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao protivno odredbama članka 96. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) i protivno odredbama članka 322. i članka 247. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. U konkretnom slučaju radilo se o unaprijed formuliranim standardnim ugovorima tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama nije se niti moglo pojedinačno pregovarati budući da su već unaprijed bile formulirane od strane trgovca te potrošač nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj. Pri tome se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kojom su ovakve odredbe utvrđene ništetnima.

1.2. Stoga tužitelj traži da mu tuženik isplati iznos od 40.195,89 kuna/5.334,91 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na ime razlike više plaćenog iznosa zbog ugovorene i primijenjene ništetne ugovorne odredbe o valuti uz koju je glavnica i kamata vezana uz CHF.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Navodi da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u cijelosti promašeno. Navodi da je predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske priznato takvo pravo potrošačima ali da je na svakom pojedinom potrošaču da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne.

2.1. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Navodi da je potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj upoznat ne samo s općim aktima tuženika nego i sa svim uvjetima kredita pa kada se sve poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran i to od strane javnog bilježnika Biserke Čmrlec-Kišić pod brojem OV-9475/2007, koja je temeljem članka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/1993, 29/1994, 162/1998), objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovora pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacija, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.

2.2. Tuženik dodatno ističe da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Navodi da iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor tužitelj je nedvojbeno bio upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, u prilog čemu govori i okolnost da je ugovor o kreditu sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina pa nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za CHF bili slični onima za druge valute.

2.3. Tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U podnesku od 29. prosinca 2021. kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj se u prilog osnovanosti tužbe i tužbenog zahtjeva te neosnovanosti prigovora zastare poziva na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., navodeći da je samim pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. U odnosu na navode tuženika da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet, tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. Nadalje navodi da je Visoki trgovački sud RH u presudi Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. obrazložio kako je upravo ugovornom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je potrošač rizik preuzeo na sebe, pritom ne znajući za taj rizik jer ga tuženik kao banka nije o tome informirao, prouzročena neravnoteža između prava i obveza stranaka te je tuženik takvim postupanjem povrijedio kolektivni interes i prava potrošača. Zaključno se tužitelj poziva na odluke Suda EU u predmetima C-26/13, C-186/16, C-118/17, C-70/17 i C-2607/18, gdje je povodom zahtjeva za prethodnu odluku o tumačenju nepoštenih uvjeta u potrošačkim ugovorima a koji se odnose na između ostalog valutnu klauzulu, sud utvrdio kako ugovorna odredba mora biti jasna i razumljivo sastavljena, a što znači da u slučajevima ugovora o kreditu financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogle donositi razborite i informirane odluke.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 320-50-4339386 od 29. kolovoza 2007. (list 8-14 spisa), otplatni plan (list 16-24 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 25-30 spisa), zadužnice (list 39-42 spisa), ponuda za kupnju motornog vozila od 27. kolovoza 2007. (čist 43 spisa), suglasnosti (list 44-47 spisa), zahtjev za kredit (list 48 spisa), provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić, pročitan je nalaz vještaka (list 165-174 spisa) te je provedeno saslušanje tužitelja na raspravi održanoj 25. studenoga 2024.

5. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019. - dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.

6. Predmet spora je potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredba ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

7. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja i tuženika 29. kolovoza 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 320-50-4339386, da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika Biserke Čmrlec-Kišić iz Varaždina pod brojem OV-9475/07, a kojim ugovorom banka stavlja tužitelju na raspolaganje iznos od 28.161,09 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 5.49% godišnja, promjenjiva, a u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

8. Sporno je, u bitnome, jesu li sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne te jesu li iste jasne, lako razumljive i uočljive, je li o istima pojedinačno pregovaralo te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li tuženik tužitelju dao sve potrebne informacije te je li tužitelj bio savjestan u svojem postupanju. Sporna je i obvezujuća primjena presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, a sporna je i visina tužbenog zahtjeva te tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata, kao i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

9. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj: 96/2003., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 328. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. - dalje: ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

10. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

12. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

14. Tuženik iznosi prigovor kako se u konkretnom slučaju tužitelj ne može neposredno pozivati na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019., koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1 ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom članka 502.c ZPP (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama, ne samo za naknadu štete, već i za isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj: 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

16. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

17. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik je predložio saslušanje zaposlenice banke Dijanu Prka i javnog bilježnika Biserku Čmrlec-Kišić, ali je od navedenih dokaznih prijedloga odustao na pripremnom ročištu održanom 07. ožujka 2024. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je došao u auto kuću radi kupnje automobila gdje je dobio podatak da oni rješavanju kreditiranje kod tuženika te da su sve radnje vezano za dobivanje kredita obavljene od strane auto kuće. Navodi da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu, u banci ga je već čekao pripremljen ugovor o kreditu. Djelatnik banke nije mu pojasnio što znači promjenjiva kamatna stopa. Navodi da je ranije imao kredit s promjenjivom kamatnom stopom ali da ne zna što znači promjenjiva kamatna stopa. U banci su mu rekli da je kredit u CHF najpovoljnija opcija, povoljnija od kredita u EUR. Početna rata mu je iznosila oko 1.700,00 kn, u roku pola godine je znatno porasla, tako da je nakraju plaćao oko 2.800,00 kn. Imao je povjerenje u banku i djelatnike banke, a kod drugih banaka se nije informirao vezano za kredit za kupnju automobila. Ugovor o kreditu je pročitao prije potpisivanja, cijena se poklapala s onom koja mu je bila potrebna za kupnju automobila, ali tada nije znao da će mu se rata kredita povećati u znatnom iznosu. On je razumio da će se iznos mjesečne rate mijenjati ovisno o tečaju CHF ali nije znao da će doći do znatnog povećanja rate obzirom da mu je rečeno da je kredit u CHF najpovoljnija opcija. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao registrirani obrt niti udio u trgovačkom društvu, niti je predmetni automobil unio u obrt ili trgovačko društvo.

17.1. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužitelja ne proizlazi da isti nije postupao s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz njegovog iskaza, tužitelj nije dobio nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule koji bi upućivali na to da njegova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

18. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

19. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, kojeg sud smatra "prosječnim potrošačem" s obzirom da na svoju struku očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

20. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

21. U pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite tj. od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Budući da je predmetna tužba podnesena 30. kolovoza 2021., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina za ovdje predmetnu tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

22. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko - knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić iz Varaždina koja je u svom nalazu i mišljenju od 24. travnja 2024. izvršila izračun preplate koji je tužitelj tuženiku više platio zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita u iznosu od 5.366,14 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

22.1. Nakon provedenog vještačenja tužitelj se podneskom od 13. svibnja 2024. očitovao na nalaz i mišljenje vještakinje na način da nema primjedbi na nalaz i mišljenje te je uskladio svoj tužbeni zahtjev u skladu s izračunom vještaka, potražujući iznos pretplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 5.366,14 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Budući da je time tužitelj povećao tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu preinačio tužbu sukladno članka 191. stavak 1. ZPP, a unatoč protivljenju tuženika toj preinaci, sud je istu na temelju odredbe članka 190. stavak 2. i stavak 3. ZPP dopustio smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).

22.2. U podnesku od 15. svibnja 2024. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještakinje na način da nije suglasan s nalazom u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije mijenjao.

22.3. U očitovanju na prigovor tuženika od 27. studenoga 2024. vještakinja je ostala kod nalaza od 24. travnja 2024. te je navela da su metodologija i način izračuna razlike u nalazu sačinjeni u sklad s nalogom postavljenim od strane suda.

22.4. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je isti valjano obrazložila pri čemu je otklonila i sve prigovore tuženika, a tuženik je u podnesku od 2. prosinca 2024. naveo da ne traži usmeno saslušanje vještakinje, to sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.

23. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli kao i njegovu visinu koja je sukladna nalazu vještaka, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, za svaki pojedinačni novčani iznos preplate od datuma preplate koje iskazuje vještakinja, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude, pri čemu je stopa zateznih kamata u pojedinim razdobljima precizirana sukladno izmjenama odredbe članka 29. stavak 2. ZOO.

24. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. ZPP, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa). Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 Eur sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te Tbr. 7. točka 1. Tarife, podneska od 29. prosinca 2021. (kojim se očitovao na odgovor na tužbu) u iznosu od 200,00 Eur, podneska od 13. svibnja 2024. (kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka) u iznosu od 200,00 Eur sukladno Tbr. 8. toč. 1., troškove zastupanja na ročištima 7. ožujka 2024., 25. studenoga 2024. i 16. siječnja 2025. u iznosima od po 200,00 Eur za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u Tbr. 54. Tarife, a to temeljem Tbr. 52. stavak 3. Tarife. Priznat je i zatraženi porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 46. Tarife na sve gore navedene priznate troškove (koji iznose 1.200,00 EUR) i to u iznosu od ukupno 300,00 EUR. Tužitelju je također priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 49,90 EUR koji je iznos pristojbe tužitelj i platio nakon podnošenja tužbe sukladno članku 7. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/2018. i 51/2023. - dalje: ZOSP), te trošak vještačenja u iznosu od 280,00 EUR.

24.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 17. lipnja 2024. kojima se tužitelj očitovao na podnesak tuženika koji mu je, međutim, dostavljen samo radi znanja te budući da je bitne navode iz ovog podneska tužitelj mogao iznijeti na slijedećim ročištima za koje su mu troškovi u cijelosti priznati, zbog čega trošak ovdje navedenog podneska sud ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice.

24.2. Na taj način tužitelju su dosuđeni ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.829,90 EUR, koji je iznos sukladno članku 154. stavku 2. ZPP tužitelju dužan naknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno članku 151. stavak 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate, te sukladno članku 30. stavku 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017.,131/2020., 114/2022. i 04/2024.), zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke presude.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Ivanec, 13. veljače 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj, po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždina

2. Tuženik, po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba