Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Kž-135/2022-5

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Branka Ivića, kao predsjednika vijeća, Dubravke Škalabrin i Dijane Jakoliš, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Petre Bilan, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv I-optuženog TH, zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 - dalje u tekstu: KZ/11) i II-optuženog JH zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 2. i 1. KZ/11., odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Koprivnici, te o žalbi II-optuženog JH podnesenoj protiv presude Općinskog sud u Koprivnici od 25. veljače 2022. poslovni broj: 3 K-177/2021-7, u sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog JH kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Koprivnici od 25. veljače 2022. poslovni broj: 3 K-177/2021-7, na temeljem odredbe članka 453. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08) I-optuženi TH oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv sigurnosti prometa - izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu, opisano u članku 227. stavak 1. KZ/11., a II-optuženi JH je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo protiv sigurnosti prometa - izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu - opisano u članku 227. stavak 2. i 1. KZ/11., a kažnjivo po članku 227. stavak 2. KZ/11., te je temeljem iste zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a koja kazna mu je uvjetovana, temeljem odredbe čl. 56. KZ/11., na rok provjeravanja u trajanju od 1 (jedne) godine.

1. 1. Temeljem odredbe članka 149. stavak 1. ZKP/08 I-optuženi TH oslobođen je plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. toč. 1.-5. istog zakona, te isti kao i nužni izdaci I-optuženog TH i nužni izdaci i nagrada njegove braniteljice odvjetnice Lidije Rukavina padaju na teret proračunskih sredstava.

1. 2. Temeljem članka 148. stavak 1. ZKP/08. II-optuženi JH, OIB: [osobni identifikacijski broj], dužan je platiti trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna (tisućukuna), te nadoknaditi troškove prometno-tehničkog vještačenja u iznosu od 4.955,26 kuna (četiritisućedevetstopedesetpetkuna dvadesetšestlipa) i troškove svjedoka ĆH u iznosu od 64,20 kuna (šezdesetčetirikune dvadesetlipa), a sve u korist državnog proračuna Republike Hrvatske.

2. Protiv te presude žali se Općinsko državno odvjetništvo u Koprivnici zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na I-optuženog TH (čl. 470. st. 2. ZKP/08.), s prijedlogom da Županijski sud, kao sud drugog stupnja, ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2. 1. Žali se i II-optuženi JH po braniteljici Meliti Babić, odvjetnici iz odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], iz svih zakonom propisanih razloga i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kaznenim sankcijama s prijedlogom da nadležni Županijski sud pobijanu presudu preinači, u smislu žalbenih razloga, ili podredno istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19., 130/20., 80/22. i 36/24. - dalje u tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku na razgledanje nakon čega je državni odvjetnik uz podnesak broj KŽ-DO-158/2022 od 27. lipnja 2022. vratio spis.

5. Žalbe državnog odvjetnika i II-optuženika nisu osnovane.

6. Najprije valja napomenuti da je Županijski sud u Šibeniku već ranije, odlučujući o žalbi optuženika TH podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici od 19. ožujka 2019. broj 2 K-52/2018-18, a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti u odnosu na optuženog JH ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku drugom sucu.

6.1. U ponovljenom suđenju prvostupanjski je sud otklonio nedostatke na koje mu je prethodno ukazano, te uvažavajući uputu drugostupanjskog suda, valjanom ocjenom provedenih dokaza, kako samih za sebe, tako i u kontekstu drugih dokaza, osnovano našao dokazanim da je optuženi JH počinio kazneno djelo protiv sigurnosti prometa - izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu - opisano u članku 227. stavak 2. i 1. KZ/11 dok je I-optuženog TH oslobodio od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv sigurnosti prometa - izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu, opisano u članku 227. stavak 1. KZ/11.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika

7. Pobijajući presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 470. st. 2. ZKP/08. državni odvjetnik smatra da je sud u konkretnom slučaju došao do pogrešnog zaključka o odlučnim činjenicama kada je zaključio da nije dokazano da bi I-optuženi TH ostvario bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 227. st. 1. KZ/11. Naime, državni odvjetnik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud trebao kritičnije analizirati dokaze, jer iz dopunskog nalaza toksikološkog vještaka proizlazi da je I- optuženi imao smanjene vozačke sposobnosti, a koji zaključak je trebalo povezati sa zaključkom iz dopunjenog prometno-tehničkog vještačenja iz kojeg proizlazi da je I- optuženi TH mogao uočiti uključene lijeve pokazivače smjera na prikolici II- optuženika, te da su vozila usporavala, što upućuje na zaključak da su radnje I- optuženika i to protivno čl. 199. st. 1. i čl. 53. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama u uzročnoj vezi sa nastankom prometne nesreće, jer prosječni vozač koji nije pod utjecajem alkohola u takvoj prometnoj situaciji očito ne bi poduzeo navedenu radnju.

8. Naime, suprotno stavu žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka, zaključio kako radnja pretjecanja koju je poduzeo I-optuženi TH, kao niti njegova alkoholiziranost i njegova nedopuštena brzina, nisu uzrok prometne nesreće, jer iz nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještaka kojeg je sud ocijenio stručnim i nepristranim, proizlazi da je TH već započeo radnju pretjecanja kada je optuženi JH započeo radnju skretanja u lijevo, te da je pravodobno reagirao kočenjem kada je uočio vozilo JH, kao i da nije bilo kašnjenja u njegovoj reakciji kočenja. Nadalje, suprotno stavu državnog odvjetnika iz iskaza svjedoka CH se ne može utvrditi je li JH imao uključen lijevi pokazivač smjera prije nego li je TH započeo radnju pretjecanja, jer svjedok trenutak kada je TH započeo radnju pretjecanja nije vidio pa je ne može niti vremenski odrediti, stoga se ne može prihvatiti zaključak državnoga odvjetnika da se radilo o prometnoj situaciji u kojoj vozač uslijed utjecaja alkohola nije primijetio lijeve pokazivače smjera vozila koje je imao namjeru pretjecati. Nadalje, brzinu kojom se kretao TH u trenutku kada je započeo radnju pretjecanja treba dovesti u vezu sa nalazom i mišljenjem vještaka koji je naveo da se pretjecanje treba obavljati brzinom od najmanje od 20 km/h većom od brzine vozila koje se pretječe, pa kada se ima u vidu da je TH u pretjecanju prekoračio dopuštenu brzinu kretanja za svega 16 km/h, tada se ni brzina kretanja TH ne može dovesti u uzročno posljedičnu vezu s ovom prometnom nesrećom, do koje je došlo zbog nepropisne radnje skretanja u lijevo optuženog JH koji se nije prije započinjanja navedene radnje sa stopostotnom sigurnošću uvjerio da tu radnju može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu, te nije na vrijeme uočio vozilo TH koje je već bilo u fazi pretjecanja i kojem je upravo zbog takve nepropisne vožnje prepriječio put.

9. Slijedom svega navedenog, protivno navodima u žalbi državnog odvjetnika, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije dokazano da bi optuženi TH počinio kazneno djelo za koje se tereti, te ga je temeljem čl. 453. toč. 3. ZKP/08. oslobodio optužbe. Za takvo svoje utvrđenje prvostupanjski sud je dao iscrpne, jasne i valjane razloge bez ikakvog proturječja, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

U odnosu na žalbu optuženog JH

10. Iako optuženik u žalbi kao osnovu pobijanja presude ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., tu žalbenu osnovu pobliže sadržajno ne obrazlaže, već samo citira dio teksta navedene zakonske odredbe, uz uopćenu i paušalnu tvrdnju da je izreka presude proturječna sama sebi i razlozima presude, te u njoj nisu navedeni niti razlozi o odlučnim činjenicama.

10.1. Protivno takvim paušalnim i uopćenim tvrdnjama iz žalbe optuženika, prema ocjeni drugostupanjskog suda, izreka presude je razumljiva, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez proturječnosti, pri čemu valja naglasiti da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju utvrdio sve odlučne i pravno relevantne činjenice važne za kazneno pravnu odgovornost počinitelja djela. Druga je stvar što žalitelj subjektivno smatra da iznijeti razlozi iz pobijane presude nisu valjani i dostatni te ih ne prihvaća, a što se zapravo odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

10.2. Dakle, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koje upućuje optuženikova žalba, niti je počinio bilo koju drugu postupovnu povredu iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi optuženika da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud dao prihvatljive razloge o odlučnim činjenicama koje u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud, nalazeći da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.

11.1. Žalitelj prije svega smatra da cjelokupna prometna situacija neminovno upućuje na zaključak o isključivoj krivnji I-optuženika jer da je isti vozio dopuštenom brzinom i da nije bio pod utjecajem alkohola, da bi zasigurno uočio uključene lijeve pokazivače smjera na teretnom vozilu kojim je upravljao JH, a imajući u vidu iskaz svjedoka CH. Nadalje, žalitelj se poziva i na navod prometno tehničkog vještaka Davora Ferenca koji je između ostalog naveo da bi I-optuženi mogao uočiti uključene lijeve pokazivače smjera kretanja na poluprikolici teretnog vozila II-optuženog ukoliko su oni bili uključeni, što bi u tom slučaju nalagalo da odustane od pretjecanja.

11.2. U odnosu na ove žalbene navode, ističe se kako se žalitelj poziva na dio nalaza i mišljenja prometnog vještaka u dijelu u kojem vještak navodi kako je I-optuženik trebao postupiti u hipotetskoj situaciji da je prije poduzimanja radnje pretjecanja uočio pokazivače smjera II-optuženika, međutim vještak je u svom vještačenju naglasio kako se vještačenjem ne može utvrditi da li su gdje i kada bili uključeni lijevi pokazivači smjera na vozilima koja su sudjelovala u ovoj prometnoj nesreći. Iako iz iskaza svjedoka CH proizlazi da je optuženi JH prije poduzimanja radnje skretanja ulijevo uključio lijeve pokazivače smjera, u postupku nije utvrđeno da bi isti bili uključeni prije nego li je TH započeo radnju pretjecanja, jer to ne proizlazi iz niti jednog provedenog dokaza pa tako niti iz iskaza svjedoka CH o čemu je već bilo riječi pod točkom 8. obrazloženja ove presude.

11.3. Nadalje, žalitelj u žalbi navodi kako je potpuno nejasno koje je to konkretno prometne propise prekršio JH obavljajući radnju skretanja u situaciji kada je imao uključene lijeve pokazivače smjera, usporavao kretanje i započeo radnju skretanja nakon što je u lijevom bočnom retrovizoru uočio da je i vozilo iza njega usporavalo kretanje.

11.4. Suprotno stavu žalitelja, prvostupanjski sud je jasno i argumentirano obrazložio kako je radnja skretanja u lijevo koju je započeo optuženi JH protivna odredbi čl. 43. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kada se prije započinjanja iste nije uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu. Naime, on je sukladno citiranoj odredbi bio dužan prije poduzimanja navedene radnje voditi računa o položaju, smjeru i brzini kretanja ostalih vozila pa tako i vozila kojim je upravljao TH, koji je već započeo radnju pretjecanja.

11.5. Prema tome, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da neovisno o količini alkohola u krvi kod optuženog TH te brzine kojom se isti kretao prilikom pretjecanja, do prometne nesreće ne bi došlo da optuženi JH nije započeo skretanje u lijevo u trenutku dok je optuženi TH već bio u pretjecanju. Optuženi JH se prije poduzimanja navedene radnje nije uvjerio da istu može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu kad nije na vrijeme uočio vozilo optuženog TH koje je već bilo u fazi pretjecanja i kojem je upravo zbog takve nepropisne vožnje prepriječio put, zbog čega je došlo do predmetne prometne nesreće. U ovakvoj prometnoj situaciji vožnja optuženog TH imala bi obilježja prekršaja, a ne uzročno posljedičnu vezu s nastankom ove prometne nesreće i njegovu kaznenu odgovornost za nastanak iste.

12. Stoga, razmatrajući razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u odnosu na počinjeno kazneno djelo, drugostupanjski sud nalazi da optuženik navodima svoje žalbe nije niti jednim argumentom ozbiljno doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

13. Kako se pravilnost primjene odredaba kaznenog zakona cijeni prema onom činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostupanjski sud, a sadržano u činjeničnom opisu inkriminacije u izreci presude, prvostupanjski sud je na temelju cjelovito i pravilno provedenog dokaznog postupka te u skladu s time potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo i zaključio da je optuženik ostvario obilježja terećenog kaznenog djela.

14. Optuženik se žali i zbog odluke o kazni, međutim posebno ne obrazlaže navedenu žalbenu osnovu, već samo navodi kako je odluka o kaznenopravnoj sankciji neosnovana.

14.1. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prilikom odluke o vrsti i mjeri kazne prvostupanjski sud je vodio računa o svim okolnostima o kojima kazna ovisi (članak 47. KZ/11.), pa je tako optuženiku olakotnim cijenio da je otac dvoje maloljetne djece, te da do sada nije osuđivan zbog počinjenja kaznenih djela, ne nalazeći na strani istog posebno otegotnih okolnosti. Izrečenom uvjetnom osudom i to kaznom zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci s rokom provjeravanja u trajanju 1 (jedne) godine, a kako je to optuženik osuđen po prvostupanjskom sudu, ispuniti će se svi zahtjevi kako specijalne, tako i generalne prevencije, odnosno tako izrečena vrsta i mjera kazne adekvatna je svim utvrđenim okolnostima i tom kaznom će se utjecati kako na optuženika, tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela, slijedom čega žalba optuženika nije osnovana.

15. Stoga, budući da ne postoje razlozi zbog kojih žalitelji pobijaju prvostupanjsku presudu te kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08. žalbe državnog odvjetnika i oštećenika odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci.

Šibenik, 13. veljače 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Branko Ivić