Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj:P-42/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari IE, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po ZOU Josip Janković i Mate Burazin iz Karlovca, protiv tužene Privredne banke d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po OD Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 23. siječnja 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732, isplatiti tužiteljici IE, [adresa].

[adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], kako slijedi:

-iznos od 5.625,21 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. 1. 2019. do

do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,

- te iznos od 367,63 EUR na ime zakonskih zateznih kamata,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužiteljici IE, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove postupka u iznosu od 1.842,31 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. veljače 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila ugovor o kreditu kojim je podigla kredit u iznosu od 17.4.2007. kojim je podigla kreditu u iznosu od 38.281,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom koja je u trenutku sklapanja ugovora bila 4,35 % godišnje.

Navodi da je tužena banka ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tužene, a o čemu se nije pojedinačno pregovarala, a što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora i njegovog izvršavanja, te je posljedica toga ništetnost.Navodi da je ujedno tužena banka s tužiteljicom ugovorila i valutnu klauzulu u CHF koja je isto ništetna, jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a što je isto protivno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je VTSRH donio presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu u CHF nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke u odnosu na tuženika i ta je presuda pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora pa tako i predmetni ugovor sklopljen između tužiteljice i tuženika.

Navodi da je temeljem čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezujuća za prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Navodi da se radilo o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i o pravnoj osnovi ove tužbe postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/20212 od 4. 7. 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate i valutnu klauzulu potvrđena presudom VTSRH.

Navodi da tužbom postavlja zahtjev za vraćanje onoga što je tužena primila po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli u CHF zajedno s zz kamatom tekućom od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate. Navodi da je tužiteljica plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF preplatila svoju obvezu te joj je banka dužna vratiti iznose koje je primila temeljem ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove.

Navodi da se tuženoj banci obratila sa zahtjevom da dostavi dokumentaciju vezanu za predmetni kredit, no tužena nije tužiteljici dostavila traženu dokumentaciju. U tužbi predlaže da se naloži tuženoj banci da tužiteljici isplati novčani iznos koji će biti detaljno specificiran nakon nalaza vještaka, sa pripadajućom zz kamatom od plaćanja svakog pojedinog iznosa.

1.1. Nakon što je u ovom postupku provedeno financijsko vještačenje tužiteljica je podneskom od 20.11. 2020. (strana 137 spisa) specificirala i određeno postavila tužbeni zahtjev tako da potražuje isplatu iznosa od 42.383,31 kn a zz kamatom tekućom od 1. 1. 2019. pa do isplate, te isplatu iznosa od 2.767,15 kn na ime dospjele a neplaćene zatezne kamate na glavnicu.

2. Obzirom na promjenu valute u RH, tužiteljica je podneskom od 15. 1. 2025. (str. 1685 spisa) tužbeni zahtjev postavila u EUR-ima tako da potražuje isplatu iznosa od 5.625,21 EUR sa zz kamatom tekućom od 1. 1. 2019. pa do isplate, te još isplatu iznosa od 367,63 EUR naime dospjele a neplaćene zz kamate na glavnicu.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev, navodi da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu od 14. 12. 2015. kreditni odnos između stranka izmijenjen, da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sa plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eurima što uključuje i kamate, te da je početni kredit u CHF nakon što je kredit konvertiran u EUR, prestao postojati, pa po tom kreditu u CHF tužitelj više nema ne može osnovano potraživati bilo što od tužene banke. Budući je prihvatom konverzije i potpisom dodatka ugovora na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF to je očito da tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja. Navodi da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je u čl. 19. e. st. 6. propisano da ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19 c. st. 1. t. 6. ovog zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovornim uvjetima, pa da iz citirane odredbe proizlazi jasan zaključak da ukoliko je klijent, kao što je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita, tada isti više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Navodi nadalje da što se tiče preplate da se ista priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice.

Nadalje navodi, u odnosu na valutnu klauzulu da je temeljem čl. 22 ZOO-a valutna klauzula dopuštena i onda je takva zakonska odredba koja je dopuštena jedini smjer u kojem sud u okviru svoje zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati. Poziva se na odluku Ustavnog suda RH broj U-I-1746/2006 od 17. 6. 2009. , poziva se na odluku VSRH broj Rev 895/2003. navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ni tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza već se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama ocijenivši kako mu isti najviše odgovara, pa se iz takvog ponašanja tužitelja može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristupio sklapanju predmetnog ugovora o kreditu sa tuženikom i da je ugovor solemniziran.

Navodi da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda RH obzirom isti zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što iz presude ne proizlazi, jer sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu tog suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Navodi da je i HNB iznijela stava da građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banaka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Navodi da kamata koja se odnosi na konkretni ugovor nikako ne bi mogla biti fiksna iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, navodi da ugovorena kamata nije viša od zakonom dozvoljene, da i ZOO izričito u čl. 26. st.1. dopušta i previđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a da prema čl. 26. st.3. ZOO-a za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj.

Navodi da se kamatna stopa mijenjala sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzor tuženika, da svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope su javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka te je postupanje tužene banke u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB, usklađeno i sa zahtjevima ZPK. Navodi da iz svih relevantnih zakona, Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, ZOO- a, Direktive EU 2008/48, koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13, te dosadašnje prakse VSRH jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa ista nije i ne može biti ništetna, tim više što je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka bila ugovaranje upravo promjenjive kamatne stope, a ne fiksne, kao i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom koja je zakonom izričito dopuštena, a sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu je izvršena konverzija te kreditni odnos između stranka izmijenjen pa tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu jer je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je kredit konvertiran, te je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije. Ističe i prigovor zastare. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

4. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, u nalaz i mišljenje vještaka iz DS d.o.o. [adresa] od 7.10.2020. na str. 114 do 124 spisa, te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), kod čega je nesporno da je između stranka osim osnovnog ugovor o kreditu zaključen i sporazum o konverziji (Dodatak ugovora o kreditu od 14.12.2015. –str. 16 do 20 spisa).

7. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

8. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 17.4.2007. (str. 5 do 9 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 38.281,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (točka 1. ugovora), a namjena kredita je bila kupnja stambenog objekta,

- da se tužiteljica obvezala platiti kredit kroz 204 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,35 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 4. ugovora).

9. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

10. Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

11. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

12. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.1. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.1. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

14. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

15. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

16. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja bio upoznat sa posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i kamata za trajanja kreditnog odnosa.

16.1. Međutim u konkretnom slučaju, tuženik nije predlagao personalne dokaze na okolnost da je tužiteljica u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora znala i mogla znati za rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, i za rizik vezano uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i procijeniti sve posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi mogla imati i utjecati na visinu otplate kredita.

16.2. Tuženik je u postupku odustao od saslušanja svoje djelatnice tj. svjedokinje JE, čije saslušanje je predlagao na okolnost pojedinačnog pregovaranja i informiranosti tužiteljice.

16.3. U postupku je saslušana samo tužiteljica koja je iskazala:

-da se radilo se o stambenom kreditu za kupnju nekretnine, da su ona i suprug bili podstanari 20 godina i odlučili su da je vrijeme da si kupe nekretninu i došli su u PBZ banku i u banci joj je ponuđen jedino kredit u švicarcima,

-da su dakle ona i suprug došli u banku, tražili i raspitivali se o kreditu i u banci su ponudili kredit u švicarcima i to je bio jedini kredit koji su joj ponudili, i obzirom na to nije pitala za kredit u eurima, da su joj u banci još rekli da kada se radi o stambenim kreditima imaju samo taj kredit u švicarcima,

-da je kod sklapanja kredita, a ni prije nisu u banci upozorili na promjenjivu kamatnu stopu, a na pitanje je li pročitala ugovor kod potpisivanja tužiteljica je odgovorila da je vjerovala banci,

-na pitanje da li je znala da je u ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa tužiteljica je iskazala da nije uopće išla za tim , da joj je bilo bitno da dobije kredit, a zbog njene i suprugove financijske situacije nije ni mogla dobiti neki veliki kredit, i radilo se o manjem iznosu stambenog kredita.

-u banci joj nisu ništa rekli niti je upozorena da bi joj rate kredita mogle rasti zbog rasta tečaja franka ili rasta kamate, početna rata joj je bila nekih 1.300,00 kn, a onda kad se to sve izdešavalo došla je do 2.000,00 kn.

-Ugovor je sklopila u Poslovnici banke u [adresa],

-prilikom sklapanja ugovora joj djelatnik banke nije objašnjavao svaku točku ugovora niti su prolazili ugovor po točkama.

-poslije se odlučila za konverziu kredita i to zato što joj je rata kredita značajno narasla –rate kredita su joj skidane s plaće,

-nakon što su joj povećani anuiteti kredita nije banci zbog toga stavljala prigovore,

-ne smatra da je konverzijom obeštećena,

- prilikom sklapanja osnovnog ugovora nije imala obrt ni samostalnu djelatnost -prilikom potpisivanja dodatka tj. Aneksa nije prigovarala izračunu konverzije.

16.4. Osnovni ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapao tuženik u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Tuženik nije dokazao da je tužiteljica bila informirana o riziku promjene tečaja valute švicarski franak, i riziku promjenjive kamatne stope, već upravo suprotno tužiteljici je od strane banke predmetni kreditu u švicarcima predstavljen kao najpovoljniji obzirom na njenu financijsku situaciju, i kao jedini stambeni kreditu koji imaju u ponudi, i nikako se ne može govoriti ni smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužiteljici sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive, niti iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica mogla utjecati valutu ugovora i kamatnu stopu, a kao što je rečenu tuženik u postupku nije predlagao personalne dokaze kojima bi dokazao suprotno.

17. Nadalje nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili 14. prosinca 2015. Dodatak Ugovoru o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (Dodatak na str. 16 do 20 spisa) iz sadržaja kojega slijedi da je tužiteljica, kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristala na konverziju temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR, te je nadalje tim dodatkom utvrđeno:

-da je ukupni iznos koji je tužiteljica preplatila 3.251,87 EUR što preračunato u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste Banke važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 24.836,16 kn, te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u Eur namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi,

-da na dan sklapanja Dodatka preostali iznos neotplaćene i nedospjele glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u Eur iznosi 14.394,01 EUR.

18. Kod toga nije sporno i tužiteljica to priznaje i ne osporava da je iznos koji je u konverziji utvrđeno da je preplatila tužiteljici vraćen kroz umanjenje budućih anuiteta nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu.

19. Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Dodatka osnovnog ugovora o kreditu tužiteljica ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat s osnova razlike u konvertiranoj glavnici, dakle da li tužiteljica ima pravo i nakon izvršene konverzije potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i da li su sporazumom o konverziji odnosno sklapanjem Dodatka ugovora primjenom ZID ZPK-a otklonjene posljednice ništetnosti i uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu.

20. Naime, tuženik tvrdi da tužiteljica nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit, pa tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu jer je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je kredit konvertiran kod čega se poziva (podnesak od 1.10.2024. str. 153 spisa) na stajalište VSRH iz oglednog postupka i navodi da se iz tog stajališta zaključuje da se kod Dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, i da se po ranijoj pravnoj osnovi, odnosno početnom ugovoru o kreditu, ne može potraživati bilo kakva daljnja isplata, da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK i da nije u domeni primjene Direktive 93/13 pa tužiteljica nema pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje.

20.1. Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

21. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju.

22. Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015, točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

23. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

23.1. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem VSRH broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.

24. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita i nema spora da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, međutim sve to ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

25. Ističe se kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

25.1. Također u odluci VSRH broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

26. Nadalje u vidu treba imati i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C- 452/18 od 9.srpnja 2020. u kojoj se razmatralo pitanje mogućnosti proglašavanja nepoštenom odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač odriče učinka proglašavanja odredbe nepoštenom, a u kojoj odluci se navodi:

- „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.,

-da "članak 3. stavak 1. Direktive93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

26.1. Dakle, prema stajalištu Suda EU, smatra se „nepoštenom” odredba sadržana u ugovoru o obnovi kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, ako potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Tog potrošača ne obvezuje odredba ugovora kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.

27. Također treba imati u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od **.**.2019. (RE protiv Erste Bank Hungary Zrt.) u kojem je izraženo stajalište:

-kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima,

-te kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju naveden nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

27.1. Dakle, prema stajalištu suda EU iz ove odluke, smatra se da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira ne eventualnu zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

27.2. U odnosu na ovo pravno shvaćanje neodlučno je da prema ZID ZPK/15 potrošaču tj. korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

28. U konkretnom slučaju tužiteljica se odlučila za konverziju odnosno odabrala zaključiti aneks osnovnog ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP-a, koji je uostalom zakonodavac i donio u cilju sprječavanja nastavljanja nepoštene prakse banka i dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF.

29. Međutim, to što se tužiteljica odlučila na zaključenja sporazuma o konverziji tj. Dodatka ugovora o kreditu, ne znači da je samim time u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti da se tužiteljica zaključenjem ugovora o konverziji odrekla potraživanja stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Naime, aneks tj. Dodatak ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP, je sklopljen 14. prosinca 2015., te u to vrijeme presuda u kolektivnom sporu nije postala pravomoćna u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., te u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora primjenom ZID ZKP tužiteljica kao prosječni potrošač nije znala niti je mogla znati za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i pretpostaviti ishod postupka po kolektivnoj tužbi pokrenutoj po udruzi "Potrošač".

31. U vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, presuda u kolektivnom sporu je bila pravomoćna u odnosu na ništetne i nepoštene odredbe ugovora o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamatnoj stopi (postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.).

32. Međutim tužiteljica se kod sklapanja tog Dodatka ugovora o kreditu tim dodatkom nigdje nije odrekla potraživanja po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu pa tako ni u pogledu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

33. Sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a nije se radilo o sklapanju sasvim novog ugovora te je osnovni ugovor o kreditu u CHF postojao i od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu taj osnovni ugovor je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

33.1. Osim toga u odluci VSRH Rev-18/2018 je zauzeto je shvaćanje da sve kada bi se i uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

33.2. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora, ali nisu regulirale prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije, niti se kao što je rečeno tužiteljica tim Dodatkom odrekla potraživanja po ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora iz osnovnog ugovora.

34. Također ni odredbama ZID ZKP/15 nije regulirano niti je isključeno pravo na restituciju (po ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu) potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji.

35. Ističe se da se potrošač, odnosno korisnik kredita mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

35.1. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu u CHF odluka odnosno pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu uslijedilo je nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužiteljica kao potrošač i korisnik kredita nedvojbeno nije mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

35.2. S druge strane u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti iz jednog provedenog dokaza u postupku ne proizlazi da se tužiteljica kao potrošač na bilo koji način pa ni Dodatkom ugovora o kreditu nagodila i dogovorila s bankom u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu u pravcu odricanja potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

36. Imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te naprijed citirane odredbe ZID ZPK, kao i naprijed navedena stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev 18/2018, stajalište je ovoga suda da tužiteljica sklapanjem sporazuma o konverziji tj. Dodatka ugovora o kreditu nije izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji u situaciji kada konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala na temelju tih nepoštenih ugovornih odredi te je stajalište ovoga suda da tužiteljica osnovano (kondemnatornim zahtjevom) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji zahtjeva povrat preplaćenih iznosa, s osnova ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stupi te s osnova valutne klauzule, i da tužiteljica ima jednako tako i na povrat razlike glavnice do koje je došlo tijekom konverzije kredita ( a koju razliku utvrđuje vještak u nalazu i mišljenju o čemu će kasnije biti riječi).

37. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po RKR d.o.o. [adresa] te je zadatak vještak je bio utvrditi koliki je iznos tužiteljica preplatila na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, koliki je iznos je preplatila na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužiteljica platila zbog rasta tečaja CHF, te utvrditi iznos koji je prilikom konverzije tužena banka vratila tužiteljici kroz smanjenje anuiteta, te izvršiti uračunavanje tog iznosa vraćenog u konverziji sa potraživanjem tužiteljice, a temeljem čl. 171. i 172. ZOO-a, utvrditi da li je tužena banka ispravno izračunala preostalu glavnicu kod konverzije.

37.1. Iz nalaza vještaka od 11.5.2020. (list 114 do 124 spisa) proizlazi:

-da u spisu na str. 5 prileži Ugovor o kreditu od 17.4.2007. kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 38.281,93 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne Banke na dan korištenja. Ugovorena je promjenjiva redovna kamata koja u trenutku zaključenja ugovora iznosi 4,355 %. Rok otplate kredita je 204 mjeseca. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja,

-da u spisu na str. 16 prileži Dodatak Ugovoru o kreditu od 14.12.2015. kojim je kredit je konvertiran u EUR-o kredit pri čemu prvi izmijenjeni anuitet u iznosu od 178,78 EUR dospijeva na naplatu 31.12.2015. godine. Iz dodatka ugovara je vidljivo da je postoji preplata od 3.251,87 EUR što po srednjem tečaju banke za EUR-o važećem na dan 30.9.2015. iznosi 24.836,16 HRK.

-da u spisu prileži početni otplatni plan (str. 28), pregled uplata (str. 95) i stvarni plan otplate (str. 99), da je tijekom otplate kredita tuženik je mijenjao kamatnu stopu kako slijedi: ugovorena kamatna stopa 4,35 % 01.08.2007. promijenjena na 5,35 %, 01.01.2008. promijenjena na 5,30 %, 01.02.2008. promijenjena na 6,05 %, 01.01.2010. promijenjena na 6,10 %, 01.11.2010. promijenjena na 5,75 %, 01.05.2011. promijenjena na 5,50 %, 01.08.2011. promijenjena na 5,25 % te o 01.01.2014. promijenjena na 3,23 %

- da je tužiteljica zbog promjene kamatnih stopa kredit platila 2.105,32 CHF više no što bi platila da se kamatna stopa nije mijenjala.

Ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja/nastanka svake razlike iznosi ukupno 11.286,45 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 15 u CHF, a u stupcu 16 u kunama,

- da razlika s osnove valutne klauzule, zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, iznosi ukupno 31.096,68 kn.

Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17.

-da ukupna razlika po obje osnove iznosi 42.383,13 kn i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 18 tablice u prilogu,

-razlika između konvertirane glavnice i glavnice kakva bi bila da tijekom otplate nije bilo promjene kamate pretvorena u kunski iznos po početnom tečaju je 2.311,55 kn,

-po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja vještak je utvrdio da dug tuženika na dan zadnjeg povrata 31.12.2018. iznosi 45.150,26 kn, od čega 42.383,13 kn na ime glavnice duga, a 2.767,15 kn na ime zatezne kamate obračunate do 31.12.2018. ,

-povratom priznate preplate isplaćene su samo obračunate zatezne kamate u iznosu od 24.313,91 kn. Zatezna kamata na glavnicu (iskazane razlike u stupcu 2 obračuna kamate te 18 tablice utvrđenja razlika) teče i dalje od 1.1.2019. pa do isplate.

38. Tužiteljica nije imala prigovor na nalaz vještaka te je u skladu s nalazom i određeno postavila tužbeni zahtjev.

38.1. Tuženik također nije imao prigovor u pogledu matematičkog izračuna, nije tražio da se vještak dopunski očituje bilo pismeno bilo usmeno, već u podnesku od 26.10.2020. (str. 131 spisa) očitujući se na nalaz vještak u osnovi iznosi prigovore pravne naravi u pravcu da je nalaz baziran na pogrešnoj premisi da je između stranka ugovorena fiksna kamata i fiksni tečaj, a da to nije bila ugovorna volja stranaka niti to proizlazi iz sadržaja ugovora o kreditu, da je vještačenje bilo nepotrebno, itd.

39. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je vještak usmeno obrazložio svoj nalaz odnosno očitovao se na prigovore tuženika, te je nalaz i mišljenje vještaka izrađen objektivno i stručno i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

40. Dakle, u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužiteljici vraćeno sve što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platila, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada.

40.1. Kod toga se još jednom ističe da iz sadržaja Dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužiteljica odrekla prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

40.2. Također valja reći da, konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ništetnih ugovornih odredbi, već od toga da se kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF konvertira tj. denominira u kredit denominiran u EUR. 41. Kako sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora o kreditu i kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da i nakon provedene konverzije postoji razlika na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF koje je tužiteljica platila u ispunjenju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, razlika u konvertiranoj glavnici, to je tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice valjalo udovoljiti, na način kako to proizlazi iz točke I. izreke presude.

42. Prema nalazu vještaka dug tuženika prema tužiteljici, a po izvršenom uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužiteljice iznosi:

-45.150,26 kn, od čega 42.383,13 kn na ime glavnice duga, a 2.767,15 kn na ime zatezne kamate obračunate do 31.12.2018. , a zatezna kamata teče samo na glavnicu i to od 1.1.2019.

42.1. Ističe se da je za preplaćeni iznos koji je u konverziji utvrđen kao iznos koji je tužiteljica preplatila i koji iznos je tužiteljici vratio kroz umanjenje budućih anuiteta (nakon sklapanja dodatka ugovora o kreditu), valjalo izvršiti uračunavanje tog iznosa po pravilima o uračunavanju - čl. 171. i 172 ZOO-a, i to uračunavanje nije na štetu tuženika, već upravo suprotno njemu u korist, jer se njegovo dugovanje umanjuje. Znači uračunavanjem preplate u konverziji koju je tuženik tužiteljici vratio kroz umanjenje budućih anuiteta, je umanjeno dugovanje tuženika – odnosno iznos preplate je prebijen sa iznosom duga s osnove zakonske zatezne kamate (s iznosom zz kamata do 31.12.2018.).

43. Slijedom svega navedenog presuđeno je kao u točki I. izreke, odnosno prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice koji je ista konačno postavila sukladno nalazu vještaka.

O prigovoru zastare.

44. Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

44.1. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

44.2. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

44.3. Prigovor zastare sud cijeni neosnovanim iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023., a kako je ovdje tužba podnesena 7.6.2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, to proizlazi da zastara nije nastupila.

45. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a.

45.1. Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), te troška knjigovodstvenog vještačenja, te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu.

45.2. Tužiteljici pripada trošak kako slijedi:

-trošak sastava tužbe od 200,00 EUR

- sastava podneska od 9. 1. 2019. (očitovanje na odgovor na tužbu) u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t.1.),

-zastupanja na ročištu 17.1.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t.1.),

-sastava podneska od 20. 11. 2020., (očitovanje na nalaz vještaka i sniženje tužbenog zahtjeva ) u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t.1.),

-zastupanje ne ročištu 24. 11. 2020. u iznosu od 50,00 EUR (25% nagrade Tbr. 9. t. 5)

-zastupanje na ročištu 23. 1. 2025. u iznosu od 200,00 EUR

-pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR

što je sveukupno 1.150,00 EUR što uvećano za iznos od 287,50 EUR na ime PDV-a čini 1.437,50 EUR, čemu treba pridodati trošak plaćenog predujma za vještačenje u ovom premetu u iznosu od 331,81 EUR, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 73,00 EUR što je ukupno 1.842,31 EUR.

45.3. Tužiteljici nije priznat trošak traženi trošak sudske pristojbe na presudu jer je prema ZID ZSP NN 51/2023 tužiteljica oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi u sporovima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

U Karlovcu 13. veljače 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. ZOU Josip Janković i Mate Burazin iz Karlovca

2. OD Leko i partneri iz Zagreba