Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Poslovni broj:11 P-521/2020-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu, po sucu Tomislavu Maras, u pravnoj stvari tužitelja ŠČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po OD ROŽMAN & OREDIĆ iz Karlovca protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupan po punomoćnicima iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon ročišta glavne i javne rasprave zaključene 23. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelje i nenazočnosti punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude 13. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I.
Utvrđuju se ništetnima odredbe ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 3206603984/06 sklopljen dana 2.5.2006. godine, u Karlovcu između PČ iz [adresa], i ZAGREBAČKE BANKE d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, iz čl. 1 „Iznos odobrenog kredita, koji glasi: „Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila pod nazivom Renault financiranje u kunskoj protuvrijednosti od 19.484,66 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.”, te dio iz čl. 2 Kamate i naknada, koji glasi: „Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 19.484,66 CHF i redovitu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temelje Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,20 % godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.”, te dio koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti kamatu po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora koja je promjenjiva.” te iz čl. 6 koji glasi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 277,24 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važeće za CHF na dan plaćanja. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.” Utvrđuju se ništetnima odredbe dodatka ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj kreditne partije 7103487536 sklopljen dana 29.6.2007. godine,, u Karlovcu između DČ iz [adresa], i ZAGREBAČKE BANKE d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, iz čl. 5 koji glasi: „Ostale odredbe Osnovnog ugovora ostaju neizmijenjene i dalje na snazi.”, te se nalaže tuženoj ZAGREBAČKOJ BANCI d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.252,97 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15 % sve do 31. 12. 2007. godine, a od 01. 01. 2008. godine do 30.06.2011.g. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.g. pa do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.g. pa do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.g. pa do 30. 06. 2018.g. po stopi od 7,09%, od 01. 07. 2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019.g. do 30.06.2019.g. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019.g. do 31.12.2019.g. po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020.g do 30.06.2020.g. po stopi od 5,89% godišnje, od 01.07.2020.g. do 31.12.2020.g. po stopi od 5,89%, od 1.1.2021.g. do 30.6.2021.g. po stopi od 5,75%, od 1.7.2021.g. do 31.12.2021.g. 5,61%, od 1.1.2022.g. do 30.06.2022.g. po stopi od 5,49%, od 01.07.2022.g. do 31.12.2022.g. po stopi od 5,31%, od 01.01.2023.g. do 30.06.2023.g. po stopi od 5,50 %, od 01.07.2023.g. do 31.12.2023. po stopi od 7,00 %, od 1.1.2024. do 30.06.2024. po stopi od 7,50 %, a od 1.7.2024. pa do isplate po stopi od 7,25 % godišnje a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena i to na iznose :
- 8,12 eura od 5.12.2007. godine pa do isplate
- 8,03 eura od 15.1.2007. godine pa do isplate
- 7,95 eura od 20.2.2008. godine pa do isplate
- 7,95 eura od 20.2.2008. godine pa do isplate
- 15,49 eura od 20.3.2008. godine pa do isplate
- 11,56 eura od 19.4.2008. godine pa do isplate
- 11,43 eura od 20.5.2008. godine pa do isplate
- 11,34 eura od 30.6.2008.godine pa do isplate
- 11,23 eura od 15.7.2008. godine pa do isplate
- 11,11 eura od 18.8.2008. godine pa do isplate
- 10,99 eura od 23.9.2008. godine pa do isplate
- 21,58 eura od 24.10.2008. godine pa do isplate
- 15,97 eura od 20.11.2008. godine pa do isplate
- 15,17 eura od 22.12.2008. godine pa do isplate
- 26,35eura od 20.1. 2009. godine pa do isplate
- 28,78 eura od 24.2.2009. godine pa do isplate
- 21,62 eura od 20.3.2009. godine pa do isplate
- 23,57 eura od 24.4.2009. godine pa do isplate
- 21,89 eura od 22.5.2009. godine pa do isplate
- 19,89 eura od 17.6.2009. godine pa do isplate
- 20,63 eura od 20.7.2009. godine pa do isplate
- 26,65 eura od 18.8.2009. godine pa do isplate
- 27,60 eura od 16.9.2009. godine pa do isplate
- 25,38 eura od 26.10.2009. godine pa do isplate
- 27,81 eura od 19.11.2009. godine pa do isplate
- 28,09 eura od 23.12.2009. godine pa do isplate
- 33,16 eura od 15.2.2010. godine pa do isplate
- 32, 93 eura od 15.2.2010. godine pa do isplate
- 33,27 eura od 19.3.2010. godine pa do isplate
- 34,88 eura od 24.4.2010. godine pa do isplate
- 34,32 eura od 24.5.2010. godine pa do isplate
- 43,84 eura od 28.6.2010. godine pa do isplate
- 45,00 eura od 27.7.2010. godine pa do isplate
- 52,07 eura od 23.8.2010. godine pa do isplate
- 58,51 eura od 9.9.2010. godine pa do isplate
- 50,46 eura od 20.10.2010. godine pa do isplate
- 49,89 eura od 19.11.2010. godine pa do isplate
- 63,29 eura od 21.12.2010. godine pa do isplate
- 61,35 eura od 14.1.2011. godine pa do isplate
- 54,83 eura od 14.2.2011. godine pa do isplate
- 57,33 eura od 15.3.2011. godine pa do isplate
- 58,24 eura od 19.4.2011. godine pa do isplate
- 63,32 eura od 18.5.2011.godine pa do isplate
- 74,33 eura od 17.6.2011. godine pa do isplate
- 83,95 eura od 18.7.2011. godine pa do isplate
- 80,03 eura od 29.8.2011.godine pa do isplate
- 75,72 eura od 21.9.2011. godine pa do isplate
- 68,74 eura od 21.10.2011. godine pa do isplate
- 68,84 eura od 22.11.2011. godine pa do isplate
- 70,84 eura od 1.12.2011. godine pa do isplate
- 1.430,98 eura od 5.12.2011. godine pa do isplate
Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da naknadi tužitelju DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak isplatom iznosa od 3.182,33 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena počem od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 13. veljače 2025. godine, pa sve do isplate.
Obrazloženje
Tužiteljev otac je, kao korisnik kredita, je s tuženikom kao kreditorom, dana 29.1.2007. godine, u [adresa] sklopio ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208343961 (dalje Ugovor). Ugovorom je određeno u čl. 1 da je isti sklopljen na iznos koji odgovara protuvrijednosti u kunama od 19.484,66 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Ugovorom i to čl. 6 istog određeno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 277,24 CHF, obračunatim po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja i iznos koji sadrži i glavnicu i kamatu obračunatu temeljem temeljem kamatne stope važeće za dan sklapanja Ugovora. Nadalje, stoji da tužitelj pristaje da se kamata mijenja sukladno Odluci banke. Kako je otac tužitelja umro i kako je tužitelj njegov jedini nasljednik, to je tužitelj s tuženikom dana 29.6.2007. godine sklopio dodatak ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila kojim je on preuzeo obaveze po citiranom kreditu.
Tuženik nije prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i dodatka ugovoru kao trgovac tužitelja a niti njegovog pravnog prednika, kao potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o posljedicama vezanja ugovornog iznosa za tečaj CHF, (valutna klauzula), a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a radi čega su takve odredbe nepoštene i ništetne. Takav stav je zauzeo i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-6632/2017, kao i Sud Europske unije u presudi broj C-186/16 gdje se navodi: Kada financijska institucija odobrava kredit u stranoj valuti, ona mora zajmoprimcu pružiti dovoljno informacija kako bi mu omogućila donošenje razborite i informirane odluke. Te se informacije tako moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita nego i na utjecaj koji promjene tečaja i povećanje kamatne stope u valuti kredita mogu imati na vraćanje kredita.
Takvo je i MIŠLJENJE GENERALNOG ODBORA. \ T RČ,predstavljeno 14. svibnja 2019. ( 1 ) Predmet C – 260/18, KČ, HČ, protiv Raiffeisen Bank International AG , sa sjedištem u [adresa], koja posluje u Poljskoj preko jedinice Raiffeisen Bank International AG Oddział w Polsce, bivše Raiffeisen Bank Polska SA sa sjedištem u [adresa] (Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio GČ Warszawie (Regionalni sud u Varšavi, Poljska))"Preliminarna odluka - Direktiva 93/13 / EEZ - Nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima - Ugovori u stranoj valuti - Uvjet u vezi s određivanjem tečaja - Učinci utvrđivanja nepravednosti predmetnog uvjeta - Mogućnost da sud dopuni ugovor općim odredbama nacionalnog prava - Procjena interesa potrošača - Održavanje valjanosti ugovora bez nepravednih uvjeta " "Ugovorni uvjet, koji stranke nisu pojedinačno usuglasile, smatra se nezakonitim [nepravednim] ako, suprotno zahtjevu dobre vjere, uzrokuje materijalnu neravnotežu ugovornih prava i obveza stranaka na štetu potrošača."
U Ugovor su unijete odredbe o kamati i naknadi koje su odredbe neodređene i koje ovise isključivo o volji jedne strane ugovornog odnosa, i to volji kreditora odnosno one strane koja je daleko jača u ugovornom odnosu. Naime, u čl. 2 Ugovora navodi se da se ugovorena kamatna stopa može mijenjati u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Prije zaključenja ili za vrijeme zaključenja Ugovora nije tuženik pojedinačno i egzaktno utvrdio s tužiteljem parametar izračuna kamate, i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamatne stope, kao niti utjecaj vezanosti kredita uz stranu valutu podložnu promjenama tečaja, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
Time je tuženik postupao protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) i to čl. 84 u svezi čl. 87 ZZP odnosno čl. 99 u svezi s čl. 102 ZZP. Pobijana je odredba suprotna i odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) i to čl. 269 i čl. 272, čl. 322 ZOO. Na taj način je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj. Ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva, što ugovorne odredbe o visini kamatnih stopa i valutna klauzula nisu. Unošenje u Ugovor neodređene kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu bilo je takvo da je tužitelj jedino znao koliko je visina kamatne stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu. Vezanje kredita za stranu valutu i to takvu valutu koja je podložna utjecaju na tečaj, bilo je takvo da je tužitelj samo na dan sklapanja ugovora o kreditu znao koliko iznosi glavnica. Tužitelj nije niti približno mogao ocijeniti zašto, kako, kada, prema kojim kriterijima će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, te koliko će iznositi glavnica. Dakle, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa nije bila tužitelju niti određena niti odrediva i ovisila je isključivo o volji tuženika. Vezanjem glavnice uz CHF tužitelj je doveden u položaj da niti približno nije znao koliko ista iznosi, a nikako nije mogao znati kretanje vrijednost CHF-a, u odnosu na kune kao sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj. Ugovorne odredbe bile su sastavljene na način da prosječnom potrošaču, ovdje tužitelju, nisu bile, niti su mu objektivno mogle biti razumljive.
Tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nitko od djelatnika tuženika nije pojasnio i obrazložio sadržaj odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što znači kada se iznos veže uz CHF, te je tužitelju čitav posao prikazan kao iznimno povoljan. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na koji moraju vrijediti temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zloupotrebe prava. Pobijane odredbe, unijete u Ugovor, suprotne su svim tim načelima. Unošenje u Ugovor neodređene kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu bilo je takvo da je tužitelj jedino znao koliko je visina kamatne stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu.
Dakle, niti u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu niti čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu tužitelj nije imao upliv, pa čak ni uvid o načinu izmjene kamatne stope, te visini glavnice obzirom na vezanost iste za CHF. U konkretnom slučaju Ugovor je sklopljen dana 29.1.2007. godine, dok je isplata na račun tužitelja bila znatno kasnije. Obzirom na odredbu iz čl. 1 i vezanost kredita za stranu valutu, glavnica i kamata su od potpisa ugovora pa do isplate izmijenjeni. Dakle, tužitelj niti u jednom trenutku osim u trenutku sklapanja Ugovora nije mogao znati koliko iznosi glavnica a koliko kamata.
Kako je odlučujući razlog sklapanja Ugovora glavnica i kamata tužitelj smatra da to povlači ništetnost čitavog Ugovora. Prema čl. 324 ZOO odredba ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Jasno je da je odlučujuća pobuda na jednoj strani bila posudba nekog novčanog iznosa, a na drugoj strani zarada na kamatama koje su uglavljene na opisani način u ugovoru. Kako je ništetan dio ugovora o kreditu upravo onaj za koji je bila odlučujuća pobuda tog ugovora to tužitelj smatra da je stoga čitav Ugovor, te dodatak ništetan.Takav je stav zauzeo i Sud Europske unije u presudi broj C-118/17.
Tužitelj smatra kako su Ugovor i dodatak ništetni, odnosno ukoliko sud ne utvrdi tako smatra da su pojedine odredbe Ugovora i dodatka ništetne obzirom na ranije obrazložene navode, te smatra da je tužitelj tuženiku uslijed ovakvog opisanog nezakonitog postupanja tuženika, platio nepripadne iznose, pa stoga tužitelj predlaže Naslovnom sudu da donese slijedeću presudu:
1. Utvrđuje se ništetnim ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od dana 29.1.2007. godine, sklopljen u Karlovcu broj 3208343961 sklopljen između PČ iz [adresa], i ZAGREBAČKE BANKE d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, te Dodatak ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila sklopljen između tužitelja DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao novog korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora, te se nalaže tuženoj ZAGREBAČKOJ BANCI d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 17.276,66 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana 1. 11. 2007. godine do 31. 12. 2007. godine, po stopi od 15% godišnje, a od 1. 1. 2008. godine do 30. 6. 2011 po stopio od 14% godišnje, a od 1. 7. 2011. godine, po eskontnoj stopi u HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, te od 1. 8. 2015. godine, pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće na taj iznos od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana i to:
- 2.874,00 kuna (381,45 EUR) od 22.05.2007. godine pa do isplate
- 1.557,66 kuna (206,74 EUR) od 23.05.2007. godine pa do isplate
- 400,00 kuna (53,09 EUR) od 29.05.2007. godine pa do isplate
-1.250,00 kuna ( 165,90 EUR) od 1.06.2007. godine pa do isplate
-1.240,00 kuna (164,57 EUR) od 3.07.2007. godine pa do isplate
-1000,00 kuna (132,72 EUR) od 14.08.2007. godine pa do isplate
-1.150,00 kuna (152,63 EUR) od 11.10.2007. godine pa do isplate
-1.280,00 kuna (169,89 EUR) od 5.12.2007. godine pa do isplate
-1.200,00 kuna (159,27 EUR) od 15.1.2008. godine pa do isplate
-1.500,00 kuna (199,08 EUR) od 20.2.2008. godine pa do isplate
-1.356,00 kuna (179,97 EUR) od 20.2.2008. godine pa do isplate
-1.345,00 kuna (178,51 EUR) od 20.3.2008. godine pa do isplate
-1.303,00 kuna (172,93 EUR) od 19.4.2008. godine pa do isplate
-1.290,00 kuna (171,21 EUR) od 20.5.2008. godine pa do isplate
-1.331,00 kuna (176,65 EUR) od 30.6.2008. godine pa do isplate
-1.286,00 kuna (170,68 EUR) od 15.7.2008. godine pa do isplate
-1.289,00 kuna (171,08 EUR) od 18.8.2008. godine pa do isplate
-1.330,00 kuna (176,52 EUR) od 23.9.2008. godine pa do isplate
-1.440,00 kuna (191,12 EUR) od 24.10.2008. godine pa do isplate
-1.356,00 kuna (179,97 EUR) od 20.11.2008. godine pa do isplate
-1.392,00 kuna (184,75 EUR) od 22.12.2008. godine pa do isplate
-1.440,00 kuna (191,12 EUR) od 20.1.2009. godine pa do isplate
-1.495,00 kuna (198,42 EUR) od 24.2.2009. godine pa do isplate
-1.402,00 kuna (186,07 EUR) od 20.3.2009. godine pa do isplate -1.461,00 kuna (193,91 EUR) od 24.4.2009. godine pa do isplate
-1.450,00 kuna (192,45 EUR) od 22.5.2009. godine pa do isplate
-1.390,00 kuna (184,48 EUR) od 17.6.2009. godine pa do isplate
-1.400,00 kuna (185,81 EUR) od 20.7.2009. godine pa do isplate
-1.460,00 kuna (193,78 EUR) od 18.8.2009. godine pa do isplate
-1.431,00 kuna (189,93 EUR) od 16.9.2009. godine pa do isplate
-1.460,00 kuna (193,78 EUR) od 26.10.2009. godine pa do isplate
-1.475,00 kuna (195,77 EUR) od 19.11.2009. godine pa do isplate
-1.482,00 kuna (196,70 EUR) od 23.12.2009. godine pa do isplate
-3.005,00 kuna (398,83 EUR) od 15.2.2010. godine pa do isplate
-1.526,00 kuna (202,54 EUR) od 19.3.2010. godine pa do isplate
-1.541,00 kuna (204,53 EUR) od 24.4.2010. godine pa do isplate
-1.538,00 kuna (204,13 EUR) od 24.5.2010. godine pa do isplate
-1.616,00 kuna (214,48 EUR) od 28.6.2010. godine pa do isplate
-1.625,00 kuna (215,67 EUR) od 27.7.2010. godine pa do isplate
-1.680,00 kuna (222,97 EUR) od 23.8.2010. godine pa do isplate
-1.678,00 kuna (222,70 EUR) od 9.9.2010. godine pa do isplate
-1.670,00 kuna (221,65 EUR) od 20.10.2010. godine pa do isplate
-1.666,00 kuna (221,17 EUR) od 19.11.2010. godine pa do isplate
-1.762,00 kuna (233,86 EUR) od 21.12.2010. godine pa do isplate
-1.708,00 kuna (226,69 EUR) od 14.1.2011. godine pa do isplate
-1.661,00 kuna (220,45 EUR) od 14.2.2011. godine pa do isplate
-1.682,00 kuna (223,24 EUR) od 15.3.2011. godine pa do isplate
-1.740,00 kuna (230,94 EUR) od 19.4.2011. godine pa do isplate
-1.781,00 kuna (236,68 EUR) od 18.5.2011. godine pa do isplate
-1.865,00 kuna (247,53 EUR) od 17.6.2011. godine pa do isplate
-1.890,00 kuna (250,85 EUR) od 18.7.2011. godine pa do isplate
-1.986,00 kuna (263,59 EUR) od 29.8.2011. godine pa do isplate
-1.884,00 kuna (250,05 EUR) od 21.9.2011. godine pa do isplate
-1.832,00 kuna (243,15 EUR) od 21.10.2011. godine pa do isplate
-1.836,00 kuna (243,70 EUR) od 22.11.2011. godine pa do isplate
-1.805,00 kuna (239,56 EUR) od 1.12.2011. godine pa do isplate
-43.678,36 kuna (5.797,11 EUR) od 5.12.2011. godine pa do isplate
Ukoliko pak Naslovni sud ne usvoji postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja tada isti predlaže da donese sljedeću presudu:
Utvrđuju se ništetnima odredbe ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 3206603984/06 sklopljen dana 2.5.2006. godine, u [adresa] između PČ iz [adresa], i ZAGREBAČKE BANKE d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, raspolaganje Korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila pod nazivom Renault financiranje u kunskoj protuvrijednosti od 19.484,66 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.”, te dio iz čl. 2 Kamate i naknada, koji glasi: „Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 19.484,66 CHF i redovitu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,20 % godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.”, te dio koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti kamatu po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora koja je promjenjiva.” te iz čl. 6 koji glasi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 277,24 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važeće za CHF na dan plaćanja. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.” Utvrđuju se ništetnima odredbe dodatka ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj kreditne partije 7103487536 sklopljen dana 29.6.2007. godine,, u [adresa] između DČ iz [adresa], i ZAGREBAČKE BANKE d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, iz čl. 5 koji glasi: „Ostale odredbe Osnovnog ugovora ostaju neizmijenjene i dalje na snazi.”, te se nalaže tuženoj ZAGREBAČKOJ BANCI d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.252,98 eura , zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana 1. 11. 2007. godine do 31. 12. 2007. godine, po stopi od 15% godišnje, a od 1.
1. 2008. godine do 30. 6. 2011 po stopio od 14% godišnje, a od 1. 7. 2011. godine, po eskontnoj stopi u HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, te od 1. 8. 2015. godine, pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te se nalaže tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:
-61,02 kuna (8,12 eura) od 5.12.2007. godine pa do isplate
-60,48 kuna(8,03 eura) od 15.1.2007. godine pa do isplate
-59,93 kuna (7,95 eura) od 20.2.2008. godine pa do isplate
-59,93 kuna (7,95 eura) od 20.2.2008. godine pa do isplate
-116,71 kuna (15,49 eura) od 20.3.2008. godine pa do isplate
-87,13 kuna (11,56 eura) od 19.4.2008. godine pa do isplate
-86,31 kuna (11,43 eura) od 20.5.2008. godine pa do isplate
-85,45 kuna(11,34 eura) od 30.6.2008.godine pa do isplate
-85,59 kuna (11,23 eura) od 15.7.2008. godine pa do isplate
-83,68 kuna (11,11 eura) od 18.8.2008. godine pa do isplate
-82,82 kune (10,99 eura) 23.9.2008. godine pa do isplate
-162,62kune (21,58 eura) od 24.10.2008. godine pa do isplate
-120,29kune (15,97 eura) od 20.11.2008. godine pa do isplate
-114,32 kune ( 15,17 eura) od 22.12.2008. godine pa do isplate
-198,54 kune(26,35eura) od 20.1. 2009. godine pa do isplate
-216,83 kune (28,78 eura) od 24.2.2009. godine pa do isplate
-162,86 kune( 21,62 eura) od 20.3.2009. godine pa do isplate
-177,62 kune( 23,57 eura) od 24.4.2009. godine pa do isplate
-164,96 kune ( 21,89 eura) od 22.5.2009. godine pa do isplate
-149,84 kune ( 19,89 eura) od 17.6.2009. godine pa do isplate -155.41 kune ( 20,63 eura) od 20.7.2009. godine pa do isplate
- 200,76 ( 26,65 eura) kune od 18.8.2009. godine pa do isplate
- 207,92 kune ( 27,60 eura ) od 16.9.2009. godine pa do isplate
- 191,25 kuna ( 25,38 eura) od 26.10.2009. godine pa do isplate
- 209,55 kune ( 27,81 eura) od 19.11.2009. godine pa do isplate
- 211,68 kune ( 28,09 eura) od 23.12.2009. godine pa do isplate
- 249,84 kune ( 33,16 eura) od 15.2.2010. godine pa do isplate
- 248,11 kune ( 32, 93 eura) od 15.2.2010. godine pa do isplate
-250,70 kune ( 33,27 eura) od 19.3.2010. godine pa do isplate
-262,83 kune ( 34,88 eura) od 24.4.2010. godine pa do isplate
- 258,62 kune ( 34,32 eura) od 24.5.2010. godine pa do isplate
- 330,33 kune ( 43,84 eura) od 28.6.2010. godine pa do isplate
-339,06 kune ( 45,00 eura) od 27.7.2010. godine pa do isplate
- 392,33 kune ( 52,07 eura) od 23.8.2010. godine pa do isplate
-440,83 kune ( 58,51 eura) od 9.9.2010. godine pa do isplate
- 380,18 kune (50,46 eura) od 20.10.2010. godine pa do isplate
-375,93 kune ( 49,89 eura) od 19.11.2010. godine pa do isplate
-467,85 kune ( 63,29 eura) od 21.12.2010. godine pa do isplate
-462,27 kune ( 61,35 eura) od 14.1.2011. godine pa do isplate
-413,15 kune ( 54,83 eura) od 14.2.2011. godine pa do isplate
-431,95 kune ( 57,33 eura) od 15.3.2011. godine pa do isplate
-438,78 kune ( 58,24 eura) od 19.4.2011. godine pa do isplate
-477,08 kune ( 63,32 eura) od 18.5.2011.godine pa do isplate
-560,04 kune ( 74,33 eura) od 17.6.2011. godine pa do isplate
-632,54 kune ( 83,95 eura) od 18.7.2011. godine pa do isplate
-663,24 kune ( 80,03 eura) od 29.8.2011.godine pa do isplate
-570,52 kune (75,72 eura) od 21.9.2011. godine pa do isplate
-517,94 kune ( 68,74 eura) od 21.10.2011. godine pa do isplate
-518,65 kune ( 68,84 eura) od 22.11.2011. godine pa do isplate
-533,74 kune ( 70,84 eura) od 1.12.2011. godine pa do isplate
- 10.781,75 kune( 1.430,98 eura) od 5.12.2011. godine pa do isplate
3. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
U odgovoru na tužbu tuženik navodi:
1. Zagrebačka banka d.d. primila je 21. lipnja 2019. tužiteljevu tužbu od 11. lipnja 2019.g. s pozivom suda da podnese odgovor na tužbu u roku od 30 dana.
2. Kako je vidljivo iz tužbe, tužitelj postavlja:
a. Deklaratorni zahtjev kojim traži od suda da utvrdi u cijelosti ništetnima Ugovor o kreditu br. 3208343961 od 29. siječnja 2007.g. te Dodatak tom ugovoru o kreditu; te b. Kondemnatorni zahtjev kojim traži od suda da naloži banci platiti iznos koji će tužitelj konačno precizirati nakon što konačno bude utvrđen po vještaku knjigovodstvene struke zajedno sa zakonskim zateznim kamatama; te
c. Alternativni deklaratorni zahtjev kojim traži od suda da utvrdi u dijelu ništetnima odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 6. Ugovora o kreditu br. 3208343961 od 29. siječnja 2007.g., te čl. 5. Dodatka tom ugovoru o kreditu, pri čemu konkretizira te odredbe citiranjem; te d. Alternativni kondemnatorni zahtjev kojim traži od suda da naloži banci platiti iznos od 25.411,07 kn sa zakonskim zateznim kamatama.
3. Tuženik u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine, kao i razloga kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.
4. Tuženik ističe prigovor zastare budući da tražbine po osnovi stjecanja bez osnove zastarijevaju za 5 godina od stjecanja. Iz prometa po kreditu uz tužbu, vidljivo je da je tužitelj otplatio kredit u 2011.g.
5. Tuženik daljnje razloge osporavanja tužbenog zahtjeva obrazlaže u nastavku.
I. PRIGOVOR NEDOSTATKA AKTIVNE LEGITIMACIJE
6. Iz prometa po kreditu uz tužbu vidljivo je da su i druge osobe otplaćivale kredit pa tuženik ovime ulaže prigovor promašene aktivne legitimacije.
II. O DEKLARATORNOM TUŽBENOM ZAHTJEVU NA UTVRĐENJE NIŠTETNOSTI CIJELOG UGOVORA O KREDITU
7. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208343961 od 29. siječnja 2007.g. zatvoren je 31. prosinca 2011.g. jer je kredit otplaćen. Ugovor je, dakle, ispunjen čime je prestao postojati pa se ne može utvrđivati ništetnim, kao niti odredbe u njemu sadržane.
8. Tako i Visoki trgovački sud RH u odluci Pž-1342/2014 od 29. ožujka 2018.: „Pravilno je prvostupanjski sud, a suprotno navodima tuženika u žalbi, odbio protutužbeni zahtjev kada je utvrdio da je izjavom o raskidu Ugovora, koju je tužitelj izjavio nakon zaključenja Aneksa I. ugovoru, obuhvaćen i raskid Aneksa budući da se ne može utvrditi ništetnim raskinuti ugovor jer ga više nema“.
9. Slijedom navedenog shvaćanja, isključena je i mogućnost potraživati bilo koji iznos koji će tužitelj “konačno precizirati po vještaku knjigovodstvene struke“, s obzirom da bi takvo potraživanje tužitelja, u suštini, činilo restitucijski zahtjev s naslova ništetnosti ugovora.
10. Nadalje, tuženik ukazuje da je u kolektivnoj presudi broj Pž-6632/2017 utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te (ranije i načina promjene kamatne stope), no VTS je u navedenoj presudi ipak naveo kako to nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora1: „Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.“
11. Spomenuta presuda je predmet razmatanja VSRH po revizijama tuženih banaka, obzirom da istom, između ostalog, nije poštivana revizijska uputa VSRH kojom je ranija presuda VTS Pž-7129/2013 ukinuta u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu. 1 Vidi odluku VTS-a 43 Pž-6632/2017-10 strana 51/52
12. Naravno, s obzirom da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu od 29. siječnja 2007.g. neosnovan, neosnovan će biti i kondemnatorni “konačno preciziran zahtjev po vještaku knjigovodstvene struke“ za isplatu bilo kojeg iznosa pa tuženik predlaže Naslovnom sudu bez daljnjeg raspravljanja odbiti prvotno postavljeni tužbeni zahtjev na utvrđenje i isplatu te dosuditi trošak sastava ovog odgovora na tužbu tuženiku.
III. POSTUPOVNA PITANJA
13. Ukoliko sud nađe prethodne razloge tuženika neosnovanim, tuženik dalje ističe da kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se traži isplata “u iznosu koji će biti preciziran po vještaku knjigovodstvene struke“ jest sasvim neodređen, dakle, nepostojeći novčani tužbeni zahtjev te je nepodoban za raspravljanje pa tuženik predlaže da ga sud odbaci. ZPP ne poznaje mogućnost postavljana novčanog zahtjeva u nepostojećem iznosu koji će se naknadno odrediti po vještaku. Tužitelj, a ne vještak postavlja novčani tužbeni zahtjev i dužan je to učiniti isticanjem određenog broja novčanih jedinica. Izvođenje dokaza jest sredstvo uz pomoću kojega tužitelj dokazuje visinu svog zahtjeva.
IV. O ČINJENICAMA
14. Činjenični historijat tužbe ne potkrepljuje tužbene zahtjeve pa je u tom pogledu tužba nekonkluzivna. Tužitelj je dužan već u tužbi iznijeti sve činjenice i dati sve dokaze kojima potkrepljuje iznesene činjenice. Teret dokaza je na tužitelju.
15. Činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist preplatom obveza tužitelja zbog ništavosti Ugovora o kreditu u cjelini, odnosno njegovih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbene zahtjeve tužitelja.
V. PRIGOVOR ZASTARE
16. Nastavno na istaknuti prigovor zastare, tuženik ukazuje da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tužitelj je otplatio svoj kredit u 2011.g.
17. Unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018., tuženik drži kako kolektivna tužba u kojoj tužitelj nije bio stranka postupka a na koju se poziva, ne prekida zastaru.
18. Prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.
19. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa.
20. Vidljivo je kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno doseg proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti.
21. Pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato je na razini Europske unije, te je Europska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove direktive. Dakle, normativnom aktivnošću u skladu sa načelom vladavine prava i pravne sigurnosti.
22. Europska komisija uputila je 11. travnja 2018. godine Europskom parlamentu Prijedlog Direktive EUROPSKOG PARLAMENTA i VIJEĆA o udružnim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ (Procedura 2018/0089/COD) (u nastavku: "Prijedlog Direktive").
Članak 11. Prijedloga Direktive glasi:
Engleski
Hrvatski
“Suspension of limitation period
„Obustava roka zastare
Member States shall ensure that the Države članice dužne su zajamčiti da submission of a representative action pokretanje udružene tužbe, kako je as referred to in Articles 5 and 6 shall navedeno u člancima 5. i 6., ima have the effect of suspending or
učinak obustave ili prekida rokova interrupting limitation periods
zastare primjenjivih na bilo kakav applicable to any redress actions for postupak pravne zaštite za the consumers concerned, if the
predmetne potrošače ako relevantna relevant rights are subject to a
prava podliježu rokovima zastare u limitation period under Union or
skladu s pravom Unije ili nacionalnim national law.”
pravom.“
U preambuli Prijedloga Direktive navedeno je stajalište Komisije kako se predlaže sljedeće, de lege ferenda:
Engleski
Hrvatski
(35) Actions for redress based on (35) Tužbe za pravnu zaštitu koje the establishment of an infringement se temelje na činjenici da je povreda by a final injunction order or by a final utvrđena konačnim sudskim nalogom declaratory decision regarding the ili konačnom deklaratornom odlukom liability of the trader towards the
o odgovornosti trgovca prema
harmed consumers under this
oštećenim potrošačima u skladu s Directive should not be hindered by ovom Direktivom ne smiju biti national rules on limitation periods. ograničene nacionalnim pravilima o The submission of a representative rokovima zastare. Pokretanje action shall have the effect of
udružene tužbe imat će učinak
suspending or interrupting the
obustave ili prekida rokova zastare limitation periods for any redress
za sve tužbe za pravnu zaštitu za actions for the consumers concerned potrošače obuhvaćene tom tužbom. by this action. .
23. Primjena Prijedloga Direktive na sporove poput ovog predviđena je u okviru popisa propisa koji se nalazi u Prilogu I.
24. Iz navedenog proizlazi kako Europska komisija akceptira potrebu daljnjeg unaprjeđivanja zaštite potrošača na području EU, i to putem daljnje obvezujuće harmonizacije nacionalnih prava država članica. Komisija pritom polazi od stajališta da su nacionalna prava u tom pogledu različita te da je u tu svrhu potrebna njihova harmonizacija. Dakle, ako Prijedlog ove Direktive bude prihvaćen tad će na jedinstven način na sveukupnom području EU biti harmonizirano i nacionalno zakonodavstvo u odnosu na zastarne rokove u pogledu zaštite potrošača u naknadnim restitucijskim postupcima, u skladu sa osnovnim načelima vladavine prava i pravne sigurnosti, odnosno donošenjem zakonodavnog akta Hrvatskog Sabora, usklađenog s Direktivom.
25. Tuženik pri tom posebno ističe kako Prijedlog Direktive predviđa rok od 18 mjeseci za donošenje zakona i drugih propisa potrebnih za usklađenje s Direktivom[2] , pri čemu je primjena tih zakona i propisa predviđena samo na povrede prava započete nakon datuma početka primjene Direktive. Dakle, Europska komisija ne predlaže retroaktivnu primjenu pravila o prekidu zastare.
26. Zbog svih navedenih razloga, a posebno zbog dalekosežnih posljedica novoutvrđene prakse Vrhovnog suda koju tuženik inače pobija ustavnom tužbom, tuženik drži kako je zbog zastare potrebno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
27. U nedostatku zakonskog propisa, suditi kako radnja treće osobe – tužbe udruge za zaštitu potrošača – predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite sasvim je drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno „stvaranje novih“, odnosno „nadomještanje nepostojećih“ propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda.
28. Slijedom svega iznesenog, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu i načinu na koji je do sada uvijek bilo suđeno.
VI. O VALUTNOJ KLAUZULI
29. Što se tiče same valutne klauzule, tužitelj je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora o kreditu gdje je vidljivo da je kredit sklopljen u CHF. Štoviše, u čl. 18. P Ugovora o kreditu, neposredno prije tužiteljevog potpisa, stoji izjava tužitelja o tome da je
„upoznat sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani za valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“
30. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tako je suđeno u svim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
2 Članak 19. Prijedloga Direktive
31. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 5,20%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamata. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Isto tako, zakonom nije zabranjeno ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu niti je to bilo kojom odlukom utvrđeno kao ništetno.
32. Nije u pravu tužitelj kad tvrdi da su obveze vraćanja kredita uz primjenu valutne CHF klauzule te promjenjive kamatne stope neodređene i neodredive obveze. Podatak o tečaju za CHF valutu u odnosu na hrvatsku valutu je bio i jest javno dostupan podatak. Pregled kamatnih stopa uz tužbu u brojčano određenom iznosu, demantira tvrdnje tužitelja o neodređenosti i neodredivosti kamatne stope.
Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF
33. Prilikom ocjene razumljivosti odredbe o valutnoj klauzuli prema stavu VSRH iz Rješenja Revt 575/2016, bitno je utvrditi
„jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?
U tom smislu postavlja se i pitanje: jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju (strana 16. Rješenja VSRH Revt 575/2016).
34. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute.
35. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke.
36. Na
Internet
stranici
Švicarske
narodne
banke
https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20000224_jpr/source/ref_20000224_jpr.en.pdf dostupno je izlaganje Vice-guvernera ŠČF od 24. veljače 2000. godine. U navedenom izlaganju navodi:
„Kao što je već spomenuto, tečaj između švicarskog franka i eura od presudne je važnosti za švicarsko gospodarstvo.
Stabilnost tečaja, na dosadašnjem nivou, ne jamči se zauvijek. Međutim, rizik nepravednih kretanja čini se ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila atraktivnost švicarskog franka kao rezervne valute.“
37. Četiri godine kasnije, **.**.2004., gosp. PČF održao je izlaganje koje je također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20041119_jpr. U navedenom izlaganju navodi:
„Izvanredna volatilnost deviznih tečajeva ne može se isključiti, ali naše iskustvo s tečajem euro / švicarskog franka pokazalo je da tržište novca nije tako neracionalno kao što neki ljudi vjeruju.
Zahvaljujući mnogo stabilnijem monetarnom okruženju u Europi, švicarski franak danas je mnogo manje pod spekulativnim pritiskom nego prije. Naša valuta još uvijek ima međunarodnu dimenziju, ali se približava ekonomskim temeljima, što je dobra vijest za naše izvoznike.
To također znači da je volatilnost tečaja između franka i eura danas manje izražena od volatilnosti koju smo promatrali u prošlosti između franka i njemačke marke. Jasno je da franak pripada obitelji europskih valuta, reagirajući slično u odnosu na oscilacije dolara.
U tom smislu, zasigurno, franak i euro su sestrinske valute.“
38. Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute.
39. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Šguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena.
40. Tuženik ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodi pred VTS RH broj Pž-7129/2013 (sada broj Pž-6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 5. studenog 2012. godine i 5. veljače 2013. godine, te tuženik predlaže Sudu izvršiti uvid u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih proizlazi kako banka u trenutku sklapanje ugovora nije znala niti mogla/morala znati za smjer kretanja tečaja CHF.
Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije
41. HNB štiti tečaj kune prema EUR, i radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a OČ prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru.
42. U Večernjem listu od 9.3.2005. godine se navodi:
„HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovoga kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“
43. U Vjesniku od 29.4.2005. godine se navodi:
„Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru.
44. U Novom listu od 20.7.2005. se navodi:
„Činjenica je, a na to je upozorio i OČ, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru.
Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus-minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura.“
45. U Jutarnjem listu od 21.7.2005. godine se navodi:
„Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe OČ“
46. Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. 47. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita.
48. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju.
49. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita upozorila na sve poznate specifičnost kredita s valutnom klauzulom, a isto tako na poznate razlike predmetne valute prema drugim valutama u ponudi (USD i EUR).
50. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci P (C-186/16) navedeno:
„Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“
51. U istom predmetu, sukladno proceduri Suda Europske Unije, svoje mišljenje dao je i nezavisni odvjetnik Nils Wahl koji navodi:
68. Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastanku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti. Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora.
69. U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba.
52. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.
53. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13.
VII. ZAKLJUČNI PRIJEDLOG TUŽENIKA
Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.
U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 29. siječnja 2007. godine, te dodatak ugovora o kreditu od 29. lipnja 2007. godine, u rješenje o nasljeđivanju br. O-333/2007 od 21. svibnja 2007. iza pok. PČ, proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje uz nalaz i mišljenje vještaka, te dopunu nalaza i mišljenja vještaka te saslušao tužitelja kao stranku.
U postupku je utvrđeno i nije sporno:
da su pokojni ĐČ kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila 29. siječnja 2007. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 19.484,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (točka 1. ugovora), a namjena kredita je bila kupnja vozila, te da se korisnik kredita obvezao platiti kredit kroz 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 277,24 obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, da je ugovorena kamatna stopa od 5,20 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 2. ugovora).
Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.
Nadalje nesporno je da je:
donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:
Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,
- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019., da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
Imajući u vidu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.
Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom toč. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. 18. U tom pravcu neodlučni su navodi tuženika u odgovoru na tužbu da je tužena prilikom sklapanja ugovora pružila korisniku kredita sve potrebne informacija te da banka kod sklapanja ugovora nije znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF,
Vezano uz gornje navode ovaj sud je našao za shodno cijeniti i prigovor zastare tuženika te isti utvrdio neosnovanim.
Naime, nesporno je da je tužba u ovom predmetu tužitelj podnio 11. lipnja 2019., te da se prema specificiranom tužbenom zahtjevu utuženi period za povrat preplaćenog iznosa s osnova valute tj. tečajne razlike i s osnove preplaćenih kamata odnosi na razdoblje od 12/07 do 12/11,
da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta 4. travnja 2012., da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.
Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.
Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.
Pravno shvaćanje o tome zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017. -gdje je riječ o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?". U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".
U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., utužena tražbina nije bila u zastari, jer je podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno teći 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).
Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 11. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna u odnosu na valutu) to proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena u roku, pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.
Nadalje, ovaj sud je iz iskaza tužitelja, a iz samog ugovora o kreditu utvrdio nespornim da se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom kreditu za kupnju automobila, a ne o nekom ugovoru čija bi bila namjena poslovanju obrta i trgovine. Da je tome tako sud utvrđuje iz iskaza tužitelja koji je naveo da je njegov otac pokojni ĐČ kao korisnik kredita tada bio u mirovini, pa kako je otac umro to je nasljeđivanjem preuzeo otplatu kredita te ga u konačnici i otplatio. No, ujedno navodi da ga prilikom sklapanja dodatka ugovora o kreditu od 29. lipnja 2007. godine nitko iz banke nije upoznao sa rizicima valutne klauzule, kamatne stope te da neovisno o tome nije imao druge opcije nego preuzeti otplatu te i nije imao velikog manevarskog prostora glede promjene kamatne stope, tečaja i visine rate, a kada je došla konverzija tada je kredit već bio otplaćen.
Ovaj sud je na okolnost visine tužbenog zahtjeva našao za shodno provesti financijsko vještačenje po sudskom vještaku Damiru Karinu iz RKR d.o.o. [adresa], a zadatak je bio koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj Ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema Odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, u mjesečnim iznosima i ukupno te koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom, po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen, i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, u mjesečnim iznosima i ukupno.
Temeljem Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Damira Karina iz RKR d.o.o. [adresa] sud utvrđuje da je tužitelj na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj Ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema Odlukama banke o promjeni kamatnih stopa preplatio na dan dospijeća anuiteta iznos od 4.474,27 kuna (593,84 EUR) te je na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom, po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, u mjesečnim iznosima i preplatio 20.035,32 kuna (2.659,14 EUR).
Premda je tužitelj u specificiranom tužbenom zahtjevu zatražio utvrđenje ništetnim cjelokupnog ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 29. siječnja 2007. godine te povrat cjelokupnog iznosa od 17.276,66 EUR prema dopuni nalaza i mišljenja uz zakonske zatezne kamate po pojedinim iznosima ovaj sud nije utvrdio osnovanim takav tužbeni zahtjev, jer je sukladno prethodnom obrazloženju sud utvrdio ništetnim tek pojedine odredbe spornog ugovora, a kako je to navedeno u alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu, pa je sukladno odredbama čl. 188 st. 2 Zakona o parničnom postupku NN 70/19 i dr. sud sukladno odredbama čl. 1115. st.1. Zakona o obveznim odnosima usvojio tužbeni zahtjev na iznos od 3.252,97 EUR, uz zakonske zatezne kamate po pojedinim iznosima, a kako je to navedeno u nalazu i mišljenju vještaka te izreci presude.
Odlučujući o parničnom trošku ovaj sud je svoju odluku temeljio na odredbama čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku, a koji trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku u skladu sa Odvjetničkom tarifom i to za sastav tužbe u iznosu od 250,00 EUR, zastupanje na ročištu 10. listopada 2019. u iznosu 250,00 EUR, zastupanje na ročištu 11. studenog 2019. u iznosu 250,00 EUR, zastupanje na ročištu 28. studenog 2019. u iznosu 250,00 EUR sastav podneska od 26. studenog 2020. u iznosu 250,00 EUR, sastav podneska od 19. siječnja 2021. u iznosu 250,00 EUR, zastupanje na ročištu 21. prosinca 2021. u iznosu 250,00 EUR, sastav podneska od 11. prosinca 2024. u iznosu 250,00 EUR, zastupanje na ročištu 12. prosinca 2024. u iznosu 250,00 EUR, zastupanje na ročištu 23. siječnja 2025. u iznosu 250,00 EUR, pristup ročištu za objavu presude u iznosu od125,00 EUR, naknada za knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 398,17 EUR, pristojba na tužbu u iznosu 80,18 EUR i pristojba na presudu u iznosu 78,98 EUR, što ukupno iznosi 3.182,33 EUR.
Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude tj. 13. veljače 2025. godine, pa do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 9/14, 55/16 i 73/17 i 131/20) po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.
U Karlovcu, 13. veljače 2025.
Sudac: Tomislav Maras
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Osijeku. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pisano, u tri istovjetna primjerka, u roku od 15 dana, računajući od dana objave ove presude.
Dostaviti:
1. OD Rožman&Oredić iz Karlovca, Dr. Vladka Mačeka 1
2. OD Porobija i Porobija, Zagreb, Iblerov trg 10/VII,
