Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: P-36/2023-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja AT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu, Stanka Vraza 15, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima OD Ćurković & Šanjug, Zagreb, Maksimirska 25, radi isplate, nakon 11. veljače 2025., održane glavne i javne rasprave u prisutnosti z. punomoćnice tužitelja UT, odvjetničke vježbenice, 13. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju AT, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 4.944,86 EUR (slovima: četiritisućedevetstočetrdesetčetirieura i osamdesetšestcenti) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od
38,47 EUR s kamatom od 31.12.2009. do plaćanja;
10,42 EUR s kamatom od 31.03.2010. do plaćanja;
31,74 EUR s kamatom od 30.04.2010. do plaćanja;
27,50 EUR s kamatom od 31.05.2010. do plaćanja;
24,84 EUR s kamatom od 30.06.2010. do plaćanja;
48,73 EUR s kamatom od 31.07.2010. do plaćanja;
44,75 EUR s kamatom od 31.08.2010. do plaćanja;
38,11 EUR s kamatom od 30.09.2010. do plaćanja;
58,02 EUR s kamatom od 31.10.2010. do plaćanja;
50,06 EUR s kamatom od 30.11.2010. do plaćanja;
45,41 EUR s kamatom od 31.12.2010. do plaćanja;
63,33 EUR s kamatom od 31.01.2011. do plaćanja;
68,24 EUR s kamatom od 28.02.2011. do plaćanja;
58,02 EUR s kamatom od 31.03.2011. do plaćanja;
58,02 EUR s kamatom od 30.04.2011. do plaćanja;
64,66 EUR s kamatom od 31.05.2011. do plaćanja;
38,11 EUR s kamatom od 30.06.2011. do plaćanja;
124,38 EUR s kamatom od 31.07.2011. do plaćanja;
177,47 EUR s kamatom od 31.08.2011. do plaćanja;
113,77 EUR s kamatom od 30.09.2011. do plaćanja;
79,26 EUR s kamatom od 31.10.2011. do plaćanja;
75,28 EUR s kamatom od 30.11.2011. do plaćanja;
83,90 EUR s kamatom od 31.12.2011. do plaćanja;
85,89 EUR s kamatom od 31.01.2012. do plaćanja;
97,84 EUR s kamatom od 29.02.2012. do plaćanja;
97,84 EUR s kamatom od 31.03.2012. do plaćanja;
69,30 EUR s kamatom od 30.04.2012. do plaćanja;
88,55 EUR s kamatom od 31.05.2012. do plaćanja;
90,54 EUR s kamatom od 30.06.2012. do plaćanja;
87,22 EUR s kamatom od 31.07.2012. do plaćanja;
91,20 EUR s kamatom od 31.08.2012. do plaćanja;
83,28 EUR s kamatom od 30.09.2012. do plaćanja;
83,24 EUR s kamatom od 31.10.2012. do plaćanja;
88,55 EUR s kamatom od 30.11.2012. do plaćanja;
175,77 EUR s kamatom od 31.01.2013. do plaćanja;
91,20 EUR s kamatom od 28.02.2013. do plaćanja;
91,20 EUR s kamatom od 31.03.2013. do plaćanja;
91,20 EUR s kamatom od 30.04.2013. do plaćanja;
62,00 EUR s kamatom od 31.05.2013. do plaćanja;
155,86 EUR s kamatom od 31.07.2013. do plaćanja;
84,57 EUR s kamatom od 31.08.2013. do plaćanja;
169,13 EUR s kamatom od 31.10.2013. do plaćanja;
262,99 EUR s kamatom od 31.01.2014. do plaćanja;
87,75 EUR s kamatom od 28.02.2014. do plaćanja;
1.287,25 EUR s kamatom od 17.04.2014. do plaćanja
i to do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju AT, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] nadoknadi nastali parnični trošak u iznosu od 2.637,47 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo te primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo te referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa pobliže navedenog u izreci pod točkom I., navodeći da je sa tuženikom odnosno njegovim pravnim prednikom Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb, sklopio Ugovor o kreditu broj 136- 31/2008 5. veljače 2008. koji je i solemniziran kod javnog bilježnika 6. veljače 2008., a kojim Ugovorom mu je prednik tuženika stavio na raspolaganje kredit za kupnju novog motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti 24.284,00 CHF po srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita. Kredit da je prijevremeno otplatio 17. travnja 2014. . Člankom 4. Ugovora da je određena obveza tužitelja da otplati kredit u 84 mjesečna anuiteta od po 350,12 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća. Međutim, da ga tuženik prilikom sklapanja Ugovora nije obavijestio kao potrošača o svim parametrima nužnima za donošenje informirane i valjane odluke niti mu je omogućio pojedinačno pregovaranje oko bilo koje odredbe Ugovora, pa konkretno nije dobio informacije o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak niti da je švicarski franak tzv. "valuta utočišta" u koju ulagači imaju povjerenje u razdobljima gospodarske krize. Takvim postupanjem da je tuženik rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebacio na tužitelja koji je kredit otplaćivao u hrvatskim kunama i time učinio neizvjesnom njegovu ukupnu obvezu temeljem sklopljenog Ugovora te prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Dalje se tužitelj poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te VSRH broj Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. te Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a na koje odluke se poziva temeljem odredbe čl. 502c Zakona o parničnom postupku. Iz nalaza sudske vještakinje za ekonomiju, financije i računovodstvo ATK, čiji je nalaz tužitelj pribavio prije podnošenja tužbe kako bi mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev, da proizlazi da ako se iz Ugovora izostave ništetne odredbe i shodno tome primijeni početni otplatni plan i izvrši izračun anuiteta prema srednjem tečaju CHF za HRK prema tečajnoj listi HNB-a koji je važio na dan korištenja kredita, tada da je tužitelj više platio tuženiku 4.944,86 EUR. Taj iznos da je tuženik stekao bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba pa je kao nepošten stjecatelj primjenom čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju taj cjelokupni iznos uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da osporava i osnov i visinu tužbenog zahtjeva te prije svega ističe prigovor zastare tražbine. Smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda smatrajući da je dopušteno pozivati se na takva utvrđenja samo u parnicama za naknadu štete dok ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Tuženik smatra da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim odredbama Ugovora o kreditu, a obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR ili u CHF, te donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Te odredbe o valutnoj klauzuli da su bile jasne, lako uočljive i razumljive te navodi da je bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope te je tužitelj dobrovoljno pristao na sklapanje Ugovora o kreditu i na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova.
3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu od 5.2.2008., ponudu Meteor grupe d.o.o. za kupnju vozila marke Citroen C4, otplatni plan, obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima vezano uz predmetni Ugovor o kreditu, obavijest o otplaćenom kreditu, potvrdu o prometu po računu, specifikaciju uplata, provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz i dopuna nalaza vještaka Natalije Jambrečić, vještakinja je saslušana na upućene primjedbe na nalaz, saslušan je svjedok LT te tužitelj.
4. Između stranaka činjenično nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb sklopili Ugovor o kreditu 5. veljače 2008. broj 136- 31/2008 koji je 6. veljače 2008. solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić- Sevšek u Varaždinu, da je prednik tuženika stavio tužitelju na raspolaganje kredit za kupnju motornog vozila u iznosu kunske protuvrijednosti od 24.284,00 CHF po srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita, da je tužitelj u cijelosti kredit otplatio prijevremenom uplatom 17. travnja 2014., da je tuženik tijekom razdoblja otplate kredita mijenjao kamatnu stopu koja je i ugovorena kao promjenjiva, te je tužitelj sam snosio rizik promjene tečaja CHF u navedenom razdoblju, a zbog koje promjene tečaja je plaćao veće anuitete nego li su oni navedeni u otplatnom planu.
5. Sporno je da li je nastupila zastara tražbine tužitelja te da li se na konkretni pravni odnos između stranaka mogu primijeniti pravna utvrđenja sadržana u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Pž-6632/2017 od 14.6.2018. .
Spornom proizlazi i visina tražbine tužitelja.
6. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
7. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom pak istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
8. Navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. ZZP-a, a na temelju odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa, a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U pravu je tuženik da sve naprijed izloženo nikako ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, međutim, na tuženiku je kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Tuženik je bio dužan dokazati činjenice iz kojih bi proizašlo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – konkretno, da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, to jest da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, a posljedično čemu se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.
9. Na navedenu okolnost tuženik nije predložio drugih dokaza osim čitanja izjave UTK i saslušanja djelatnika tuženika LT te saslušanje javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek. Iz izjave UTK u bitnome proizlazi da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila zaposlena na radnom mjestu Regionalni manager za poslovanje s građanstvom i radila kao voditelj tima za razvoj kreditnih, transakcijskih i štednih proizvoda u sektoru poslovanja s građanstvom, dakle, imenovana nije neposredno sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu niti u fazi razgovora o uvjetima kreditiranja. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati na temelju isprava koje tuženik prilaže uz odgovor na tužbu. Iz iskaza svjedoka KT proizlazi da ni on osobno nije sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, već samo općenito iskazuje da su klijentima bili ponuđeni svi proizvodi banke vezano uz kreditiranja i da su ovisno o svojim primanjima za neke proizvode mogli ishoditi kredit, a za neke nisu. Naprotiv, tužitelj u stranačkom iskazu navodi da mu je upravo tuženik sugerirao sklapanje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF koji kredit je u to vrijeme bio najpovoljniji, time da mu tuženik nije nudio kredit u drugoj valuti. Navodi i to da je vozilo kupio za vlastite potrebe i da nije bio osnivač trgovačkog društva niti vlasnik obrta, da je kredit osobno otplaćivao, a također da mu je i objašnjen pojam valutne klauzule.
10. U pogledu dokaznog prijedloga tuženika za saslušanje javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek iz Varaždina na okolnost razumijevanja Ugovora o kreditu, prije svega je za navesti da je imenovana preminula, a osim toga javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu nije niti mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao za to zakonskih ovlasti, a koje pravno shvaćanje je iznijeto i u odluci Ustavnog suda RH broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.
11. U provedenom dokaznom postupku tuženik nije dokazao niti je ponudio konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužitelju pri sklapanju ugovora zaposlenici kreditora protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi na način da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već je suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i sud Europske unije u predmetu C-186/16. U potonjem predmetu, razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
12. U konkretnoj parnici povodom restitucijskog zahtjeva za povrat preplaćenog uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi, postoji vezanost suda pravnim shvaćanjima iz pravomoćnih presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Navedena vezanost suda postoji temeljem odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbu (16.4.2019., NN 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema članku 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. Odredbom čl. 502.c. ZPP-a, u sadržaju koji važi u vrijeme pokretanja predmetne parnice propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjev iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.
13. Kako pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu pravomoćnost 13. lipnja 2014.) i P- 6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu) donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak, imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu.
14. Obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, a koje pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi sa čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).
15. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok kod stjecanja bez osnove, kako pravilno ističe tuženi, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnijeta 25.1.2023., to nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe jer nije protekao rok zastare od 5 godina do podnošenja tužbe. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda poslovni broj Rev-2245/17, Rev-3142/18, Rev-1404/18, kao i u pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022.. Na navedenoj sjednici, prema objedinjenom pravnom shvaćanju, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
16. Tuženiku se ukazuje da je u kolektivnom sporu razmatrano da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF izuzete od ispitivanja poštenosti pa je utvrđeno da prema tumačenju čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi broj C-26/13 od 30. travnja 2014.) i prema odluci Ustavnog suda RH od 13. prosinca 2016. i odluci Vrhovnog suda RH od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljivima, pa ona podliježu testu poštenosti.
17. Prigovor svojstvo potrošača tužitelja nije doveden u pitanje tijekom postupka, a budući se radi o činjeničnim okolnostima, to teret dokaza da suprotno pisanoj ispravi iz koje proizlazi da je između stranaka sklopljen Ugovor o potrošačkom kreditu sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, leži na tuženiku kao kreditoru.
18. Tuženik u konkretnom pravnom odnosu nije potrošač i na njega se ne mogu primijeniti odluke koje se primjenjuju na tuženika kao potrošača, pa se na tuženika ne može odnositi kolektivna zaštita i ukoliko je tijekom otplate kredita došlo do preplate tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF-a, za to ne postoji odgovornost tužitelja.
19. Pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos po vještaku trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima, a koji obračun je vještak također izvršio u pisanom nalazu. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog Ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Prema tome, tužitelj u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog nije ništa stekao na teret tuženika, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog pa nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u korist tuženika. Pri tome je za navesti da tuženik nije ni stavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev pa sud nije ovlašten umanjiti tužiteljevu tražbinu s potplaćenim iznosima u vidu negativnih tečajnih razlika koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a koje pravno shvaćanje je zauzeo Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.
20. Kako je sudski vještak Natalija Jambrečić u izračunu preplate s osnova promjene tečaja CHF prikazala pozitivne i negativne tečajne razlike te izvršila prebijanje tih razlika, a iz nalaza se jasno može iščitati i to iz dopune nalaza i mišljenja da bi potraživanje tužitelja uz umanjenje negativnih tečajnih razlika iznosilo 4.789,86 EUR, pri čemu je vidljivo da negativne tečajne razlike u zbroju iznose 198,52 EUR (u tabeli 2 nalaza izraženih sa negativnim brojem), to proizlazi da je razlika preplaćenog iznosa bez obračunatih tečajnih razlika 4.988,38 EUR, dakle, iznos isključivo pozitivnih tečajnih razlika. Kako tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom iznos od 4.944,86 EUR, to je potraživanje u cijelosti osnovano, time da je tužitelj tijek zateznih kamata uskladio sa nalazom vještaka i zbroj iznosa po mjesecima preplaćenih iznosa daje iznos od 4.944,86 EUR. I vještakinja navodi u svojem iskazu da je tužbeni zahtjev u cijelosti usklađen sa njezinim nalazom u pogledu uzimanja u obzir samo tzv. pozitivnih razlika, a one su iskazane kao pozitivni brojevi u tabeli 2 nalaza. U odnosu na očitovanje vještaka na primjedbe i pitanja tuženika da li je u izračunu utvrdila postojanje razdoblja u otplati Ugovora o kreditu u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih navedenih u početnom otplatnom planu, vještakinja je navela da je izračunala i takve negativne razlike i prikazala ih kao negativne brojeve u tabeli 2 nalaza, ali, kao što je obrazloženo, te negativne tečajne razlike nemaju nikakvog utjecaja na tužbeni zahtjev u nedostatku prigovora radi prebijanja, protutužbenog zahtjeva ili prigovora prijeboja. Nalaz vještaka sud ocjenjuje stručnim i objektivnim, izrađenim prema pravilima struke te ga sud prihvaća mjerodavnim za ocjenu visine tužbenog zahtjeva.
21. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO), propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, tuženik je kao stjecatelj nepošten od dana svake izvršene uplate slijedom čega tužitelj ima pravo na zatezne kamate od svakog plaćenog iznosa anuiteta.
22. Sukladno čl. 29. st. 1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate dok visina zateznih kamata proizlazi iz članka 29. st. 2. ZOO-a. Kako se dakle tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi o kojima se nije pregovaralo smatra nepoštenim stjecateljem, to mu je naloženo isplatiti zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od datuma njihove uplate, a kako su utvrđeni nalazom vještaka. Odredba čl. 4. Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba i to u dijelu gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, budući je prilikom ugovaranja istih tuženik propustio tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a prije svega nije upozorio tužitelja na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF pa se također smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. ZZP-a, obzirom nije bila razumljiva, a tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF niti informiran o parametrima koji su bitni za promjenu kamatne stope tako da bez tih informacija nije mogao donijeti informiranu odluku i sagledati posljedice ugovaranja takovih odredaba.
23. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1 u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 21.9.2023., 16.4. i 16.12.2024., zastupanja na ročištima 19.10., 18.12.2023., 28.1. i 11.2.2025. u iznosima od po 200,00 EUR, pristup ročištu za objavu presude u iznosu 100,00 EUR, PDV 425,00 EUR, sudska pristojba na tužbu 47,95 EUR, trošak izrade nalaza za potrebe sastava tužbe po ovlaštenom sudskom vještaku u iznosu od 132,72 EUR, troškovi financijskog vještačenja u ovom predmetu u iznosu od 331,80 EUR ili ukupno 2.637,47 EUR. Naime, u pogledu troškova izrade nalaza prije pokretanja parničnog postupka sud ocjenjuje taj trošak osnovanim jer se radi o izračunu za koji tužitelj nema stručnog znanja i bez takvog nalaza nije mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev.
Varaždin, 13. veljače 2025.
Sutkinja
Karmen Ošpuh
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1) Punomoćnik tužitelja – Danijel Trubić, odvjetnik u Varaždinu, Stanka Vraza 15 2) Punomoćnici tuženika - OD Ćurković & Šanjug, Zagreb, Maksimirska 25
