Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kžzd-53/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petö Kujundžić, predsjednice vijeća te mr. sc. Zorislava Kaleba i Snježane Hrupek-Šabijan, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Danijele Jažić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog NI, zbog kaznenih djela iz članka 166. stavak 2. u vezi s člankom 158. stavak 5. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17.,118/18.,126/19. i 84/21., dalje: KZ/11.) i drugih odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu broj: Kzd-5/2023. od 12. lipnja 2024. u sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2025., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog NI uz branitelja mr.sc. Darka Krčuma, odvjetnika u Splitu,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog NI kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu broj Kzd-5/2023. od 12. lipnja 2024. optuženi NI proglašen je krivim pod točkom 1. zbog 267 kaznenih djela teških kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 2. u vezi sa člankom 158. stavak 5. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i pod točkom 2. jedno kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11., a sve u vezi s člankom 51. KZ/11. te mu je potom za svako kazneno djelo od 267 teških kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta na temelju članka 166. stavka 2. KZ/11. opisanih pod točkom 1. utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po pet godina, a za kazneno djelo povrede djetetovih prava na temelju članka 177. stavka 2. KZ/11. opisano pod točkom 2. kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

1.1. Na temelju članka 51. KZ/11. optuženi NI je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četrdeset godina, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme lišenja slobode od uhićenja provedeno u istražnom zatvoru od 13. srpnja 2023. pa nadalje.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. i 80/22., dalje: ZKP/08.) optuženi NI je u cijelosti oslobođen obveze da naknadi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 1. do 6. ZKP/08., kao i nagradu i nužne izdatke postavljenog branitelja.

2. Protiv pobijane presude žalbu je pravodobno podnio optuženi NI po branitelju mr.sc. Darku Krčumu, odvjetniku u Splitu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi optužbe, a podredno istu presudu ukine i vratiti sudu prvog stupanja na ponovno suđenje i odluku. Predložio je da se pozove optuženik i branitelj na sjednicu drugostupanjskog vijeća.

3. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana te potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je uz podnesak vratilo na nadležni postupak.

5. Vijeće je održalo sjednicu drugostupanjskog vijeća, a na zahtjev branitelja optuženika o njoj su izvješteni i pristupili optuženik i branitelj, optuženik putem audio

- video uređaja iz Zatvora u Šibeniku, sukladno članku 475. stavku 7. ZKP/08., dok nije pristupio uredno izviješteni državni odvjetnik pa je sjednica, na temelju članku 475. stavku 3. ZKP/08. održana u njegovoj odsutnosti.

6. Žalba optuženika nije osnovana.

7. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08., optuženik obrazlaže time da je prvostupanjski sud prekoračio optužnicu, jer je nakon provedenog dokaznog postupka i zaključene rasprave precizirao činjenični opis kaznenih djela opisanih pod točkom 1. izreke presude, na način da je tekst koji glasi:“ u više navrata, ali ne manje od 267 puta“ zamijenio tekstom:“u 267 navrata“. Žalitelju nije jasno na koji način je sud prvog stupnja došao do činjeničnog opisa od 267 učina istog djela prema istoj žrtvi jer se broj navodnih djela mijenjao tijekom postupka, dok žrtva nije ispitana pred raspravnim vijećem i nije navela koliko je puta ponovljeno djelo.

7.1. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je jasno i uvjerljivo naveo na koji način je došao do brojke od 267 kaznenih djela iz točke 1. izreke presude, i to zbrajanjem događaja na temelju iskaza djeteta - žrtve. Ista izmjena je učinjena s obzirom da je u postupku utvrđeno u koliko navrata je došlo do spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, a imajući u vidu iskaz djeteta oštećene žrtve. To što dijete - žrtva navodi da je jedne prigode u roku od 1 sat zlostavljano 10 puta, radi se zapravo o jednom događaju i radnji. Nije stoga u pravu žalitelj kada smatra da je time sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08., jer time nije povećana kriminalna količina, a niti je time povrijeđen identitet optužnice.

8. Nadalje sud je pravilno ocijenio vjerodostojnim iskaz djeteta - žrtve UI, a time i vjerodostojnost iskaza u dijelu u kojem opisuje brojnost učina. Naime, iskaz djeteta-žrtve obiluje specifičnim detaljima o vremenu, mjestu počinjenja djela, interakciji sudionika i proživljenim emocijama, što ukazuje na vjerodostojnost njezinog iskazivanja i dodatno je potvrđeno provedenim psihologijskim vještačenjem po vještakinji mr. sc. Danijeli Didić, iz kojeg proizlazi da su iskazivanja djeteta-žrtve rezultat proživljenog iskustva. Prvostupanjski sud je stoga, cijeneći iskaz djeteta- žrtve, da ju je otac seksualno zlostavljao od njezine pete godine života, i to jednom tjedno, a od sredine travnja do svibnja 2023. svaki drugi dan, nesporno utvrdio da je optuženik u konkretnom slučaju počinio 267 kaznenih dijela teškog spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta. Stoga izreka presude nije nejasna i nerazumljiva i nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., kao što to neosnovano smatra žalitelj.

9. Žalitelj daljnji vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, obrazlaže time da su nalaz i mišljenje psihologijskog vještačenja djeteta-žrtve UI koje je vještakinja mr. sc. Danijela Didić provela u ovom predmetu kontradiktorni nalazu i mišljenju psihologijskog vještačenja djeteta koje je ista vještakinja sačinila za potrebe drugog predmeta koji se vodio pred Općinskim državnim odvjetništvom u Splitu, a u kojem se ne iznose sumnje na spolno zlostavljanje.

9.1. Suprotno žalbenim navodima kazneni postupak pred Općinskim državnim odvjetništvom u Splitu se nije vodio zbog kaznenog djela protiv spolne slobode na štetu djeteta, slijedom čega vještačenje nije ni bilo usmjereno u tom smjeru. Također je vještakinja mr. sc. Danijela Didić u svom iskazu na raspravi decidirano navela kako su oba razgovora koje je obavila s žrtvom sa psihologijskog aspekta potpuno autentična jer je ono o čemu je žrtva iskazivala rezultat proživljenog iskustva. Vještakinja je pojasnila i da je prvi razgovor obavljen svega tri dana nakon njezinog izdvajanja žurnom mjerom socijalne službe, pa iako se osjetila opušteno u dovoljnoj mjeri da je bila u stanju ispričati o ponašanju oca prema njoj i majci, ipak nije još uvijek osjećala dostatan stupanj sigurnosti da neće biti vraćena u one životne okolnosti u kojima je živjela deset godina, te je tek nakon otprilike dva mjeseca počela govoriti i otvarati se i u dijelu seksualnog zlostavljanja kojem je bila izložena od strane oca.

9.2. Prvostupanjski sud je stoga za činjenična utvrđenja dao valjano obrazloženje u skladu sa svim izvedenim dokazima bez međusobnih proturječja i nejasnoća te stoga time nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. niti je zbog toga izreka presude nejasna i nerazumljiva, kao što to neosnovano smatra žalitelj.

10. Optuženik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na provedeni dokaz uvida u fotografije izuzete iz njegova mobitela te navodi da je žrtva u ovom postupku izjavila kako je optuženik nikada nije snimao. Žalitelj smatra kako to prvostupanjski sud očito zaključuje bez da je proveo biometrijsko vještačenje na okolnost da li su navedene slike autentične, kako nisu presnimljene sa interneta, već su snimljene od strane optuženika. Smatra kako nije jasno na temelju čega sud zaključuje suprotno navodima vještaka kako se radi o autentičnim i snimljenim fotografijama jer smatra kako sud nema profesionalna znanja kojim bi mogao usporediti osobe i mjesta na fotografijama kako bi sa sigurnošću mogao reći tko je na istima i gdje su snimljene.

10.1. Nasuprot navodima žalitelja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako su iz optuženikova mobitela izuzete fotografije na kojima je prikazana penetracija muškog spolnog organa u ženski spolni organ, kao i nago muško tijelo i dio lica te dio tijela djevojčice. Iako se stalni sudski vještak za informatiku Tonko Kovačević (listovi 529- 530) nije mogao izjasniti jesu li te fotografije nastale fotografiranjem optuženikovim mobitelom, na istima se vidi dio unutrašnjosti kupaonice, pa kada se te fotografije usporede s fotografijama sačinjenim prilikom očevida stana proizlazi da su identične i da se radi o kupaonici stana obitelji UI, a za što nije potrebno nikakvo stručno znanje ni vještačenje već osobno opažanje vijeća koje ocjenjuje vjerodostojnost dokaza. Kada se uzme u obzir da je fotografija pronađena u mobitelu optuženika on se time ukazuje kao autor fotografije, pri čemu dijete - žrtva nije morala ni primijetiti da je on snima.

11. Žalitelj nadalje smatra da je prvostupanjski sud ignorirao nalaze i mišljenja sudskih vještaka za ginekologiju te proturječno tumači njihove iskaze i mišljenja u obrazloženju presude te time čini bitnu povredu postupka i obrazlaže presudu na način na koji se ista ne može ispitati, iako se radi o činjeničnom pitanju. Navodi da su se oba vještaka ginekologa izjasnili da se ne može utvrditi je li žrtva stupila u seksualne odnose, a vještak dr. Robert Vulić je naveo da je kod navodne penetracije moralo doći do krvarenja.

11.1. No, suprotno žalbenim navodima vještak dr. Robert Vulić je naveo da se isto odnosi samo na slučaj penetracije, a kod ženskog djeteta dobi od 5 do 8 godina himen toliko nježan jer je bez hormonske osnove te puca i bez da dođe do potpune penetracije. Također kod takve djece treba biti oprezan i pri samom pregledu jer i pri pregledu može doći do pucanja himena. No, time što sud tumači nalaze vještaka ne radi se o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, već činjeničnom pitanju, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12. U dijelu žalbe u kojem optuženik navodi da je nelogično i neživotno da bi optuženik toliko učestalo, dugi niz godina, spolno općio sa žrtvom, a da to ne bi moralo ostaviti nekakav trag na spolovilu žrtve, obrana zanemaruje iskaz svjedokinje dr. ĐI koja je kao liječnica ginekologinja obavila pregled djeteta-žrtve, a iz kojeg proizlazi da se zbog proteka vremena od posljednjeg spolnog odnošaja nikakvi tragovi svježeg nasilja (laceracija, krvarenja, podljevi i tome slično) nisu ni mogli vidjeti. Pored toga, pregledom je uočen široki rodnički otvor kroz koji su se nazirale stražnja vaginalna stjenka i himenalne kvržice, što je prema njenom mišljenju, ali i vještaka dr. Roberta Vulića, koji je sačinio ginekološko vještačenje, ekstremno rijetko i malo za vjerovati varijanta normalnog anatomskog djevičnjaka, već prije pokazatelj moguće spolne aktivnosti i ostataka poderanog himena nakon spolnog odnosa. Stoga time nije pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer iskaz svjedokinje ĐI, a djelom i vještaka dr. Roberta Vulića potvrđuju navode žrtve.

13. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje žalitelj dodatno obrazlaže time što je prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima, pravilno odbio prijedloge obrane za provođenje psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja djeteta-žrtve UI, a o čemu je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge smatrajući navedene dokaze iz sasvim razumljivih razloga nevažnim i usmjerenim ka odugovlačenju postupka. Po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, nije bilo potrebno provoditi dodatno psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje djeteta žrtve, jer se istim dokaznim prijedlozima ne bi utvrdile nove odlučne činjenice bitne za donošenje drugačije meritorne odluke, a istim vještačenjem bi se dodatno traumatiziralo dijete – žrtvu.

14. Neosnovan je prigovor optuženika da bi time što mu je odbijen dokazni prijedlog da se ponovno ispita žrtva na raspravi, iako je prethodno obrana dala i suglasnost za čitanje i reproduciranje iskaza bilo pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Naime, dijete UI je kao žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode ispitana na temelju članka 292. stavka 1. ZKP/08., na dokaznom ročištu pred sucem istrage putem audio-video uređaja, sukladno članku 44. stavak 4. točka 5. ZKP/08., a na kojem ročištu su bili prisutni optuženik i njegov branitelj te su na taj način imali mogućnost ispitati žrtvu kao svjedoka. Žrtva kao svjedok može se samo iznimno ponovno ispitati, ako to sud ocijeni potrebnim, ali u konkretnom slučaju za to nije bilo potrebe, budući je žrtva dala iscrpan, detaljan i okolnosan iskaz, a optuženik i branitelj su joj imali pravo postavljati pitanja. Dakle, ponovnim pozivanjem i ispitivanjem djeteta - žrtve na raspravi, bilo bi povrijeđeno pravo žrtve protiv spolne slobode iz članka 43. stavak 5. točka 5. u vezi članka 44. stavak 5. i članka 292. stavka 6. ZKP/08. te bi time došlo i do sekundarne viktimizacije i traumatizacije djeteta - žrtve.

14.1. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odbio prijedlog za ponovnim saslušanjem djeteta - žrtve kao odugovlačeći i neprikladan te time nije počinio tešku povredu optuženikovih prava na pravično suđenje zajamčenu člankom 29. Ustava RH i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu od ljudskih prava i temeljnih sloboda i nije povrijeđeno konfrontacijsko pravo optuženika, a niti je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kao što to neosnovano smatra žalitelj.

15. Pored toga neosnovani su navodi žalitelja da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako je dijete žrtva bila posebno ranjiva zbog invalidnosti njezine majke, jer to sud u obrazloženju presude tako ni ne navodi. Naime, sud okolnost posebne ranjivosti djeteta prvenstvo temelji na provedenom psihologijskom vještačenju djeteta-žrtve iz kojeg proizlazi kako dijete, s obzirom na svoju kronološku dob i odnos zavisnosti o roditelju (ocu), uz činjenicu djetetove razvijene svijesti da je majka ovisna o ocu zbog svoje teške invalidnosti, pa joj ni ona ne može pružiti adekvatnu zaštitu, spada u kategoriju posebno ranjivih osoba. Stoga je dijete-žrtva UI u potpunosti ovisila o brizi i pomoći oca s obzirom da je njezina majka stopostotni invalid te je i sama ovisna o tuđoj pomoći i njezi, pa joj nije mogla pružiti potrebnu skrb i zaštitu, stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako ta činjenica dovodi do dodatne posebne ranjivosti kod djeteta.

16. U žalbi se nadalje navodi da sud činjenicu da je optuženik učestalo kupao svoju kćer koristi kao dokaz za dva kaznena djela, teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta i kaznenog djela povrede djetetovih prava, pa da bi u tom dijelu presuda bila kontradiktorna i nejasno obrazložena, jer ako je kupanje trajalo više sati, onda ne bi bilo spolnog zlostavljanja i obrnuto. No, optuženiku nije ni stavljeno na teret kazneno djelo povrede djetetovih prava na način da ju je samo višesatno kupao, već je to samo manji dio inkriminacije tog kaznenog djela, gdje su u činjeničnom opisu jasno navedeni načini zlostavljanja djeteta. Također, činjenica da je optuženik kupao dijete-žrtvu više sati, ne isključuje činjenicu da ju je i spolno zlostavljao za to vrijeme, s obzirom da pritom nije dozvoljavao ulazak majke žrtve u kupaonicu za vrijeme dok je on sa žrtvom bio u istoj.

16.1. Upravo iz iskaza djeteta-žrtve UI proizlazi kako se kupala obično nedjeljom i da je to uvijek bilo nakon seksa s ocem, te kako je seksualno zlostavljanje i kupanje trajalo satima, od 21,00 do 3,00 sati ujutro. Za vrijeme dok bi se kupala, otac da bi sjedio pored nje i gledao je, a ukoliko ne bi bio zadovoljan kako je oprala pojedini dio tijela, morala bi se ponovno kupati. Dakle, dijete-žrtva jasno i nedvosmisleno opisuje postupanje optuženika spram nje, odnosno da bi neprimjereno kupanje uslijedilo nakon spolnog odnošaja, pa se nikako ne može prihvatiti zaključak žalitelja da bi jedna radnja isključivala drugu i obrnuto.

17. U odnosu na dokazni prijedlog obrane za pribavljanjem spisa Općinskog suda u Splitu poslovnog broja R1 Ob-507/2023 pravilno je sud prvog stupnja isti odbio kao nevažan, s obzirom na mišljenje suda kako je utvrđeno činjenično stanje, a osim toga da zapisnici iz drugih sudskih predmeta se ne mogu koristiti kao dokaz u ovom postupku. Međutim, obrana je mišljenja kako se na navedenim zapisnicima ne može temeljiti sudska presuda, ali da nisu nezakoniti prema dosadašnjoj sudskoj praksi (Županijski sud u Splitu, Kž-16/2024-5) i kako se može napraviti uvid u navedeni spis i to iz razloga jer bi pokušala time dokazati kako je žrtva „zatrovano dijete“ koje je pod utjecajem roditelja supruge optuženika te da optuženik nije nikada snimao. Stoga nije bilo razloga pribavljanja traženog spisa koji se nije mogao koristiti kao dokaz ni predočavati svjedocima i vještacima radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa je prijedlog obrane pravilno odbijen.

18. Suprotno žalbenim navodima obrane, sud pravilno nije temeljio odluku na iskazu svjedoka dr. BI, obiteljskog liječnika, jer isti nije imao saznanja o inkriminiranim događajima, jer je svjedok tijekom inkriminiranog razdoblja samo u jednom navratu imao kontakt s djetetom-žrtvom, kada je u pratnji oca došla na pregled zbog problema s mokrenja.

19. Žalitelj nadalje navodi kako se žrtva nikada nije požalila kada je razgovarala sa stručnim osobama nasamo. No, žrtva navodi i da se bojala da je otac, tj. optuženik „ne ubije“, iako ne navodi da bi joj prijetio, a optuženik joj je zabranio da ne govori o onome što se događalo.

20. To što psihijatrijskim vještačenjem optuženika nije utvrđeno da bi optuženik imao pedofilske sklonosti ne isključuje ga se time kao počinitelja kaznenog djela. Iako je obrana prigovorila metodologiji izrade stručnog mišljenja jer po mišljenju obrane činjenica da je vještak samo obavio razgovor sa optuženikom nije dovoljno da bi se bez uvida u njegov medicinski karton ili testiranje okrivljenika psihološkim testovima moglo utvrditi da li isti ima opsesivno kompulzivni poremećaj, ili neki drugi poremećaj, kako to tvrdi obrana, a što bi objasnilo učestalo i temeljito tuširanje žrtve, a što je mogla otkloniti kroz postavljanja dodatnih pitanja vještacima te je isto kako stručno i prihvatio prvostupanjski sud.

21. Žalitelj pobija prvostupanjsku presudu i zbog odluke o kazni koju posebno ne obrazlaže, osim što navodi da smatra kako je izrečena zatvorska kazna u trajanju od 40 godina iznimno visoka te odudara od uobičajene sudske prakse za ovakva kaznena djela smatrajući je „drakonskom“.

21.1. Odlučujući o visini kazne prvostupanjski sud je od olakotnih okolnosti pravilno na strani optuženika cijenio kako je do sada neosuđivan, da je u trenutku počinjenja kaznenog djela bio smanjeno ubrojiv, te se u cijelosti pridržavao mjera opreza koje su mu bile izrečene prije određivanja istražnog zatvora. Od otegotnih okolnosti na strani optuženika, sud je cijenio izrazitu upornost i bezobzirnost u činjenju predmetnih kaznenih djela kroz dulje vremensko razdoblje. Pri tome, činjenica da je optuženik otac jednog djeteta, koje je žrtva u ovom postupku, ne može biti cijenjena olakotnom okolnošću.

21.2. Suprotno stavu obrane, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i vrednovao sve ostale navedene otegotne i olakotne okolnosti te posebno cijenio i posljedice djela o kojima ovisi izbor vrste i visine kazne. Pojedinačne kazne zatvora koje je sud utvrdio optuženiku za svako kazneno djelo, ne odstupaju od uobičajene sudske prakse za ta kaznena djela, a s obzirom na brojnost počinjenih kaznenih djela i vremensko razdoblje u kojem bi ista bila počinjena, te izrazitu upornost, bešćutnost i bezobzirnost na strani optuženika, doista nije bilo mjesta odmjeravanju jedinstvene kazne zatvora u kraćem trajanju od one na koju je optuženik osuđen prvostupanjskom presudom. Stoga je prvostupanjski sud pravilno optuženiku izrekao jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina, cijeneći posebno težinu počinjenih kaznenih djela, jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra-spolnog integriteta djeteta, ocjenom okolnosti konkretnog slučaja i ličnosti samog okrivljenika, te time dao valjane i argumentirane razloge zbog čega je izrekao upravo tu kaznu, dok okolnosti koje ističe optuženik nisu od takvog značaja da bi utjecale na visinu pojedinačnih kazni ni izrečenu jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora.

22. Slijedom iznijetog, kako žalbom nisu dovedene u sumnju ispravnost i zakonitost pobijane presude, a ispitivanjem iste po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nisu nađene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju članka 482. ZKP/08.

U Zagrebu 13. veljače 2025.

Predsjednica vijeća za mladež:

dr.sc. Lana Petö Kujundžić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Na temelju članka 490. stavak 1. točke 1. ZKP/08. protiv ove presude stranke mogu uložiti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem prvostupanjskog suda, a o istoj odlučuje trećestupanjski sud - Vrhovni sud Republike Hrvatske.