Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-232/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marini Konrad, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d., Pisarnica u Slavonskom Brodu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 65, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-50/2022-34 od 15. prosinca 2023., na sjednici vijeća 13. veljače 2025.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija, a djelomično prihvaća te se presuda i rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-50/2022-34 od 15. prosinca 2023.:

- potvrđuje pod točkama II., III. (dosuđujućem dijelu odluke o trošku) i IV. izreke presude,

- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 2., čl. 7., čl. 9. st. 3. i čl. 9. st. 4. ugovora o kreditu broj 918-50-2893140 od 15. lipnja 2005. opisanim u toj točki izreke,

- preinačava u točki I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 1. ugovora o kreditu broj 918-50-2893140 od 15. lipnja 2005. u dijelu koji glasi: ''…iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 27.438,13 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.'' na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Tuženici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

III. U nepobijanoj točki III. (odbijajućem dijelu odluke o trošku) izreke presude, te u nepobijanom rješenju, prvostupanjska presuda i rješenje ostaju neizmijenjeni.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke presude utvrđene su ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj 918-50-2893140 od 15. lipnja 2005. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, solemniziranog po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu dana 16. lipnja 2005. pod brojem OU-853/2005. (dalje: ugovor o kreditu) u dijelu članka 1. koji glasi: "iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 27,438.13 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.", u dijelu članka 2. koji glasi "redovna kamata...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...", u dijelu članka 7. koji glasi "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“, u dijelu članka 9. st. 3. koji glasi "Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama za vrijeme trajanja ovog Ugovora..." i u dijelu članka 9. st. 4. koji glasi „Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom…“.

Pod točkom II. izreke presude naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime stečenog bez osnove na ime razlike tečaja za CHF iznos od 2.286,55 EUR/17.228,02 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose opisanim u toj točki. Pod točkom III. izreke presude naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.816,28 EUR/13.684,76 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 15. prosinca 2023., dok je u preostalom dijelu za iznos od 466,51 EUR/3.514,92 kn zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka odbijen kao neosnovan. Pod točkom IV. izreke presude odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka.

Rješenjem pod točkom I. izreke odbijen je tuženičin prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i promašene pasivne legitimacije tuženice kao neosnovan, dok je pod točkom II. izreke utvrđeno da je tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku, a pod točkom III. izreke naloženo računovodstvu istog suda da vrati tužitelju uplaćeni, a neiskorišteni predujam za vještačenje.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u točkama I. i II. izreke presude, te u odluci o trošku u cijelosti (prema sadržaju žalbu dosuđujući dio točke III. i točku IV. izreke presude) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan podredno ukinuti pobijanu presudu i rješenje o trošku te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova ugovornih odredbi čl. 1., 2., 7. i 9. st. 3. i 4. ugovora o kreditu, te zahtjev za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da su tužitelj i tuženica dana 15. lipnja 2005. zaključili ugovor o kreditu kojim je tuženica stavila tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu 27.438,13 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s ugovorenom redovnom kamatom 5,85 % godišnja, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženice i ugovorenim rokom otplate 84 mjeseca (7 godina) u mjesečnim anuitetima od 398,86 CHF protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, za kupovina automobila marke Škoda Octavia Ambiente 1.9 TDI,

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da nisu osnovani prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i pasivne legitimacije tuženice, jer tuženica ne osporava postojanje obveznopravnog odnosa između parničnih stranaka,

- da je tužitelj potrošač, a predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, jer iz ugovora o kreditu jasno proizlazi da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu kao fizička osoba za svoju privatnu svrhu, te da tuženica nije dokazala da se ne radi o potrošačkom kreditiranju,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' 41/2014, 110/2015 i 14/2019, dalje: ZZP/14),

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit za kupnju automobila podigao kod tuženice jer je kao zaposlenik ''Oriolika'' mogao ostvariti povoljnije uvjete kreditiranja, da mu je u banci bilo pojašnjeno da je najpovoljniji kredit u CHF, da prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije upozoren na nikakve posljedice vezano za valutnu klauzulu niti su mu objašnjeni parametri temeljem kojih će se obračunavati rata koju će morati plaćati tijekom otplate kredita (rečeno mu je samo koliko će iznositi mjesečni anuitet), da mu je uručen gotov sastavljeni ugovor na određeni iznos koji je morao ovjeriti kod javnog bilježnika, bez mogućnosti pregovaranja ili bilo kakve promjene ugovornih odredbi,

- da je uvidom u predmetni ugovor o kreditu utvrđeno da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (ovdje tuženice),

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Mirne Mrđe proizlazi da valutna klauzula (tečajne razlike) po otplaćenoj redovnoj kamati iznosi 3.663,72 kn (razlika između tzv. pozitivne razlike u iznosu od 4.086,02 kn umanjene za tzv. negativnu razliku u iznosu od 430,55 kn), da je tužitelj više platio iznos od 10.753,05 kn (razlika nakon što je tzv. pozitivna razlika umanjena za tzv. negativnu razliku – napomena ovog suda) kao razliku tečaja (valutna klauzula) za CHF kojeg je tuženica primjenjivala prilikom plaćanja svakog anuiteta prema tečaju za CHF na dan korištenja kredita, te da ukupna razlika više plaćane redovne kamate i po tečaju na dan plaćanja u odnosu na tečaj na dan plasmana kredita i plaćenoj otplatnoj glavnici iznosi 14.416,77 kn,

- da je neosnovan prigovor zastare tuženice jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje u tekstu: ZOO/05), te je zastara vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, pa je tužba od 27. siječnja 2022. podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina,

primjenom odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, dalje: ZZP/03) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013, dalje: ZZP/07),

utvrdio je ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene te valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita (čl. 1., 2., 7. i čl. 9. st. 3. i 4. ugovora o kreditu), a koje su sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, jer iste kao odredbe po tuženici unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora, o tim odredbama stranke nisu pregovarale niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj istih, te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je njima tužitelju nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora.

6.1. Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. i 2. ZOO/05 obvezao tuženicu isplatiti tužitelju sve što je primila s osnova ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju otplate kredita odnosno iznos od 2.286,55 EUR-a (17.228,02 kn) sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose temeljem čl. 1115. ZOO/05 od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, zaključivši da je tuženica nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o načinu promjene kamate stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli, a koje je odredbe ona sama unijela u predmetni ugovor o kreditu.

7. Tuženica u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tvrdnjom da je izreka presude u potpunosti nejasna i nerazumljiva, jer je nejasno zbog čega je sud dosudio tužitelju iznos od 2.286,55 EUR/17.228,02 kn, a obzirom da isti uopće nije utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka kao iznos preplate, niti je iz postavljenog tužbenog zahtjeva i presude razvidno prema kojoj osnovi je tužitelju dosuđen navedeni iznos.

7.1. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer, protivno žalbenim navodima tuženice izreka presude je jasna i razumljiva, te nije proturječna obrazloženju. To iz razloga što je pobijanom presudom prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja konačno postavljen u podnesku tužitelja od 27. rujna 2023. (na koji podnesak se tuženica očitovala dana 3. listopada 2023. navodeći da je tužitelj istim smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev istaknut u tužbi i da je suglasna s djelomičnim povlačenjem tužbe), a u kojem podnesku je tužitelj jasno naveo da potražuje razliku više plaćenih iznosa, dakle tzv. pozitivnu razliku. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika zbog primjene valutne klauzule na kamatu iznosi 3.663,72 kn, time da manje plaćena razlika (tzv. negativna razlika) iznosi 430,55 kn, dok više plaćena (tzv. pozitivna razlika) iznosi 4.086,02 kn, dakle vještakinja je umanjila iznos pozitivne razlike za iznos negativne razlike. Prema nalazu vještakinje razlika zbog primjene valutne klauzule na glavnicu iznosi 10.753,05 kn, a koji iznos predstavlja razliku između tzv. pozitivne razlike u iznosu od 13.141,99 kn umanjene za tzv. negativnu razliku u iznosu od 2.388,94 kn. Dakle, tužitelju je dosuđen iznos od 2.286,55 EUR/17.228,02 kn, koji iznos predstavlja zbroj samo tzv. pozitivnih razlika (iznos od 4.086,02 kn zbog primjene valutne klauzule na kamatu i iznos od 13.141,99 kn zbog primjene valutne klauzule na glavnicu), a što je tužitelj i potraživao svojim konačno postavljenim zahtjevom u podnesku od 27. rujna 2023.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima navodi da nije postojala mogućnost primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda pozivom na odredbu čl. 118. ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) zbog vremenskog važenja zakona (pravni institut kolektivne zaštite prava potrošača dodan je u ZZP/07 čl. 64. Zakona o izmjenama i dopunama ZZP, ''Narodne novine'' broj 79/2009, a predmetni ugovor je sklopljen dana 15. lipnja 2005. za vrijeme važenja ZZP/03 koji nije poznavao ovaj institut), kao niti iz razloga što se konkretni postupak uopće nije vodio radi naknade štete, već radi stjecanja bez osnove (primjena zakona rationae materiae), jer za niti jednu zakonsku normu nije propisana mogućnost retroaktivnog važenja.

8.1. Pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača primjenjuju se u individualnim restitucijskim parnicama temeljem čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe 27. siječnja 2022., a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, valja navesti da, iako je odredba čl. 502.c. ZPP-a dodana je u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 57/2011), a stupila je na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 27. siječnja 2022., a izmijenjena je čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 70/19) na način da su iza riječi "naknadu štete" dodane riječi "ili isplatu", tu nije riječ o nikakvom nedopuštenom povratnom djelovanju (retroaktivnoj primjeni), te se pravilno prvostupanjski sud pozvao na utvrđenje iz kolektivnih presuda pozivom na odredbe čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c. ZPP-a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, jer se sadržajno radi o ostvarivanju prava u vezi sa povredama propisa o zaštiti potrošača, a koje odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem.

9. Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke te valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita (osim u odnosu na čl. 1. ugovora o kreditu) ništetne, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

9.1. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženici je u ovom sporu omogućeno dokazivati da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarala, da ga je na drugi način ozbiljno informirala o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita te da ga je upoznala sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz saslušanjem tužitelja, koji dokaz je prvostupanjski sud i proveo, te uvid o Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, dok je odustala od prijedloga za saslušanje svoje djelatnice SŽ.

9.2. Imajući u vidu iskaz tužitelja (točka 7.2. obrazloženja prvostupanjske presude), pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem pojedinačno pregovarala, da ga je ozbiljno informirala o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita te da je tužitelja upoznala sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita. Unošenjem u ugovor neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope bez parametara o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita i bez informiranja potrošača o svim rizicima koji su vezani uz zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz CHF tuženica je postupila suprotno načelima savjesnosti i poštenja, jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Imajući u vidu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovoranja u cijelosti odgovara ugovaranju načina promjena kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom i da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarala, da ga je prije zaključenja predmetnog ugovora upoznala sa svim parametrima koji mogu dovesti do promjene kamatne stope i na koji način će se mijenjati ta kamatna stopa, niti da je tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu obavijestila u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba ovog konkretnog ugovora o kreditu, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava tužitelju status potrošača, jer tuženica niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a što je sud utvrdio iz iskaza. Protivno stavu tuženice, u ovom konkretnom slučaju upravo je na tuženici bio teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), uključujući i da tužitelj nije potrošač.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženica kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja vezano za visinu zahtjeva navodeći da je plaćene iznose zbog nepoštenosti i ništetnosti odredaba o CHF valutnoj klauzuli trebalo umanjiti za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate, pri čemu smatra da ugovor o kreditu treba gledati kao cjelinu i tužitelju je trebalo ukupno zatraženi iznos na ime preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnih odredbi CHF o valutnoj klauzuli umanjiti s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita.

13. Kako je razmatranjem spisa utvrđeno da tuženica u ovom konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu razliku nije na određen način istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO/05, odnosno nije podnijela niti protutužbu, već je samo općenito stavila materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa, a polazeći od Objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog dana 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 27. siječnja 2022. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO/05.

15. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, time da je za razdoblje od 1. siječnja 2006. pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO-a, dok je za razdoblje od 1. rujna 2005. do 31. prosinca 2005. trebalo primijeniti odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/95), no međutim, to nije utjecalo na pravilnost odluke obzirom je odredba čl. 1115. ZOO/05 identična odredbi čl. 214. ZOO/95. To iz razloga što je i prema stavu ovog suda, tuženica nepošteni stjecatelj, jer je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenih iznosa.

16. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava, a na koji žalbeni razlog temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, utvrdio ništetnim odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa 27.438,13 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

16.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, pa zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. Prema ocjeni ovog suda, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) i ona kao takva ne podliježe testu poštenosti (čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine 96/2003, dalje: ZZP), jer se radi o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača.

17. Obzirom da je prvostupanjski sud o ništetnosti ugovornih odredbi o načinu promjene kamatnih stopa i valutnoj klauzuli, pozivajući se na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, odlučio primjenom relevantnih odredbi ZZP-a, to nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima ističe da se pogrešno prvostupanjski sud pozvao na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., a koja se Direktiva ratione temporis ne primjenjuje u ovom konkretnom slučaju.

18. Odluku o trošku, prvostupanjski sud je donio primjenom odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, utvrdivši tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.816,28 EUR- a/13.684,76 kn, a koji trošak se odnosi na trošak zastupanja za radnje pobrojane u točki 9.1. obrazloženja prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/2022 – dalje: Tarifa) i trošak vještačenja, te je, vodeći računa o uspjehu stranaka u postupku prema konačno postavljenom zahtjevu (tužitelj uspio sa osnovom i visinom u cijelosti) naložio tuženici naknaditi ga tužitelju u cijelosti, dok je u preostalom iznosu od 466,51 EUR/3.514,92 kn zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbio kao neosnovan. Zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka kao stranke koja nije uspjela u sporu odbio je kao neosnovan.

19. Kako je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka. Imajući u vidu da zbog preinačenja prvostupanjske odluke tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to je o troškovima postupka valjalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, pri čemu valja istaknuti da je visina troškova postupka po vrsti i visini pravilno određena već u prvostupanjskoj presudi.

20. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava odluku o trošku (dosuđujući dio točke III. i točku IV. izreke presude), navodeći da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev (ispravno – tužbu) s kojim se povlačenjem ona suglasila i zatražila naknadu troška koji su nastali u povodu povučenog dijela tužbenog zahtjeva, pa kako nije dala povoda za utuženje povučenog dijela tužbe, da je prvostupanjski sud bio dužan primijeniti odredbu čl. 158. st. 1. ZPP-a. Naime, tužitelj je podneskom od 27. rujna 2023., nakon provedenog financijskog vještačenja, konačnim zahtjevom potraživao isplatu iznosa od 2.286,55 EUR/17.228,02 kn, odnosno smanjio je svoj zahtjev u odnosu na zahtjev zatražen tužbom u iznosu od 2.919,90 EUR/22.000,00 kn. Unatoč tome što je tuženica vezano uz djelomično smanjenje tužbenog zahtjeva zahtijevala naknadu parničnog troška, pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski nije tuženici priznao trošak postupka vezano za povučeni dio zaključivši da se radi o neznatnom dijelu zahtjeva koji nije prouzročio posebne troškove, a što prihvaća i ovaj sud. Naime, visina troškova zastupanja po Tarifi jednaka je i prema vrijednosti predmeta spora od 2.919,90 EUR i prema vrijednosti sniženog zahtjeva od 2.286,55 EUR, pa tuženici zbog djelomičnog povlačenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije nastao nikakav poseban trošak. Tuženici bi takav trošak pripadao samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva, što konkretno nije slučaj (identičan pravni stav izražen je i u odluci VSRH Rev-80/22).

21. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkama II., III. (dosuđujućem dijelu odluke o trošku) i IV. izreke presude, te točki I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 2., čl. 7., čl. 9. st. 3. i čl. 9. st. 4. ugovora o kreditu broj 918-50-2893140 od 15. lipnja 2005. opisanim u toj točki izreke, dok je valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice kao osnovanu te primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu pod točkom I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 1. ugovora o kreditu broj 918-50-2893140 od 15. lipnja 2005. u dijelu koji glasi: ''…iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 27.438,13 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.'' i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

22. U nepobijanoj točki III. (odbijajućem dijelu odluke o trošku) izreke presude, te u nepobijanom rješenju, prvostupanjska presuda i rješenje ostaju neizmijenjeni.

23. Obzirom da je tuženica u žalbenom postupku uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, to joj sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

U Varaždinu 13. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun