Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Gž-800/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Nataši Ružička, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. u Garešnici, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P- 242/2023-8 od 14. ožujka 2024., na sjednici vijeća 13. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
Žalba tuženice se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-242/2023-8 od 14. ožujka 2024. u cijelosti.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.183,96 EUR/16.455,03 kn s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa opisanog u toj točki izreke do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 14. ožujka 2024.
2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženice nije osnovana.
5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.
6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao davatelj kredita 19. svibnja 2006. zaključili ugovor o kreditu broj: 538-50-3478361 (dalje: ugovor o kreditu) na iznos od 20.175,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupnje novog osobnog vozila marke Opel, te ugovorili otplatu kredita u 84 mjesečna anuiteta, plativo u kunama i obračunato po važećem srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, uz dospijeće mjesečnih rata zadnji dan u mjesecu,
- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit,
- da visina tužbenog zahtjeva nije sporna,
-da je ugovor o kreditu potrošački, jer tužitelj dobivena kreditna sredstva nije koristio za potrebe svoje profesije, već za osobne potrebe, tj. za kupnju osobnog automobila marke Opel,
- da tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu obrazložene odredbe o valutnoj klauzuli, rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF, da tuženica tužitelja nije upozorila na rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje kunskog kredita ili u valuti EUR, da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF, što navedene odredbe čini nerazumljivima, pa su iste nepoštene i posljedično tome ništetne, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača,
- da iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom podizanja kredita nije bio u mogućnosti pregovarati o uvjetima kredita niti su mu pružene informacije što znači valutna klauzula, a ugovor je bio sačinjen na tipskom formularu, da je djelomično bio svjestan da bi moglo doći do porasta CHF, ali ne u smislu u kojem se to dogodilo te ga u banci nisu upozorili na postojanje rizika vezanih za valutu CHF,
- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj:
53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019 – dalje: ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' 41/2014, 110/2015 i 14/2019, dalje: ZZP/14),
- da je neosnovan prigovor zastare tuženice jer je pokretanjem pojedinačnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 i 114/2022 - dalje: ZOO), te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznova počela teći od 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, pa je tužba od 4. travnja 2023. podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina,
pozivajući se na čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 i 79/2007, dalje: ZZP/03),
zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita, a o kojoj je ništetnosti odlučio kao o prethodnom pitanju, zbog čega je tuženica u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a dužna vratiti tužitelju iznose koje je primila na temelju takvih ništetnih odredbi. Polazeći od utvrđenja da među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a prihvatio zahtjev tužitelja te naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.183,96 EUR/16.455,03 kn, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a tužitelju dosudio zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, zaključivši da je tuženica nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje je sama unijela u predmetni ugovor o kreditu.
7. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tvrdnjom da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njezine navode da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li sporne odredbe o valuti tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti je utvrđivao jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, već se samo pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, pa je, ujedno, pobijana presuda utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a posljedično tome je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Smatra da ju je način na koji je protumačen direktni učinak presuda iz kolektivnog spora onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredbi, a prvostupanjski sud je nepoštenje tuženice presumirao kao neoborivu presumpciju.
8. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita ništetne, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženici je u ovoj sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužitelju obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz uvidom u priloženi zahtjev za kredit, dok je prvostupanjski sud na te okolnosti saslušao tužitelja (tužiteljev dokazni prijedlog). Imajući u vidu iskaz tužitelja, te sadržaj dokumentacije priložene u spisu, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Žalbeni navodi tuženice da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, koje potkrepljuje priloženim zahtjevom za kredit, nisu odlučni za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF.
8.1. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovoranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, to je test poštenosti tih ugovornih odredbi proveden već u kolektivnom sporu, pa isti nije bilo potrebno provoditi u ovom individualnom sporu, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice.
9. Imajući u vidu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba ovog konkretnog ugovora o kreditu, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.
10. Budući da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih tuženica pobija prvostupanjsku presudu, a nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga na koje ovaj sud primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti, primjenjujući pri tom u odnosu na odluku o trošku postupka (točka II. izreke) odredbu čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, jer je tuženica u žalbi navela da istu pobija samo vezano za osporavanje osnovanosti glavnog zahtjeva.
U Varaždinu, 13. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun
