Zakon.hr

Poslovni broj: P-2385/2019- 34

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarina Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja PT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Borisu Šolaji odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Poldan, Gatara, Vižintin, P, Babić, odvjetnici u Rijeci, radi utvrđenja ništetnim i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 6. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave dana 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2 st. 1 Ugovora o kreditu broj 628-50- 3577857 sklopljenog između tužiteljice u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 19. srpnja 2006. potvrđenog kod Javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke dana 21. srpnja 2006. pod brojem OU-2003/2006, u dijelu koji sadržava utvrđenje da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a koja odredba glasi:

„Redovna kamata: 4,95% (četiri zarez devedesetpet posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora“,

kao i sve izmjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu izračuna iste donesene jednostranom odlukom tuženika nakon sklapanja ugovora o kreditu, te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici PT iznos od 1.344,82 € zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

na iznos od 20,08 € od 1.12.2007 do isplate,

na iznos od 19,96 € od 1.1.2008 do isplate,

na iznos od 20,30 € od 1.2.2008 do isplate,

na iznos od 20,48 € od 1.3.2008 do isplate,

na iznos od 20,81 € od 1.4.2008 do isplate,

na iznos od 20,28 € od 1.5.2008 do isplate,

na iznos od 39,95 € od 1.6.2008 do isplate,

na iznos od 40,42 € od 1.7.2008 do isplate,

na iznos od 39,65 € od 1.8.2008 do isplate,

na iznos od 39,66 € od 1.9.2008 do isplate,

na iznos od 40,05 € od 1.10.2008 do isplate,

na iznos od 43,28 € od 1.11.2008 do isplate,

na iznos od 41,06 € od 1.12.2008 do isplate,

na iznos od 43,80 € od 1.1.2009 do isplate,

na iznos od 44,18 € od 1.2.2009 do isplate,

na iznos od 44,33 € od 1.3.2009 do isplate,

na iznos od 43,76 € od 1.4.2009 do isplate,

na iznos od 43,81 € od 1.5.2009 do isplate,

na iznos od 42,97 € od 1.6.2009 do isplate,

na iznos od 42,33 € od 1.7.2009 do isplate,

na iznos od 42,44 € od 1.8.2009 do isplate,

na iznos od 42,72 € od 1.9.2009 do isplate,

na iznos od 42,65 € od 1.10.2009 do isplate,

na iznos od 42,28 € od 1.11.2009 do isplate,

na iznos od 42,82 € od 1.12.2009 do isplate,

na iznos od 43,25 € od 1.1.2010 do isplate,

na iznos od 43,87 € od 1.2.2010 do isplate,

na iznos od 43,67 € od 1.3.2010 do isplate,

na iznos od 44,53 € od 1.4.2010 do isplate,

na iznos od 44,31 € od 1.5.2010 do isplate,

na iznos od 44,59 € od 1.6.2010 do isplate,

na iznos od 47,44 € od 1.7.2010 do isplate,

na iznos od 46,78 € od 1.8.2010 do isplate,

na iznos od 4,24 € od 1.9.2010 do isplate,

na iznos od 4,17 € od 1.10.2010 do isplate,

na iznos od 4,07 € od 1.11.2010 do isplate,

na iznos od 4,25 € od 1.12.2010 do isplate,

na iznos od 4,47 € od 1.1.2011 do isplate,

na iznos od 4,30 € od 1.2.2011 do isplate,

na iznos od 4,35 € od 1.3.2011 do isplate,

na iznos od 4,27 € od 1.4.2011 do isplate,

na iznos od 4,27 € od 1.5.2011 do isplate,

na iznos od 4,57 € od 1.6.2011 do isplate,

na iznos od 0,95 € od 1.2.2014 do isplate,

na iznos od 0,95 € od 1.3.2014 do isplate,

na iznos od 0,94 € od 1.4.2014 do isplate,

na iznos od 0,93 € od 1.5.2014 do isplate,

na iznos od 0,93 € od 1.6.2014 do isplate,

na iznos od 0,93 € od 1.7.2014 do isplate,

na iznos od 0,93 € od 1.8.2014 do isplate,

na iznos od 0,93 € od 1.9.2014 do isplate,

na iznos od 0,93 € od 1.10.2014 do isplate,

na iznos od 0,93 € od 1.11.2014 do isplate,

na iznos od 0,92 € od 17.12.2014 do isplate,

na iznos od 0,93 € od 17.1.2015 do isplate,

na iznos od 0,93 € od 15.2.2015 do isplate,

na iznos od 0,92 € od 14.3.2015 do isplate,

na iznos od 0,92 € od 17.4.2015 do isplate,

na iznos od 0,91 € od 1.5.2015 do isplate,

na iznos od 0,90 € od 1.6.2015 do isplate,

na iznos od 0,90 € od 1.7.2015 do isplate,

na iznos od 0,89 € od 1.8.2015 do isplate,

na iznos od 0,89 € od 1.9.2015 do isplate,

na iznos od 0,89 € od 15.10.2015 do isplate,

do 31.12.2007.g. po stopi od 15 %, od 01.01.2008.g. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine, po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III .Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 628-50-3577857 sklopljenog između tužiteljice u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 19. srpnja 2006. potvrđenog kod Javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke dana 21. srpnja 2006. pod brojem OU-2003/2006, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje odredbe glase:

„Čl. 1. – Iznos kredita

Kunska protuvrijednost CHF 84.600,00 (osamdesetčetiritisućešesto švicarskih franaka) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.“

„Čl. 7 Način otplate

Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“,

te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici PT iznos od 6.996,61 € zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

na iznos od 2,51 € od 1.9.2006 do isplate,

na iznos od 2,75 € od 1.10.2006 do isplate,

na iznos od 2,22 € od 1.11.2006 do isplate,

na iznos od 0,59 € od 1.12.2006 do isplate,

na iznos od 0,50 € od 1.4.2008 do isplate,

na iznos od 16,08 € od 1.11.2008 do isplate,

na iznos od 20,53 € od 1.1.2009 do isplate,

na iznos od 23,74 € od 1.2.2009 do isplate,

na iznos od 25,19 € od 1.3.2009 do isplate,

na iznos od 21,20 € od 1.4.2009 do isplate,

na iznos od 21,97 € od 1.5.2009 do isplate,

na iznos od 15,87 € od 1.6.2009 do isplate,

na iznos od 11,37 € od 1.7.2009 do isplate,

na iznos od 12,57 € od 1.8.2009 do isplate,

na iznos od 14,94 € od 1.9.2009 do isplate,

na iznos od 14,74 € od 1.10.2009 do isplate,

na iznos od 12,34 € od 1.11.2009 do isplate,

na iznos od 16,84 € od 1.12.2009 do isplate,

na iznos od 20,45 € od 1.1.2010 do isplate,

na iznos od 25,59 € od 1.2.2010 do isplate,

na iznos od 24,41 € od 1.3.2010 do isplate,

na iznos od 31,38 € od 1.4.2010 do isplate,

na iznos od 30,06 € od 1.5.2010 do isplate,

na iznos od 32,65 € od 1.6.2010 do isplate,

na iznos od 54,95 € od 1.7.2010 do isplate,

na iznos od 50,37 € od 1.8.2010 do isplate,

na iznos od 66,99 € od 1.9.2010 do isplate,

na iznos od 61,95 € od 1.10.2010 do isplate,

na iznos od 53,84 € od 1.11.2010 do isplate,

na iznos od 70,96 € od 1.12.2010 do isplate,

na iznos od 92,73 € od 1.1.2011 do isplate,

na iznos od 77,32 € od 1.2.2011 do isplate,

na iznos od 82,72 € od 1.3.2011 do isplate,

na iznos od 75,85 € od 1.4.2011 do isplate,

na iznos od 77,09 € od 1.5.2011 do isplate,

na iznos od 106,27 € od 1.6.2011 do isplate,

na iznos od 108,26 € od 1.7.2011 do isplate,

na iznos od 132,45 € od 1.8.2011 do isplate,

na iznos od 120,02 € od 1.9.2011 do isplate,

na iznos od 106,42 € od 1.10.2011 do isplate,

na iznos od 104,96 € od 1.11.2011 do isplate,

na iznos od 103,91 € od 1.12.2011 do isplate,

na iznos od 110,40 € od 1.1.2012 do isplate,

na iznos od 116,06 € od 1.2.2012 do isplate,

na iznos od 116,81 € od 1.3.2012 do isplate,

na iznos od 112,90 € od 1.4.2012 do isplate,

na iznos od 115,54 € od 1.5.2012 do isplate,

na iznos od 117,35 € od 1.6.2012 do isplate,

na iznos od 114,31 € od 1.7.2012 do isplate,

na iznos od 115,11 € od 1.8.2012 do isplate,

na iznos od 112,83 € od 1.9.2012 do isplate,

na iznos od 107,90 € od 1.10.2012 do isplate,

na iznos od 113,15 € od 1.11.2012 do isplate,

na iznos od 115,68 € od 1.12.2012 do isplate,

na iznos od 113,91 € od 1.1.2013 do isplate,

na iznos od 104,00 € od 1.2.2013 do isplate,

na iznos od 112,42 € od 1.3.2013 do isplate,

na iznos od 113,15 € od 1.4.2013 do isplate,

na iznos od 109,85 € od 1.5.2013 do isplate,

na iznos od 99,59 € od 1.6.2013 do isplate,

na iznos od 99,33 € od 1.7.2013 do isplate,

na iznos od 101,85 € od 1.8.2013 do isplate,

na iznos od 105,89 € od 1.9.2013 do isplate,

na iznos od 111,49 € od 1.10.2013 do isplate,

na iznos od 108,60 € od 1.11.2013 do isplate,

na iznos od 110,65 € od 1.12.2013 do isplate,

na iznos od 112,96 € od 1.1.2014 do isplate,

na iznos od 103,22 € od 1.2.2014 do isplate,

na iznos od 105,97 € od 1.3.2014 do isplate,

na iznos od 105,07 € od 1.4.2014 do isplate,

na iznos od 102,03 € od 1.5.2014 do isplate,

na iznos od 101,06 € od 1.6.2014 do isplate,

na iznos od 101,50 € od 1.7.2014 do isplate,

na iznos od 104,95 € od 1.8.2014 do isplate,

na iznos od 107,86 € od 1.9.2014 do isplate,

na iznos od 107,26 € od 1.10.2014 do isplate,

na iznos od 109,77 € od 1.11.2014 do isplate,

na iznos od 111,48 € od 17.12.2014 do isplate,

na iznos od 110,47 € od 17.1.2015 do isplate,

na iznos od 111,85 € od 15.2.2015 do isplate,

na iznos od 111,85 € od 14.3.2015 do isplate,

na iznos od 111,85 € od 17.4.2015 do isplate,

na iznos od 111,85 € od 1.5.2015 do isplate,

na iznos od 111,86 € od 1.6.2015 do isplate,

na iznos od 111,85 € od 1.7.2015 do isplate,

na iznos od 111,86 € od 1.8.2015 do isplate,

na iznos od 111,86 € od 1.9.2015 do isplate,

na iznos od 111,86 € od 15.10.2015 do isplate,

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici PT iznos od 3.188,41 € zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana .

VI. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 927,59 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama zatraženim na taj iznos.

VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 2.226,88 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 13. veljače 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana .

riješio je

Dopuštaju se preinake tužbenog zahtjeva učinjene u podnesku tužiteljice od 13. lipnja 2023 i 27. srpnja 2024.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom 19. srpnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 628-50-3577875 u svojstvu korisnika kredita uz valutnu klauzulu u CHF ( švicarskim francima ) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Radilo se o podignutom za kupnju stana. Visina odobrenog kredita je 84.600,00 CHF. Predmetnim ugovor ugovorena je kamatna stopa od 4,95 % godišnje koja visina je promjenjiva odlukom banke. Ugovorom je ugovorena valutna klauzula pri čemu je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Točkom 2 pravomoćne i ovršne presude visokog trgovačkog sud publike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. 6. 2014. potvrđeno je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. 7. 2013. i to u dijelu točke 1., 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke kojom je između ostalog utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008. godine a koje povrede i dalje traju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita pa time i tužitelja tako što je u potrošačkim kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojem je ugovorena stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako je ništetna. To je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.b. Revt-249/2014 od 09.04.2015. Također pravomoćno Visokog trgovačkog suda Posl. br. Pž- 6632/17 od 14. 6. 2018 utvrđeno je da su banke uključujući i tuženika u razdoblju od 1. 10. 2004. do 31. 6. 2008. 5 ili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju nadarena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81, 82 i a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to članka 96. i 97 suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kako je člankom 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik ovlašten povećati anuitet za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno vlastitoj jednostranoj odluci o čemu se nije pojedinačno pregovaralo a ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu odnosno nije precizno predviđen način utvrđivanja promjene kamatne stope to je navedena ugovorna odredba nerazumljiva te time nepoštena i ništetna prema članku 55. Zakona o zaštitit potrošača. Također prema članku 296. Zakona o obveznim odnosima propisano je i da su ništetne odredbe općih uvjeta koji su suprotno načelu savjesnosti poštenja prouzroče očitu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora čak i ako su opći uvjeti koji sadrže odobreni od strane nadležnog tijela. Kod ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge, ostale odredbe ugovora kao i odredbe ugovora sa kojima je ta odredba općih uvjeta povezana. Prema Zakonu o zaštiti potrošača ništetna je odredba potrošačkog ugovora koji uzrokuje očiti nesrazmjer između prava i obveza na štetu potrošača. Kako je obveza koju čini plaćanje kamate ugovorene tako da se kamata mijenjala samovoljnom odlukom banke u nepoznati i neodgovornim vremenskim razdobljima ta obveza je neodređena i ne odredi. Svako povećanje kamatne stope na temelju te ništetne odredbe prouzročilo je stjecanje bez osnove na strani tuženika a po pravnoj osnovi koja je ništetna stoga tužitelj potražuje povrat svih iznosa koji je preplatio temeljem povećanja kamatne stope a koji iznos 10.132,66 kn. Tuženik je povrijedio prava i interese potrošača tako što je u ugovoru o kreditu koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da ga je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac u cijelosti formirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi kako mu je sugerirano ugovaranje kredita sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak obrazlažući stabilnim tečajem i nižom kamatnom stopom u odnosu na euro . Tuženik je raspolagao potrebnim procjenama rizika uoči plasmana kreditnih partija u valuti CHF i logično jer da je/valuta neće oslabjeti u odnosu na kunu te da može samo pojačati. U opisanom se ogleda neravnopravnost sudionika obveznog odnosa utoliko što tužitelj nije raspolagao i nije mogao raspolagati bilo kakvim stručnim analizama u tom smislu. Plasman predmetnog kredita ukaže se nepoštenim i tuženik u startu raspolagao realnim procjenama da jedina strana u riziku isključivo tužitelj. radi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule tužitelje u razdoblju kredita više uplatio iznos od 5'.484,91 kn sa zakonskim zateznima kamatama od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa do isplate.

Tužitelj navodi kako je 10. veljače 2016. sa tuženikom zaključi dodatak broj 1 ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita s uz valutnu klauzulu u EUR. tužitelj drži da konverzijom nisu konvalidirao ništetne odredbe predmetnog ugovora. Činjenica što su stranke sklopile navedeni dodatak te što je provedena konverzija CHF kredita kredit uz valutnu klauzulu u EUR ne znači da je tužitelj kao potrošači izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništa prilikom konverzije tuženike pogrešno obračunao nedospjelu glavnicu na način da je primjenjuje tečaj CHF na dan konverzije što je nezakonito zakonito jer je ta ugovorna odredba ništetna.

Stoga predlaže sudu na provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnost ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se kamatna stopa je odlukom banke sve na način pobliže opisano u točci 12izreke ove odluke zatim da se utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojim je u1ovoreno valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a nalazi se u članku 2. i u članku 7 ugovora o kreditu sve pobliže opisano u točki 3 izreke ove odluke te posljedično utvrđenju istih ništetnosti isplatu iznosa od 10.132,66 kn zbog primjene ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa do isplate, iznos od 50.484,91 KN na ime primjerene ništetne odredbe o ugovorenoj valutne klauzule uz koji je vezana glavnica švicarski franak sa zakonskom zateznom od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate sve uz naknadu parničnog troška.

Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da se tužitelj neosnovano poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je utvrdila da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenjala jednostranom odlukom banke kao i ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF-u koji je, a presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., naime u tim presudama sudovi su na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i posljedično toga ništetne, pa da se u svakom pojedinačnom postupku ponovno mora utvrđivati jesu li te ugovorne odredbe nepoštene odnosno ništetne. Na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda. Uzimajući u obzir odredbe članka 83., 84. i 85 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene ako nisu tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. Potrebno je dakle utvrditi je li se o osporenim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razlog sklapanja takvog ugovora i sve druge opcije koje su bile tužitelju na raspolaganju kao i uvjete banke i dio ugovornih odredbi.

Glede valutne klauzule a koja se spominje u članku 1. i 7 ugovora o kreditu tuženik navodi da je ista jasna uočljiva i razumljiva. Tužitelju je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća jer je tako izričito ugovoreno. Dakle sve te odredbe su jasne, uočljive i razumljive, tužitelju je bio jasan značaj valutne klauzule i posljedice povećanja istog , a tužitelju su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizici vezano za podizanje kredita koji je vezan uz valutu. Nadalje ugovor je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Prema članku 57. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik je pri sastavljanju javnobilježničkog akta dužan ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje sklapanje posla, objasniti smisao i posljedice tog pravnog posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Kako je predmetni ugovor solemniziran to je nedvojbeno da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan razumljiv i da odražava njihovu pravu volju. Važno je istaknuti da je tužitelju bilo poznato odnosno moralo biti poznato da je tečaj podložan promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita odnosno mogao je i bio je u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule. Dakle sporna odredba je bila jasna, razumljiva i uočljiva pa slijedom toga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost.

U odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi ističe kako je navedena odredba gramatički jasna razumljiva i uočljiva, nadalje tužitelju je tuženik pojasnio posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. Na tužitelju je teret dokaza da su nepoštene i ništetne odredbe Odluke banke kao i drugih općih akata temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa. Tuženik je o svakoj promjeni kamate stope izvijestio tužitelja, a tužitelj nije imao primjedbe na isto. Tuženik je kamatne stope mijenjao sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom. Naglašava se da je tuženik nakon 01. siječnja 2014 sukladno ZID ZPK smanjio kamatnu stopu na 3,23 %

Tuženik nadalje ističe kako je provedena konverzija, na izračun iste tužitelj nije imao primjedbe te je na isti pristao. Konverzijom kredita prestala je novčana obveza tužitelja prema tuženiku u odnosu na dio glavnice u visini od 14.719,93 eur te je priznata preplata u visini od 7.079,47 kn . Sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije preračunate su u protuvrijednosti u EUR po srednjem tečaju na dan uplate te se primljenim uplatama podmirene mjesečne obveze po novom otplatnom planu. Tuženik smatra sve da se i utvrdi ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF , potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu s osnova promjene tečaja ili visine kamatne stope po osnovnom ugovoru kada su sve uplate sporazumnu uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u EUR. Osporava i tijekom zakonskih zateznih kamata , smatra da tuženik nije bio nepošten, ističe i prigovor zastare, te predlaže u cijelosti odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška.

Podneskom od 09. prosinca 2020. - tužiteljica navodi kako provedena konverzija ne regulira pitanje nepoštenih i nezakonitih izmjena kamatnih stopa učinjenih na temelju ništene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostrano m odlukom banke niti pitanje ništetnosti vezivanja glavnice kredita za valutu CHF. Tužiteljica da ima pravo na potpunu restitucija koja joj nije pružena sklapanjem konverzije dakle nije sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu izgubila pravni interes za podnošenje ove tužbe.

Podneskom od 13. lipnja 2023. tužiteljica navodi kako je tuženik kod konverzije pogrešno obračunao nedospjelu glavnicu , naime tuženik je morao izračun nedospjele glavnice obračunati po tečaju na dan isplate kredita a ne po tečaju na dan konverzije pa po toj osnovi potražuje iznos od 3.880,25 EUR/29.235,76 KN. Pored toga kod konverzije da je tuženik utvrdio manjak kod tužiteljice pa potražuje iznos od 939,61 EUR/7.079,47 KN oba iznosa sa kamatom od 30.09.2015. do isplate.

Tuženik se na pripremnom ročištu usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj u podnesku tužitelja od 13. lipnja 2023., a ukoliko sud istu dopusti tada ističe prigovor zastare.

Po provedenom financijskom vještačenju tužiteljica je je konačno precizirala tužbene zahtjeva podneskom od 27. srpnja 2024. na način dana ime preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke potražuje iznos od 1.344,82 eur , na ime preplate zbog primjene ništene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 6.996,61 EUR te na ime pogrešno obračunate glavnice u konverziji iznos od 4.116,00 EUR sve sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose pobliže opisane u točkama II, IV i V izreke ove odluke.

Tuženik je u podnesku od 13. kolovoza 20204. usprotivio se preinaci tužbenog zahtjeva navodeći da je tužiteljica zahtjeva za isplatom po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli povećala za 296,11 eur te ističe prigovor zastare. Nadalje tužiteljica da sada potražuje nedovoljno umanjenu glavnicu visini od 4.116,00 EUR koji zahtjev da ranije nije postavila pa se i toj preinaci protivi te ističe prigovor zastare. Sud je dopustio obje preinake tužbenog zahtjeva učinjene u podnesku tužiteljice od 13. lipnja 2013 i 27. srpnja 2024.

Preinaka učinjena u podnesku od 13. lipnja 2023. je učinjena prije zaključenja prethodnog postupka pa je ista pozivom na odredbu čl. 190 st.1 ZPP-A dopuštena i sud smatra da je svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama jer se i taj tužbeni zahtjev za isplatom razlike glavnice utvrđene u konverziji temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

U odnosu na preinaku učinjenu 27. srpnja 2024. valja navesti kako je tužitelj icatek po provođenju financijskog vještačenja mogla konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa ju je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušana je tužiteljica, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-A ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužitelja u pretežnom dijelu osnovanim.

Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika sklopili dana 19. srpnja 2006. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 84.600,00 CHF protuvrijednosti u kuna a kako je to određeno 2l. 1. istog ugovora , a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 264 mjeseca. U čl. 5. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,95 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke.. Nesporno je da je kredit isplaćen po kupovnom tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan isplate iznosio 1 CHF= 4,605064 HRK. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Nadalje nesporno je da su stranke zaključile i dodatak ugovoru o kreditu prema ZID ZPK dana 10.02.2016. prema kojem je tužiteljica bila u preplati u iznosu od 7.079,47 kn-čl. 4 Dodatka ugovoru , a preostala glavnica nakon provedbe konverzije je iznosila 39.789,00 EUR.

Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHG nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF .

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi , tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

Sporno je među parničnim strankama jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništave slijedom čega bi onda tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju isplaćene iznose primjenom tih ništetnih ugovornih odredbi.

Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ), naime predmetni pravne poslove tužitelj je sklopio kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu koji je odobren za kupnju stana, a iskaza tužiteljice je utvrđeno kako se je novcem dobivenim kreditom kupljen stan u [adresa] gdje i danas živi, stan se koristi za stanovanje, suprotno tome nije dokazano. Stoga tužiteljica ima pravo na zaštitu kao potrošač.

Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile lako uočljive i u njima je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke u kojem slučaju da dolazi i do izmjene anuiteta iz čega slijedi da su te ugovorne odredbe jasne. No ovdje je trebalo utvrditi da li su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li su poštene u smislu zakonskim odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući sadržaj čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu ocjena je ovog suda da je iste odredba za prosječnog potrošača razumljiva i jasna, volja stranaka bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, a ne fiksne kamatne stope . Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena niti ništetna , odnosno nije protivna niti jednom prisilnom propisu. U odnosu pak na način promjene ugovorne kamatne stope sukladno odluci banke-kreditora, valja navesti da iz takve stipulacije ugovora proizlazi da je način i obračun kamata vezan za akte tuženika s kojima tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije bio upoznat s tim da se nedvojbeno radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje i koje se bave bankarskim poslovima, stoga ovaj sud smatra da navedene odredbe o razlozima promjene kamatne stope koje ovise o odluci tužitelju kao potrošaču nisu mogle bile razumljive. Tuženik u konkretnom slučaju u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope nije naveo objektivne i kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao provjeriti opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kao je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl .272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednakih vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava. Tuženik je unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope postupio suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora bio poznat samo podatak koliko iznosi promjenjiva kamatna stopa a to je bilo 4,95 % godišnje dok ostali podaci, a to je na koji način će se ta kamatna stopa od 5,95 % godišnje mijenjati u budućnosti nisu bili ni određeni niti odredivi. Niti ugovor o kreditu niti akti banke ne sadrže referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno očekivati da je tužitelj kao prosječni potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

Tužiteljica u iskazu u odnosu na promjenu kamatne stope navodi kako joj službenik u banci nije objašnjavala kako će se vršiti promjena kamatne stope , odnosno koji su to parametri koji utječu na promjenu visine kamatne stope.

Tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je pregovarao s tužiteljivom već saslušanje OT sadanje voditeljice poslovnice u Rijeci. Sud je odbio navedeni dokazni prijedlog to iz razloga jer predložena svjedokinja nije nesporeno pregovarala s tužiteljicom stoga nema saznanja je li kako i na koji način tužiteljice objašnjeno u trenutku pregovaranja što utječe na visinu kamate stope koji su to parametri radi kojih dolazi do promijene iste a sve kako bi tužiteljica u budućnosti mogla predvidjeti ekonomske posljedice koja za nju proizlazi ovakvim načinom ugovaranja promjena kamatne stope.

Tužiteljica, uzimajući u obzir njezin iskaz, nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u utuženom razdoblju. Nadalje tuženik ničim nije dokazao da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljem u pogledu navedene odredbe ugovora o kreditu, a na njemu je teret tog dokaza, glede te odredbe ugovora o kreditu kako u pogledu načina promjene kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke. I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke , a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita a što nije učinio. Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 2 ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke kao a posljedično tome i odredbe koje se odnose a promjenu anuiteta i to u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude.

Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tužiteljica u iskazu navodi da su mu rekli da je su joj banci ponudili kreditu u EUR i CHF valuti, no rekli je kredit u CHF povoljniji, valuta CHF sigurna , Znala je što znači pojam valutne klauzule, no od početnih 2.440,00 kn anuitet je skočio na 4.000,00 kn. O sadržaja Ugovora po kreditu nije mogla pregovarati, dobila ga je gotovog na potpis. Nije bila upoznata sa sadržajem čl. 9 ugovora o kreditu da može izvršiti konverziju kredita u EUR. Iz navedenog jasno proizlazi kako tuženik je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo,tuženik nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF , odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbi ugovora o kreditu iz koji se odnosi obvezu ugovora koja je vezana valutnu klauzulu u CHF sadržane u čl. 1 i 7 ugovora nštetan, pa je odlučeno kao u točki 3 izreke odluke

Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti u cijelosti obeštećenje tužitelju zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se tiču kamate stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke i zbog primjene valutne klauzule u CHF. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio a to su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu dakle nema govora da su u dodatku ugovora o kreditu tužitelju priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koja u trenutku sklapanja dodatka ugovora još nije niti bila pravomoćno utvrđena ništetnom.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe to uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 11. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena u 11. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev tužiteljice od 4. listopada 2024 valja istaknuti kako zbog učinjene preinake-povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelj u odnosu na te povišene iznose nije nastupila zastara, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno precizira sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, stoga za te pojedinačno preinačene iznose nije nastupila zastara jer su mjesečni iznosi pravovremeno utuženi a njihova visina se konačno mogla precizirati po provedenom vještačenju. Pored toga valja uvažiti pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. koje glasi: " U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.", stoga i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastare nema.

Iz Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislav Prpića list 232-249 spisa proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora odnosno u visini zzk od 3,23% od 01.01.2014. iznosi 1.344,82 EUR , dok je u tom istom razdoblju na ime kamata tužitelj manje uplatio iznos od 242,70 EUR što se odnosi na razdoblje od 01.01.2014. kada je primijenjena zakonska kamatna stopa od 3,23%. Dok razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 6.996,61 EUR, dok je na ime tečajne razlike manje platio 4.116,00 EUR. Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužiteljice, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1-5 .

Tužiteljica je podnesku od 27. srpnja 2024. konačno precizirala tužbeni zahtjev na način da na ime ništetne odredbe o kamatnoj stopi potražuje iznos od 1.344,82 EUR, na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 6.996,61 EUR, na ime nedovoljno umanjene glavnice provedene u konverziji iznos od 4.116,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama sve pobliže opisano u točkama II, IV I V izreke ove presude.

Sud nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda. Tuženik je iznio prigovore pravne prirode, poglavito na danu zadaću od strane suda. Sud je kod određivanja zadaće vještaka polazeći od činjenice kako su utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovoreno kako je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatu stopu sukladno odluci banke i odrede kojima je kao valuta obveze ugovorena valutna klauzula u CHF valuti, vještaku mogao dati zadatak glede izračuna preplaćenih iznosa samo početne parametre glede visine kamatne stope i početnog tečaja CHF koji parametri su jedino poznati.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja ( iznose i datume plaćanja ) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika i to na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 6.996,61 eur, a na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa sukladno odlukama banke ukupan iznos od 1.344,82 eur. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama II i IV izreke ove presude.

U odnosu na potraživanje tužitelja u visini od 4.116,00 eur kao razliku glavnice koja je obračunata na dan konverzije primjenom ZID ZPK i glavnice obračunate po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi, a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice u CHF na dan konverzije vršio po tečaju na taj dan koji se ne može primijeniti zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a, valja navesti kako je tužitelju prilikom obračuna glavnice na dan konverzije prema ZID ZPK utvrđena preplata u visini od 7 .079,47 kn pa taj iznos treba uzeti u obzir.

Prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji treba uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 8 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate od 7.079,47 kn /927,59 EUR ( visina utvrđena čl. 4 dodatka ugovoru) koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZP. Taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja na ime razlike glavnice koja je pogrešno utvrđena u konverziji - 4.116,00 EUR valjalo umanjit za navedeni iznos priznate preplate u konverziji 927,59 EUR to tužiteljici konačno dosuditi iznos od 3.188,41 EUR. Na navedeni iznos preostale razlike glavnice od 3.188,41 EUR tužiteljici pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015. kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki V i VI izreke .

U odnosu na tzv negativne razlike koje je vještak utvrdio na način da je tužitelj na ime kamata manje uplatio iznos od 241,70 EUR i to za razdoblje od siječnja 2014 do prosinca 2015. kada se primjenjivala zakonom ugovorena kamatna stopa od 3, 23% te na ime tečajne razlike da je tužitelj manje platila 204,83 EUR, a za koje iznose je tuženik nije postavio procesno pravni prigovor prijeboja, materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbu, valja navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Stoga uvažavajući zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske kako tuženik nije postavio procesno pravni prigovor prijeboja, materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbu sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim razlikama.

No neovisno o tome ovaj sud je mišljenja da je taj zahtjev tuženika ispravno postavljen za te iznose ne treba umanjiti potraživanje tužitelja, naime te iznose tužitelj ni na koji način nije stekao niti se za te iznose okoristio, tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 323 ZOO-a , ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovora je i za štetu suugovoratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Posebice se to odnosi na tzv negativnu razliku kamata, naime radi se o razdoblju kada je bila u primjeni zakonom utvrđena visina kamatne stope od 3,23 % te tužitelj na isto nije mogao utjecati , zakon je intervenirao na visinu kamatne stope.

Na posljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen, radi se dva potpuno različita obračuna , jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.

Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5 i čl. 155. ZPP-a, tužitelju odnosu na osnov tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 100%, dok je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 92,5 %, dakle, sveukupno u ovome postupku njegov uspjeh je 96,25 %, dok je uspjeh tuženika u odnosu na osnov 0%, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva 7,5 %, dakle, njegov konačan uspjeh u sporu iznosi 3,75%, te oduzimajući postotak tužitelja koji je u većoj mjeri uspio u ovome sporu od postotka tuženika kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu, dolazi se do postotka od 92,50 % pa se ima smatrati da tužiteljica samo s neznatnim dijelom zahtjeva nije uspjela.

Tužiteljici zastupanoj po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova ( Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 9.12.2020, 17.7.2023. mi 29.07.2024 svaki u visini od po 100 bodova ( Tbr 8 toč.1), za zastupanje na ročištima 27.1.2021., 10.10.2023, 4.12.2023 i 6.11.2024 . svako u visini od po 100,00 bodova ( Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika zatim je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 EUR , te sudsku pristojba na tužbu u visini od 126,88 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi od 2.226,88 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužiteljici pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate.

Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci VII. izreke ove presude.

U Rijeci 13. veljače 2025.

Sudac

Katarina Bajčić Ivančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte