Poslovni broj: Usž-3759/2024-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
ZAGREB
Frankopanska 16
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Blanše Turić , predsjednice vijeća , Borisa Markovića i Sanje Štefan , članova vijeća te sudske savjetnice Marte Srake , zapisničarke , u upravnom sporu tužiteljice NNI, iz [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Anita Prelec , odvjetnica u Rijeci , Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 9 , protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske , Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak , Zagreb , Katančićeva 5 , radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci , poslovni broj: Us I-147/2024-5 od 23. kolovoza 2024. , na sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2025.
pretpostavljam da je
I Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci , poslovni broj: Us I-147/2024-5 od 23. kolovoza 2024.
II Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika , KLASA: UP/II-410-18/22-01/53 , URBROJ: 513-04-23-2 od 20. prosinca 2023.
III Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom poništeno je rješenje tuženika , rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske , Porezne uprave , Područnog ureda Rijeka , Ispostave Opatija , KLASA: UP/I-410-23/2021-02/5404 , URBROJ: 513-07-08-02-21-03 od 27. prosinca 2021. i rješenje, KLASA: UP/I-410-23/2021-02/5404 , URBROJ: 513-07-08- 02-21-01 od 3. prosinca 2021. te je naloženo tuženiku da tužitelji nadoknade troškove upravnog spora u iznosu od 625,00 eura.
2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Opatija, KLASA: UP/I-410-23/2021-02/5404, URBROJ: 513-07-08-02-21-03 od 27. prosinca 2021. kojim je odbijen prigovor tužiteljice protiv privremenog poreznog rješenja KLASA: UP/I-410-23/2021-02/5404, URBROJ: 513-07-08-02-21-01 od 3. prosinca 2021. kojim je tužiteljici utvrđena obveza poreza na dohodak za 2016. godinu.
3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom navodi da je Porezna uprava tek 2021. provodeći postupak utvrđivanja činjenica bitnih za oporezivanje došla do saznanja da je tužiteljica ostvarila dohodak u/iz inozemstva, a koji dohodak tužiteljica iako je na to bila obvezna nije prijavila u poreznom razdoblju 2016. godine. Također nije podnijela niti godišnju poreznu prijavu koju je bila dužna podnijeti. S obzirom na to tuženik zaključuje da ne može početak tijeka zastare prava na utvrđenje porezne obveze početi teći prije nego što je uopće saznao za istu, već da je zastara mogla početi teći tek istekom godine u kojoj je porezno tijelo saznalo za istu, što bi u konkretnom slučaju značilo 1. siječnja 2022. Pritom tuženik upućuje na praksu ovog Suda u predmetima Usž-3488/20-2 od 11. studenog 2020. i Usž-106/20-2 od 28. listopada 2020. u kojima je zauzeto stajalište da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze ne može početi teći prije nego li je porezno tijelo saznalo za istu. Stoga predlaže da Sud poništi pobijanu presudu.
4. U odgovoru na žalbu tužiteljica navodi da je zastara prava na utvrđenje porezne obveze počela teći 1. siječnja 2018. s obzirom da je prijava trebala biti podnesena 2017. godine, kao godine u kojoj je nastala porezna obveza. Ističe da se nigdje u poreznim propisima ne navodi da zastara ne teče ako porezno tijelo nije znalo ili moglo znati za postojanje porezne obveze. Naposljetku navodi da porezne uprave država članica EU razmjenjuju informacije i da tužiteljica ne može odgovarati za to što je tuženik raspolagao informacijama, ali ih nije na vrijeme obrađivao. Predlaže da Sud odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu.
5. Žalba tuženika je osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine“, broj: 36/24. - dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.
7. Iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjsko tijelo u 2021. godini, u postupku utvrđivanja nerazmjera imovine i prihoda tužiteljice, saznalo da je tužiteljica u 2016. godini ostvarila dohodak iz inozemstva za koji nije podnijela godišnju prijavu poreza na dohodak iz inozemstva, zbog čega je tužiteljici rješenjem od 27. prosinca 2021. utvrdilo obvezu poreza na dohodak za 2016. godinu, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem tuženika od 20. prosinca 2023.
8. Prvostupanjski sud poništio je pobijana rješenja nalazeći da je nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze. Pozivom na odredbu članka 108. Općeg poreznog zakona kojom je propisano da zastara počinje teći istekom godine u kojoj je trebalo utvrditi poreznu obvezu zaključio je da je u konkretnom slučaju zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze počela teći 1. siječnja 2018. jer je tužiteljičina obveza na podnošenje godišnje porezne prijave dospjela 28. veljače 2017. te da je do dana kada je rješenje tuženika dostavljeno tužiteljici 2. siječnja 2024. protekao šestogodišnji rok zastare prava na utvrđenje porezne obveze tužiteljice.
9. Ovaj Sud ne nalazi pravilnim takvo stajalište prvostupanjskog suda, 10. Odredbom članka 39. stavka 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14. i 136/15. - dalje: ZPD) propisano je da godišnju poreznu prijavu obvezno podnosi rezident ako dohodak iz članka 5. ovoga Zakona ostvari izravno iz inozemstva.
11. Odredbom članka 42. stavka 2. ZPD-a propisano je da se godišnja porezna prijava podnosi do kraja veljače tekuće godine za prethodnu godinu.
12. Prema ocjeni ovog Suda, a kako to proizlazi iz citiranih zakonskih odredbi, tužiteljica je bila u obvezi podnijeti poreznom tijelu godišnju poreznu prijavu i iskazati dohodak ostvaren iz inozemstva, što je tužiteljica nesporno propustila učiniti. U takvoj situaciji porezno tijelo je s postupkom utvrđivanja porezne obveze moglo početi tek kada je saznalo za ostvareni dohodak odnosno kada je došlo do saznanja da je tužiteljica ostvarila inozemni dohodak. Slijedom toga, ni rok za početak zastare prava na utvrđivanje porezne obveze nije mogao početi teći prije nego li je porezno tijelo saznalo za isti, budući da za navedeni dohodak porezno tijelo nije znalo niti je moralo znati. U konkretnom slučaju, porezno je tijelo tek 2021. saznalo za poreznu obvezu pa je zastara prava na utvrđivanje porezne obveze počela teći istekom godine u kojoj je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu odnosno 1. siječnja 2022. S obzirom na to do donošenja rješenja tuženika 20. prosinca 2023., nije nastupila zastara prava na utvrđivanje predmetne porezne obveze.
13. Ujedno se napominje da je ovaj sud istovjetno stajalište vezano za početak tijeka zastarnog roka utvrđivanja porezne obveze, kod iste vrste poreza ( dohodak iz inozemstva) zauzeo u odlukama Usž-2654/22-2 od 13. srpnja 2022. i Usž-1927/21-2 od 26. studenog 2021. te da je prema dosljednoj praksi ovog Suda za utvrđivanje zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje obveze predujma poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava mjerodavno kada je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu.
14. Slijedom navedenog, ovaj Sud nalazi da je tuženik pravilno ocijenio zakonitim prvostupanjsko porezno rješenje kojim je tužiteljici utvrđen porez na dohodak za 2016. godinu.
15. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 2. ZUS-a odlučiti kao u izreci.
16. S obzirom da je tužiteljica izgubila u upravnom sporu nema pravo na naknadu troškova upravnog spora, a sve u skladu s odredbom članka 147. stavka 1. ZUS-a .
U Zagrebu 13. veljače 2025.
Predsjednica vijeća :
Blanša Turić
