Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-941/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupana po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 29. siječnja 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika ZL, odvjetničke vježbenice u uredu Marijana Belčića, odvjetnika iz Osijeka, te zamjenika punomoćnika tuženika RL, odvjetničke vježbenice u uredu Željke Radoš Radičević, odvjetnice iz Osijeka, odlukom objavljenom 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog dana 26.07.2007. godine između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa] da tužitelju ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 194,65 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 24.08.2007. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

čl. 8. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog dana 26.07.2007. godine između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

“U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa] da tužitelju ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 133,69 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 14.09.2012. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], naknaditi tužitelju ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 981,18 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 18. listopada 2024. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa prednikom tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, kao kreditorom sklopio dana 26. srpnja 2007. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke broj: 5140230452-20010425205/2007, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.300,00 CHF. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na rok od 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. stavku 1. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 2% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita, a člankom 8. stavkom 2. ugovorena je naknada za prijevremeno zatvaranje kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 23. kolovoza 2007. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.466,62 HRK, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 194,65 EUR. Tuženik je dana 13. rujna 2012. naplatio tužitelju naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1.007,32 HRK, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 133,69 EUR. O ugovornim odredbama za tzv „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Zbog toga smatra da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuju. Slijedom svega navedenog smatra da predmetne odredbe nisu bila ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega iste smatra nepoštenim i ništetnim. S obzirom da je tuženik temeljem tih odredbi od tužitelja naplatio iznos od 149,65 EUR i 133,69 EUR i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, traži da mu tužitelj vrati navedene iznose.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da u cijelosti osporava osnovu tužbe, osporava potrošačko svojstvo predmetnog Ugovora, kao i tužiteljevo svojstvo potrošač u predmetnom ugovornom odnosu. Istaknuo je prigovor zastare jer smatra da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikovim pravnim prednikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na sporne odredbe. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu (str. 6-7 spisa), podnesak tuženika (str. 8) i ugovor o kreditu (str. 5-16).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz članka 6. stavka 1. Ugovora i naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz članka 8. stavka 2. Ugovora (str. 11-12 spisa). Također, predmet spora je i zahtjev tužitelja za povrat iznosa koji je naplaćen od tužitelja temeljem navedenih odredbi.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženikovog pravnog prednika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 26. srpnja 2007. (str. 9-16 spisa). Također nije sporno da je tuženikov pravni prednik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.466,62 HRK (ulazna naknada) dana 23. kolovoza 2007., odnosno da je naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.007,32 HRK (izlazna naknada) dana 13. rujna 2012. a što između ostalog proizlazi iz tuženikovog pisanog odgovora od 31. srpnja 2024., str. 8. spisa.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz članka 6. stavka 1. Ugovora i naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz članka 8. stavka 2. Ugovora, kao i ima li tužitelj pravo na povrat iznosa naplaćenih naknada ako se utvrdi da su navedene odredbe ništene. Nadalje, sporno je ima li tužitelj svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, kao i je li nastupila zastara.

8. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu (str. 6-7 spisa) proizlazi da je tuženik naznačen u ovom predmetu pasivno legitimiran jer je uslijed statusnih promjena isti pravni slijednik Hypo Alpe Adria-Bank d.d., koja je slijednik Slavonske banke d.d. s kojom je tužitelj sklopio predmetni Ugovor.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao za kupnju osobnog automobila kod pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d., a gdje su ga uputili iz Auto kuće u kojoj je kupovao automobil. U to vrijeme radio je u Zatvoru u Osijeku te je kupljeni automobil koristio isključivo za svoje osobne potrebe, nije ga koristio radi nikakvog obavljanja djelatnosti. Bio je državni službenik te se zbog toga nije bavio nikakvom drugom djelatnosti. U banci su mu rekli koju sve dokumentaciju mora donijeti. Nakon što je donio dokumentaciju pozvali su ga za 2-3 dana da dođe potpisati ugovor. Ugovor je bio sročen od strane banke i nije mogao utjecati niti pregovarati o sadržaju pojedinih ugovornih odredbi. Ugovor je potpisao jer mu je kredit bio potreban za kupnju navedenog automobila. Nitko mu nije pojašnjavao da će biti naplaćene bilo kakve naknada za samu obradu kredita. Sjeća se da iznos koji je banka prebacila Auto kući po osnovi predmetnog kredita nije bio dovoljan za plaćanje cijele kupoprodajne cijene pa je još nešto doplatio Auto kući iz svojih sredstava. Tijekom otplate rastao je otplatni anuitet pa je u nekom trenutku odlučio zatvoriti kredit. Tom zgodom, sjeća se da su mu u banci rekli da moraju naplatiti neku naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, da je to tako propisano. Ne sjeća se kolika je ta naknada bila, a nisu mu rekli niti koja je krajnja svrha naplate te naknade.

10. Ovako dani iskaz sud u cijelosti smatra istinitim jer je tužitelj iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem. Njegov iskaz u skladu je sa sadržajem Ugovora (str. 9-16 spisa). Naime, iz samog sadržaja Ugovora razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženikovog pravnog prednika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj kao laik pri čitanju samog Ugovora prije potpisa nije uočio spornu odredbu o naknadama i da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

11. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 26. srpnja 2007. (str. 9-16 spisa), na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, dalje ZZP/03). Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. Nadalje, iz čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Iz čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

13. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

14. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama o naknadama za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužitelj utrošio za kupnju osobnog automobila koji je koristio za osobne potrebe, isti je u vrijeme i nakon kupovine automobila bio zaposlen kao državni službenik, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelja je u smislu čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/03 s tuženikovim pravnim prednikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane tuženikov pravni prednik u tom ugovornom odnosu djelovao je u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

15. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu djelatnici tuženika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, prava i obveze, naknade koje će se možda naplatiti i slično. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbi o naplati naknada za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita i njihovoj visini te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su odredbe o naplati naknada za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. stavak 1. i 2. ZZP/03. Nepoštenost predmetnih odredbi temeljem čl. 87. st. 2. ZZP/03 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbi članka 6. stavka 1. i članka 8. stavka 2. 1 Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

16. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost predmetnih ugovornih odredbi. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

17. Ništetnost djela odredbi članka 6. stavka 1. i članka 8. stavka 2. Ugovora, koje se odnose na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora.

18. Tuženik je u svom pisanom odgovoru str. 8 spisa priznao da je 23. srpnja 2007. tužitelju temeljem sporne ugovorne odredbe za obradu kreditnog zahtjeva naplatio iznos od 1.466,62 HRK, što iznosi 194,65 EUR prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 HRK za 1 EUR. Također je priznao da je 13. rujna 2012. tužitelju temeljem sporne ugovorne odredbe za prijevremenu otplatu kredita naplatio iznos od 1.007,32 HRK, što iznosi 133,69 EUR prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 HRK za 1 EUR. Stoga je tuženik navedene iznose dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer su predmetni iznosi ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem predmetnih ništetnih ugovornih odredbi, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takvih odredbi nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog sa zateznim kamatama od dana kad je iznos plaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost predmetnih ugovornih odredbi, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. ZOO-a.

19. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužiteljice nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude. To stoga što je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost predmetnih odredbi Ugovora.

20. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Ž. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- iznos od 200,00 EUR za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- iznos od 200,00 EUR za sastav obrazloženog podneska od 05. prosinca 2024. (Tbr. 8.1. Tarife), jer se tužitelj u tom podnesku očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- iznos od 200,00 EUR za zastupanje na pripremnom ročištu odnosno glavnoj raspravi održanoj 29. siječnja 2025. temeljem Tbr. 9. točka 1. Tarife

- iznos od 100 EUR za pristup punomoćnika na ročište za objavu presude 13. veljače 2025. Tbr. 9. točka 3. Tarife.

21. Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 700,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 875,00 eura. Pored troškova punomoćnika tužitelju su priznati i stvarni troškovi sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i na presudu u iznosu od 53,09 EUR, jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa samim tim tužitelj nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Prema tome tužitelju su priznati troškovi u ukupnom iznosu od 981,18 EUR.

22. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 13. veljače 2025.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude u tri primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku