REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž R-232/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Anđela Bošković Rajković, u pravnoj stvari tužitelja ČC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Željka Radoš Radičević, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Osijek, OIB: 89819375646, Osijek, Josipa Huttlera 4, kojeg zastupa HC, dipl. iur., zbog nejednakog postupanja, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku Pr-3552/2021-21 od 6. travnja 2023., u sjednici vijeća 13. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku Pr-3552/2021-21 od 6. travnja 2023. i sudi:

I. Utvrđuje se da je tužitelj ČC, kao radnik tuženika Kliničkog bolničkog centra Osijek, Upozorenjem sa mogućnošću otkaza ugovora o radu od 22. veljače 2021. stavljen u nepovoljniji i diskriminirajući položaj u odnosu na druge radnike tuženika, čime je tuženik počinio povredu iz odredaba Zakona o radu.

II. Nalaže se tuženiku Upozorenje sa mogućnošću otkaza ugovora o radu od 22. veljače 2021., staviti izvan snage, u roku 15 dana, a što će u protivnom zamijeniti ova presuda.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 497,71 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 6. travnja 2023. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja da je tuženikovim Upozorenjem s mogućnošću otkaza ugovora o radu od 22. veljače 2021. stavljen u nepovoljniji i diskriminirajući položaj u odnosu na druge radnike tuženika te je zahtijevao da tuženik navedeno upozorenje stavi izvan snage u roku 15 dana, što će u protivnom zamijeniti ova presuda.

1.1.

Navedeno Upozorenje izdano je tužitelju iz razloga kršenja Odluke ravnateljstva o uporabi liječničkih ID kartica.

1.2.

Naime, tužitelja se tereti da je 10. veljače 2021. za pet radnih kolega liječnika, uz svoju ID karticu, „otkucao“ i njihove kako bi im navodno pogodovao u evidentiranju radnog vremena njihovog odlaska s posla.

1.3.

Navedenih pet kolega nije dobilo upozorenje pred otkaz, već samo tužitelj.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.1.

Svoj stav obrazlaže time da su djelatnici tuženika LC, SC, UC i DC, nedvojbeno priznali da su povrijedili svoju radnu obvezu zloupotrebom kartica, ispričali su se i obvezali da više neće postupiti na način kako su postupili, pa je zaključak prvostupanjskog suda da su oni shvatili značenje povrede obveze iz radnog odnosa i da su isprikom otklonili mogućnost da će tako i dalje postupati, pa je to evidentno tuženiku bilo dovoljno da ne ide s pisanim upozorenjem prema ovim radnicima.

2.2.

Prvostupanjski sud navodi da, u situaciji kada tužitelj inzistira da nije viđen da otkucava kartice, a time negira i sam događaj, onda je tuženiku jedino preostalo da ga izdavanjem pisanog upozorenja upozori na obveze iz radnog odnosa, odnosno na posljedice daljnjeg kršenja istih.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu pobija tužitelj.

3.1.

Tužitelj navodi da je jedino njemu od šest djelatnika tuženika izrečeno pisano upozorenje pred otkaz ugovora o radu i da je tužitelj kritičnog dana jedini ostao do kraja radnog vremena, pa čak i prekovremeno, dakle nije ranije otišao s posla, za razliku od ostalih pet liječnika.

3.2.

Tužitelj stoga tvrdi da ga je tuženik kao poslodavac nejednakim postupanjem stavio u diskriminirajući položaj naspram ostalih djelatnika u istoj situaciji.

3.3.

Dakle, žalitelj ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 356. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a).

3.4.

Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti, a podredno ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje.

3.5.

U odgovoru na žalbu tuženik osporava nejednako postupanje prema tužitelju te ističe da tužitelj nije tijekom postupka naveo po kojoj od taksativno navedenih osnova iz čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12, dalje: ZSD) je stavljen u nepovoljniji položaj u usporedivoj situaciji.

3.6.

Također tuženik u odgovoru na žalbu navodi da protiv upozorenja s mogućnošću otkaza ugovora o radu nije predviđena sudska zaštita u smislu čl. 133. Zakona o radu, pa je tužbeni zahtjev pod točkom II. trebalo odbiti.

Ocjena drugostupanjskog suda u odnosu na odluku o glavnoj stvari:

4.

Čl. 365. st. 2. ZPP-a propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

4.2.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio.

4.3.

Čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP-a propisano je da će drugostupanjski sud presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe da je bitne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze, temeljem koje odredbe je žalbeni sud preinačio presudu prvostupanjskog suda.

4.4.

Drugostupanjski sud je utvrdio da je prvostupanjski sud svoju odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva utemeljio i na pogrešnoj primijeni materijalnog prava, pa je odluka prvostupanjskog suda, s obzirom da žalbeni sud po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a), primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a, preinačena i iz ovog razloga.

4.5.

Žalba je osnovana.

4.6.

Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da su djelatnici tuženika LC, SC, UC i DC, priznali da su zloupotrijebili kartice time što su napustili posao prije kraja radnog vremena i zatražili od tužitelja da on otkuca njihove kartice, što je on i učinio.

4.6.1.

Međutim, tužitelj tijekom postupka navodi da je, osim njega, još petero djelatnika, a ne četvero, napustilo posao prije kraja radnog vremena i zatražilo od tužitelja da on otkuca njihove kartice, a da je riječ o petero djelatnika, potvrđuje i tuženik u odgovoru na tužbu i podnesku od 2. studenoga 2022., navodeći da je peta osoba ŠC.

4.7.

Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je jedino tužitelj dobio pisano upozorenje pred otkaz ugovora o radu.

4.8.

Dakle, nije sporno tijekom postupka da su svi navedeni djelatnici tuženika (njih petero i tužitelj) povezani istim događajem, a to je neistinito prikazivanje ostanka na poslu do kraja radnog vremena i da je upravo tužitelj, koji je taj kritični dan bio dežuran i ostao zadnji na poslu, otkucavanjem kartica radnih kolega OC, SC, UC, ŠC i DC, ispunjavanjem njihovog zahtjeva da to učini, prikazao da su oni bili na poslu duže nego što u stvarnosti jesu.

4.9.

U takvoj situaciji, kada je samo tužitelj sankcioniran, a ne i njegovi radni kolege, riječ je doista o nejednakom postupanju tuženog poslodavca prema tužitelju u odnosu na naprijed navedene radne kolege tužitelja, a što će se detaljno obrazložiti u nastavku ove preinačujuće presude.

4.10.

Nije za ovaj žalbeni sud prihvatljivo opravdavanje nejednakog tuženikovog postupanja kroz obrazloženje prvostupanjskog suda da su se LC, SC, UC i DC (te ŠC, kojeg prvostupanjski sud uopće ne spominje) ispričali tuženiku i obvezali da više neće postupiti na način kako su postupili, a da to tužitelj nije učinio pa zato zaslužuje biti sankcioniran pisanim upozorenjem s mogućnošću otkazivanja ugovora o radu.

4.11.

Naime, prvostupanjski sud gubi iz vida da svaki radnik ima pravo na obranu (čl. 119. st. 2. Zakona o radu, NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23 i 64/23, dalje: ZoR), što znači i na poricanje počinjenja navodne povrede radne obveze, što u sebi uključuje pravo na izbjegavanje samooptuživanja, jer je suočen s mogućim gubitkom posla, pa mu se to ne može uzeti kao otegotno, što, bez uporišta u ijednom propisu, čini prvostupanjski sud.

4.11.1. Pogotovo je neprihvatljivo to cijeniti otegotnom okolnošću na strani tužitelja jer prvostupanjski sud uopće ne zaključuje u svojoj presudi da bi tužitelj, da je priznao zloupotrebu kartica, prošao, uz ispriku, na jednak način kao i ostalih petero, prethodno navedenih djelatnika tuženika, dakle bez pisanog upozorenja.

4.11.2. Ovo osobito kad se ima u vidu da je svjedok UC iskazao da je bilo određenih konflikata između tužitelja i ravnateljstva tuženika u pogledu nekih stručnih stvari, a o sukobu između tužitelja i uprave svjedočio je i svjedok LC, koji je konkretizirao da je tužitelj na stručnim kolegijima iznosio kako nešto ne odgovara pravilima struke i da će na to ukazati Ministarstvu i HZZO-u, primjerice bio je to slučaj s nabavom proteza. Zna da je tužitelj često puta pisao dopise upravi, HALMED-u i drugima.

4.11.3. O svom dugogodišnjem sukobu s ravnateljem, koji se proteže više godina od spornog događaja, iskazivao je i tužitelj. Čak štoviše, tužitelj je iskazao da se neposredno prije ovog događaja javio u računovodstvo KBC-a Osijek gdje je nakon šest mjeseci od ovršnosti presude u svezi pogrešnog obračuna plaće, postavio pitanje kad će dobiti tu isplatu, s time da je upozorio i na mogućnost ovrhe što bi dovelo do troška za Klinički bolnički centar Osijek. Nakon tri dana od njegovog odlaska u računovodstvo, iznos mu je u cijelosti isplaćen, a događaj s otkucavanjem kartica zbio se u prvom njegovom dežurstvu nakon te isplate.

4.12.

Prvostupanjski sud navedene činjenične okolnosti, koje su realne i životne, nije uzeo u obzir prilikom donošenja presude, niti je o ovim okolnostima zauzeo ikakav pravni stav u odnosu na ključni problem ovog predmeta – a to je da je od šest djelatnika, tuženik pisanim upozorenjem s mogućnošću otkaza ugovora o radu sankcionirao samo tužitelja, što za prvostupanjski sud nije sporno, a o čemu su iskazivali i tužitelj i svjedoci UC i LC.

4.13.

Žalbeni sud primjećuje da o tom aspektu konkretnog slučaja (sukob tužitelja s ravnateljem tuženika i prijava nepravilnosti u radu tuženika od strane tužitelja, te da je upozorenje uslijedilo odmah neposredno nakon što je tužitelj zatražio isplatu po pravomoćnoj presudi i ukazao na moguće pokretanje ovršnog postupka protiv tuženika što bi tuženiku moglo stvoriti dodatne troškove) i njihovom direktnom utjecaju na izricanje upozorenja pred otkaz tužitelju, čije bi razmatranje nalagala pravila zdravog razuma, nema ni riječi u osporenoj presudi prvostupanjskog suda.

4.14.

Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj dosadašnjoj praksi iznio stajalište da pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju / suđenju postoji onda kad su pravna stajališta proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline.

4.15.

Prvostupanjski sud, bez ikakve dvojbe, nije uzeo u obzir kontekst događaja koji su prethodili izricanju tužitelju upozorenja pred otkaz ugovora o radu niti je sagledao pravni problem ovog spora kao jedinstvenu cjelinu.

4.15.1. Tako prvostupanjski sud navodi da tužitelju nije zbog prijetnje pokretanja ovršnog postupka izrečeno upozorenje s mogućnošću otkaza ugovora o radu, a to obrazlaže činjenicom da je nekoliko djelatnika tuženika (npr. NC, ĐC i dr.) pozivalo tuženika na isplatu novčanih tražbina po presudama, kao i da će u slučaju neisplate ići u prisilnu naplatu, time da su neki i ovršili tuženika, pa da nisu sankcionirani.

4.15.2. Za ovaj žalbeni sud je apsolutno i potpuno neprihvatljivo da prvostupanjski sud na ovakav način obrazlaže presudu, dovodeći obraćanje osoba NC i ĐC tuženiku zahtjevom za isplatu, u vezu s tužiteljevim predmetom, budući da između e-maila kojim su se navedene osobe obratile tuženiku zahtjevom za isplatu i ovog predmeta spora nema niti jedne jedine poveznice.

4.15.3. Naime, tužitelj je jasno i precizno izgradio činjenični kompleks ovog spora zbog diskriminacije, kako u tužbi, tako i tijekom postupka, a to je da je u odnosu na svoje kolege liječnike ortopede OC, SC, ČCAG i ŠC stavljen u nejednak položaj, jer isti zbog otkucavanja ID kartica nisu dobili pisano upozorenje pred otkaz, dok tužitelj jest. 4.15.4. Tužitelj nije ni tvrdio da se nejednako postupanje dogodilo u odnosu na NC i ĐC, a niti su one uhvaćene u neistinitom otkucavanju kartice, zbog čega nema usporedive situacije kao elementa diskriminacije između tužitelja i ovih osoba, pa nikako ne egzistira zaključak prvostupanjskog suda da one nisu kažnjene zbog pozivanja tuženika da postupi po pravomoćnoj presudi, budući da nije ni nastala situacija u kojoj bi tuženik mogao primijeniti sankciju (kao što je to u tužiteljevom slučaju bila situacija s otkucavanjem ID kartica, što je rezultiralo izricanjem tužitelju upozorenja pred otkaz).

4.16.

Ne samo da prvostupanjski sud nije u svojoj presudi ni riječi rekao o iskazivanju tužitelja da je u dugogodišnjem sukobu s ravnateljem, koji se proteže više godina od spornog događaja, niti o iskazima svjedoka UC koji je iskazao da je bilo određenih konflikata između tužitelja i ravnateljstva tuženika u pogledu nekih stručnih stvari i svjedoka OC koji je također iskazivao o sukobu između tužitelja i uprave, konkretizirajući da je tužitelj na stručnim kolegijima iznosio kako nešto ne odgovara pravilima struke i da će na to ukazati Ministarstvu i HZZO-u, primjerice bio je to slučaj s nabavom proteza te da je tužitelj često puta pisao dopise upravi, HALMED-u i drugima, kao ni o dijelu iskaza tužitelja koji je naveo da se nakon njegovog odlaska u računovodstvo, od kojeg je zahtijevao isplatu po pravomoćnoj presudi, zbio događaj s otkucavanjem kartica i to baš u prvom njegovom dežurstvu nakon te isplate i te iskaze doveo u vezu s upozorenjem pred otkaz koje je izrečeno tužitelju, već je prvostupanjski sud propustio i baviti se pitanjem diskriminatornog postupanja tuženika prema tužitelju u odnosu na ostale njegove radne kolege kojima za isti događaj nije izrečeno upozorenje pred otkaz ugovora o radu, a riječ je čak o pet osoba koje tuženik nije sankcionirao upozorenjem pred otkaz ugovora o radu.

4.17.

S aspekta zaštite ustavnih prava tužitelja, ali i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske, takva primjena pozitivnog prava na konkretni slučaj, kroz obrazloženje kojim je prvostupanjski sud nastojao opravdati tuženikovu odluku o upozorenju pred otkaz tužitelju (citirano pod točkom 4.10. obrazloženja ove odluke), za ovaj žalbeni sud je neprihvatljiva, iz razloga koje je Županijski sud u Osijeku naveo u istoj toj točki obrazloženja te u točkama 4.11. i 4.11.1.

4.18.

Drugim riječima, nadležni prvostupanjski sud mjerodavno pravo nije ni pokušao protumačiti u svjetlu osobitih okolnosti konkretnog slučaja, kontekstualizirajući njihovu primjenu, iako Ustavni sud već godinama uporno ponavlja da su nadležna tijela, uključujući sudove, dužni tumačiti i primjenjivati mjerodavno pravo, uvijek i bez izuzetka, u svjetlu osobitih okolnosti svakog konkretnog slučaja.

4.19.

Ustavni sud podsjeća da pravna sigurnost - zajedno s načelom supremacije prava - podrazumijeva da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije.

4.19.1. Iako je apstraktno vrednovanje samog zakonodavstva važno za ostvarenje načela vladavine prava ..., kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti.

4.19.2. U svakom takvom slučaju uvijek će biti riječ o pretjeranom formalizmu protivnom Ustavu.

4.19.3. Upravo je tako, postupajući protivno ovim načelima, postupio prvostupanjski sud.

4.20.

Članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14, dalje: Ustav RH) obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Koliko će široka biti obveza suda da u pisanom obrazloženju svoje odluke navede razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju (mjerilo dostatnosti), uvijek ovisi o osobitim okolnostima svakog konkretnog slučaja, a u ovom konkretnom slučaju, prvostupanjski sud, iako je presudu napisao na 13 stranica, istu je in concreto obrazložio u tri rečenice sadržane u dva odlomka točaka 9.6. i 9.7. prvostupanjske presude koje glase:

9.6. Prema stavu ovoga suda, tuženik kao poslodavac ima legitimno pravo i dužnost u smislu odredbe članka 119. stavak 2. ZR-a upozoriti radnika na obvezu iz radnog odnosa kao i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze. Pošto su djelatnici tuženika LC, SC, UC i DC, nedvojbeno priznali da su povrijedili svoju radnu obvezu zloupotrebom kartica, da su se ispričali i obvezali da više neće postupiti na način kako su postupili, ovaj sud osnovano zaključuje da su oni shvatili značenje povrede i da su na ovaj način otklonili mogućnost da će tako i dalje postupati, pa je to evidentno tuženiku bilo dovoljno da ne ide s pisanim upozorenjem.

9.7. U situaciji kada tužitelj inzistira da nije viđen, a time (negira – opaska drugostupanjskog suda) i sam događaj, onda je tuženiku jedino preostalo da ga izdavanjem pisanog upozorenja upozori na obveze iz radnog odnosa odnosno na posljedice daljnjeg kršenja istih.“

4.21.

S druge strane, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnima ako jasno upućuju na to da sud u konkretnom slučaju nije obavljao svoje procjene na nerazuman način, da nije učinio neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenio postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustio razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno propustio uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke.

4.21.1. Ukratko, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte razmatranog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku suda (mjerilo relevantnosti).

4.22.

Imajući u vidu ekscesivno formalistički pristup prvostupanjskog suda iskazan u okolnostima tužiteljevog slučaja, te obrazloženje prvostupanjske odluke na temelju kojeg je odbijen njegov tužbeni zahtjev, koje je svedeno na tri kratke rečenice, a koje ne udovoljava ni mjerilu dostatnosti ni mjerilu relevantnosti, žalbeni sud je ocijenio da je tužitelju prvostupanjskim suđenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu odluku, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

4.23.

Pravnu podlogu za ovakvo detaljno tumačenje i primjenu prava, žalbeni sud nalazi u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-7286/2022 od 24. listopada 2024.

4.24.

Žalbeni sud mora navesti da ne podržava, niti opravdava postupak tužitelja i njegovih radnih kolega i takav postupak drži suprotnim etičkim uzusima, no predmet ovog konkretnog sudskog postupka je utvrditi je li tuženik počinio diskriminaciju prema tužitelju, odnosno primijenio nejednako postupanje prema tužitelju, u odnosu na njegovih drugih pet kolega, u pogledu istog neetičnog događaja.

4.25.

U osobitim okolnostima ovog konkretnog slučaja, imajući u vidu sve što je drugostupanjski sud prethodno napisao u ovoj odluci, a uvažavajući načela dostatnosti i relevantnosti, žalbenom sudu ne preostaje ništa drugo za zaključiti nego da je tuženik diskriminirao tužitelja, budući je s tužiteljem od ranije bio u sukobu jer je tužitelj ukazivao na nezakonit rad tuženika i prijavljivao ga određenim tijelima, da bi nakon što je tužitelj zatražio isplatu po pravomoćnoj presudi i upozorio tuženika da će mu u slučaju neisplate, nastati troškovi ovršnog postupka, odmah zatim, išao kontrolirati tužiteljevo otkucavanje kartice i to prilikom prvog dežurstva tužitelja nakon traženja isplate po pravomoćnoj presudi, posljedica čega je bila diskriminirajuća sankcija koja je predmetom ovog postupka.

4.25.1. Kad se ima u vidu i to da je svjedok LC u svom iskazu naveo da nikad prije nisu imali kontrole niti pozive da se očituju na otkucavanja, jasno je da je tuženik, zbog ranijih osobnih neslaganja s tužiteljem, a pogotovo nakon što je tužitelj zaprijetio pokretanjem ovršnog postupka, tražio način da tužitelja sankcionira, što svjedoči da je njegovo postupanje pratio odmah nakon što je tužitelj od tuženika zatražio isplatu i to već prilikom njegovog prvog dežurstva.

4.25.2. Iz činjeničnog stanja spisa ne proizlazi da je ostalih petero radnih kolega tužitelja imalo osobna neslaganja s upravom KBC-a Osijek, odnosno s tuženikom, pa je u kontekstu svih osobitih okolnosti konkretnog slučaja, jedini razuman zaključak da oni zbog te činjenice nisu sankcionirani upozorenjem pred otkaz ugovora o radu, za razliku od tužitelja koji je prošao najgore, iako su svih šestero kolega liječnika povezani istim neetičnim postupanjem.

4.26.

U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije tijekom postupka naveo po kojoj od taksativno navedenih osnova iz čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12, dalje: ZSD) je stavljen u nepovoljniji položaj u usporedivoj situaciji, valja odgovoriti da je tužitelj jasno naveo da je diskriminiran nejednakim postupanjem tuženika prema njemu u odnosu na drugih petero kolega koji, za razliku od tužitelja, zbog neistinitog prikazivanja vremena napuštanja radnog mjesta, nisu sankcionirani upozorenjem pred otkaz ugovora o radu, a da je čl. 9. ZSD-a propisano da je diskriminacija u svim pojavnim oblicima zabranjena, pa i u ovom koji prezentira tužiteljevu situaciju.

4.27.

Pritom treba reći da, zaštita od diskriminacije osim što je osigurana u odredbama ZSD-a, proizlazi i iz čl. 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN - Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje. Konvencija) te čl. 14. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01,76/10, 85/10 i 5/14), što utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1040/2022-2 od 18. srpnja 2023.

4.27.1. Konvencijom je propisana zabrana diskriminacije, te, prema čl. 14. Konvencije, uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.

4.27.2. Protokolom broj 12. uz Konvenciju propisana je u čl. 1. opća zabrana diskriminacije te određeno:

1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Nitko ne smije biti diskriminiran od strane javnih tijela na bilo kojoj osnovi kako je navedeno u stavku 1.

4.27.3. Čl. 14. Ustava RH propisano je:

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.

4.27.4. Nadalje, prema odredbi čl. 7. st. 4. ZoR-a zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterij za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s tim Zakonom i posebnim zakonima.

4.28.

Dakle, ZoR, Ustav RH i Konvencija nemaju zatvorenu listu osnova diskriminacije, pa je potpuno irelevantno to što se tužitelj nije pozvao na osnovu diskriminacije propisanu ZSD, pored činjenice da mu pravo na jednako postupanje jamče Konvencija, Ustav RH i ZoR, neovisno o osnovi diskriminacije, ali i pored činjenice da je čl. 9. ZSD-a propisano da je diskriminacija u svim pojavnim oblicima zabranjena.

4.29.

K tome, ovaj sud je detaljno obrazložio, te posebno naveo pod točkom 4.25. razloge zbog kojih je tuženik tužitelja, izricanjem upozorenja pred otkaz ugovora o radu, stavio u nejednak položaj u odnosu na radne kolege OC, SC, UC, DC i ŠC.

4.30.

Kako je čl. 7. st. 4. ZoR-a propisano da je zabranjena diskriminacija na području rada, o čemu je kod tužitelja riječ, u skladu s tim Zakonom i posebnim zakonima, a posebni zakoni su upravo Konvencija i Ustav koji nemaju zatvoreni krug osnova diskriminacije (pri čemu riječ „zakon“ ne treba tumačiti gramatički već teleološki, prema svrsi navedene odredbe), ali i ZSD, koji u čl. 9. zabranjuje diskriminaciju u bilo kojem pojavnom obliku, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja naveden pod toč. I. izreke.

4.31.

Pritom je ovaj žalbeni sud imao u vidu stav Ustavnog suda RH iz odluke U-III-7286/2022 od 24. listopada 2024. koji glasi:

„Ako je u nekom konkretnom slučaju mjerodavan jedan zakon, ali združeni učinci tog i nekog drugog ili više drugih zakona izravno utječu na zakonska prava ili obveze stranaka, onda su nadležna tijela, uključujući sudove, bez iznimke dužni tumačiti sve te mjerodavne propise u njihovoj ukupnosti, polazeći od združenih učinaka koje oni proizvode za stranku u svjetlu osobitih okolnosti samog slučaja, stalno imajući na umu da njihove odluke ne smiju dovoditi do nerazumnog i objektivno neopravdanog ishoda za samu stranku, a ponajmanje kršiti njihova ustavna prava ili objektivne vrijednosti hrvatskog ustavnog poretka.“

4.32.

Navedeni stav Ustavnog suda RH ovaj žalbeni sud je primijenio i odgovarajući na drugi prigovor tuženika, koji je tvrdio da protiv upozorenja s mogućnošću otkaza ugovora o radu nije predviđena sudska zaštita u smislu čl. 133. ZoR-a, pa da je tužbeni zahtjev pod točkom II. trebalo odbiti.

4.32.1. Tuženiku treba ukazati da tužitelj nije pokrenuo spor u smislu čl. 133. ZoR-a, kojim bi tražio utvrđenje predmetnog upozorenja nedopuštenim ili ništetnim, već je pokrenuo diskriminacijski spor, dakle spor radi zaštite od diskriminacije, sukladno čl. 17. ZSD-a, pri čemu se ponovno napominje da je čl. 9. tog Zakona propisano da je diskriminacija u svim pojavnim oblicima zabranjena.

4.32.2. Točku I. tužbenog zahtjeva tužitelj je utemeljio na ovlasti iz čl. 17. st. 1. toč. 1. ZSD-a - zahtjev za utvrđenje da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, dok je točka II. tužbenog zahtjeva utemeljena na čl. 17. st. 1. toč. 2. ZSD-a - zabrana poduzimanja radnji kojima se krši tužiteljevo pravo na jednako postupanje, što u sebi uključuje uklanjanje posljedica diskriminatornog postupanja, upravo na način kako je to tražio tužitelj - nalaganjem tuženiku da diskriminatorni akt - Upozorenje s mogućnošću otkaza ugovora o radu od 22. veljače 2021. stavi izvan snage, što će u suprotnosti, ne postupi li tuženik u paricijskom roku po pravomoćnoj presudi, zamijeniti ova presuda.

4.32.3. Kada sud ne bi naložio tuženom poslodavcu navedeno upozorenje staviti izvan snage, tada odredba čl. 17. st. 1. toč. 2. ZSD-a ne bi imala smisla, te bi poslodavcu i dalje ostao otvoren put, s obzirom da egzistira njegova (diskriminirajuća) odluka, temeljem čl. 119. st. 1. ZoR-a radniku otkazati ugovor o radu, jer je, formalistički gledano, ispunio svoju obvezu i prije otkazivanja prethodno pisano upozorio radnika na obveze iz radnog odnosa i ukazao mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, a što pravni poredak, imajući u vidu da je tužitelj predmetnim Upozorenjem stavljen u nejednaki položaj u odnosu na druge radnike tuženika, odnosno diskriminiran, ne može dopustiti.

4.32.4. Drugim riječima, samo utvrđenje čina diskriminacije, bez uklanjanja posljedice diskriminacije, ne bi imalo smisla.

Troškovi postupka:

5.

S obzirom da je žalbeni sud preinačio prvostupanjsku presudu, imajući u vidu da je u sporu u cijelosti uspio tužitelj, naloženo je tuženiku, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022, dalje: Tarifa) i Tbr. 50. Tarife isplatiti tužitelju jednokratnu nagradu za vođenje ovog spora u iznosu 497,71 EUR (u koji iznos je uključen PDV 25%).

5.1.

Tužitelju je dosuđena zatezna kamata na troškove postupka, primjenom čl. 151. st. 3. ZPP-a u vezi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

U Osijeku 13. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Štefica Bukvić