REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-582/2024-64

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA, sa sjedištem u [adresa], OIB: 97760500066, zastupanom po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliu, odvjetniku iz Pule, protiv tuženica SD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i SDP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćniku Marku Babiću, odvjetniku iz Pule, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 24. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Radivoja Mačešića-Biscuolia, odvjetnika iz Pule, i punomoćnika tuženica Marka Babića, odvjetnika iz Pule, te presude objavljene dana 13. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA sa sjedištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.961.341,67 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. studenog 2017. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da tuženicama naknadi parnični trošak u iznosu od 5.519,25 eur, u roku od 15 dna.

III Odbija tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je na temelju pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-240//2008 od dana 21. veljače 2014., preinačene presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-823/14 od dana 19. rujna 2017. isplatio zajedno sa zakonskim zateznim kamatama iznos od 1.961.341,67 kuna DD, tužitelju iz tog parničnog postupka i to dana 15. studenog 2017. U parničnom postupku koji se vodio kod Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr- 2407/08 tužitelj iz tog postupka je zahtijevao naknadu štete od tuženika, aktualnog tužitelja, a svoj osnov tužitelj je nalazio u tvrdnji da mu je aktualni tuženik koji je bio član tužitelja nesavjesnim radom pričinio štetu tako što nije pravodobno podnio zahtjev za zaštitu prava tog tužitelja kod njegovog poslodavca zbog čega je i njegova tužba u predmetu Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pr-171/2000 u rješenju od dana 24. lipnja 2004. odbačena kao nedopuštena te je navedeno potvrđeno i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2285/04 od dana 26. travnja 2005. U tom parničnom postupku Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-2407/2008 da su prihvaćene tvrdnje tog tužitelja da mu je došlo zbog nesavjesnog i nemarnog rada aktualnog tuženika pa je tužitelju i naloženo da mu nadoknadi štetu koja se ogleda u visini izgubljene zarade, a odluka o tome je postala i pravomoćna nakon odluke Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-823/14 zbog čega je tužitelj da bi izbjegao ovrhu i smanjio troškove dosuđeni iznos sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka i isplatio tom tužitelju. Kako je štetu DD prouzročio tuženik kao član tužitelja to je time tužitelju nastala šteta u visini isplaćene naknade štete pa tužtielj ima pravo od štetnika tražiti isplatu isplaćenog iznosa naknade štete. Zbog svega navedenog predlaže da sud donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Navodi da nije odgovoran za zakašnjenje u podnošenju zahtjeva za zaštitu prava u ime klijenta DD pa stoga ni za eventualnu štetu koju je on pretrpio, a koju mu je naknadio tužitelj. Zahtjev za zaštitu prava da je podnio u zakonskom roku, računajući početak tijeka roka od dana koji mu je sam klijent naznačio kao dan primitka odluke protiv koje je trebalo zahtijevati zaštitu. Da o tome nije tako zasigurno ne bi podnosio tužbu radi poništaja sporne odluke klijentova poslodavca. On o tome predmetu nema nikakvih pisanih tragova jer je klijentu predao cjelokupni spis nakon što mu je opozvao punomoć, a nije imao saznanja da se vodi parnica za naknadu štete kao što nije imao saznanja ni o pravomoćnom okončanju parnice koju je sam pokrenuo radi poništaja otkaza ugovora o radu. Ističe i prigovor zastare. Što se tiče dosuđenja naknade štete na teret tužitelja ne može se još izjasniti o eventualnim prigovorima procesne i materijalne naravi glede osnove odgovornosti, visine štete i dr., dok ne izvrši uvid u sudski spis budući da u parnici nije sudjelovao niti o tome ima ikakvih saznanja. Pridružuje se prijedlogu tužitelja da se izvrši uvid u spis Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-2407/2008. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev. 3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u dopis (list 4), uvjete za osiguranje od odgovornosti odvjetnika (list 32-36), dokumentaciju (list 57-75), proveden je dokaz saslušanjem tuženika i svjedoka ŠD (list 79-80), izvršen je uvid u podatke HOK-a (list 104-168), izvršen je uvid u preslik spisa Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pr-171/00 te svu ostalu dokumentaciju priležeću spisu.

4. Na temelju tako provedenih dokaza sud tužbeni zahtjev nalazi u cijelosti neosnovanim.

5. Presudom Naslovnog suda posl. broj Pn-126/2019 od 5. svibnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.961.341,67 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16.11.2017. pa do isplate, pa je odlukom Županijskog suda u Slavonskom Brodu Stalnoj službi u Požegi posl. broj Gž R-780/2022 od 17. travnja 2023. ukinuta navedena presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. Pn-126/2019 od 5. svibnja 2022. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Tijekom postupka pravni prednik tuženika RD je preminuo **.**.2023. pa je rješenjem javnog bilježnika Nansi Kopić O-1226/23 od 06. prosinca 2023. određeno da se neće provoditi ostavinska rasprava iza pok. FD zbog nedostatka ostavinske imovine.

6.1. Sukladno odredbi čl. 139. st. 1. Zakona o nasljeđivanju nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove dok prema stavku 3. iste odredbe nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika. Slijedom navedenog ovdje tuženice kao zakonske nasljednice pok. FD ne odgovaraju za dugovanja svoga prednika pok. FD zbog čega je tužbeni zahtjev valjalo odbiti u cijelosti.

7. Međutim, stajalište je suda kako tužbeni zahtjev nije osnovan i iz drugih razloga kako je već obrazlagano u odluci Naslovnog suda posl. br. Pn-126/19 od 5. svibnja 2022. Naime tužitelj svoje potraživanje prema predniku tuženika temelji na presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2407/2008 od 24.veljače 2014. preinačenoj presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj GžR-823/14 od 19.rujna 2017. U tom postupku Hrvatskoj odvjetničkoj komori kao tuženiku je naloženo da DD kao tužitelju naknadi štetu u visini od 730.000,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i da mu naknadi veći dio troškova tog parničnog postupka, osim za iznos istih od 18.125,00 kuna za koje je tamo tužitelj HD odbijen. Navedene odluke temelje se na međupresudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2407/08-37 od 18.prosinca 2008. kojom je utvrđeno da je osnovan zahtjev DD prema Hrvatskoj odvjetničkoj komori za naknadu štete i na presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1280/09- 2 od 04.listopada 2011. kojom je u cijelosti potvrđena prvostupanjska međupresuda. Dakle u tom postupku okončanom što se tiče utvrđenja odgovornosti pravomoćnom međupresudom utvrđeno je da odgovornost Hrvatske odvjetničke komore proizlazi iz članka 44. Zakona o odvjetništvu (Narodne novine broj 9/94), jer da su sukladno istom članku odvjetnici dužni se osigurati od odgovornosti za štetu koju bi mogli počiniti trećim osobama, da za ishod tog spora za sud nije bino da li se odvjetnik RD osigurao sukladno članku 44. Zakona o odvjetništvu obzirom da Hrvatska odvjetnička komora može preuzeti osiguranje odgovornosti svih odvjetnika u Republici Hrvatskoj, a ista da tijekom tog spora sa LD da nije osporavala svoju pasivnu legitimaciju niti dostavila dokaze o eventualnoj polici osiguranja odgovornosti sa nekim od osiguravajućih društava a sve kako bi se onda taj osiguratelj (dakle neko osiguravajuće društvo) moglo uključiti bilo kao tuženik bilo kao umješač na strani Hrvatske odvjetničke komore kao tuženika. Isto tako u tom pravomoćno okončanom postupku između DD kao tužitelja i Hrvatske odvjetničke komore kao tuženika utvrđeno je da ovdje tuženik RD kao odvjetnik i punomoćnik DD nesavjesno postupao, jer da nije dostavio zahtjev za zaštitu prava tužitelju kao poslodavcu sukladno članku 126. tada važećeg Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95 i 65/95) zbog čega je u konačnici i odbačena tužba DD, jer nije dokazao da je uložio zahtjev za zaštitu prava protiv odluke o otkazu, kao preduvjet podizanja tužbe radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, kao i da tužba nije pokrenuta u rokovima iz članka 126. tadašnjeg Zakona o radu. Dakle sva navedena pravomoćna utvrđenja iz tih postupaka vezuju stranke tog postupka, dakle DD kao tužitelja i Ledo d.d. kao tuženika u pogledu odbačaja tužbe u radnom sporu i DD kao tužitelja i Hrvatske odvjetničke Komore kao tuženika u pravomoćno okončanom postupku za naknadu štete. No ta utvrđenja ničim ne obvezuju ovaj sud, jer se u odnosu na ovdje tužitelja i tuženika ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari (res iudicata), a sve jer tuženik nije bio niti tužitelj niti tuženik niti umješač niti na jednoj strani u prije navedenim parničnim postupcima, niti je kao takav pozvan u istim postupcima da nastupi kao umješač. Podnoslovom: „Osiguranje od odgovornosti“ i člankom 44. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/94) propisano je u stavku 1. da je odvjetnik dužan osigurati se od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećima obavljanjem odvjetništva. Ugovor o osiguranju od odgovornosti za odvjetnike članove odvjetničkog društva i za odvjetnike koji rade u tom društvu zaključuje to društvo. U stavku 2. propisano je da se uvjetima osiguranja može predvidjeti da štetu do određenog iznosa nadoknađuje odvjetnik izravno. Nadalje u stavku 3. propisano je da ako dođe do promjene uvjeta osiguranja, odvjetnik je dužan, nakon što primi obavijest Komore o tome, bez odgađanja uskladiti svoje osiguranje s izmijenjenim uvjetima. U stavku 4. propisano je da je odvjetnik dužan uredno produživati osiguranje od odgovornosti. U stavku 5. propisano je da Komora može preuzeti osiguranje od odgovornosti svih odvjetnika u Republici Hrvatskoj. U tom slučaju odvjetnici su dužni Komori plaćati naknadu za osiguranje od odgovornosti. U stavku 6. propisano je da je povreda obveze osiguranja od odgovornosti, odnosno plaćanja naknade Komori za osiguranje teža povreda odvjetničke dužnosti. U stavku 7. propisano je da su osiguravatelji dužni zaključiti ugovor o osiguranju od odgovornosti s odvjetnikom koji im se za to obrati, ili s Komorom. U stavku 8. propisano je da uvjete osiguranja zajednički utvrđuju osiguravatelji u Republici Hrvatskoj, u dogovoru s Ministarstvom pravosuđa i Komorom. Osiguravatelji su dužni za svaku narednu godinu odrediti osiguravatelja koji će ih zastupati. Ako osiguravatelji tako ne postupe najkasnije do konca listopada tekuće godine, zastupnikom osiguravatelja smatrat će se osiguravatelj kojega odredi Ministarstvo. Odluka Ministarstva o tome nije upravni akt. U stavku 9. propisano je da ako se dogovor iz prethodnog stavka ovoga članka ne postigne u roku od trideset dana od postavljanja zahtjeva bilo koje strane drugim dvjema stranama, o uvjetima osiguranja odlučuje, na prijedlog bilo koje od strana Stalno izbrano sudište pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Pravorijek Stalnog izbranog sudišta kojim se određuju uvjeti osiguranja za narednu godinu je pravomoćan i djeluje prema svim osiguravateljima, Ministarstvu, Komori i odvjetnicima, odnosno odvjetničkim društvima. U stavku 10. propisano je da se smatra da je odvjetnik sklopio ugovor o osiguranju kada je podnio zahtjev za osiguranje, bez obzira na to je li u to vrijeme već bio postignut dogovor iz stavka 8. ovoga članka. Zaključno u stavku 11. članka 44. Zakona o odvjetništvu propisano je da ako je odvjetnik štetu trećemu počinio namjerno ili iz grube nepažnje, osiguravatelj koji je naknadio štetu trećemu ima pravo regresa prema odvjetniku, odnosno odvjetničkom društvu.

8. U vrijeme nastanka štetnog događaj, a to je po ocjeni suda nepodnošenje zahtjeva za zaštitu prava iz članka 126. Zakona o radu (Narodne novine broj 9/94) bilo 1997. (tužba u radnom sporu radi poništenja odluke je podnesana 04.travnja 1997. kako to proizlazi iz pravomoćno okonačnog radnog spora vođenog kod Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pr-171/2000) na snazi je pored Zakona o odvjetništvu (Narodne novine 9/94) bio i Zakon o osiguranju (Narodne novine 9/94 I 20/97). Člankom 4. Zakona o osiguranju propisano je da poslove osiguranja obavljaju društva za osiguranje: dioničko društvo za osiguranje, društvo za uzajamno osiguranje, vlastito društvo za osiguranje i javno društvo za osiguranje. Nadalje člankom 5. Zakona o osiguranju propisano je da društva za osiguranje mogu obavljeti i poslove neživotnih osiguranja između kojih i osiguranje od opće odgovornosti. Člankom 8. Zakona o osiguranju propisano je da izdavanje odobrenja za rad društva za osiguranje i nadzor da li društvo posluje sukladno tom Zakonu i drugim propisima obavlja Direkcija za nadzor društava za osiguranje. Nadalje poglavljem II. Zakona o osiguranju propisani su uvjeti i tko može osnovati i kako društva za osiguranje, dakle i pravne i fizičke osobe sve kako je uređeno člancima 11. do 30. Zakonao osiguranju.

9. Odredbom čl. 897. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 5/91, 73/91, 3/94, dalje u tekstu: ZOO/91) propisano je da se su ugovorom o osiguranju obvezuje ugovoratelj osiguranja da na načelima uzajamnosti i solidarnosti udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja odnosno zajednici rizika (osiguratelj), a zajednica se obvezuje da ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj isplatiti osiguraniku ili nekoj trećoj osobi naknadu odnosno ugovorenu svotu ili učiniti nešto drugo. Nadalje odredbom čl. 901. st. 1. ZOO/91 propisano je da je ugovor o osiguranju sklopljen kad ugovaratelj potpišu policu osiguranja ili listu pokrića. Nadalje u članku 902. st.1. ZOO/91 propisano je da u polici moraju biti navedeni: ugovorne strane, osigurana stvar odnosno osigurana osoba, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i vrijeme pokrića, svota osiguranja ili da li je osiguranje neograničeno; premija ili doprinos, datum izadavanja police i potpisi ugovornih strana. U članku 902.st.3. ZOO/91 propisana je dužnost osiguratelja upozoriti ugovaratelja osiguranja da su opći i posebni uvjeti osiguranja sastavi dio ugovora i predati mu njegov tekst, ako ti uvjeti nisu tiskani na samoj polici, a u stavku 4. istog članka propisano je da izvršenje te obveze mora biti konstatirano na polici. Nadalje člankom 905.st.1. ZOO/91 propisano je da u slučaju osiguranja za tuđi račun ili račun koga se tiče obvezu plaćanja premije i ostale obveze iz ugovora dužan izvršavati ugovoratelj osiguranja, kao i da ugovaratelj osiguranja ne može vršiti prava iz osiguranja, čak i kad drži policu, bez pristanka osobe čije interes je osiguran i kojoj ona pripadaju. Odredbom čl. 912.st.1. ZOO/91 propisano je da premiju osiguranja plaća osiguratelj.

10. Dakle iz čl. 44.st. 1. i 5. Zakona o odvjetništvu proizlazi da Hrvatska odvjetnička komora može preuzeti osiguranje svih odvjetnika u Republici Hrvatskoj, te su u tom slučaju odvjetnici dužni komori plaćati naknadu za osiguranje od odgovornosti. Isto podrazumijeva da je Hrvatska odvjetnička komora ovlaštena u ime odvjetnika sa ovlaštenim osigurateljem iz članka 4. i 8. Zakona o osiguranju i u skladu sa člankom 905.st.1. i člankom 912.ZOO/91 nastupati kao ugovoratelj osiguranja za odvjetnika i sklopiti ugovor sa ovlaštenim osigurateljem, te plaćati premiju osiguranja, a s druge strane odvjetnici su dužni komori plaćati naknadu za osiguranje. Dakle jasno proizlazi da komora temeljem navedene odredbe članka 44.st.5. Zakona o odvjetništvu nije osiguratelju niti može biti osiguratelj, već samo osoba koja za odvjetnike može preuzeti osiguranje u smislu sklapanja ugovora o osiguranju sa ovlaštenim osigurateljem. Konačno to jasno proizlazi i iz odrebi članka 897. Z00/91 kojima je dana definicija ugovora o osiguranju, te iz odredbi članka 901. i 902. ZOO/91 kojim je definirano kad je ugovor sklopljen (potpisom police osiguranja ili lista pokrića), te što sve tako potpisana polica između osiguratelja i ugovoratelja osiguranja mora sadržavati (ugovorne strane, osiguranu osobu, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i vrijeme pokrića, svota osiguranja ili da je osiguranje neograničeno, premija ili doprinos, datum izdavanja police i potpisi ugovornih strana) i sve k tome još polazeći da je člankom 44.st.1. Zakona o odvjetništvu propisano da je odvjetnik dužan osigurati se od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećim obavljenjem odvjetništva. Zaključno dužnost je svakog odvjetnika da sklopi sa ovlaštenim osigurateljem ugovor o osiguranju svoje odgovornosti u obavljanju odvjetničke djelatnosti. Člankom 44.st.5. Zakona o odvjetništvu predviđena je samo mogućnost da Hrvatska odvjetnička komora može (dakle i ne mora) preuzeti tu obvezu osiguranje od odgovornosti svih odvjetnika i to isključivo na način da ista sklopi za iste ugovor o osiguranju s ovlaštenim osiguratreljem. U suprotnom bi osiguratelj morao imati sa svakim od odvjetnika sklopljen ugovor o osiguranju kako ga definiraju prije navedene odredbe ZOO/91 temeljem kojega ugovora bi ona preuzela ulogu osiguratelja, a u tom slučaju odvjentik je ugovoratelj osiguranja. Kako to nije slučaj evidentno je valjalo uvažiti prigovor tuženika promašene pasivne legitimacije, jer tuženik nije sa tužiteljem sklopio ugovor o osiguranju temeljem kojega bi regresno odgovarao prema tužitelju. Konačeno glede mogućnosti da je Hrvatska odvjetnička komora temeljem članka 44.st.5. Zakona o odvjetnišvu ovlaštena u ime i za račun odvjetnika sklapati ugovor o osiguranju od odgovornosti, a što ovdje nije slučaj jasan odgovor dala je sudska praksa sadržana u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Rev-x 691/10-2 od 16.11.2011. u kojoj se navodi daje Hrvatska odvjetnička komora (tamo tuženica) ovlaštena prema odredbi članka 44.st.5. Zakona o odvjetništvu u ime i za račun odvjetnika sklapati ugovore o osiguranju, te kao ugovaratelj osiguranja prikupljati premije osiguranja od odvjetinka i prema ugovoru o osiguranju plaćati premiju osiguratelju (članak 912.st.1.ZOO). Konačno gledajući sve ostale odredbe članka 44. Zakona o odvjetništvu nigdje ne proizlazi da bi tužitelj mogao bit osiguratelj, već proizlazi upravo suprotno, odnosno da je člankom 44.st.7. Zakona o odvjetnišvu osiguravatelj dužan zaključiti ugovor o osiguranju od ogovornosti s odvjetnikom koji im se zato obrati illi sa Komorom, kako što je i stavkom 8. istog članka propisano da uvjete osiguranja zajednički utvrđuju osiguravatelji u Republici Hrvatskoj u dogovoru sa Ministarstvom pravosuđa i Komorom (dakle jasno su definirane uloge). Evidentno proizlazi da je isključena mogućnost da tužitelj nastupa kao osiguravatelj, tako da u konkrentom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz članka 44.st.11. Zakona o osiguranju da bi isti kao osiguratelj (jer to nije) mogao od prednika tuženika regresno potraživati iznos plaćen trećoj strani u konkretnom sluačju DD, a u konačnici tužitelj nije sklopio sa tuženikom niti ugovor o osiguranju niti bilo kakav drugi ugovor temeljem kojega bi tuženik bi u takvoj obvezi prema tužitelju.

11. Osnovan je i prigovor zastare potraživanja tužitelja s obzirom da je za predmetno potraživanje naknade štete zastara nastupila sukladno članu 376.st.1. ZOO/91 protekom roka od tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila. Uzimajući u obzir činjenicu da je radni spor vođen pred Općinski sudom u Zagrebu poslovni broj Pr-177/2000 okončan pravomoćnim rješenjem od odbačaju tužbe tamo tužitelja DD protiv tuženika Ledo d.d. - a od dana 26.travnja 2005. to je sukladno odredbi čalnka 376 st.1. ZOO/91 predmetno potraživanje zastarjelo protekom 26.travnja 2008, dakle protekom više od 10 godina od kad je ovaj postupak pokrenut (pokrenut 2018).

12. Zbog svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci.

13. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom trošku pa je tuženicima priznat trošak zastupanima po punomoćniku odvjetniku i to za sastav podneska od 24.01.2025. 50 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 24.01.2025.1957 bodova (Tbr.9/1) što uvećano za PDV i uvećanje 10% za zastupanje drugotužitelja iznosi 5.519,25 eur.

U Puli, 13. veljače 2025. godine

S u d a c

Daniela Subotić Biondić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

- Tužitelju po pun.

- Prvo i drugotuženoj po pun.