REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P 3353/22-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja ON, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Andrei Čota, odvj. u Splitu protiv tuženika OTP BANKE d.d. SPLIT, OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, zastupanog po pun. iz odvj. društva Anić i Anić u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 1. listopada 2024. g. u prisutnosti pun. tužitelja i zamjenika pun. tuženika, dana 13. veljače 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuju se ništetnima ugovorne odredbe koje sadrže ovlaštenje tuženika jednostranom odlukom mijenjati kamatnu stopu, sadržane u čl. Ugovora o kreditu broj 97349/04 sklopljenog dana 27. prosinca 2004. g. između tužitelja ON, OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika HVB Splitske banke d.d., sada OTP banka d.d. Split, OIB: 52508873833.

II.Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. Split, OIB: 52508873833, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju IN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.432,66 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-2,69 EUR teče od 13. ožujka 2007. g. do isplate,

-2,68 EUR teče od 11. travnja 2007. g. do isplate,

-2,63 EUR teče od 11. svibnja 2007. g. do isplate,

-2,64 EUR teče od 12. lipnja 2007. g. do isplate,

-2,61 EUR teče od 11. srpnja 2007. g. do isplate,

-2,64 EUR teče od 11. kolovoza 2007. g. do isplate,

-2,64 EUR teče od 11. rujna 2007. g. do isplate,

-2,60 EUR teče od 11. listopada 2007. g. do isplate,

-2,63 EUR teče od 13. studenog 2007. g. do isplate,

-2,62 EUR teče od 11. prosinca 2007. g. do isplate,

-2,66 EUR teče od 11. siječnja 2008. g. do isplate,

-2,69 EUR teče od 12. veljače 2008. g. do isplate,

-2,75 EUR teče od 11. ožujka 2008. g. do isplate,

-2,70 EUR teče od 11. travnja 2008. g. do isplate,

-2,67 EUR teče od 13. svibnja 2008. g. do isplate,

-2,67 EUR teče od 11. lipnja 2008. g. do isplate,

-2,66 EUR teče od 11. srpnja 2008. g. do isplate,

-2,64 EUR teče od 12. kolovoza 2008. g. do isplate,

-2,65 EUR teče od 11. rujna 2008. g. do isplate,

-2,73 EUR teče od 11. listopada 2008. g. do isplate,

-2,79 EUR teče od 11. studenog 2008. g. do isplate,

-2,77 EUR teče od 11. prosinca 2008. g. do isplate,

-2,91 EUR teče od 13. siječnja 2009. g. do isplate,

-10,67 EUR teče od 11. veljače 2009. g. do isplate,

-10,90 EUR teče od 11. ožujka 2009. g. do isplate,

-10,49 EUR teče od 11. travnja 2009. g. do isplate,

-10,42 EUR teče od 12. svibnja 2009. g. do isplate,

-10,38 EUR teče od 11. lipnja 2009. g. do isplate,

-10,46 EUR teče od 11. srpnja 2009. g. do isplate,

-10,30 EUR teče od 11. kolovoza 2009. g. do isplate,

-10,37 EUR teče od 11. rujna 2009. g. do isplate,

-10,24 EUR teče od 13. listopada 2009. g. do isplate,

-10,35 EUR teče od 11. studenog 2009. g. do isplate,

-10,29 EUR teče od 11. prosinca 2009. g. do isplate,

-21,06 EUR teče od 12. siječnja 2010. g. do isplate,

-21,14 EUR teče od 11. veljače 2010. g. do isplate,

-21,07 EUR teče od 11. ožujka 2010. g. do isplate,

-21,36 EUR teče od 13. travnja 2010. g. do isplate,

-21,78 EUR teče od 11. svibnja 2010. g. do isplate,

-22,15 EUR teče od 11. lipnja 2010. g. do isplate,

-22,86 EUR teče od 13. srpnja 2010. g. do isplate,

-22,16 EUR teče od 11. kolovoza 2010. g. do isplate,

-24,01 EUR teče od 11. rujna 2010. g. do isplate,

-23,01 EUR teče od 12. listopada 2010. g. do isplate,

-23,19 EUR teče od 11. studenog 2010. g. do isplate,

-23,96 EUR teče od 11. prosinca 2010. g. do isplate,

-24,98 EUR teče od 11. siječnja 2011. g. do isplate,

-20,21 EUR teče od 11. veljače 2011. g. do isplate,

-20,51 EUR teče od 12. ožujka 2011. g. do isplate,

-20,10 EUR teče od 12. travnja 2011. g. do isplate,

-21,05 EUR teče od 11. svibnja 2011. g. do isplate,

-21,71 EUR teče od 11. lipnja 2011. g. do isplate,

-22,01 EUR teče od 12. srpnja 2011. g. do isplate,

-25,35 EUR teče od 11. kolovoza 2011. g. do isplate,

-22,17 EUR teče od 13. rujna 2011. g. do isplate,

-21,71 EUR teče od 11. listopada 2011. g. do isplate,

-21,83 EUR teče od 11. studenog 2011. g. do isplate,

-21,78 EUR teče od 13. prosinca 2011. g. do isplate,

-22,20 EUR teče od 11. siječnja 2012. g. do isplate,

-22,48 EUR teče od 11. veljače 2012. g. do isplate,

-22,57 EUR teče od 13. ožujka 2012. g. do isplate,

-22,36 EUR teče od 11. travnja 2012. g. do isplate,

-22,47 EUR teče od 11. svibnja 2012. g. do isplate,

-22,59 EUR teče od 12. lipnja 2012. g. do isplate,

-22,42 EUR teče od 11. srpnja 2012. g. do isplate,

-22,40 EUR teče od 11. kolovoza 2012. g. do isplate,

-22,08 EUR teče od 11. rujna 2012. g. do isplate,

-22,19 EUR teče od 11. listopada 2012. g. do isplate,

-22,43 EUR teče od 13. studenog 2012. g. do isplate,

-22,35 EUR teče od 11. prosinca 2012. g. do isplate,

-22,46 EUR teče od 11. siječnja 2013. g. do isplate,

-22,12 EUR teče od 12. veljače 2013. g. do isplate,

-22,03 EUR teče od 12. ožujka 2013. g. do isplate,

-22,37 EUR teče od 11. travnja 2013. g. do isplate,

-22,03 EUR teče od 11. svibnja 2013. g. do isplate,

-21,85 EUR teče od 11. lipnja 2013. g. do isplate,

-21,65 EUR teče od 11. srpnja 2013. g. do isplate,

-21,90 EUR teče od 13. kolovoza 2013. g. do isplate,

-22,03 EUR teče od 11. rujna 2013. g. do isplate,

-22,16 EUR teče od 11. listopada 2013. g. do isplate,

-22,19 EUR teče od 12. studenog 2013. g. do isplate,

-22,36 EUR teče od 11. prosinca 2013. g. do isplate,

-20,04 EUR teče od 11. siječnja 2014. g. do isplate,

-15,50 EUR teče od 11. veljače 2014. g. do isplate,

-15,58 EUR teče od 11. ožujka 2014. g. do isplate,

-15,56 EUR teče od 11. travnja 2014. g. do isplate,

-15,39 EUR teče od 13. svibnja 2014. g. do isplate,

-15,37 EUR teče od 11. lipnja 2014. g. do isplate,

-15,48 EUR teče od 11. srpnja 2014. g. do isplate,

-15,58 EUR teče od 12. kolovoza 2014. g. do isplate,

-15,64 EUR teče od 11. rujna 2014. g. do isplate,

-15,64 EUR teče od 11. listopada 2014. g. do isplate,

-15,74 EUR teče od 11. studenog 2014. g. do isplate te

-15,76 kn teče od 11. prosinca 2014. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 13. ožujka 2007. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 16. siječnja 2015. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.848,94 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 13. veljače 2025. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. g. ustao tužbom pred ovim sudom, koja je evidentirana pod brojem P 3735/19, u kojoj je naveo da je, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao bankom, sklopio Ugovor o kreditu broj 97349/04 dana 27. prosinca 2004. g. za izgradnju i dovršenje kuće u trajanju od 120 mjeseci. Temeljem tog Ugovora tuženik da je tužitelju stavio na raspolaganje iznos u kunama u protuvrijednosti iznosa od 52.500,00 CHF. Pored valutne klauzule u CHF da je ugovorena i kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke koja je u trenutku zaključenja Ugovora iznosila 4,99% godišnje. Predmetni kredit da je tužitelj u cijelosti otplatio. Uslijed jednostranih promjena kamatne stope od strane tuženika te promjene tečaja CHF, iznos koji je po ovom kreditu otplaćivan da je znatno premašio iznos koji je tužitelj očekivao i koji je mogao predvidjeti prilikom zaključenja Ugovora. Tužitelj da je potpisao tipski i unaprijed pripremljen Ugovor te se prilikom zaključenja tog Ugovora nije posebno pregovaralo o pojedinim odredbama Ugovora, pa tužitelj smatra da su te odredbe nepoštene jer su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik da je propustio na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope radi čega tužitelju nije bilo omogućeno na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Promjenjiva kamatna stopa, kao bitan sastojak Ugovora, da je bila neizvjesna, a trebala je biti određena odnosno odrediva. Tuženik ne samo da je propustio informirati tužitelja o rizicima podizanja predmetnog kredita nego ga je naveo na zaključenje tog kredita time što je kamata za kredite u ''švicarcima'' bila prividno niža od kamata za kredite u ostalim valutama, a tuženik je kao banka morao predvidjeti da će korisnici kredita za stambeno kreditiranje birati upravu ovu valutnu klauzulu. Da je ugovaranje jednostrano promjenjive kamatne stope bilo nepošteno, a time i ništetno da je pravomoćno utvrđeno kolektivnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. kao i Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. g., a vidljivo je i iz odredbe čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača. Tim presudama da je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditiranju nepoštene odnosno ništetne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni je sud proveo ocjenu poštenosti odredbe i utvrdio da su odredbe bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika i da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te je izveden zaključak da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama potrošača odnosno tužitelja kao jedne ugovorne strane u odnosu na drugu ugovornu stranu odnosno banku, zbog čega su te odredbe nepoštene i ništetne. U slučaju ništetnosti da je svaka strana dužna vratiti drugoj sve što je primila temeljem takve ništetne odredbe pa da je tuženik dužan vratiti sve iznose koje je naplatio tužitelju na temelju povećane kamatne stope umanjene za iznose koje bi mu naplatio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik da je, naime, nesavjesni stjecatelj koji je znao odnosno morao znati da su navedene odredbe ništetne. Tužitelj je spomenuo i sadržaj presude Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. g. u predmetu C-26/13. Točan iznos koji pripada tužitelju, a koji predstavlja razliku između anuiteta obračunatih po početnoj kamatnoj stopi i anuiteta obračunatih po promjenjivoj stopi koju je primjenjivao tuženik da će izračunati vještak financijske struke temeljem podataka o otplati kredita koje mu dostavi tuženik, jer tim podacima tužitelj ne raspolaže. Tužitelj da nije u mogućnosti, stoga, ni postaviti određen tužbeni zahtjev pa je predloženo donošenje rješenja kojim će se tuženiku naložiti dostaviti točne podatke vezane za datume i iznose otplate predmetnog kredita te podatke o primijenjenim kamatnim stopama i tečaju CHF za svaki anuitet odnosno za svaku uplatu. Nakon dostave podataka i provođenja knjigovodstveno- financijskog vještačenja predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnima ugovorne odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu te naložiti tuženiku isplata iznosa preplaćenih kamata koja odgovara razlici između zbroja svih anuiteta obračunatih po stvarno primijenjenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i zbroja svih anuiteta obračunatih po početnoj kamatnoj stopi s pripadajućim kamatama, a koju će visinu tužitelj odrediti nakon dostave podataka od strane tuženika i provođenja vještačenja.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da tužitelj nema pravni interes na podnošenje tužbe jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem budući da je kredit u cijelosti otplaćen 24. prosinca 2014. g. Tužitelj da pogrešno smatra da su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe, a budući da tužitelj raspolaže svom potrebnom dokumentacijom za postavljanje određenog zahtjeva za isplatu. Nadalje, da je ugovorena kamatna stopa koja se mijenja odlukom tuženika valjana odredba i da nije u protivnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, jer su stranke ugovorile odredivu činidbu pa ta odredba nije ništetna niti je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava. U odnosu na pozivanje tužitelja na odredbe ZZP-a i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH donesene u kolektivnom sporu, da je takvo shvaćanje tužitelja pravno neprihvatljivo i neodrživo jer donošenjem tih presuda nije otpala osnova stjecanja, a budući da se u tim predmetima radilo o zaštiti kolektivnih, a ne pojedinačnih interesa. Stoga činjenična utvrđenja iz postupka koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu (P 1401/12) nisu od značaja za utvrđivanje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Tužitelj da pogrešno smatra da se visina tužbenog zahtjeva treba izračunati i utvrditi za cijelo vrijeme vraćanja kredita na temelju početne kamatne stope jer bi to značilo da je zaključen Ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a to nije slučaj niti to zaključeni Ugovor može postati. Eventualna ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope ne povlači ništetnost ugovorne odredbe da je kamatna stopa promjenjiva. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem da nije tipski Ugovor, da se o svim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tužitelj povodom svake obavijesti tuženika od promjeni kamatne stope nastavio uredno otplaćivati kredit po novim otplatnim planovima i povodom toga nije isticao bilo kakav prigovor tuženiku niti tražio bilo kakvo objašnjenje pa da se može smatrati i da je prešutno bio suglasan s promjenama kamatnih stopa. Istaknut je i prigovor zastare.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen podneskom od 16. lipnja 2021. g. (odnosno 4. veljače 2022. g.) te je tužitelj zatražio utvrđenje ništetnima ugovornih odredbi sadržanim u čl. vezanim za promjenjivu kamatnu stopu Ugovora o kreditu broj 97349/04 sklopljenog dana 27. prosinca 2004. g. između stranaka te obvezivanje tuženika na isplatu iznosa od 7.114,05 kn s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosnom prava vlasništva broj 97349/04 od 27. prosinca 2004. g. koji je solemniziran pod brojem OU-68/04-1, zemljišnoknjižnog izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], otplatnog plana i konto kartice za predmetni kredit dostavljenih na zahtjev suda izravno vještaku. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku HN koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 14. siječnja 2021. g.

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem P 3735/19 od 28. ožujka 2022. g. kojom je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-597/22 od 6. rujna 2022. g. ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Predmet je dobio novi poslovni broj P 3353/22.

U nastavku postupka sud je pročitao i proveo sve već izvedene dokaze te je izveden dokaz pisanom dopunom nalaza i mišljenja vještaka Hrvoja Perkovića od 19. veljače 2023. g. i 1. ožujka 2024. g.

Tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 29. studenog 2023. g., navodeći da uređuje tužbeni zahtjev sukladno uputi drugostupanjskog suda i dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka Hrvoja Perkovića od 13. veljače 2023. g. te je, osim utvrđenja ništetnosti, zatražio isplatu iznosa od 1.432,66 EUR s pripadajućim kamatama.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi koje sadrže ovlaštenje tuženika jednostranom odlukom mijenjati kamatnu stopu sadržanih u čl. Ugovora o kreditu broj 97349/04 od 27. prosinca 2004. g. te zahtjev za isplatu iznosa od 1.432,66 EUR s pripadajućim kamatama s naslova razlike između zbroja anuiteta koje je obračunao tuženik primjenjujući kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i koje je anuitete tužitelj platio i zbroja anuiteta koji su trebali biti obračunati primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% godišnje.

Među strankama, naime, nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 27. prosinca 2004. g. sklopljen Ugovor kreditu na iznos od 52.500,00 CHF s rokom otplate od 120 mjeseci, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 558,58 CHF obračunatih po prodajnom tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća obveze. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorile početnu-nominalnu ugovornu kamatnu stopu od 4,99 % godišnje te da je odredbom čl. 11. određeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva i da se utvrđuje aktom kreditora. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj dana 24. prosinca 2014. g. u cijelosti otplatio kredit.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu u visini razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom otplate cjelokupnog kredita). Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 7) Societe- Generale Splitska banka d.d. -u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. U toj odluci između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je dio odredbe sadržan u članovima (točnije u čl. 11.) spornog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o tome da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se aktom Kreditora trebalo utvrditi ništetnim, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, nadalje, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno aktu tuženika, ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu.

S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu koji se tiče dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđen ništetnim to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad 4,99%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.

Pri tome treba navesti da prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku za knjigovodstvo i financije HN na okolnost razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.

Temeljem pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka HN tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 16. lipnja 2021. g. te u podnesku od 4. veljače 2022. g., što je ovaj sud propustio navesti u ukinutoj presudi i što predstavlja jedan od razloga za ukidanje. U oba je podneska, međutim, bila zatražena isplata istog iznosa s pripadajućim kamatama: 7.114,05 kn.

Drugi razlog radi kojeg je ukinuta prvostupanjska presuda broj P 3735/19 od 28. ožujka 2022. g. je slijedeći: zbroj pojedinačnih iznosa iz t. II. izreke presude da daje ukupan iznos od 10.794,42 kn, a ne dosuđenih 7.114,05 kn, što je obrazloženo time što je vještak u tablici broj 3. pod rednim brojem 120 naveo negativni iznos od 3.680,35 kn, pa da je, očito odbijajući taj iznos od pojedinačnih stavki, došao do iznosa od 7.114,05 kn. Budući da prvostupanjska odluka nije imala nikakvog obrazloženja u vezi navedene razlike drugostupanjski sud je odlučio ukinuti prvostupanjsku presudu u cijelosti.

Na ovom mjestu je potrebno navesti što je vještak HN utvrdio u prvom pisanom nalazu i mišljenju od 14. siječnja 2021. g., izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu (Ugovora o kreditu broj 97349/04 od 27. prosinca 2004. g.) i dokumentacije koju je vještaku po nalogu suda dostavio tuženik (otplatnog plana kredita i konto kartice): vještak je usporedio ugovorenu kamatu od 4,99% s kamatom koja je stvarno obračunata tijekom otplate kredita (u tablici 1.), a do dana 10. prosinca 2014. g. pri čemu je u tablici 2. izradio simulirani otplatni plan prema podacima iz zaključenog Ugovora. Na taj je način vještak izračunao razliku više naplaćenog tužitelju u slučaju poništenja svih promjena kamatne stope po kreditu i dobio iznos od 7.114,05 kn.

Nakon ukidnog rješenja vještak je izradio dopunu nalaza i mišljenja od 19. veljače 2023. g. u kojem se izjasnio da je uslijed promjena kamatne stope tijekom otplate kredita tužitelj zadužen za ukupno 7.114,05 kn odnosno 944,20 EUR više u odnosu na obvezu koja je navedena u početnom planu otplate. Ukoliko se iz tog izračuna isključe razdoblja u kojima je razlika bila u korist tuženika da je ukupno preplaćeni iznos 10.794,41 kn odnosno 1.432,66 EUR.

Tužitelj je, stoga, u podnesku od 29. studenog 2023. g. zatražio isplatu iznosa od 1.432,66 EUR s pripadajućim kamatama.

Tuženik se u podnesku od 4. prosinca 2023. g. usprotivio preinaci zahtjeva tužitelja. Prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH izraženom u zapisniku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. g., proizlazi da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

U odnosu na dopunu nalaza i mišljenja vještaka HN od 19. veljače 2023. g. tuženik je u podnesku od 29. studenog 2023. g. ukazao na to da vještak ni u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja nije pojasnio razliku između ukupno preplaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope od 7.114,05 kn i zbroja pojedinačnih pozitivnih mjesečnih iznosa od 10.794,38 kn odnosno što predstavlja posljednji negativnim predznakom označeni iznos od 488,47 EUR.

Stoga je sud, postupajući u skladu s odredbom čl. 261. st. 2. ZPP-a, odlučio obnoviti vještačenje s istim vještakom koji je u drugoj pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 1. ožujka 2024. g. pojasnio da je njegov osnovni zadatak bio utvrditi iznos koji je tužitelj preplatio zbog promjena uvjeta (kamatne stope) iz Ugovora o kreditu. Stoga da je nalaz i mišljenje koncipirao na način da usporedi zaduženja iz originalnog otplatnog plana, koji je kreiran temeljem uvjeta definiranih Ugovorom o kreditu, i stvarno realiziranog otplatnog plana, koji sadrži sve promjene koje su se dogodile tijekom otplate kredita. Tako je utvrdio da je originalni otplatni plan bio identičan realiziranom do 25. anuiteta, nakon čega da je prvi put promijenjena (povećana) kamatna stopa, te su posljedično povećana mjesečna zaduženja tužitelja kao klijenta. Nadalje, da je sve do 119. anuiteta tužitelj mjesečno zaduživan za veće iznose, koji u zbroju daju iznos od 10.794,40 kn odnosno 1.432,66 EUR. Međutim, budući da realizirani otplatni plan završava 119. anuitetom (s dospijećem 10. prosinca 2014. g.) da to znači da tužitelj nije zadužen za posljednji anuitet iz početnog otplatnog plana (koji završava 120. anuitetom 10. siječnja 2015. g.), u iznosu 3.680,35 kn (488,46 EUR). Slijedom navedenog, da ukupni iznos za koji je tužitelj više zadužen iznosi razliku dviju navedenih vrijednosti, dakle 1.432,66 EUR - 488,46 EUR što da iznosi 944,20 EUR.

Tuženik nije imao prigovora u odnosu na drugu dopunu nalaza i mišljenja vještaka, što je navedeno na ročištu od 1. listopada 2024. g.

Treba navesti da tuženik tijekom cijelog postupka nije uopće spomenuo mogućnost da se od zbroja pozitivnih razlika, kada je tužitelj plaćao viši anuitet kredita jer je stopa kamate bila viša od početno ugovorene, ima bilo što oduzeti i temeljem čega.

Stoga je sud ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan odnosno da tužitelju pripada ukupan iznos glavnice od 1.432,67 EUR, radi čega je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 12. lipnja 2019. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o primjeni nepoštene ugovorne odredbe i stoga ništetne pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike radi više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Isplata zatezne kamate zatražena je do 1. kolovoza 2015. g. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022. g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, što je u cijelosti u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi te s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a i što je sud u cijelosti prihvatio.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na naknadu troškova postupka kojima je bio izložen tužitelj.

Tužitelju je trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima od 25. siječnja 2023. g. i 14. veljače i 1. listopada 2024. g. po 100 bodova (ukupno 400 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 4. studenog 2020. g., 18. svibnja 2021. g., 9. veljače 2022. g. i 12. listopada i 30. studenog 2023. g. i sastava podnesaka od 4. veljače 2022. g. i 29. studenog 2023. g. po 25 bodova (ukupno 175 bodova).

Ukupan broj bodova od 575 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se tim postupkom dobije (1.150,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i za zatraženu pristojbu tužbe i presude (po zatraženih 39,82 EUR) i tako dobiti iznos od 1.517,14 EUR koji je trebalo uvećati za trošak koji je tužitelj platio za vještačenja (u iznosu od 331,80 EUR) te tako dobiti iznos od 1.848,94 EUR što predstavlja trošak koji je trebalo priznati tužitelju i koji je dužan podmiriti tuženik, zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

Tužitelj je zatražio i isplatu zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 25. studenog 2020. g. i 16. lipnja 2021. g. jer, po ocjeni ovog suda, nije bila riječ o troškovima koji su bili potrebni za vođenje parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Splitu, 13. veljače 2025. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).