Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-947/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dobrile Ćuruvija kao predsjednice vijeća, sutkinje Jarmilke Kučera-Slivar kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Nade Sambol kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] zastupane po punomoćniku Ici Škarpi, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Ljekarne Avicenna, Zagreb, OIB: 43994081694, Lauenčićeva 8, zastupane po punomoćniku Anti Kukoču, odvjetniku u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika i žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1816/2022-21 od 05. rujna 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana, a žalba tužiteljice se djelomično prihvaća kao osnovana, a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1816/2022-21 od 05. rujna 2024.

- potvrđuje pod točkom I.1. i I.2. izreke, a

- preinačuje se točka II. izreke tako da sada glasi:

"II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.510,35 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja to jest od dana donošenja prvostupanjske presude 5. rujna 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana. "

II. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak podnošenja žalbe.

III. Tuženiku se ne dosuđuje trošak podnošenja žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1816/2022-21 od 05. rujna 2024. odlučeno je tako da izreka glasi:

" I. Djelomično se prihvaća, a djelomično odbija tužbeni zahtjev tužiteljice te se sudi: 1. Nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 36.182,61 euro zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 15. rujna 2017. do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 30.12.2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos zakonskih zatezenih kamata tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

2. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 452,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 4. studenog 2017. do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 30.12.2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženi iznos od 21.059,91 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.360,35 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženi iznos zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan."

2. Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužiteljica i to protiv dijela presude u točci I.1. izreke kojom je određen početak tijeka zakonskih zateznih kamata s danom 15. rujna 2017. te točke I.2. izreke kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva radi isplate tužiteljici iznosa od 21.059,91 EUR kao i točke II izreke kojom je odlučeno o visini parničnog troška. Tužiteljica navodi da žalbu podnosi zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92.,112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14., 79/19., 80/22., 114/22. i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), te predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud usvoji i to tako da pobijanu prvostupanjsku presudu preinači na način da usvoji u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice te preinači točku I.1. izreke presude i odredi tijek zateznih kamata počevši od neosnovanog stjecanja svakog pojedinog iznosa, da preinači točku I.2. izreke na način da usvoji i dio tužbenog zahtjeva radi isplate tužiteljici iznosa 21.059,91 EUR i da preinači odluku o trošku i tužiteljici dosudi cjelokupni parnični trošak.

2.1. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio i tuženik i to protiv usvajajućeg dijela točke I. i točke II. presude te zbog odluke o parničnom trošku. Ističe da žalbu podnosi zbog svih razloga predviđenih u članku 353. ZPP-a, i predlaže da drugostupanjski sud preinači osporavanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te naloži tužiteljici da tuženiku naknadi troškove postupka ili podredno da ukine pobijanu presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovni postupak. 3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu tužiteljice i osporava navode iste.

4. Žalba tuženika nije osnovana, a žalba tužiteljice je samo djelomično osnovana.

5. Tužiteljica je u ovome predmetu podnijela tužbu i predmet spora je bio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 615.517,95 kn zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos. Kako je tijekom postupka tužena platila iznos od 342.900,00 kn, to je tužiteljica za taj iznos povukla tužbeni zahtjev, ali je ostala kod zahtjeva za isplatu kamate na taj iznos tako da je iste obračunala od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pa do plaćanja 3. studenoga 2017. i zatražila na ime kamata iznos od 21.512,64 EUR ( 162.087,03 kn), zajedno sa zateznim kamatama od dana kada je takav zahtjev postavila, tj. 9. svibnja 2018.

5.1. Dakle, nakon što je tuženik djelomično platio utuženo potraživanje tužiteljica tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 36.182,61 EUR (272.617,95 kn) sa zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos od dana uplate te iznos od 21.512,64 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 9. svibnja 2018. godine do isplate, a koji iznos predstavlja obračunatu zateznu kamatu na u tijeku postupka plaćeni iznos od 342.900,00 kn za razdoblje od svake pojedinačne uplate do dana plaćanja 3. studenoga 2017.

6. Među strankama nije sporno da je tužiteljica doista na račun tuženika uplatila ukupan iznos od 615.517,95 kn u pojedinačnim uplatama i tuženik je dio navedenog iznosa od 342.900,00 kn vratio tužiteljici u tijeku postupka, a u odnosu na preostali iznos od 36.182,61 EUR (272.617,95 kn) tuženik ističe da se taj iznos odnosi na izvršene pozajmice te ističe prigovor zastare.

7. Točno je da je tužiteljica u tužbi navela da je sve te uplaćene iznose u više navrata kao zaposlenica tužene u razdoblju od 2011. do 2014 godine pozajmila tuženoj, ali da ranije nije potraživala povrat tih iznosa iz razloga što su osnivači tuženika ĐČ i predsjednik upravnog vijeća tužene EČ, joj godinama obećavali da će joj omogućiti da postane suvlasnik ili partner ili ortak tužene, ali to nije realizirano, što je postalo jasno u studenom 2016. Tijekom postupka u svojim podnescima tužiteljica, a uglavnom odgovarajući na navode tužene, navodi da je u vrijeme kada su vršene uplate postojala namjera partnerskog odnosa, pa da su se upravo zbog takve namjere ugovarale kratkoročne pozajmice koje bi se po definiranju partnerskih odnosa mogle pretvoriti u partnerske udjele, ali da u konačnici nije došlo do partnerskog odnosa.

8. Tužena je već u odgovoru na tužbu navela da je iznose u ukupnom zbroju od 272.617,95 kuna tužiteljica uplatila tuženoj prije zaključenja ugovora o radu i za te iznose tužena ističe da se radi o zajmu, a preostali iznos od 342.900,00 kn da je tužiteljica uplaćivala nakon zaposlenja kod tužene, te da je to u suštini predujam uloga u buduće ortaštvo ili tajno društvo.

9. Iz pisanih podnesaka stranaka, te iskaza stranaka i to tužiteljice, te zakonske zastupnice prednika tužene ĐČ i iskaza svjedoka EČ može se zaključiti da su sva novčana sredstva koje je tužiteljica uplatila tuženiku, kako one uplate tijekom 2011. godine, prije zasnivanja radnog odnosa, tako i one nakon toga, dok je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tužene, uplaćivani tuženoj u očekivanju tužiteljice da će se ostvariti partnerski odnos između tužiteljice i tužene, jer iz svih tih iskaza proizlazi da se je zapravo o partnerskom odnosu razgovaralo od samog početka, dakle, prije zaključenja radnog odnosa tužiteljice kod tužene i to još u vrijeme kupnje poslovnog prostora za predmetnu ljekarnu i opremanja iste.

10. O tome da li su stranke doista ugovorile zajam kako bi se dalo zaključiti iz priloženih ugovora o kratkoročnoj pozajmici od 30. svibnja 2011., 1. lipnja 2011. i 6. lipnja 2011. ili se doista radilo o uplatama u očekivanju partnerskog odnosa tužiteljice sa tuženom kod koje se tužiteljica i zaposlila pa i bila ravnateljica tužene sve do donošenja odluke o razrješenju u kojem radnom sporu je tužiteljica i uspjela, ovisi i tijek zastare i tijek dospjelosti. Naime, ukoliko je tužiteljica doista vršila uplate u očekivanju partnerskog odnosa, a do toga na kraju nije došlo, što je postalo jasno 19. studenoga 2016., kako proizlazi iz iskaza zastupnice prednika tuženika i svjedoka EČ, a kada je tužiteljica i zatražila povrat novca, tada se to treba ocjenjivati kao stjecanje bez osnove u smislu čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23– dalje: ZOO).

11. Tužbeni zahtjev tužiteljice sud prvog stupnja ocjenjuje djelomično osnovanim, pri čemu tu ocjenu temelji na slijedećim nespornim i u provedenom postupku utvrđenim činjenicama:

- da je tužiteljica tuženiku uplatila iznose i to: iznos od 67.617,95 kuna dana 10. ožujka 2011., iznos od 70.000,00 kuna tijekom 2011. godine, iznos od 85.000,00 kuna dana 30. svibnja 2011., iznos od 30.000,00 kuna na dan 1. lipnja 2011., iznos od 20.000,00 na dan 6. lipnja 2011., iznos od 100.000,00 kuna na dan 29. listopada 2012., iznos od 100.000,00 kuna na dan 31. listopada 2012., iznos od 70.000,00 kuna na dan 8. studenog 2012., iznos od 65.000,00 kuna na dan 10. rujna 2013., iznos od 2.000,00 kuna na dan 1. srpnja 2014., iznos od 5.400,00 kuna na dan 25. srpnja 2014., sve s rokom dospijeća od mjesec dana,

- da je tuženik dana 3. studenog 2017. tužiteljici izvršio uplatu odnosno povrat iznosa od 342.900,00 kuna, a koja uplata se odnosi na povrat iznosa od 100.000,00 kuna od 29. listopada 2012., iznosa od 100.000,00 kuna od 31. listopada 2012., iznosa od 70.000,00 kuna od 8. studenoga 2012., iznosa od 65.500,00 kuna od 10. rujna 2013., iznosa od 2.000,00 kuna od 1. srpnja 2014., iznosa od 5.400,00 kuna od 25. srpnja 2014.,

- da je sporno je li za iznos od 67.617,95 kuna s rokom dospijeća 11. travnja 2011., za iznos od 70.000,00 kuna s rokom dospijeća od 1. veljače 20121., za iznos od 85.000,00 kuna s rokom dospijeća 1. srpnja 2011., za iznos od 30.000,00 kuna s rokom dospijeća 2. srpnja 2011., za iznos od 20.000,00 kuna s rokom dospijeća 7. srpnja 2011. nastupila zastara potraživanja te je li tužiteljica ima pravo na isplatu kamate na iznos od ukupno 342.900,00 kuna koje joj je tuženik tijekom postupka nesporno platio,

- da je tuženik u postupku naveo da dio tužbenog zahtjeva i to iznos od 67.617,95 kuna s rokom dospijeća 11. travnja 2011., iznos od 70.000,00 kuna s rokom dospijeća od 1. veljače 2012., iznos od 85.000,00 kuna s rokom dospijeća 1. srpnja 2011., iznos od 30.000,00 kuna s rokom dospijeća 2. srpnja 2011., iznos od 20.000,00 kuna s rokom dospijeća 7. srpnja 2011. nesporno predstavlja pozajmicu tužiteljice tuženiku, a ostatak iznosa od 342.900,00 kuna njezino ulaganje u buduće partnerstvo s tuženikom pa da smatra da bi za iznos uplata izvršenih tijekom 2011. godine uzimajući u obzir da bi tužba bila podnesena 15. rujna 2017. nastupila zastara potraživanja,

- da je sporno je su li stranke ugovorile zajam ili je tužiteljica uplate vršila u očekivanju partnerskog odnosa do kojeg nije došlo,

- da je tužiteljica u svom iskazu navela kako je u razdoblju od 2013. do 5. siječnja 2017. bila ravnateljica ustanove ... i da je upravljala objema ljekarničkim jedinicama tuženika te je uz to bila i voditeljica ljekarničke jedinice u [adresa], a kod tuženika se zaposlila 2011. nakon što su joj se obratili EČ i njegova supruga ĐČ, koja joj je bila kolegica te joj predložili da im izvrši novčanu pozajmnicu za kupnju poslovnog prostora u [adresa], u kojem se nalazi ljekarnička jedinica ... i pri tom da su joj naznačili mogućnost da bi sukcesivnim uplatama u vidu pozajmice mogla kasnije steći odgovarajuće poslovne udjele u ustanovi ..., a što je njoj bilo zanimljivo i poželjno radi čega je prijedlog prihvatila te i pozjamljivala novac, a da prema razgovoru koji je vođen između nje i EČ i ĐČ, dogovor je bio da bi oni sjeli zajedno za stol, nakon otplate jednog kredita, odnosno nakon nekih pet godina, tj. 2016. kada je kredit otplaćen, radi eventualnog pretvaranja ulaganja u vidu pozajmice od strane tužiteljice u ustanovu ... u poslovne udjele u korist tužiteljice u toj ustanovi, ali do toga da nije došlo. 2016. godine kada su se njihovi međuljudski odnosi vidno pogoršali te kada je ona na kraju dobila i otkaz, a EČ da je došao kod nje i rekao joj kako ona može tražiti povrat glavnice, ali ne i kamata i da nije sporio dug od 615.517,95 kuna i rekao joj kako ona ima pravo samo na povrat glavnice bez kamata,

- da iz iskaza zakonskog zastupnika prednika tuženika proizlazi kako je 2011. godine kao ravnateljica Ustanove sklopila radni odnos s tužiteljicom i kako su razgovarale na temu da bi ona bila partner u ovoj Ustanovi i to u omjeru 50 -50 % i da na temelju takvih razgovora tužiteljica je Ustanovi davala pozajmice, ali kako su suprug i ona ulagali puno više u ustanovu nego ona, dakle da je to bio puno manji iznos nego 50%, da nisu zaključili nikakav ugovor, a u listopada 2016. da su se ona, njezin suprug EČ i tužiteljica našli kod knjigovođe, a to je Kontni plan d.o.o. te da su razgovarali o lošem poslovanju ove ljekarne i tada da je tužiteljica rekla kako želi povrat svojih pozajmica, a nakon nekoliko dana njezin suprug EČ da je otišao kod nje razgovarati upravo na temu vraćanja pozajmljenog novca i da nikada nije bilo sporno da su oni primili iznos od 615.517,95 kuna od čega da je jedan dio bio pozajmica, a drugi dio koji su oni naknadno u cijelosti platili nisu bile pozajmice,

- da iz iskaza svjedoka EČ proizlazi kako su sa tužiteljicom vođeni razgovori na temu partnerskog odnosa jer je u to vrijeme bilo potrebno kupiti prostor za ljekarnu, a sredstva od strane tužiteljice bila su uplaćena da bi se ubrzalo otvaranje radnog mjesta na kojem je kasnije tužiteljica i radila, no da partnerski odnos nikada nije realiziran jer se on nije odvijao onako kako su oni to bili zamislili, a pogotovo uz kupnju poslovnog prostora, a da tužiteljica nije posebno tražila definiranje partnerskog odnosa niti su njene uplate pratile situaciju dok su uplate tužiteljice bile knjižene kao pozajmice jer ih je jedino tako bilo moguće knjižiti bez ugovora i bez dogovora, a prvi puta je čuo da tužiteljica želi povrat svog uloženog novca 19. studenog 2016. i tada nisu razgovarali o iznosima, ali nije bilo nikada sporno da je riječ o iznosu od 615 i nešto više tisuća kuna te kako je ostao iznenađen pa da je nakon par dana otišao kod tužiteljice i ponudio joj jednu nagodbu koja je glasila otprilike da bi joj bio voljan vratiti cjelokupni iznos od 615 i nešto više tisuća kuna, da se ona odrekne mjesta ravnateljice jer da je tada još uvijek bila ravnateljica ustanove i rada, odnosno radnog odnosa,

- da sud zaključuje kako je tužiteljica sve uplate, kako one iz 2011. tako i one iz 2012., 2013 i 2014. godine vršila u očekivanju partnerskog odnosa,

- da u odnosu na istaknuti prigovor zastare, s obzirom da zastara zahtjeva iz stjecanja bez osnove počinje teći prvoga dana nakon dana kada je vjerovnik bio ovlašten zahtijevati ispunjenje, odnosno dan po dospijeću, dok se dospijeće veže uz nastanak odnosa stjecanja bez osnove pa budući da u odredbama Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na zastaru, nije predviđen poseban rok zastare za kondikcijski zahtjev, smatra da vrijedi opći rok za zastaru od pet godina od dana stjecanja bez osnove, te da obzirom da iz iskaza svjedoka EČ, proizlazi da je 19. studenog 2016. bio održan sastanak nakon kojeg je strankama postalo jasno kako neće doći do realizacije partnerskog odnosa, odnosno postalo je jasno kako se osnova neće ostvariti, te je stoga to trenutak od kojeg je tužiteljica mogla zahtijevati ispunjenje i od kojeg teče petogodišnji rok zastare pa s obzirom da je tužba podnesena 15. rujna 2017. tuženikov prigovor zastare nije osnovan,

- da s obzirom da iz iskaza tužiteljice, zastupnika prednika tuženika te svjedoka EČ proizlazi kako su među njima vladali dobri međuljudski odnosi sve do 2016. kada su se isti vidno pogoršali, a što je rezultiralo i otkazivanjem radnog odnosa tužiteljici, a uplate novčanih iznosa koje tužiteljica potražuje, vršene su u većinom tijekom 2011. i 2012. godine, a posljednja je izvršena u srpnju 2014. godine, dakle dvije godine prije negoli su se međuljudski odnosi poremetili, da iz iskaza stranaka proizlazi kako su bile poznanice, a tužiteljica i zastupnica prednika tuženika su bile kolegice i zakonska zastupnica prednika je tužiteljici ponudila mogućnost partnerskog odnosa 50-50, kako je uplatama tužiteljice vršena kupnja i uređenje poslovnog prostora ljekarne, kao i financiranje tekućeg poslovanja Ustanove čija je tužiteljica bila ravnateljica, zaključak suda je kako prednik tuženika u trenutku primitka uplata nije bio nepošteni stjecatelj, ovo jer je postojala namjera i volja za realiziranjem partnerskog odnosa sa tužiteljicom, ali do realizacije nije došlo uslijed poremećenih međuljudskih odnosa, lošeg poslovanja ustanove te znatno većeg iznosa ulaganja izvršenog od strane bračnog para Č pa je stoga tuženik kamatu na uplaćeni iznos dužan platiti od trenutka podnošenja zahtjeva, a što je 15. rujna 2017.

12. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da su predmetne uplate od strane tužiteljice na račun prednika tuženika vršene radi kupnje poslovnog prostora i radi pokrića tekućeg poslovanja, a sve u očekivanju partnerskog odnosa o kojem je razgovarano još 2011. pa da stjecanje s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila nastaje prilikom izvršenja neke činidbe čija se osnova ne ostvari iako se trebala ostvariti, a to znači da jedna osoba drži bez osnove dio imovine druge i zato nastaje obveza vraćanja odnosno da su ispunjene pretpostavke za vraćanje stečenog bez osnove iz odredbe članka 1111. st. 3. ZOO-a, pa da s obzirom da je 19. studenog 2016. bio održan sastanak nakon kojeg je strankama postalo jasno kako neće doći do realizacije partnerskog odnosa, odnosno postalo je jasno kako se osnova neće ostvariti, te je stoga to trenutak od kojeg je tužiteljica mogla zahtijevati ispunjenje i od kojeg teče petogodišnji rok zastare, a s obzirom na odnose stranka to jest da su među njima vladali dobri međuljudski odnosi sve do 2016. kada su se isti vidno pogoršali, a što je rezultiralo i otkazivanjem radnog odnosa tužiteljici dok su uplate novčanih iznosa koje tužiteljica potražuje, vršene u svojoj većini tijekom 2011. i 2012. godine, a posljednja je izvršena u srpnju 2014. godine, dakle dvije godine prije negoli su se međuljudski odnosi poremetili zaključak suda je kako prednik tuženika u trenutku primitka uplata nije bio nepošteni stjecatelj, ovo jer je postojala namjera i volja za realiziranjem partnerskog odnosa sa tužiteljicom, ali do realizacije nije došlo uslijed poremećenih međuljudskih odnosa, lošeg poslovanja ustanove te znatno većeg iznosa ulaganja izvršenog od strane bračnog para Č pa je stoga tuženik kamatu na uplaćeni iznos dužan platiti od trenutka podnošenja zahtjeva, a što je 15. rujna 2017. pa je prihvatio zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 36.182,61 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 15. rujna 2017., kao i za isplatom iznosa od 452,73 eura sa zateznom kamatom od 4. studenoga 2017. do isplate, koji iznos predstavlja obračunatu dospjelu zakonsku zateznu kamatu na iznos od 45.510,65 eura (koja je tekla od dana podnošenja zahtjeva pa do dana plaćanja iznosa glavnice 3. studenog 2017.), a u preostalom dijelu, kojim tužiteljica na iznos od 36.182,61 EUR potražuje zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana svake pojedinačne uplate te u dijelu u kojem potražuje uglavničenu kamatu, preko iznosa od 452,73 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tužbeni zahtjev je odbio kao neosnovan.

13. U osporavanju navedene odluke tužiteljica u bitnome ukazuje na slijedeće:

- da prednik tuženika nije bio pošten stjecatelj od trenutka primitka prve uplate jer nikada nije imao namjeru s tužiteljicom zaključiti partnerski odnos i za to nije dao nikakav prijedlog,

- da je tužiteljica bila zaposlenik prednika tuženika pa je po svojoj gospodarskoj snazi bila neusporedivo slabija strana u tom odnosu i radno ovisna o tuženiku,

- da sukladno postojećoj praksi sudovi iako su banke smatrale da imaju valjanu ugovornu osnovu zbog naknadno utvrđene ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, utvrđuju da su banke u navedenim slučajevima nepošteni stjecatelji, pa je i prednik tuženika dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja,

- da je tuženik od trenutka primitka novčanih iznosa od tužiteljice iste koristio i ostvario neosnovano obogaćenje,

- da je pogrešna odluka suda o troškovima postupka.

14. U osporavanju navedene odluke prvostupanjskog suda tuženik u bitnome navodi:

- da nije sporno da je tužiteljica uplatila na račun prednika tuženika iznos od 615.517,95 kn no da je sporna pravna osnova dužničko vjerovničkog odnosa,

- da tužba nije podnesena protiv tadašnje vlasnice Ustanove ĐČ niti njenog supruga za koje tvrdi da je s njima dogovarala oko budućeg partnerskog odnosa,

- da "očekivanje partnerskog odnosa" ne može biti pravna osnova spornog plaćanja tužiteljice već motiv tužiteljice za davanje pozajmice,

- da je tužiteljica mogla tadašnje osnivače ustanove tužiti za naknadu štete ili u zakonskom roku tražiti poništaj spornih ugovora o novčanoj pozajmici zbog mane volje,

- da je tuženik mogao doći u zakašnjenje tek s danom dostave tužbe tuženiku, a ne s danom podnošenja tužbe tužitelja.

15. Naprijed iznesene žalbene tvrdnje, osim žalbenih tvrdnji tužiteljice u odnosu na odluku o trošku, nisu osnovane i nemaju utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke, slijedom čega žalbu tuženika nije bilo moguće prihvatiti kao osnovanu, a žalbu tužiteljice valjalo je prihvatiti samo u odnosu na odluku o troškovima postupka.

16. Presuda nije nerazumljiva i u potpunosti je bilo moguće ispitati njenu pravilnost te pravilnost primjene materijalnog prava.

17. Ispitujući pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da bi sud prvog stupnja učinio i bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se pazi i po službenoj dužnosti.

18. Pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu tužiteljice nisu ostvareni niti žalbeni razlozi iz odredbi članka 355. i članka 356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice i na njih je pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice.

19. Sukladno već naprijed izloženom tužiteljica je tužbenim zahtjevom tražila isplatu iznosa od 615.517,95 kn sa zateznom kamatom od pojedinih uplata, no budući je tuženik tijekom postupka tužiteljici isplatio iznos od 342.900,00 kn, tužiteljica tužbenim zahtjev potražuje isplatu iznos od 36.182,61 EUR (272.617,95 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od pojedinačnih uplata, isplatu iznosa od 21.512,64 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 9. svibnja 2018. godine, a koji iznos predstavlja obračunatu zateznu kamatu na iznos od 342.900,00 kn za period o pojedinačnih uplata do dana plaćanja 3. studenoga 2017. Navedeni zahtjev prvostupanjski sud samo djelomično prihvaća i nalaže tuženiku tužiteljici isplatiti iznos od 36.182,61 EUR (272.617,95 kn) sa zateznom kamatom tekućom od 15. rujna 2017. do isplate, dok preko dosuđenog dijela tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je tražila isplatu zatezne kamate na navedeni iznos od dana pojedinačnih isplata do 15. rujna 2017. odbija, te nalaže tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 452,73 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana 4. studenoga 2017. do isplate (iako je tužiteljica tužbenim zahtjevom zatražila isplatu zatezne kamate na navedeni iznos od 9. svibnja 2018., no navedeno u žalbi tuženik ne ističe, a drugostupanjski sud na povredu odredaba parničnog postupka koje se odnose na prekoračenje tužbenog zahtjeva ne pazi po službenoj dužnosti), a koji iznos predstavlja obračunatu zateznu kamatu na iznos od 342.900,00 kn za razdoblje od podnošenja tužbe do 3. studenoga 2017., a u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 21.059,91 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, a koji iznos predstavlja obračunatu zateznu kamatu na iznos od 342.900,00 kn za razdoblje od pojedinih uplata tužiteljice do dana plaćanja tog iznosa po tuženiku tužiteljici to jest do 3. studenoga 2017. godine.

20. Kao što je naprijed obrazloženo između stranka nije sporno da je tužiteljica doista na račun prednika tuženika uplatila ukupan iznos od 615.517,95 kn u pojedinačnim uplatama i tuženik je dio navedenog iznosa od 342.900,00 kn vratio tužiteljici u tijeku postupka, a u odnosu na preostali iznos od 36.182,61 EUR (272.617,95 kn) tuženik ističe da se taj iznos odnosi na izvršene pozajmice te ističe prigovor zastare.

21. Točno je da je tužiteljica u tužbi navela da je sve te uplaćene iznose u više navrata kao zaposlenica tužene u razdoblju od 2011. do 2014 godine pozajmila tuženoj, ali da ranije nije potraživala povrat tih iznosa iz razloga što su osnivači tuženika ĐČ i predsjednik upravnog vijeća tužene EČ, joj godinama obećavali da će joj omogućiti da postane suvlasnik ili partner ili ortak tužene, ali to nije realizirano, što je postalo jasno u studenom 2016. Tijekom postupka tužiteljica navodi da je u vrijeme kada su vršene uplate postojala namjera partnerskog odnosa, pa da su se upravo zbog takve namjere ugovarale kratkoročne pozajmice koje bi se po definiranju partnerskih odnosa mogle pretvoriti u partnerske udjele, a navedeno proizlazi i iz iskaza svjedoka EČ i iz iskaza zastupnice prednika tuženika, ali u konačnici nije došlo do partnerskog odnosa.

22. Tužena je već u odgovoru na tužbu navela da je iznose u ukupnom zbroju od 272.617,95 kuna tužiteljica uplatila tuženoj prije zaključenja ugovora o radu i za te iznose tužena ističe da se radi o zajmu, a preostali iznos od 342.900,00 kn da je tužiteljica uplaćivala nakon zaposlenja kod tužene, te da je to u suštini predujam uloga u buduće ortaštvo ili tajno društvo, koje se nije ostvarilo, pa da povrat te tražbine može jedino tužiteljica temeljiti na stjecanju bez osnove.

23. Iz pisanih podnesaka stranaka, te iskaza stranaka i to tužiteljice, te zakonske zastupnice prednika tužene ĐČ i iskaza svjedoka EČ može se zaključiti da su sva novčana sredstva koje je tužiteljica uplatila tuženiku, kako one uplate tijekom 2011. godine, prije zasnivanja radnog odnosa, tako i one nakon toga, dok je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tužene, uplaćivani tuženoj u očekivanju tužiteljice da će se ostvariti partnerski odnos između tužiteljice i tužene, jer iz svih tih iskaza proizlazi da se je zapravo o partnerskom odnosu razgovaralo od samog početka, dakle, prije zaključenja radnog odnosa tužiteljice kod tužene i to još u vrijeme kupnje poslovnog prostora za predmetnu ljekarnu i opremanja iste.

24. Dakle, s obzirom je tužiteljica doista vršila uplate u očekivanju partnerskog odnosa, a do toga na kraju nije došlo, što je postalo jasno 19. studenoga 2016., kako navodi zakonska zastupnica prednika tuženika i svjedok EČ, a kada je tužiteljica i zatražila povrat novca, tada se to treba ocjenjivati kao stjecanje bez osnove u smislu čl. 1111. st. 3. ZOO.

25. Po ocjeni ovoga suda pravilno je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi utvrdio, a s obzirom da tuženik niti ne spori da je tužiteljica na račun prednika tuženika uplatila tijekom 2011. godine ukupan iznos od 36.182,61 EUR (272.617,95 kn), kako je to naprijed obrazloženo, da je tužiteljica navedeni iznos uplatila predniku tuženika jer je očekivala da će, a kako je to dogovarano s osnivačem i zakonskim zastupnikom prednika tuženika, na osnovi izvršenih uplata kod tuženika ostvariti partnerski odnos odnosno vlasničke udjele.

25.1. Naime, pravilno prvostupanjski sud obrazlaže da iako su uplate novčanih iznosa od strane tužiteljice na račun prednika tuženika u dokumentaciji nazivane kao pozajmice, iste je tuženik utrošio za kupnju i opremanje poslovnog prostora prednika tuženika u kojem je tužiteljica kao zaposlenik prednika tuženika kasnije i radila i iste su utrošene za tekuće poslovanje prednika tuženika, to i po ocjeni ovoga suda navedene uplate, a uvažavajući međusobne odnose tužiteljice i zastupnice prednika tuženika u to vrijeme i činjenicu da je tužiteljica i nakon izvršenja djela uplata zaposlena kod prednika tuženika i kod istog je radila kao ravnateljica i voditeljica ljekarne, navedene uplate nisu bile po svojoj namjeni pozajmice predniku tuženika već ih je tužiteljica vršila s obzirom na pregovore i dogovore s zastupnicom prednika tuženika oko zasnivanja partnerskog odnosa odnosno stjecanja prava u vlasničkoj strukturi prednika tuženika, a kako do toga nije došlo, što je postalo jasno 19. studenoga 2016., kako to izričito navodi zastupnica prednika tuženika i svjedok EČ, a kada je tužiteljica i zatražila povrat novca, tada se u konkretnom slučaju na strani tuženika radi o stjecanju bez osnove u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO- a i sukladno odredbi članka 1111. stavak 3. ZOO-a, tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila odnosno koja je kasnije otpala.

26. Na navedeno nedvojbeno upućuju i iskazi zastupnice prednika tuženika i svjedoka EČ iz kojih nedvojbeno proizlazi da je EČ nakon 19. studenoga 2016. godine kada je održan sastanak kojom su nazočili tužiteljica, zastupnica prednika tuženika ĐČ i EČ i kada je utvrđeno da tužiteljica na osnovi izvršenih uplata predniku tuženika neće s istima kao osnivačima i zastupnicima prednika tuženika zasnovati partnerski odnos glede prednika tuženika, otišao kod tužiteljice i kako je izričito iskazao rekao je tužiteljici da će joj isplatiti uplaćeni iznos od 615 tisuća kuna i nešto no da joj neće platiti kamatu. Kada se uz navedeno cijeni i iskaz zastupnice prednika tuženika koja je izričito iskazala da nikada nije bilo sporno da je tužiteljica uplatila predniku tuženika iznos naveden u tužbi, tada se i po ocjeni ovoga suda utvrđenja prvostupanjskog suda glede pravne osove izvršenih uplate tužiteljice predniku tuženika čine potpuno pravilna i jasno i određeno obrazložena kao životna i uvjerljiva, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud. Neosnovano tužiteljica u žalbi navodi da iz iskaza zastupnice prednika tuženika proizlazi da prednik tuženika nikada nije stvarno započeo pregovore o partnerskom odnosu te da isto ukazuje na nepoštenje prednika tuženika i to da proizlazi iz navoda iste koja je navela da nisu ništa odlučivali i da nije bilo razgovora o tome. Naime, zastupnica prednika tuženika je navedeno iskazala na postavljeno pitanje koje je glasilo kada su odlučili da nema ništa od partnerskog odnosa, to se navedeni odgovor zastupnice tužene odnosio na to kada je odlučila da nema ništa od partnerskog odnosa, a ne na činjenicu da su ranije stranke razgovarale i pregovarale o uplatama koje je vršila tužiteljica predniku tuženiku, a poradi stjecanja određenih prava u vlasničkoj strukturi prednika tuženika, a kako je to naprijed obrazloženo.

27. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, a kojim je tražila isplatu iznosa od 36.182,61 EUR. Isto tako pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženiku.

27.1. Naime, tužiteljica je navedeni iznos uplatila predniku tuženika jer je temeljem istih uplata očekivala od prednika tuženika partnerski odnos koji u konačnici nije realiziran, a što je utvrđeno 19. studenoga 2016. godine na sastanku tužiteljice i zastupnice prednika tuženika kojem je nazočio i svjedok EČ, to je tužiteljica od toga datuma mogla zahtijevati ispunjenje svog zahtjeva to jest povrat uplaćenih novčanih iznosa na račun prednika tuženika i od toga datuma teče rok zastare od pet godina koji je propisan odredbom članka 225. ZOO-a, a koji se kao opći zastarni rok primjenjuje i na restitucijske zahtjeve. S obzirom na navedeno kao i činjenicu da je tužba u ovome predmetu podnesena 15. rujna 2017., pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

28. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je prednik tuženika u trenutku uplate novčanih iznosa od strane tužiteljice bio pošteni stjecatelj. Naime, iz svih provedenih dokaza tijekom postupka nedvojbeno prolazi da su odnosi tužiteljice i zastupnice prednika tužitelja od 2011. sve do studenog 2016. godine bili dobri, da su međusobno surađivali i dogovarali da će tužiteljici s osnova izvršenih uplata biti priznato pravo odnosno da će biti partner u Ustanovi (predniku tuženika) kako to izričito navodi zastupnica prednika tuženika u svom iskazu, da se tužiteljica nakon izvršenih uplata tijekom 2011. godine i zaposlila kod prednika tuženika i bila je ravnateljica istog te je bila i voditeljica ljekarne, a do poremećenosti odnosa tužiteljice i zastupnice prednika tuženika došlo je tek u studenom 2016. godine, a kada niti zastupnica prednika tuženika niti svjedok EČ nisu osporavali tužiteljici pravo na povrat svih uplaćenih novčanih iznosa predniku tuženika, naprotiv izričito su joj ponudili isplatu istih bez zaračunatih kamata, to i po ocjeni ovoga suda, a kako to detaljno obrazlaže prvostupanjski sud, prednik tuženika je u trenutku stjecanja odnosno uplate novčanih sredstava od strane tužiteljice bio pošteni stjecatelj.

29. Neosnovano tužiteljica u žalbi navodi da prednik tuženika nije bio pošteni stjecatelj i da nikada nije ima stvarnu volju i namjeru realizirati partnerski odnos s tužiteljicom i da je njegova namjera bila korištenje sredstvima tužiteljice kako bi značajno uštedio po osnovi kamata i drugih troškova koje bi u protivnom plaćao banci.

29.1. Naime, nedvojbeno je utvrđeno da je tužiteljica nakon uplate dijela predmetnih novčanih sredstava i zaposlena kod tuženika, da je bila upraviteljica i voditeljica ljekarne pa je s obzirom na to i sudjelovala u poslovanju prednika tuženika i da su odnosi između nje te zastupnice prednika tuženika i njenog supruga bila dobri te da su surađivali sve do studenoga 2016. godine, pa navedeno nedvojbeno upućuje da namjera prednika tuženika u vrijeme uplate novčanih sredstava od strane tužiteljice predniku tuženika nije bila korištenje novčanih sredstava tužiteljice već je po ocjeni ovoga suda doista u tijeku uplate tih novčanih sredstava kod prednika tuženika koji je zastupan po zastupnici koja je bila u dobrim odnosima s tužiteljicom postojala namjera da se temeljem izvršenih uplata tužiteljici prizna partnerski odnos odnosno određena prava u predmetnoj ustanovi. Da je tomu tako proizlazi i iz postupanja tužiteljice koja je predmetne uplate predniku tuženika vršila tijekom 2011., 2012., 2013. i tijekom 2014. godine, to sigurno u tako dugom vremenskom periodu da odnosi sa zastupnicom prednika tuženika nisu bili dobri i da je posumnjala u postupanje prednika tuženika, ne bi uplaćivala novčane iznose predniku tuženika, a kod kojeg je bila zaposlena i sudjelovala u poslovanju istog i u upravljanju istim. Naprotiv i po ocjeni ovoga suda sve do studenog 2016. između tužiteljice i prednika tuženika zastupanog po ovlaštenim osobama postojao je dogovor da će tužiteljici temeljem izvršenih uplata novčanih sredstava predniku tuženika, a koje su utrošene za kupnju i uređenje poslovnog prostora i podmirenje tekućih troškova poslovanja, pripasti određena prava odnosno da će biti zasnovan partnerski odnos glede prava u vlasničkoj strukturi prednika tuženika.

30. Tužiteljica tijekom postupka niti jednim provedenim dokazom nije dokazala da je prednik tuženika odnosno osoba ovlaštena za zastupanje istog s tužiteljicom ulazio u pregovore bez prave namjere da s tužiteljicom na osnovi izvršenih uplata zasnuje ugovorni odnos temeljem kojeg će tužiteljici pripasti određena prava u vlasničkoj strukturi tuženika.

30.1. Naprotiv, tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika te da je bila i voditeljica ljekarne i da je s obzirom na to sudjelovala u vođenju poslovanja tuženika nekoliko godina. S obzirom na navedeno da nije postojala volja i namjera prednika tuženika da s tužiteljicom realizira dogovoreni partnerski odnos vezano za stjecanje prava u vlasničkoj strukturi tuženika, isto bi tužiteljica u tom vremenskom periodu u kojem je bila zaposlena kod tuženika i vodila poslovanje, primijetila i nedvojbeno utvrdila te sigurno ne bi vršila daljnje uplate novčanih sredstava.

30.2. Otkazivanje ugovora o radu tužiteljice i postupanje prednika tuženika nakon toga po ocjeni ovoga suda ne utječe na ocjenu poštenja prednika tuženika u vrijeme kada su mu izvršene predmetne uplate. Naime, u vrijeme predmetnih uplata odnosi tužiteljice i osoba ovlaštenih za zastupanje tuženika su bili dobri, oni su surađivali i dogovarali se o vođenju poslovanja tuženika pri čemu je tužiteljica i kao voditeljica ljekarne aktivno sudjelovala, a suprotno niti jednim provedenim dokazom nije dokazano.

31. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik dužan tužiteljici platiti zatezne kamate na uplaćeni iznos od dana podnošenja zahtjeva, a sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a. Isto tako s obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik dužan tužiteljici platiti zatezne kamate na iznos od 342.900,00 kn (koji je tuženik platio tužiteljici u tijeku postupka 3. studenoga 2017.) za razdoblje od podnošenja zahtjeva to jest od 15. rujna 2017. do 3. studenoga 2017., a koje iznose 452,73 EUR (a obračun istih tuženik u žalbenom postupku neosporava) i zakonske zatezne kamate na navedeni iznos, koje kako je u prvostupanjskoj presudi navedeno teku 4. studenoga 2017. do isplate (u žalbi tuženik ne ističe da bi u prvostupanjskoj presudu sud prekoračio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski sud na navedenu povredu ne pazi po službenoj dužnosti).

32. Dakle, i po ocjeni ovoga suda pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužiteljice za isplatom zatezne kamate na iznos od 36.182,61 EUR od datuma pojedinih uplata do dana podnošenja tužbe (zahtjeva) i odbio je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 21.059,91 EUR, a koji iznos predstavlja obračunatu zateznu kamatu na iznos od 45.510,65 EUR (342.900,00 kn) za razdoblje od pojedinih uplata tužiteljice na račun prednika tuženika do dana podnošenja tužbe, jer kao što je naprijed obrazloženo prednik tuženika je bio pošteni stjecatelj u trenutku izvršenih uplata, to je tužiteljici dužan platiti zakonske zatezne kamate na uplaćene iznose od dana podnošenja zahtjeva.

33. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je tužiteljica trebala ako se radilo o tražbini s osnova "partnerstva" podnijeti tužbu protiv svoje kolegice kao fizičke osobe u pogledu njenih osnivačkih prava u ustanovi, a ne protiv tuženika. Naime, nedvojbeno je utvrđeno da je tužiteljica sve uplate izvršila na račun prednika tuženika, a da je s zastupnicom prednika tuženika dogovarala sve vezano za poslovanje prednika tuženika, to je u ovome predmetu pravilno tužiteljica tužbu podnijela protiv prednika tuženika na čiji račun su vršene uplate, a koje su i utrošene za poslovanje prednika tuženika, a koga je zastupala zastupnica koja je bila kolegica tužiteljice.

34. Isto tako neosnovano tuženik u žalbi navodi da bi tužiteljici eventualno pripadalo pravo na zatezne kamate obračunate od dana dostave tužbe tuženiku na odgovor jer kao što je naprijed obrazloženo sukladno odredbi članka 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a ako je pošten od dana podnošenja zahtjeva, to je pravilno prvostupanjski sud odlučio o tijeku zatezne kamate na uplaćeni iznos od strane tužiteljice predniku tuženika.

35. Tuženik žalbom pobija i odluku o troškovima postupka, navodeći da je tužiteljica kumulirala zahtjev za vraćanje nevraćenog dijela glavnice i uglavničene zatezne kamate na vraćeni dio glavnice oba sa zakonskom zateznom kamatom, a da je u prvom dijelu uspjela djelomično, a u drugom je odbijena u pretežnom dijelu, a tuženik smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan te da je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi troškove postupka, no da s obzirom na navedeni razmjer uspjeha u ovom sporu čak i da prvostupanjska presuda opstane primjenom načela causae i culpae iz članka 154. ZPP-a, bi trebalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a uvažavajući da je tuženik dio sporne glavnice platio tužiteljici odmah po zaprimanju tužbe, a da tužiteljica prethodno nije pozvala tuženika na ovo plaćanje pa da tuženik nije dao povoda tužbi.

35.1. Naprijed navedeni navodi tuženika odnosno tvrdnje da nije dao povoda tužbi i da bi bilo potrebno odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka nisu osnovani. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio uspjeh stranaka u postupku (to jest tužiteljice u 80%, a tuženika u 20% i to u žalbenom postupku nitko ne spori), a uvažavajući visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice navedenog u tužbi, kao i činjenicu da je prednik tuženika u tijeku postupka tužiteljici uplatio dio glavnice u iznosu od 45.510,65 EUR te konačan uspjeh stranaka u parnici, a kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud. Nije točno da tužiteljica nije prednika tuženika pozvala na plaćanje utuženog iznosa prije podnošenja tužbe budući da iz dostavljene dokumentacije (list 19-23) proizlazi da je prije podnošenja tužbe postojala komunikacija između punomoćnika stranaka i da iz dostavljenih poruka jasno proizlazi da su stranke preko svojih punomoćnika pokušali prije pokretanja ovoga postupka razriješiti svoje odnose. Tuženik u ostalom dijelu u žalbi ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava glede odluke o troškovima postupka. Budući da tuženik u žalbi ne obrazlaže i ne navodi da bi i iz kojih razloga odluka o troškovima glede pojedinih radnji za koje tužitelju pripada pravo na nagradu bila nepravilna, to isto, a s obzirom na utvrđenja prvostupanjskog suda, nije dovedeno u sumnju.

36. Tužiteljica u žalbi osporava odluku o troškovima parničnog postupka navodeći da joj je prvostupanjski sud za sastav tužbe priznao iznos od 616,00 EUR, a da joj pravilnom primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23. – dalje Tarifa) trebao priznati iznos od 816,00 EUR, te traži da joj sud prizna nagradu za sastav tužbe u iznosu od 816,00 EUR i troškove poreza na dodanu vrijednost.

36.1. Osnovano tužiteljica u žalbi navodi da joj je pogrešno za sastav tužbe u pobijanoj odluci sud priznao 616,00 EUR, a ne 816,00 EUR, jer doista s obzirom na vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi i odredbe Tarife, dosuđeni iznos nije u skladu s Tarifom, to je u tom dijelu žalba tužiteljice osnovana i istu je valjalo prihvatiti u tom dijelu i tužiteljici za sastav tužbe priznati iznos od 816.00 EUR s troškovima poreza na dodanu vrijednost, a koliko tužiteljica u žalbi i traži (a kojim zahtjevom je sud vezan). S obzirom na navedeno ukupan i potreban trošak tužiteljice koji je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i obrazložio za svaku pojedinu radnju u pobijanoj odluci, uz korigirani trošak sastava tužbe sa troškovima poreza na dodanu vrijednost, a kako je to naprijed navedeno ukupno iznosi 12.517,25 EUR.

36.2. Sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovaraju postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotka u kojima su stanke uspjele u parnici. S obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica u parnici uspjela u omjeru od 80%, a tuženi u omjeru od 20 % (što stranke u žalbenom postupku ne osporavaju), to je od uspjeha tužiteljice u postupku (80%) valjalo oduzeti uspjeh tuženika u postupku (20%) i dobije se iznos od 60% u kom postotku je potrebno odrediti tužiteljici troškove postupka koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio uz trošak sastava tužbe u iznosu od 816,00 EUR (a ne 616 EUR što je pogrešno utvrđeno) kako to tužiteljica u žalbi osnovano navodi, pa dakle ukupan trošak tužiteljice iznosi 12.517,25 EUR, a s obzirom na uspjeh u parnici sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, tužiteljici je valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.510,35 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude i u tom dijelu je valjalo prihvatiti žalbu tužene i preinačiti prvostupanjsku odluku o troškovima postupka iz točke II. izreke pobijane presude odnosno odlučiti kao u izreci ove presude.

36.3. Točno je da 80% od 12.267,25 EUR iznosi 9.813,80 EUR, kako to navodi tužiteljica u žalbi, međutim tužiteljici ne pripada pravo na 80 % utvrđenih troškova postupka već je sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a od uspjeha tužiteljice u postupku, a koji iznosi 80% bilo potrebno oduzeti uspjeh tuženika u postupku, a koji iznosi 20% pa se dobije iznos od 60 %, a u kom iznosu je potrebno tužiteljici dosuditi utvrđene troškove postupka. Navedeno je učinio i prvostupanjski sud međutim pogrešno je tužiteljici za sastav tužbe priznao iznos od 616,00 EUR, a ne 818,00 EUR, koliko tužiteljica u žalbi traži i kojim zahtjevom je sud vezan, pa je samo u tom dijelu valjalo prihvatiti žalbu tužiteljice, a kako je to naprijed obrazloženo. 37. Budući je žalba tuženika odbijena kao neosnovana odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe kao neosnovan.

38. Žalba tužiteljice je samo djelomično osnovana i to samo u djelu u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, to isto, a s obzirom na uspjeh ne opravdava tužiteljici pravo na naknadu troškova sastava žalbe.

Bjelovar, 13. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dobrila Ćuruvija