Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-137/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja KK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 8. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 13. veljače 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 218-50-3579810 od 21.07.2006. godine, sklopljen između tužitelja KK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, solemniziran kod javnog bilježnika SK iz [adresa], pod brojem OU- 1167/06-1 dana 21.07.2006. godine, u čl. 2., a koji glasi:

"… promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.",

te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 218-50-3579810 od 21.07.2006. godine, sklopljen između tužitelja KK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, solemniziran kod javnog bilježnika SK iz [adresa], pod brojem OU-1167/06-1 dana 21.07.2006. godine, u čl. 7., a koji glasi:

''kredit se otplaćuje … anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća'',

te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju KK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.564,06 EUR (slovima: dvijetisućepetstotinašezdesetčetiri eura i šest centi), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na:

Iznos 17,86 EUR od 01. veljače 2009.

Iznos 19,49 EUR od 01. ožujka 2009.

Iznos 17,89 EUR od 01. travnja 2009.

Iznos 19,09 EUR od 01. svibnja 2009.

Iznos 18,82 EUR od 01. lipnja 2009.

Iznos 16,17 EUR od 01. srpnja 2009.

Iznos 17,50 EUR od 01. kolovoza 2009.

Iznos 17,50 EUR od 01. rujna 2009.

Iznos 16,96 EUR od 01. listopada 2009.

Iznos 15,77 EUR od 01. studeni 2009.

Iznos 17,89 EUR od 01. prosinca 2009.

Iznos 18,16 EUR od 01. siječnja 2010.

Iznos 21,34 EUR od 01. veljače 2010.

Iznos 23,07 EUR od 01. ožujka 2010.

Iznos 23,47 EUR od 01. travnja 2010.

Iznos 25,72 EUR od 01. svibnja 2010.

Iznos 29,84 EUR od 01. lipnja 2010.

Iznos 27,58 EUR od 01. srpnja 2010.

Iznos 36,48 EUR od 01. kolovoza 2010.

Iznos 43,77 EUR od 01. rujna 2010.

Iznos 48,02 EUR od 01. listopada 2010.

Iznos 38,47 EUR od 01. studeni 2010.

Iznos 41,65 EUR od 01. prosinca 2010.

Iznos 55,32 EUR od 01. siječnja 2011.

Iznos 50,94 EUR od 01. veljače 2011.

Iznos 49,75 EUR od 01. ožujka 2011.

Iznos 48,55 EUR od 01. travnja 2011.

Iznos 48,29 EUR od 01. svibnja 2011.

Iznos 63,28 EUR od 01. lipnja 2011.

Iznos 64,61 EUR od 01. srpnja 2011.

Iznos 76,42 EUR od 01. kolovoza 2011.

Iznos 77,09 EUR od 01. rujna 2011.

Iznos 66,60 EUR od 01. listopada 2011.

Iznos 58,77 EUR od 01. studeni 2011.

Iznos 59,04 EUR od 01. prosinca 2011.

Iznos 61,96 EUR od 01. siječnja 2012.

Iznos 65,67 EUR od 01. veljače 2012.

Iznos 65,94 EUR od 01. ožujka 2012.

Iznos 65,01 EUR od 01. travnja 2012.

Iznos 65,28 EUR od 01. svibnja 2012.

Iznos 65,94 EUR od 01. lipnja 2012.

Iznos 66,60 EUR od 01. srpnja 2012.

Iznos 64,88 EUR od 01. kolovoza 2012.

Iznos 64,21 EUR od 01. rujna 2012.

Iznos 59,97 EUR od 01. listopada 2012.

Iznos 65,14 EUR od 01. studeni 2012.

Iznos 65,94 EUR od 01. prosinca 2012.

Iznos 63,95 EUR od 01. siječnja 2013.

Iznos 64,61 EUR od 01. veljače 2013.

Iznos 61,96 EUR od 01. ožujka 2013.

Iznos 61,96 EUR od 01. travnja 2013.

Iznos 65,67 EUR od 01. svibnja 2013.

Iznos 61,70 EUR od 01. lipnja 2013.

Iznos 59,05 EUR od 01. srpnja 2013.

Iznos 57,45 ERU od 01. kolovoza 2013.

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.747,53 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. veljače 2025. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi se navodi da tužitelj je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 218- 50-3579810 dana 21.07.2006., koji je solemniziran po javnom bilježniku SK iz [adresa], pod brojem OU-1167/06-1 od 21.07.2006. godine; da Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.578,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja; da u čl. 2. Ugovora o kreditu bila je ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora; da u čl. 7. istog Ugovora bilo je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku po isplati kredita; da odredba čl. 2 Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, je temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) ništetna; da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07); da odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu o savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; da odredbom čl. 97. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive; da međutim, u konkretnom slučaju ne može se govoriti o lako razumljivosti kad se radi o potpuno neodređenim odredbama; da nadalje, činjenica promjenljivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tuženik određuje jednostrano, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl. 4. ZOO-a, dakle da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povreda odredbe čl. 247. ZOO- a kojim je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci ugovora o kreditu su predmet i cijena, a cijena podrazumijeva kamatu; da s obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne; da budući da kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je tužitelj u obvezi plaćati tuženiku, promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivno je odredbi čl. 269. ZOO-a, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; da odredbom čl. 270. ZOO-a propisano je kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan; da tuženik je mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelju je o promjeni samo dostavio pisanu obavijest, bez da je za takvu promjenu tražio bilo kakvu suglasnost tužitelja; da tuženik osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci i na taj način nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, je u Ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) kao i protivno čl. 322., čl. 247. ZOO-a.

1.2. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine i broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018., te činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredaba prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja kao potrošača, predlaže sudu da primjenom odredaba čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača te odredbi čl. 322. ZOO-a donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 218-50-3579810 od 21.07.2006. godine, sklopljen između tužitelja i tuženika, solemniziran kod javnog bilježnika SK iz [adresa], pod brojem OU-1167/06-1 dana 21.07.2006. godine, u čl. 2., a koji glasi: " … promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.", te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 218-50-3579810 od 21.07.2006. godine, sklopljen između tužitelja i tuženika, solemniziran kod javnog bilježnika SK iz [adresa], pod brojem OU-1167/06-1 dana 21.07.2006. godine, u čl. 7., a koji glasi: ''kredit se otplaćuje … anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća'', te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za CHF (točka I. tužbenog zahtjeva); da nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 19.323,18 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta pa do uplate, sve to u roku od 15 dana (točka II. tužbenog zahtjeva); te da nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana (točka III. tužbenog zahtjeva).

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvo istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

2.1. Dalje tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik navodi da tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika, te da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, no tuženik ističe da u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, te da u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača i da u istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene; a da pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite; te da unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, pri čemu se tuženik poziva na odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP), odnosno identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF; te da također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika; da u konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu, te da tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR; te da obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a; a i da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja; te da slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Tuženik smatra da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva; da metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat, a da pred svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika; te da s obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kao uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost; a nadalje tuženik navodi da promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.

2.2. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-138/19-7 od 8. siječnja 2020. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan, a koje je rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-340/2020-2 od 29. svibnja 2020.

4. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporavajući navode i prigovore tuženika iz odgovora na tužbu, s time da je podneskom od 2. prosinca 2021. precizirao točku II. tužbe, tražeći isplatu iznosa od 19.318,88 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, dalje navodeći da u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen kao u tužbi.

5. Tuženik je ostao kod navoda i prigovora iz odgovora na tužbu.

6. Presudom ovog Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-138/2019-29 od 1. veljače 2022., pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 19.318,88 kn (slovima: devetnaesttisućatristotineosamnaest kuna i osamdesetosam lipa), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine pa do uplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, i to: iznos od 134,60 kuna od 01. veljače 2009., iznos od 146,82 kuna od 01. ožujka 2009., iznos od 134,82 kuna od 01. travnja 2009., iznos od 143,82 kuna od 01. svibnja 2009., iznos od 141,82 kuna od 01. lipnja 2009., iznos od 121,82 kuna od 01. srpnja 2009., iznos od 131,82 kuna od 01. kolovoza 2009., iznos od 131,82 kuna od 01. rujna 2009., iznos od 127,82 kuna od 01. listopada 2009., iznos od 118,82 kuna od 01. studeni 2009., iznos od 134,82 kuna od 01. prosinac 2009., iznos od 136,82 kuna od 01. siječnja 2010., iznos od 160,82 kuna od 01. veljače 2010., iznos od 173,82 kuna od 01. ožujka 2010., iznos od 176,82 kuna od 01. travnja 2010., iznos od 193,82 kuna od 01. svibnja 2010., iznos od 224,82 kuna od 01. lipnja 2010., iznos od 207,82 kuna od 01. srpnja 2010., iznos od 274,82 kuna od 01. kolovoza 2010., iznos od 329,82 kuna od 01. rujna 2010., iznos od 361,82 kuna od 01. listopada 2010., iznos od 289,82 kuna od 01. studenog 2010., iznos od 313,82 kuna od 01. prosinca 2010., iznos od 416,82 kuna od 01. siječnja 2011., iznos od 383,82 kuna od 01. veljače 2011., iznos od 374,82 kuna od 01. ožujka 2011., iznos od 365,82 kuna od 01. travnja 2011., iznos od 363,82 kuna od 01. svibnja 2011., iznos od 476,82 kuna od 01. lipnja 2011., iznos od 486,82 kuna od 01. srpnja 2011., iznos od 575,82 kuna od 01. kolovoza 2011., iznos od 580,82 kuna od 01. rujna 2011., iznos od 501,82 kuna od 01. listopada 2011., iznos od 442,82 kuna od 01. studenog 2011., iznos od 444,82 kuna od 01. prosinca 2011., iznos od 466,82 kuna od 01. siječnja 2012., iznos od 494,82 kuna od 01. veljače 2012., iznos od 496,82 kuna od 01. ožujka 2012., iznos od 489,82 kuna od 01. travnja 2012., iznos od 491,82 kuna od 01. svibnja 2012., iznos od 496,82 kuna od 01. lipnja 2012., iznos od 501,82 kuna od 01. srpnja 2012., iznos od 488,82 kuna od 01. kolovoza 2012., iznos od 483,82 kuna od 01. rujna 2012., iznos od 451,82 kuna od 01. listopada 2012., iznos od 490,82 kuna od 01. studenog 2012., iznos od 496,82 kuna od 01. prosinca 2012., iznos od 481,82 kuna od 01. siječnja 2013., iznos od 486,82 kuna od 01. veljače 2013., iznos od 466,82 kuna od 01. ožujka 2013., iznos od 466,82 kuna od 01. travnja 2013., iznos od 494,82 kuna od 01. svibnja 2013., iznos od 464,82 kuna od 01. lipnja 2013., iznos od 444,82 kuna od 01. srpnja 2013., iznos od 432,82 kuna od 01. kolovoza 2013., sve u roku od 15 dana; te pod točkom II. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 13.219,72 kn (trinaesttisućadvijestodevetnaest kuna i sedamdesetidvije lipe), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana; a pod točkom III. izreke odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadom preostalog troška u iznosu od 1.250,00 kuna.

7. Povodom žalbe tuženika, prednje navedena prvostupanjska presuda ukinuta je rješenjem Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-388/2022-4 od 20. ožujka 2023., te predmet vraćen na ponovno suđenje.

8. Podneskom od 30. prosinca 2024. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev u točci II. i III., tako da s obzirom na stupanje na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj kao i Odluku o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj kojom je euro postao službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj na dan 1. siječnja 2023. godine, u točci II. potražuje isplatu iznosa od 2.564,06 EUR (slovima: dvijetisućepetstotinašezdesetčetiri eura i šest centi), te u točci III. nadoknadu troškova parničnog postupka, a sve za zakonskim zateznim kamatama prema naknadnim izmjenama članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

9. Tužitelj je ostao u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, kako je isti sređen podneskom od 30.12.2024.

10. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda, s time da je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje BK kao i saslušanjem svjedokinje SK.

11. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj 218-50-3579810 od 21.srpnja 2006. (listovi br. 5-7 spisa), Kontrolni ispis unosa korištenja od 24.07.2006. (list br. 8 spisa), Otplatni plan od 24.07.2006. (listovi br. 9-12 spisa), Otplatnu tablicu – kredit informativni obračun od 20.07.2006. (listovi br. 13-15 spisa), Obavijest banke od 02.08.2013. da je kredit otplaćen (list br. 16 spisa), Obavijesti banke o promjenama kamatne stope od 19.11.2007., 15.06.2011. i 15.09.2011. (listovi br. 17-21 spisa), Naloge za uplatu (listovi br. 22-30 spisa), Potvrde o transakcijama (listovi br. 31-59 spisa), Presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13.06.2014 (listovi br. 60-81 spisa), te Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (listovi br. 82-117 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: sudsku praksu (listovi br. 133-147 spisa), Zahtjev za kredit od 19.07.2006. (list br. 148 spisa), Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.07.2006.g. do 30.09.2006.g. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (listovi br. 149- 154 spisa), Pravilnik o obračunu kamata i naknada od 30.11.2005. (listovi br. 154-189), Tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF – prosječne veličine za kvartal (poleđina lista br. 189 spisa) i Često postavljana pitanja i odgovori iz područja zaštite potrošača i tržišnog natjecanja (list br. 190 spisa); po tužiteljici dostavljenu sudsku praksu (listovi br. 195-228; 339-349 spisa); po tuženiku dostavljenu sudsku praksu (listovi br. 238-247; 268-272; 316-332; 394-431 spisa); te u Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo, Natalije Jambrečić, mag.oec., iz Centra poslovnih analiza d.o.o. [adresa], od 23.11.2021. (listovi br. 284- 295 spisa).

11.1. Nadalje je, uz suglasnost stranaka, pročitan iskaz tužitelja sa zapisnika od 26. siječnja 2022.

11.2. Saslušanje svjedokinja BK i SK nije provedeno, budući je, kako je prednje izneseno, tužitelj od dokaznog prijedloga za saslušanje istih odustao. 12. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti osnovanim.

13. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka kreditor dana 21. srpnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-3579810, solemniziran po javnom bilježniku SK iz [adresa] pod posl. brojem: OU-1167/06-1 od 21. srpnja 2006.

14. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužitelju odobren namjenski kredit za kupnju novog vozila, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.578,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, sa redovnom kamatom po kamatnoj stopi od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, sa rokom otplate 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

15. Osnovom prednje iznesenog, nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te valutna klauzula u CHF.

16. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16.1. Prema odredbama članka 59. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

16.2. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16.3. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

16.4. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

18. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

19. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

20. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

21. Tužitelj je saslušan kao stranka iskazao da 2006. godine odlučio se kupiti novo vozilo, i to novu Mazdu, te je iz tog razloga otišao u auto-kuću Mazda, kako bi kupio to vozilo; da prodavač u auto-kući mu je rekao da oni surađuju sa RBA bankom, te da može dobiti kredit samo od te banke, da zatim mu je rekao da se preporuča kredit u francima, a da tužitelj ga je pitao da li može uzeti kredit u kunama, na što mu je odgovorio da ne, nego da može birati i uzeti kredit ili u eurima, ili u francima, te da tužitelj se odlučio uzeti kredit u francima iz razloga jer mu je tako preporučio prodavač u auto-kući, a i tad je bilo javno mijenje da je franak stabilna valuta, a dok je euro bio više "nova valuta"; da nakon toga, nakon što su pripremljeni ugovori išao je kod javne bilježnice koja mu je ukratko pročitala ugovor, te ga je potpisao. Na pitanje svoje punomoćnice da li mu je prodavač objasnio što je promjenjiva kamatna stopa i parametre vezane za izmjenu iste, tužitelj je odgovorio da se ne sjeća. Na pitanje da li je bio upozoren na rizike uzimanja kredita u francima, i da li mu je poznat izraz valuta utočišta, isti je odgovorio da ne, i da mu nije poznati taj izraz. Na daljnje pitanje da li bi da je znao da će rata kredita toliko porasti u francima, uzeo kredit u toj valuti ili npr. u eurima, odgovorio je da je sad nakon svega lako odlučiti, da vjerojatno ne bi uzeo kredit u francima. Na pitanje zamj. punom. tuženika da li je pročitao ugovor prije potpisivanja, odgovorio je da mu je javna bilježnica čitala ugovor, ali da mu je to bilo samo formalnost, te da je dosta brzo čitala i nije tražio dodatna objašnjenja, obzirom da je odlučio kupiti taj auto i da je bilo "ili uzmi ili ostavi". Na pitanje da li je bio svjestan da je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu, odgovorio je da nije, odnosno nije razumio što to točno znači. Na pitanje tko je otplaćivao kredit tužitelj je odgovorio da je on otplaćivao kredit. Na pitanje kad se povisila rata kredita, da li je pisano prigovarao banci, tužitelj je odgovorio da nije.

22. Nesporno je da je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužitelju dao upravo tuženik, a da tužitelj i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imalo stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužitelju na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje ugovorene promjenjivosti kamatne stope, kao ni značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF.

23. Nije sporno da tuženik kao banka može ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali mora takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita (ovdje tužitelju) poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.

24. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

25. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, odnosno čl. 96. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ZZP/07, koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

26. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.

27. Nedvojbeno da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

28. Naime, banka je (ovdje tuženik) i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

29. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

30. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.

31. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.

32. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

33. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

34. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u ovom postupku.

35. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

36. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

37. Iako je u konkretnom slučaju kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu odobren i realiziran za kupnju vozila, radi se o potrošačkom ugovoru, sklopljenom od strane tužitelja kao fizičke osobe. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Stoga se i na predmetni ugovor primjenjuju utvrđenja iz navedene kolektivne parnice za zaštitu prava i interesa potrošača.

38. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

39. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, tuženik je na okolnost svojih navoda da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice promjenjivosti kamatne stope i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, kao dokaz predložio saslušanje svjedokinje BK, zaposlenice tuženika, te saslušanje javnog bilježnika SK u svojstvu svjedoka, a od kojih je dokaznih prijedloga tuženik odustao. Stoga su tvrdnje tuženika da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.

40. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

41. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe iz članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, te iz članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju tuženika, na dan dospijeća anuiteta, nepoštene i time ništetne.

42. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO- a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih primjenom navedenih ništetnih ugovornih odredbi nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

43. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

44. U presudi KKV i KKVD protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

45. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.

46. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedenih ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene). U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.

47. Budući je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima koje je tuženik zaključivao sa korisnicima kredita kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci kreditora, te valutna klauzula u švicarskim francima, nepoštene, te to na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

48. Kako je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepošteno ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i nepoštetno ugovorenoj valutnoj klauzuli.

49. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, mag.oec., utvrđeno je da je tužitelj tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu Ugovorom o kreditu broj 218-50- 3579810 i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita u razdoblju od 31.08.2006. do 31.07.2013. godine više platio iznos od 19.318,88 kuna, a koja je su razlike iskazana i u pojedinačnim mjesečnim iznosima navedenima u danom zaključku iz Nalaza i mišljenja vještaka.

49.1. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, na temelju dokumentacije u spisu i u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja.

49.2. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik prigovara osnovi po kojoj je izračun napravljen. Naime, tuženik nema prigovora na matematički izračun, već se primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka odnose na pravna pitanja, a koja su pitanja raspravljena kako je prednje obrazloženo.

50. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjevi tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valutna klauzula nisu u zastari.

50.1. Nadalje, zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).

50.2. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

51. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

52. Slijedom iznijetog, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHV pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede promjenjive kamatne stope danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

53. Obzirom da je tužba tužitelja podnesena dana 10. travnja 2019., po tuženiku istaknuti prigovor zastare u cijelosti je neosnovan.

54. Shodno iznesenom, osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 19.318,88 kuna, odnosno sada 2.564,06 EUR (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn).

55. Tužitelju na navedeni iznos od 2.564,06 EUR pripada pravo na isplatu zatezne kamate, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa navedenih u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i st. 8. ZOO-a.

56. Na temelju svega navedenoga, tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je usvojen, kako je to odlučeno u točkama I. i II. izreke presude.

57. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23; dalje: Tarifa/23).

57.1. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 9.4.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 2.9.2019. (zaprimljenog kod suda 30.9.2019.) u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 14.10.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 14.9.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 24.9.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 2.12.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 7.1.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 26.1.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 1.2.2022. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife), sastava podneska od 30.7.2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 8.1.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.950,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 487,50 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 165,90 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 72,07 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 72,06 EUR, ukupno 2.747,53 EUR. 57.2. Tužitelju nije priznat traženi trošak sastava podneska od 13.10.2021. kojim je dostavljen dokaz o uplati predujma za vještačenje, jer sud ima pristup podacima o uplatama predujmova za vještačenje, pa dostavljanje dokaza sudu o istom nije bilo potrebno, a niti je to od tužitelja traženo. Nadalje, tužitelju nisu priznati traženi troškovi kilometrine ([adresa]) te izbivanja iz pisarnice za rasprave od 14.10.2019., 24.9.2021., 26.1.2022. i 8.1.2025., iz razloga što su punomoćnici tužitelja imali mogućnost angažirati zamjenu iz redova odvjetnika iz mjesta sjedišta ovog suda u [adresa].

57.3. Shodno prednje iznesenom, naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.747,53 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

Čakovec, 13. veljače 2025.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku