Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2530/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, po sutkinji tog suda Sabini Dugonjić, u pravnoj stvari tužitelja UI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jure Grbavcu, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko upravni odjel, OIB 96423371665, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2144/2020 od 20. travnja 2022., dana 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2144/2020 od 20. travnja 2022. u pobijanom dosuđujućem dijelu izreke pod točkom I. i dosuđujućem dijelu izreke pod točkom II.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete za mjesec lipanj 2019. iznos od 774,67 €[1] /5.836,72 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2019. do isplate, dok je za više traženo na ime naknade štete u iznosu od 13,86 €/104,45 kn, zahtjev odbijen kao neosnovan. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.172,94 €/8.837,50 zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 20. travnja 2022. do isplate, dok za više traženo na ime troškova postupka u iznosu od 373,28 eura/2.812,50 kn, zahtjev je odbijen kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 774,67 € /5.836,72 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao vlasnika stana u [adresa], na adresi [adresa], ukupne korisne površine 72,64 m2 smještenog na prvom katu zgrade položene na č. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao isplate razlike između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne cijene najma stana u [adresa], a tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da trpi štetu za mjesec veljaču 2020., jer nije bio u mogućnosti slobodno ugovoriti najamninu za stan čiji je vlasnik, čime smatra da je ograničen u izvršavanju svojih vlasničkih prava.

5. Budući da se tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 774,67 €/5.836,72 kn, valja istaknuti da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, na koji se primjenjuju odredbe čl. 457. do 467. ZPP. U smislu odredbe čl. 458. ZPP, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1. ZPP). Stoga ovaj sud nije cijenio žalbene navode koji svojim sadržajem odgovaraju žalbenim razlozima relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako to proizlazi iz žalbe.

6. U prvostupanjskom postupku nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP.

7. Isto tako, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi te se može ispitati, a niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje žalitelj.

8. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i 220., valja reći da sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, u sporovima male vrijednosti prvostupanjska presuda se ne može pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP. Stoga, sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, niti žalbeni navodi koji se odnose na tužiteljevu vlastitu ocjenu dokaza nisu mogli biti predmet razmatranja u žalbenom postupku.

9. Tuženik u žalbi ističe da je istaknuo prigovor postojanja negativne procesne pretpostavke za vođenje ovog postupka iz razloga što se uz tužbu priloženi zahtjev za mirno rješenje spora od 18. ožujka 2014. odnosi na tražbinu iz ožujka 2009. u iznosu od 5.000,00 kuna umanjenom za iznos zaštićene najamnine, dok se tužbeni zahtjev odnosi na tražbinu iz lipnja 2019. pa da podneseni zahtjev za mirno rješenje spora ne korespondira s podnesenom tužbom u vidu identiteta spora i da je, pravilnom primjenom odredbe čl. 186. a st. 6. ZPP-a, tužbu valjalo odbaciti. Međutim, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud otklonio prigovor nedostatka procesne pretpostavke za podnošenje tužbe jer je tužitelj u spis predmeta priložio zahtjev kojeg je prije parnice uputio tuženiku i kojim je tražio isplatu jedne mjesečne najamnine i svih budućih najamnina (dakle, sve dok povreda ne prestane). Okolnost, da se zbog proteka vremena visina tržišne najamnine povećala, a posljedično tomu i visina tužbenog zahtjeva, ne nameće tužitelju potrebu podnošenja novog zahtjeva za mirno rješenje spora. Naime, radi se o činjenično i pravno istoj vrsti zahtjeva, koji se veže na već ranije podnesen zahtjev u smislu odredbe članka 186. a. ZPP-a (tako i Vrhovni sud RH u odluci Revr-140/10 od 9. studenog 2011.).

10. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi;

- da je tužitelj vlasnik stana u [adresa], na adresi [adresa], ukupne korisne površine 72,64 m2 smještenog na prvom katu zgrade položene na č. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- da je Općinski sud u Splitu pravomoćnom presudom pod poslovnim brojem P-4759/09. (Gžnaj-6/12. od 5. prosinca 2012.) naložio ovdje tužitelju, kao vlasniku predmetnog stana, sklapanje ugovora o najmu stana sa TI kao najmoprimcem koji je dužan plaćati najamninu u iznosu od 160,59 kuna;

- da se tužitelj prije pokretanja ovog parničnog postupka obratio tuženiku zahtjevom za mirno rješenje spora od 18. ožujka 2014., kojim se traži isplata iznosa od 5.000,00 kuna umanjenog za iznos zaštićene najamnine (4.839,41 kuna mjesečno), i to od ožujka 2009. pa ubuduće, što predstavlja razliku između tržišne najamnine za taj stan i iznosa kojeg mu trebaju plaćati TI pa predlaže da mu

Republika Hrvatska plati te iznose;

- da je visina tržišne najamnine, sukladno podacima Porezne uprave, mišljenja agencije, dostavljenih ugovora o najmu stana, odnosno aritmetička sredina svih dostavljenih dokaza za stan na predmetnoj ili sličnoj lokaciji 11,00 eura/m[2] , 2

- da bi iznos tržišne najamnine za predmetni stan bio 799,04 eura (72,64 m x 11,00 eura) mjesečno u utuženom razdoblju (oko 6.020,37 kuna),

- da navedeni iznos treba umanjiti za iznos zaštićene najamnine od 183,65 kuna koji plaća TI pa se dolazi do iznosa od 5.836,72 kn/774,67 €.

11. Stoga, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik odgovoran što tužitelj za predmetni stan ne može ostvariti tržišnu najamninu jer je kao zakonodavac, Zakonom o najmu stanova (Narodne novine, broj 91/96 i 48/98 u daljnjem tekstu: ZNS), vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, nametnuo prekomjeran teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimca, što predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, a isto je protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je ratificirana 5. studenog 1997. kao i odredbama čl. 48. st. 1. uz ograničenja prema čl. 50. st. 1. Ustava Republike Hrvatske. Time da je na temelju čl. 1045. st. 1., kao i čl. 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18 - dalje: ZOO) nastao izvanugovorni odnos odgovornosti za štetu.

12. Nadalje, sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je zauzeo pravilno pravno shvaćanje da je tuženik odgovoran za štetu koju tužitelj trpi i u visini koju je pravilno utvrdio. Neosnovano tuženik smatra da tužitelj ničim nije opravdao tako visoko postavljeni iznos tržišne najamnine koji je navodno mogao ostvariti u spornom razdoblju i da je predmetni stan mogao iznajmljivati po tržišnim uvjetima.

13. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2364/16 od 18. prosinca 2019. vlasnici stanova imaju pravo na naknadu te kako se ona u ovakvim slučajevima dosuđuje prema punoj, tržišnoj vrijednosti najamnine. Pri tom, vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.

14. Takav stav proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Rev-106/2024 od 12. lipnja 2024. gdje je istaknuto da pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način, za pretežni broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Pri tome vlasnici su postupkom tuženika već trideset godina u situaciji da ne mogu potpuno koristiti ili ubirati plodove svoje stvari, dakle, ne radi se o kratkom periodu vremenu u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluju u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Pri tome, cijelo to vrijeme, koje skoro pa predstavlja polovicu ljudskog vijeka, tuženik nije rješavao problem, već je reagirala tek nakon donošenja presuda ESLJP. Osim toga, kategorija tržišne cijene je prilično egzaktna te se visina štete vlasnicima može utvrditi na jasan i transparentan način, a takav način utvrđivanja štete, vlasnicima omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom što je i ustavna funkcija Vrhovnog suda.

15. U žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud zanemario istaknuti prigovor zastare samog prava na naknadu štete. Smatra da se ne može prihvatiti zaključak da je tužitelj za štetnika i opseg štete doznao donošenjem presude Županijskog suda u Splitu broj: Gžnaj-6/12 od 5. prosinca 2012. kojom je postala pravomoćna presuda Općinskog suda u Splitu brojem P-4759/09, a kojom je nadomješten ugovor o najmu stanu između njega kao najmodavca i TI kao zaštićenog najmoprimca te utvrđen iznos zaštićene najamnine u iznosu od 160,59 kn. Navodi da je tužitelj za štetu i štetnika doznao već stupanjem na snagu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je odnosu na Republiku Hrvatsku stupila je na snagu 5. studenoga 1997. pa je protekao petogodišnji rok i zastarjelo samo pravo u smislu odredbe čl. 227. ZOO-a.

16. Međutim, takvi žalbeni navodi su neosnovani. Naime, predmetna tražbina tužitelja odnosi se na naknadu štete (u visini razlike tržišne i zaštićene mjesečne najamnine koja dospijeva mjesečno) pa je pravilno prvostupanjski sud, pozivom na odredbu iz čl. 230. st. 1., čl. 215. st.1 i čl. 1086. ZOO-a, obrazložio da tražbina tužitelja nije zastarjela. Zastara prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo.

17. Naime, valja reći da nije sporno da je Zakonom o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1, 4, 6, 7, 11 uz Konvenciju (Narodne novine MU broj 18/97., 6/99. i 8/99.) u primjeni navedena Konvencija pa bi tužitelj zbog prekomjernog miješanja u vlasništvo tužitelja pod određenim pretpostavkama mogao ostvariti od tužene naknadu zbog izmakle koristi jer je tužena prema odredbama Zakona o najmu stanova (Narodne novine, broj 91/06.) i Uredbom Vlade Republike Hrvatske o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (Narodne novine, broj 40/97. i 117/05.) djelovala na štetu tužitelja, ali rok za podnošenje tužbe ne može se računati od primjene Konvencije.

18. Pri tome, valja naglasiti da posebnu važnost u konkretnom slučaju ima presuda ESLJP u predmetu Statileo protiv RH u kojoj je utvrđen nerazmjeran i prekomjeran teret nametnut vlasnicima stanova koji je posljedica primjene sustava kontrole najamnine i proizlazi iz samog nacionalnog zakonodavstva (Statileo protiv Hrvatske, br. 12027/10, stavak 165., 10. srpnja 2014.).

19. Stoga, do donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno) i njome uzrokovane promjene pravnih stajališta sudova u Republici Hrvatskoj, vlasnici stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci nisu imali na raspolaganju efikasno pravno sredstvo kojim bi na teret države ostvarili pravo na naknadu štete uzrokovane zakonom propisanim ograničenjem visine mjesečne (zaštićene) najamnine koja pripada vlasnicima, jer su uz prevladavajuću sudsku praksu mogli predvidjeti negativan ishod sudskog postupka pokrenutog protiv države radi naknade za zakonom propisano ograničenje prava vlasništva.

20. Međutim, nakon što je Vrhovni sud u odluci broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. prihvatio stajališta ESLJP-a iznesena u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno) i izrazio pravno shvaćanje da "zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu", odnosno da "Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu", vlasnici su mogli pokrenuti parnične postupke radi naknade štete protiv Republike Hrvatske, ovaj put s predvidivim ishodom postupka.

21. Stoga se vlasnicima stanova, u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare, ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske (navedeno) odnosno prije promjene pravnog stajalište Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva, a isto tako, vlasnicima stanova ne može se staviti na teret niti činjenica da su ih, pokrenuli prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018., a nakon odluke Statileo protiv Hrvatske.

22. Stoga iz odluke Ustavnog suda broj U-III-3482/21 od 3. listopada 2023. proizlazi da je potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta, razvoj sudske prakse dosegnuo takav (dovoljan) stupanj pravne sigurnosti da bi se moglo smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse odnosno da se tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a kojim je Vrhovni sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle od 19. lipnja 2019., sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare propisani odredbom čl. 230. st.1. ZOO.

23. Slijedom navedenog, kako je tužba u konkretnom slučaju podnesena 25. lipnja 2020., to je prigovor zastare izjavljen po tuženiku ocijenjen kao neosnovan.

24. Nadalje, žalitelj neosnovano ističe da prvostupanjski sud nije dao razloge radi kojih smatra neosnovanim tuženikov prigovor doprinosa vlastitoj šteti jer je mogao raskinuti ugovor o najmu s najmoprimcem i naplatiti mu tržišni najam pa da mu zbog toga ne pripada pravo na naknadu. Naprotiv, prvostupanjski je sud valjano otklonio i obrazložio navedeni prigovor jer je država nametnula taj odnos tužitelju i tako mu prouzročila štetu prekomjernim ograničenjem vlasništva pa ju je dužna i nadoknaditi.

25. Također, niti žalbeni navodi da se potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za obveze plaćanja propisanih poreza i prireza nisu osnovani jer se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu radi naknade štete, a ne isplati najamnine, dok ostale žalbene navode koji u svojoj naravi predstavljaju žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud nije razmatrao (čl. 476. st. 1. ZPP).

26. Odluka o troškovima postupka pravilna je po osnovi i visini te sukladna odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, time da žalitelj odluci o parničnom trošku određeno niti ne prigovara.

27. Stoga je valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu temeljem odredbe iz čl. 368. st. 1 ZPP-a, potvrditi u pobijanom dosuđujućem dijelu izreke pod točkom I. i II. kao zakonitu i pravilnu te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

28. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove odluke.

U Zagrebu, 13. veljače 2025.

Sutkinja:

Sabina Dugonjić