REPUBLIKA HRVATSKA

P-2135/2024

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J. F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

N A  T E M E L J U  P R I Z N A N J A

I

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari tužitelja TG- TRANS-prijevoz i logistika d.o.o., OIB 29229403009, Zagreb, Milivoja Matošeca 3, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Ćutuk, odvjetnik iz Zagreba, Roberta Frangeša Mihanovića 3, protiv tuženika ŽARKO TRANSPORTI d.o.o., OIB 55431745446, Ravninsko, Ravninsko 69, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Zubić, odvjetnik iz Krapine, Zagrebačka c. 43, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 30. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 13. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 199,42 eura sa zateznim kamatama koje teku od 17. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 4.411,90 eura sa zateznim kamatama koje teku od 17. siječnja 2024. do isplate, kao neosnovan.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.674,00 eura, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 513,96 eura u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 236,04 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. listopada 2024. podnio tužbu radi naknade štete u iznosu od 4.611,32 eura. U tužbi je naveo da je društvo Končar-Elektronika i informatika d.o.o. naručilo od dobavljača Advantech Europe B.V. elektroničku robu težine 19 kg u vrijednosti od 4.611,32 eura, a koju se kupac obvezao preuzeti na adresi utovara u Nizozemskoj. Organizaciju prijevoza robe za kupca obavljao je tužitelj koji je ugovorio prijevoz s tuženikom. Roba koju je tuženik preuzeo na prijevoz je nestala iz prijevoznog sredstva prijevoznika. Društvo Končar-Elektronika i informatika d.o.o. je za nestalu robu potraživalo od tuženika naknadu štete u iznosu od 4.611,32 eura, koji iznos je tužitelj i platio 17. siječnja 2024. Navodi da prijevoznik odgovara za nestanak robe, pa i za štetu nastalu krađom robe.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo kako priznaje činjenicu sklapanja ugovora o prijevozu, da je tužitelj organizirao prijevoz za kupca, da je tuženik preuzeo robu na prijevoz i da je roba nestala iz vozila tuženika prilikom prijevoza. Navodi da je tuženikova odgovornost za štetu ograničena sukladno Konvenciji o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom. Poziva se na odredbu čl. 23. st. 3. te konvencije i navodi da je njome određeno kako naknada štete ne može prijeći iznos od 25 franaka po kilogramu nedostajuće bruto težine. Pod frankom se podrazumijeva zlatni franak, težine 10/31 grama finoće 0,900. Po protokolu od 28. prosinca 1980. naknada štete ne može prijeći iznos od 8,33 SDR po kilogramu bruto težine. Navodi da vrijednost 1 SDR iznosi 1,26 eura. Težina robe iznosi 19 kg pa odgovornost tuženika iznosi 199,42 eura. Priznaje tužbeni zahtjev u iznosu od 199,42 eura.

3. Tužitelj je u tijeku postupka naveo da se na odnos stranaka kao opći propis primjenjuje Zakon o obveznim odnosima. Navodi i da prema odredbama CMR-a nema ograničenja odgovornosti ako je šteta nastala namjerno ili krajnjom nepažnjom. Poziva se na odredbu čl. 29. st. 1. CMR-a. Navodi da tuženiku nije ukradeno vozilo, već mu je s navedenog vozila nestala roba koju je preuzeo na prijevoz od dobavljača. Tuženik je tom prilikom u istom vozilu prevozio i drugu robu te je tuženik osim predmetne robe prijavio i nestanak druge robe koja se nalazila u vozilu. Navodi da tuženik ne zna niti točan datum gubitka robe, što samo za sebe govori da je postupao s krajnjom nepažnjom te da nije poduzimao druge potrebne radnje kao što su parkiranje vozila na osvijetljenom mjestu tijekom prekida putovanja zbog odmora vozača. Navodi da se ne zna tko je ukrao robu i kako je ukradena, ne zna se je li ju ukrao vozač ili treća osoba. Navodi i to da se radi o vrijednoj informatičkoj robi te se visina štete ne može utvrđivati prema kilogramima, već se šteta po kilogramu može odnositi samo na rasuti teret.

4. Tuženik je tijekom postupka naveo da se radi o vozilu s prikolicom dugačkom 28 metara te u Njemačkoj postoje namjenska parkirališta gdje se takva vozila moraju zaustaviti radi korištenja obvezne pauze.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao račun (list 4, 21-24 spisa), nalog/ugovor za prijevoz (list 5 spisa), e-mail korespondenciju (list 6 spisa), teretni list (list 7 spisa), terećenje (list 9 spisa), potvrdu Privredne banke Zagreb d.d. (list 10 spisa), potvrdu o podnošenju prijave (list 25-27 spisa).

6. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete zbog gubitka robe prilikom prijevoza.

8. U postupku nije sporno da su tužitelj kao naručitelj i tuženik kao prijevoznik sklopili ugovor o prijevozu na temelju kojeg je tuženik za tužitelja u listopadu 2023. godine obavljao prijevoz elektroničke robe u sedam kutija, ukupne težine 19 kg. Nije sporno da je mjesto utovara robe Nizozemska, a odredište je bila Hrvatska i da je tuženik obavljao prijevoz svojim kamionom s prikolicom registracijske oznake [registarska oznaka]/ [registarska oznaka]. Nije sporno da je kupac robe Končar-Elektronika i informatika d.o.o., a dobavljač je Advantech Europe B.V., sa sjedištem u [adresa].

9. Nije sporno da je tržišna vrijednost robe koju je tuženik prevozio za tuženika 4.611,32 eura.

10. Nije sporno da je predmetna roba za vrijeme obavljanja prijevoza nestala iz kamiona tuženika.

11. Nije sporno da je tužitelj kao organizator prijevoza nadoknadio kupcu te robe štetu u iznosu od 4.611,32 eura uplatom tog iznosa kupcu 17. siječnja 2024.

12. Da ove činjenice nisu sporne proizlazi iz navoda stranaka. Tužitelj je ove činjenice naveo u tužbi, a tuženik ih je priznao u odgovoru na tužbu.

13. Sporno je je li do gubitka robe došlo namjerom ili krajnjom nepažnjom tuženika te do kojeg iznosa tuženik odgovara za štetu.

14. S obzirom na to da se prijevoz odnosi na relaciju u kojoj se mjesto utovara i odredišno mjesto nalaze u dvije različite zemlje (Hrvatska i Švedska), obje ugovornice Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR (“Narodne novine – međunarodni ugovori" broj: 1/92 – dalje: CMR) to se u ovom postupku na pravni odnos stranaka uz odredbe ugovora o prijevozu primjenjuje CMR.

15. Prema odredbi čl. 17. st. 1. CMR-a prijevoznik je odgovoran za potpun ili djelomičan gubitak robe i za oštećenje iste koje nastupi od vremena preuzimanja robe do vremena isporuke, kao i za ma kakvo zakašnjenje u isporuci.

16. Odredbom čl. 23. st. 1. CMR-a određeno je da kad, po odredbama ove Konvencije, prijevoznik odgovara za naknadu za potpun ili djelomičan gubitak robe, ta naknada ima se obračunati po vrijednosti robe u vrijeme i u mjestu u kome je roba bila primljena za prijevoz.

17. Protokolom uz Konvenciju o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom („Narodne novine“ broj: 6/16) izmijenjena je odredba čl. 23. st. 3. CMR-a i dodani su stavci 7., 8. i 9.

18. Odredbom čl. 23. st. 3. CMR-a, kako je izmijenjena čl. 2. Protokola, određeno je da naknada, međutim, ne smije biti viša od 8,33 obračunske jedinice po kilogramu bruto težine.

19. Odredbom čl. 23. st. 7. CMR-a određeno je da obračunska jedinica koja se spominje u ovoj Konvenciji je posebno pravo vučenja kako ga je odredio Međunarodni monetarni fond. Iznos spomenut u stavku 3. ovoga članka preračunava se u nacionalnu valutu države suda kojemu je predmet povjeren, na temelju vrijednosti te valute na datum presude ili na datum dogovoren između stranaka. Vrijednost nacionalne valute države koja je članica Međunarodnog monetarnog fonda, s obzirom na posebno pravo vučenja, izračunava se u skladu s metodom izračuna koju primjenjuje Međunarodni monetarni fond, a koja vrijedi na taj datum za njegove poslove i transakcije. Vrijednost nacionalne valute države koja nije članica Međunarodnog monetarnog fonda, s obzirom na posebno pravo vučenja, izračunava se na način koji utvrdi ta država.

20. Odredbom čl. 29. st. 1. CMR-a određeno je da prijevoznik neće imati pravo koristiti se odredbama ove glave koje isključuju ili ograničavaju njegovu odgovornost ili koje prebacuju dužnost dokazivanja ako je šteta prouzrokovana njegovim namjernim neispravnim postupkom ili takvim propustima s njegove strane koja se po postupku nadležnog suda smatra zlonamjernom.

21. Prema odredbi čl. 29. st. 2. CMR-a ista će se odredba primjenjivati ako je voljni neispravan postupak ili propust učinjen od strane predstavnika ili službenika prijevoznika ili ma kojih drugih osoba čijim se uslugama on koristio za izvršenje prijevoza, kad su takvi predstavnici, službenici ili osobe postupile u okviru svoje službe. Dalje, u takvom slučaju ti predstavnici, službenici ili druge osobe neće imati pravo da se koriste u pogledu njihove osobne odgovornosti, odredbama ove glave spomenutim u stavku 1.

22. Prema odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) krajnja nepažnja se smatra zlonamjernim postupanjem u smislu odredbe čl. 29. st. 1. CMR-a, što proizlazi iz odredbe čl. 345. st. 4. ZOO-a prema kojoj je postupanje s krajnjom nepažnjom po učincima izjednačeno s postupanjem s namjerom.

23. Međutim, prema odredbi čl. 1045. st. 2. ZOO-a predmnjeva se samo obična nepažnja, što znači da je krajnju nepažnju potrebno dokazati. Tužitelj je dužan dokazati činjenicu da je tuženik postupak s krajnjom nepažnjom ili namjerom.

24. Tuženik ne osporava svoju odgovornost za štetu, ali navodi da je ona ograničena do iznosa od 8,33 posebnih prava vučenja po kilogramu težine izgubljene robe. Nesporno je da je težina robe 19 kg, što i tužitelj navodi u točki I. tužbe, pa to iznosi ukupno 158,27 posebnih prava vučenja. Tuženik navodi da jedno posebno pravo vučenja iznosi 1,26 eura pa je priznao tužbeni zahtjev u iznosu od 199,42 eura. Kako je u tom dijelu tuženik priznao tužbeni zahtjev, sud donio presudu na temelju priznanja (točka I. izreke ove presude).

25. Nesporno je da je roba otuđena iz prikolice kamiona, ali to samo po sebi nije dovoljno za zaključak da se radi o krajnjoj nepažnji ili namjeri. Tužitelj nije predložio saslušanje vozača ili drugih osoba koje su sudjelovale u konkretnom prijevozu.

26. Iz potvrde o podnošenju prijave Policijske uprave Aachen proizlazi da je 11. listopada 2023. toj policijskoj upravi podnesena prijava o krađi robe s kamiona. U potvrdi je navedeno da su oštećenici Advantech Europe B.V. i Dell Product C.o. Syncreon technology. Iz potvrde proizlazi kako se prijava odnosi na kazneno djelo osobito teškog slučaja krađe iz čl. 243. st. 1. Kaznenog zakona, da je vrijeme događaja između 10. listopada 2023. u 17.00 sati i 11. listopada 2023. u 9.00 sati, da je mjesto događaja Alsdorf, Mariadorf, gradska regija Aachen, August-Schmidt-Straße 1, AG Aachen, da su prema kaznenoj prijavi otuđeni sljedeći predmeti: elektronički artikli, računalni hardware 677 kg, elektronički uređaji, elektronički dijelovi 19 kg, te da je prema kaznenoj prijavi oštećen kamion registracijske oznake [registarska oznaka].

27. Iz navedene potvrde proizlazi kako je tuženikovo vozilo bilo parkirano u naseljenom mjestu Alsdorf te je navedena i ulica u kojoj je vozilo bilo parkirano, August- Schmidt-Straße 1. Stoga, mjesto na kojem je vozilo parkirano ne predstavlja krajnju nepažnju tuženika jer se radi o ulici u naseljenom mjestu te se takvo parkiranje ne može podvesti pod krajnju nepažnju.

28. Nadalje, niti okolnost što je u prijavi navedeno kako je do krađe došlo između 10. listopada 2023. u 17.00 sati i 11. listopada 2023. u 9.00 sati, odnosno kako to tvrdi tužitelj da tuženik ne zna je li do krađe došlo 10. ili 11. listopada, ne predstavlja krajnju nepažnju. Očito je da je vozač tuženika koristio odmor preko noći s obzirom na to da se prijevoz obavljao iz Nizozemske u Hrvatsku te nije niti logično da cijelu noć obilazi kamion te da zna točan sat i minutu krađe, već je očigledno primijetio krađu ujutro kada je došao do vozila radi nastavka putovanja. Nadalje, iz prijave proizlazi kako vozilo nije bilo dugotrajno parkirano na istom mjestu. Iz teretnog lista proizlazi kako je tuženik preuzeo robu na prijevoz u Nizozemskoj 10. listopada 2023. Prema tome, vozilo je bilo parkirano jednu noć, očito radi korištenja noćnog odmora vozača te takvo parkiranje vozila ne predstavlja krajnju nepažnju.

29. Nadalje, u potvrdi o prijavi je navedeno da je kamion oštećen u predmetnom događaju pa se očito radi o nasilnom ulasku u kamion, a ne o situaciji da bi kamion bio ostavljen otvoren preko noći.

30. Niti okolnost što je iz vozila istom prilikom ukradena i druga elektronička roba ukupne težine 677 kg ne znači da je tuženik postupao s krajnjom nepažnjom. Sva ta roba nalazila se u prikolici kamiona te okolnost što je iz prikolice ukradena i tužiteljeva roba i neka druga roba koja je bila u kamionu nije činjenica iz koje bi se moglo zaključiti kako se radi o krajnjoj nepažnji.

31. Sud je odbio tužiteljev prijedlog da se od Policijske uprave Aachen zatraži dostava njihovog spisa povodom prijave o krađi predmetne robe sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a jer nije bio važan za odluku. Tužitelj niti ne iznosi činjenicu sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a da bi bila donesena pravomoćna presuda povodom kaznene prijave kojom bi netko bio oglašen krivim za neko kazneno djelo. Iz spisa policije ne bi se moglo na razini izvjesnosti utvrditi postupanje s krajnjom nepažnjom ili namjerom, a bez da je donesena bilo kakva presuda za prijavljeno kazneno djelo. Eventualne bilješke o saslušanju osoba od strane policije ne bi bile važne za odluku s obzirom na to da tužitelj nije predložio njihovo saslušanje u ovom postupku. Također, tužitelj nije predložio saslušanje kao svjedoka niti jedne osobe koja je sudjelovala u prijevozu, niti vozača, niti eventualnog suvozača, te se, pribavljanjem spisa policije, uzimajući u obzir i sadržaj potvrde o podnesenoj prijavi iz koje je vidljivo da je vozilo bilo parkirano u ulici u naseljenom mjestu, ne bi moglo utvrditi da je tuženik postupao s krajnjom nepažnjom. Tužitelj navodi da bi iz spisa policije bilo vidljivo je li pokrenut kakav daljnji postupak u vezi prijavljenog nestanka robe. Međutim, dokazi se ne izvodi radi toga da stranke na temelju dokaza po prvi puta saznaju za neku novu činjenicu, odnosno parnični postupak nije istražni postupak. Dokazi se izvode radi utvrđivanja određeno iznesenih činjenica. Nadalje, sama činjenica je li pokrenut neki daljnji postupak ne bi sama po sebi imala značaj za ocjenu radi li se o krajnjoj nepažnji. Ponovno se ističe da tužitelj niti ne iznosi činjenicu da je donesena pravomoćna presuda kojom bi netko bio oglašen krivim za kazneno djelo krađe (primjerice tuženikov vozač).

32. Sud je odbio tužiteljev prijedlog za saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja LI sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a jer nije bio važan za odluku. Tužitelj je ovaj dokaz predložio radi utvrđivanja činjenice da su tužitelj i tuženik ugovorili cijenu prijevoza u iznosu od 100,00 eura uvećano za PDV. Tužitelj tvrdi da iz toga proizlazi kako je tužitelj morao imati i robu drugih naručitelja u kamionu. Međutim, je li tuženik prevozio i robu drugih dobavljača nije odlučna činjenica iz koje bi se moglo zaključivati o postojanju krajnje nepažnje tuženika. Osim toga, saslušanje tužitelj na ovu okolnost nije potrebno jer je u nalogu za prijevoz navedeno kako je ugovorena cijena 100,00 eura uvećano za PDV. Prema tome, ugovorena cijena vidljiva je iz ugovora u spisu te nije potrebno saslušavati tužitelja o tome.

33. Sud je odbio tužiteljev prijedlog da se tuženika pozove dostaviti podatak za koga je prevozio tu drugu ukradenu robu težine 677 kg, kao i je li sklopio ugovor o osiguranju za robu te da se od društva Wiener osiguranje Vienna Insurance Group zatraži podatak je li tuženik kod njega osigurao robu, jer se ovim dokazima ne bi utvrđivale odlučne činjenice. Okolnosti za kojeg drugog naručitelja je tuženik prevozio drugu robu koja je ukradena, te je li sklopio ugovor o osiguranju nije od bilo kakvog utjecaja na zaključak je li do krađe robe iz prikolice kamiona došlo zbog krajnje nepažnje ili namjere tuženika.

34. Kako tuženik nije postupao s krajnjom nepažnjom ili namjerom u smislu odredbe čl. 29. st. 1. i 2. CMR-a to je njegova odgovornost za štetu ograničena sukladno odredbi čl. 23. st. 3. CMR-a na maksimalni iznos od 8,33 posebnih prava vučenja po kilogramu izgubljene robe. Pogrešno tužitelj smatra da se primjenjuje odredba čl. 671. st. 1. ZOO-a. Na odnos između stranaka primjenjuje se CMR, kako je prethodno već obrazloženo. Odredbe ZOO-a primjenjuju se samo podredno, isključivo na ona pitanja koja nisu uređena CMR-om. Pitanje maksimalnog iznosa štete do kojeg prijevoznik odgovara jest uređeno CMR-om te se u tom dijelu primjenjuje CMR. Pogrešno tužitelj smatra da se odredba o ograničenju odgovornosti za štetu na maksimalni iznos od 8,33 posebnih prava vučenja odnosi samo na robu u rasutom stanju, a ne i na informatičku i elektroničku robu jer to ne proizlazi iz niti jedne odredbe CMR-a. CMR ne propisuje niti jednu iznimku za bilo koju vrstu robe koja bi bila izuzeta od ograničenja iz čl. 23. st. 3. CMR-a.

35. Tužitelj je tijekom postupka naveo kako osporava tuženikove tvrdnje da jedno posebno pravo vučenja iznosi 1,26 eura. Pri tome tužitelj nije sam iznio koliko je onda omjer vrijednosti između posebnih prava vučenja i eura.

36. Međutim, radi se o javno dostupnim podacima, odnosno činjenici koja je svakome dostupna na internetskim stranicama Međunarodnog monetarnog fonda, jednako kao što su, primjerice, podaci o tečajevima novčanih valuta javno dostupni na stranicama Hrvatske narodne banke pa ih ne treba dokazivati. Posebno pravo vučenja je međunarodna valuta koju je stvorio Međunarodni monetarni fond (MMF) te on na svojim internetskim stranicama ima javno dostupne podatke o tečajevima valuta u odnosu na posebno pravo vučenja. Prema odredbi čl. 23. st. 7. CMR-a visina štete se određuje prema cijenama u vrijeme donošenja presude, odnosno to znači u trenutku zaključenja glavne rasprave jer je to posljednji trenutak u kojem se mogu iznositi činjenice te se pravomoćnost presude odnosi na trenutak zaključenja glavne rasprave. Prema javno dostupnim podacima Međunarodnog monetarnog fonda na dan 30. siječnja 2025., kao dana zaključenja glavne rasprave, tečaj je bio jedno posebno pravo vučenja jednako 1,254780 eura (što se zaokružuje na 1,25 eura). Dakle, čak i manje od 1,26 eura koliko je tvrdio tuženik.

37. Stoga, maksimalni iznos štete do kojeg tuženik odgovara je 8,33 posebnih prava vučenja x 19 kg x 1,25 eura, što ukupno iznosi 197,84 eura. Tuženik je priznao tužbeni zahtjev za iznos od 199,42 eura sa kamatama pa je time u cijelosti pokrivena šteta za koju tuženik odgovara. Stoga, tužbeni zahtjev je u preostalom dijelu neosnovan.

38. Tuženik je uspio u parnici u omjeru od 95,67%, a tužitelj u omjeru od 4,33% pa je sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelj dužan nadoknaditi tuženiku parnične troškove u omjeru od 91,37%. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tuženiku uzeti su u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 – dalje: Tarifa).

39. Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, podneska od 14. siječnja 2025. u iznosu od 50,00 eura prema Tbr. 8. t. 4. Tarife, zastupanja na ročištu od 30. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, ukupno 450,00 eura. Tuženiku je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 112,50 eura pa ukupni priznati troškovi iznose 562,50 eura, što u omjeru od 91,37% iznosi 513,96 eura.

Zagreb, 13. veljače 2025.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku. Presuda na temelju priznanja (točka I. izreke ove presude) može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a ili zbog toga što je izjava o priznanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. toga Zakona.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku