Poslovni broj: Usž-3560/2023-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Sanje Štefan, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Hotel Medena d.d., Seget Donji, OIB: 15293296133, kojeg zastupa opunomoćenik Nenad Banovac, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Balić i Nenad Banovac, Split, Biokovska 8, OIB: 91277680926, protiv tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju, Zagreb, Ivana Lučića 6, OIB: 38083028711, radi utvrđivanja nekretnina procijenjenih u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća "Medena", Seget Donji, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 Us I-2365/2021-10 od 3. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Hotel Medena d.d., Seget Donji i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 Us I-2365/2021-10 od 3. ožujka 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 13 Us I-2365/2021-10 od 3. ožujka 2023. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju, klasa: 943-01/18-02/79, urbroj: 360-04-03/05-2021-8 od 13. svibnja 2021. i vraćanje predmeta na ponovni postupak, te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da se predmetni spor vodi s obzirom da je između stranaka sporna površina izvorne kč. br. [katastarska čestica], koja je procijenjena u vrijednost društvenog kapitala prilikom pretvorbe tuženika, jer tuženik tvrdi da je predmetna čestica procijenjena samo u dijelu, to jest u površini od 45.000 m[2] , a tužitelj tvrdi da je ista procijenjena u cijeloj svojoj površini od 101.606 m , odnosno podredno barem u dijelu od 55.000 m . Pobijana presuda donesena je u ponovnom postupku pred prvostupanjskim sudom, no međutim jasni, valjani i konkretni dokazi na koje se tuženik poziva i na kojima brani svoju osporavanu odluku, a koje je prvostupanjski sud u osporavanoj odluci prihvatio i na kojima počiva cjelokupno obrazloženje presude, svodi se na dva pasusa presude. Naime, tužbeni zahtjev je odbijen iz dva razloga, i to jer je u spisu pretvorbe priložen popis nekretnina koje je procijenilo poduzeće, te je u istom evidentirana kč. br. [katastarska čestica], kao procijenjena u površini od 45.000 m[2] od ukupne površine od 101.660 m , kao i da je na tom popisu navedena ukupna procijenjena površina zemljišta 105.260 m[2] i da je navedena vrijednost 1 m[2] 56 DEM, te da je rješenje o iskazu nekretnina od 3. listopada 1997. ispravljano zaključkom tuženika od 6. svibnja 1998. na zahtjev tužitelja, i da tužitelj tom prilikom (dakle 1997.) nije osporavao navedenu procijenjenu površinu kč. br. [katastarska čestica] od samo 45.000 m[2] . Smatra da činjenica da je rješenje o iskazu nekretnina ispravljeno, nije nikakav relevantan dokaz, niti jasan i valjani razlog, jer pravo na utvrđenje prava vlasništva ne zastarijeva, a s druge strane Zakon o upravljanju državnom imovinom nije propisao nikakav prekluzivni rok u kojem se može zatražiti uvjerenje kojim se utvrđuju nekretnine procijenjene u temelji kapital prilikom pretvorbe. Traži da se izvrši uvid u dokument pod brojem: 1292013, koji je očito sastavio netko od djelatnika tuženika i u njemu se navodi rukom pisana cijena od 36 DEM i 56 DEM, a navodi se i površina zemljišta od 162.170 m[2] . Postavlja se pitanje na temelju kojih to dokumenata je osoba, djelatnik tuženika, koja ga je sastavila izvela zaključak o površni i cijeni. Ističe da je navedeni dokument jedini dokument iz spisa pretvorbe na koji se tuženik poziva kao argument kojim brani i obrazlaže svoj zaključak o procijenjenoj površini i cijeni zemljišta, što je "smiješno", te predlaže da ovaj Sud sam procijeni pravnu težinu i valjanost tog dokumenta. Ističe da se tuženik pozvao na konkretne dokumente iz elaborata pretvorbe koji se nalaze na CD-u koji prileži spisu, međutim iz obrazloženja presude proizlazi da sud uopće nije cijenio te dokumente, niti ih je uzeo u obzir prilikom donošenja svoje presude. Naime, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio da je tuženik pravilno odbio procijenbeni elaborat, koji je tužitelj dostavio u spis, obzirom da isti nije pronađen u arhivi tuženika, međutim, u tom pogledu navodi da to što je tuženik očigledno zagubio dio dokumentacije nikako ne može ići na štetu tužitelja. Nadalje, smatra da tuženik nije kao podlogu za utvrđivanje procjene vrijednosti nekretnina tužitelja Hotel Medena d.d. mogao uzeti elaborat koji je izradila tvrtka "Vještak", jer se isti odnosi samo na apartmansko naselje "Mis-79", koje danas čini pravnu osobu Apartmani Medena d.d., a isti se na poziv tužitelja nije niti očitovao, koji dio tog elaborata tvrtke "Vještak" se odnosi na tužitelja, niti je odgovor na to pitanje dao sud u obrazloženju svoje presude. Posebno napominje da osporava da bi prosječna vrijednost 1 m[2] zemljišta iznosila 56 DEM, već upravo suprotno vrijednost 1 m iznosila je manje, što znači da je u postupku pretvorbe procijenjena veća površina izvorne čestice 457/1, nego što to navodi tuženik. Nije mu jasno kako su tuženik, a potom i prvostupanjski sud u ovom postupku, mogli odbiti dokazne prijedloge kao suvišne, dok istovremeno isti na učestalo traženje tužitelja ne može prezentirati dokumente iz spisa pretvorbe koji bi opravdali njegov paušalni zaključak da vrijednost 1 m[2] iznosi 56 DEM, što nije točno i što tužitelj osporava tijekom cijelog postupka. Predlaže da ovaj Sud u cijelosti usvoji žalbu, poništi osporavanu prvostupanjsku presudu, te rješenje tuženika, odnosno da sam riješi predmetnu stvar, a u svakom slučaju odredbi naknadu troškova postupka na teret tuženika, i to onih troškova koje je tužitelj popisao pred sudom prvog stupnja, kao i troškova žalbenog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu u cijelosti osporava osnovanost svih navoda iznijetih u žalbi, te smatra da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku. Ističe da tuženik nije ovlašten utvrđivati pravo vlasništva, niti je ovlašten rješavati imovinsko-pravne odnose, nego je pobijano rješenje doneseno sukladno članku 50. Zakona o upravljanju državnom imovinom i članku 74. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske u kojem je propisano da se izdaje uvjerenje o nekretninama procijenjenim u temeljni kapital kao javna isprava o činjenicama o kojima agencija, a sada tuženik vodi službenu evidenciju. Navedenim uvjerenjem o procijenjenim nekretninama utvrđuju se nekretnine koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, odnosno koje su unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji. Tužitelj zanemaruje činjenicu da se u navedenim iskazima nekretnina samo taksativno navode nekretnine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, odnosno koje su unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji, te da ih tuženik izdaje samo na temelju podataka koji se nalaze u elaboratu o pretvorbi, odnosno tuženik nije u zakonskoj mogućnosti uvažavati naknadne želje tužitelja koji opetovano pokušava utvrditi veću površinu zemljišta nego što ju je procijenio u vrijeme pretvorbe. U odnosu na navode tužitelja, a posebno o dostavljenoj vlasničkoj karti Hotela Medena, procjenbenom elaboratu, kao i cijeni zemljišta od 56 DEM za 1 m[2] , ističe da se tuženik o istima detaljno očitovao u svom rješenju, odgovoru na tužbu i odgovoru na podnesak tužitelja, kao i na održanim ročištima. Tuženik predlaže da ovaj Sud odbije žalbu tužitelja i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Prema ocjeni ovoga Suda pobijana presuda prvostupanjskog suda ne može se ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. To stoga, jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora, te nakon održanih usmenih rasprava 28. prosinca 2022. i 24. veljače 2023., čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima, a pobijana presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. Zakona o upravnim sporovima, te dostatno obrazloženje o odlučnim činjenicama iz sadržaja priloženih isprava za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava.

7. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koje slijedi iz spisa javnopravnog tijela dostavljenog prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je tužitelj podneskom od 14. ožujka 2011. i 19. studenog 2013. zatražio ispravak rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju, klasa: UP/I-943-01/97- 02/231, urbroj: 563-04-403/97-3 od 3. listopada 1997., ispravljenog zaključkom Hrvatskog fonda za privatizaciju, klasa: UP/I-943-01/97-02/231, urbroj: 563-04-403/98- 5 od 6. svibnja 1998., kojim su utvrđene nekretnine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća "Medena", Seget Donji, a navedeni zahtjev dopunjen je podneskom od 27. listopada 2014. Nadalje, proizlazi da podnositelj zahtjeva navodi da je ukupna površina procijenjenog zemljišta 117.170 m[2] , te traži da tuženik donese zaključak o ispravku rješenja od 3. listopada 1997. Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 3. listopada 1997. i zaključak istoga od 6. svibnja 1998. izdani su na temelju podataka iz spisa pretvorbe društvenog poduzeća "Medena", Seget Donji, kojim tuženik raspolaže kao službenom evidencijom. Uvidom u navedeni spis pretvorbe društvenog poduzeća "Medena", čiji sastavni dio su i dokazni prijedlozi podnositelja, i to ispis i pregled dokumenata HTP Medena od 27. lipnja 1992., ispis i pregled dokumenata i dopis Hrvatskog fonda za privatizaciju od 23. lipnja 1994. "kontrola procjene vrijednosti nekretnina" , ispis i pregled vlasničke karte hotelskog naselja Medena sa popisom parcela, ispis i pregled vlasničke karte hotelskog naselja Medena s omeđenim granicama vlasništva, pregled položajnog nacrta, utvrđeno je da je na lokaciji [adresa] u vrijednost društvenog kapitala procijenjeno zemljište površine 105.260 m[2] , a da je kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] procijenjena u površini od 45.000 m[2] . Nadalje, tuženik posebno napominje da je Hrvatski fond za privatizaciju izdao zaključak, klasa: UP/I-943-01/97-02/231, urbroj:

563-04-403/98-5 od 6. svibnja 1998. upravo za one nekretnine i u onoj površini kako je to društvo Hotel Medena d.d. tražilo u svom zahtjevu od 4. svibnja 1998., a sve sukladno činjeničnom stanju u spisu pretvorbe.

8. Dakle, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje u provedenom postupku pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio poništenje osporenog rješenja tuženika, kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za izmjenom točke I. rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 3. listopada 1997., koje je ispravljeno zaključkom istog Fonda od 6. svibnja 1998., a kojim se utvrđuju nekretnine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća "Medena", Seget Donji, nije osnovan. Naime, pravilno su ocijenjeni neosnovanim prigovori tužitelja da je Hrvatski fonda za privatizaciju greškom utvrdio da je izvorna kč. br. [katastarska čestica] procijenjena u površini od 45.000 m[2] , odnosno da je propustio u zaključku od 6. svibnja 1998. navesti kao procijenjenu i čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina].

9. Kraj takvog stanja stvari, procjendbeni elaborat nekretnina koji je tužitelj dostavio i na koji se poziva kao dokaz svojih navoda, pravilno nije prihvaćen kao dokaz, jer ne sadrži oznaku vremena izrade, autora, potvrdu o primitku u Hrvatski fond za privatizaciju, koji je provodio postupak davanja suglasnosti na pretvorbu, poziva na elaborat o pretvorbi društvenog poduzeća "Medena", Seget Donji, a nije niti pronađen u arhivi tuženika, pa kao takav nije mjerodavan za utvrđivanje činjeničnog stanja, a kako je to pravilno ocijenio i tuženik.

10. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio mjerodavno materijalno pravo, odnosno odredbe članka 42. stavka 1. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine", 21/96., 71/97. i 73/00.), članka 50. stavka 1. i 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine", 145/10. i 70/12.), i članak 28. stavak 9., te članak 66. stavak 1. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske ("Narodne novine", 94/13., 18/16. i 89/17.), te odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika.

11. Posebno treba napomenuti da je sukladno odredbi članka 28. stavka 9. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, trebalo isključivo utvrditi je li ili nije predmetno zemljište procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe prednika tužitelja, što je u provedenom postupku utvrđeno, odnosno utvrđeno je da predmetno zemljište nije procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala, pa je shodno tome takav zahtjev tužitelja tuženik pravilno odbio.

12. Žalbeni navodi tužitelja nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, a ujedno se napominje da je riječ o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom i u upravnom postupku, o kojima su se prvostupanjski sud i tuženik detaljno očitovali, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.

13. Treba napomenuti da je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio dokazne prijedloge tužitelja za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, kao i za provođenje građevinskog vještačenja kao suvišne, ocjenjujući da se pravilna i zakonita odluka mogla donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza, a na temelju rezultata provedenog upravnog postupka koji je prethodio donošenju rješenja tuženika, te ocjene izvedenih dokaza u upravnom sporu.

14. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

12. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

16. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu, pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora na temelju odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 13. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Blanša Turić