Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-284/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Zrinki Prlić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3470/2023-8 od 15. studenoga 2023., na sjednici vijeća 13. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3470/2023-8 od 15. studenoga 2023. pod točkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.643,90 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3470/2023-8 od 15. studenoga 2023.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke u odluci o trošku u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.028,58 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama,

- preinačuje pod točkom I. izreke u odluci o trošku u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 66,36 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama te se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka odbija kao neosnovan,

- potvrđuje pod točkom III. izreke.

II. U nepobijanoj točki II. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

III. Tuženici i tužitelju se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.643,90 EUR/12.385,96 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od dospijeća do isplate kako je opisano u toj točki, kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.094,94 EUR/8.249,82 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 15. studenoga 2023. do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan. Pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica u točkama I. i III. izreke zbog svih zakonskih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužitelja u cijelosti uz obvezivanje tužitelja da joj naknadi trošak parničnog postupka.

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tuženice u cijelosti te predložio odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu.

4. Žalba tuženice nije osnovana u dijelu odluke o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u dijelu odluke o troškovima postupka.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da je nesporna aktivna i pasivna legitimacija,

- da su nesporno tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 28. prosinca 2005. sklopili ugovor o kreditu, kojim je tuženica odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 18.803,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 84 mjeseca i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,50%, koja je promjenjiva u skladu s „Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“, da se nesporno tužitelj kao korisnik kredita obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

- da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen,

- da je nesporna visina tužbenog zahtjeva,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje automobila, da mu je kredit u CHF ponuđen kao najpovoljniji, da je znao što znači valutna klauzula, ali da ga niti u banci niti javni bilježnik nisu upozorili da bi tečaj CHF mogao tako porasti, jer da je to znao ne bi sklopio predmetni ugovor o kreditu,

- da je tužitelj potrošač,

- da je analizom odredbi predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o tzv. tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženice kao trgovca, da spornim odredbama o valutnom klauzuli nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik, da tužitelju kao potrošač nisu dane potpune informacije vezano za stvarne učinke promjene tečaja, njenog konkretnog dosega na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati na njegove financijske obveze,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je pravna utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019 – dalje: ZPP) i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 56/2013, dalje ZZP/13),

- da je valutna klauzula dispozitivne naravi propisana odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 i 114/2022 - dalje: ZOO/05), ali kako ista definira prirodne sastojke ugovora (odredbe predmetnog ugovora o kreditu su odredbe o predmetu ugovora i o cijeni), podliježe testu poštenosti/nepoštenosti i ista je nepoštena iz razloga što banke kao trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF,

- da, iako je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, korisnici kredita koji su otplatiti kredit i traže povrat više plaćenog na temelju nepoštenih ugovornih odredbi zadržavaju svojstvo potrošača, te da ništetnost valutne klauzule nije povreda manjeg značaja obzirom se radi o cijeni,

- da je prigovor zastare tuženice neosnovan jer je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-140/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle od 14. lipnja 2018. i do podnošenja tužbe 11. svibnja 2023. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO/05,

pozivajući se na čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 i 79/2007, dalje: ZZP/03) zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita, a koje su sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, jer iste kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a o kojoj je ništetnosti odlučio kao o prethodnom pitanju, zbog čega je tuženica u smislu čl. 323. st. 1. ZOO/05 dužna vratiti tužitelju iznose koje je primila na temelju takvih ništetnih odredbi.

6.1. Prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO/05 prihvatio zahtjev tužitelja te naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.643,90 EUR/12.385,96 kn, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO/05 tužitelju dosudio zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, zaključivši da je tuženica nepošteni stjecatelj jer je utužene iznose stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi koje je sama unijela u predmetni ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužitelj o njima pregovara.

7. Tuženica u žalbi navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njezine navode i dokazne prijedloge, a za takvo postupanje nije dao nikakve razloge, da nije primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a, čime sadržajno ukazuje na počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer tvrdnje tuženice da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije cijenio u kontekstu provedenih dokaza niti je iskaz tužitelja na prihvatljiv način uzeo u obzir prilikom donošenja pobijane presude, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja i provedbe testa poštenosti. Ističe kako isključenje pretpostavke nepoštenosti nije mogla dokazivati u postupku kolektivne zaštite, pa joj je dokazivanje istog moralo biti dopušteno u ovom postupku. Navodi da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, a na te okolnosti je dostavio promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i predložio saslušanje tužitelja. Obzirom da prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li sporne odredbe o valuti tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti je utvrđivao jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pobijana presuda je utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a posljedično tome je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije povrijedio tuženičino pravo na pravično suđenje, jer je po prijedlogu tuženice saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja. Suprotno tvrdnji tuženice, prvostupanjski sud je u obrazloženju iznio navode o odlučnim činjenicama, ocjenu dokaza o spornim činjenicama obrazložio je jasnim, logičnim i uvjerljivim razlozima koji su u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka i naveo je odredbe materijalnog prava koje je primijenio (po čl. 338. st. 4. ZPP), pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pri čemu valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), pa postupanje prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženice, nije dovelo do povrede prava na pravično suđenje niti je time prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tuženica u svojoj žalbi. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud osnovom čl. 365. st. 2. ZPP- a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03 kada je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita ništetne, te je pravilno zaključio da je tuženica dužna vratiti tužitelju sve što je primila na temelju ništetne odredbe, iako se pogrešno pozvao na odredbu čl. 323. st. 1. ZOO/05, jer je pravilnom primjenom odredbe čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, a koji je valjalo primijeniti kod odlučivanja o ništetnosti, obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 28. prosinca 2005. i odredba je istovjetna čl. 323. st. 1. ZOO/05), tuženica dužna vratiti tužitelju sve što je primila na temelju ništetne odredbe.

9.1. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženici je u ovoj sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužitelju obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane i obveze te da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz saslušanjem tužitelja, koji dokaz je prvostupanjski sud i proveo, te uvid o dostavljene promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Imajući u vidu iskaz tužitelja, te sadržaj promotivnih uvjeta na koje se poziva tuženica, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Vezano za navode tuženice da je tužitelj dobio promotivne uvjete, valja reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima, iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute, te isti nisu relevantan dokaz za utvrđenje da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije na temelju kojih bi on mogao donijeti valjanu odluku o tome da li će zaključiti ugovor pod takvim uvjetima ili ne. Također, žalbeni navodi tuženice da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF nisu odlučni za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF.

9.2. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, to je test poštenosti tih ugovornih odredbi proveden već u kolektivnom sporu, pa isti nije bilo potrebno provoditi u ovom individualnom sporu, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice.

10. Imajući u vidu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba ovog konkretnog ugovora o kreditu, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

11. Protivno žalbenim navodima tuženice kojima ističe pogrešnu primjenu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO/05, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u ovom konkretnom slučaju ne radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima, zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne može smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica.

12. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO/05 kada je obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. To iz razloga što je i prema stavu ovog suda, tuženica nepošteni stjecatelj, jer je utuženi iznos primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koju je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare, jer je zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 12. svibnja 2023. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO/05, kako je to pravilno obrazložio i prvostupanjski sud pod točkom 10. obrazloženja.

14. Obzirom da u ovom konkretnom slučaju ugovor o kreditu nije konvertiran, žalbeni navodi tuženice o pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju su promašeni i proturječni stanju spisa.

15. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u odnosu na glavnu stvar.

16. Prvostupanjski sud je odluku o trošku donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i. 2. ZPP-a, te je za radnje priznate pod točkom 13. obrazloženja prvostupanjske presude te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu dosudio tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.094,94 EUR-a/8.249,82 kn.

17. Tuženica pobija odluku o trošku vezano za osporavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, te navodi da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tužitelju trošak za sastav podneska od 14. rujna 2023. (u istome je tužitelj ponovio navode već ranije iznesene u tužbi) i trošak sudske pristojbe na presudu (jer je tužitelj oslobođen od plaćanja iste po čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama).

18. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava priznati trošak sastava podneska od 14. rujna 2023. jer se radi o obrazloženom podnesku kojim se tužitelj očitovao na tuženičin odgovor na tužbu.

19. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava, kako to osnovano ukazuje tuženica u svojoj žalbi, priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na presudu donesenu 15. studenoga 2023. u iznosu od 66,36 EUR-a, jer je tužitelj temeljem odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 51/2023), kojom je izmijenjen čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 118/2018 i 51/2023), oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.

20. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a djelomično prihvatiti žalbu tuženice i potvrditi odluku o trošku (točka I. izreke) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.028,58 EUR-a i pod točkom III. izreke, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a žalbu tuženice valjalo djelomično prihvatiti te preinačiti odluku o trošku sadržanu u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 66,36 EUR-a i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka kao neosnovan.

21. Tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer u odnosu na glavnu stvar nije uspjela sa svojom žalbom, već je uspjela samo u odnosu na trošak postupka koji se sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP-a ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora (čl. 154. st. 1. ZPP-a). Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu jer isti u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije bio nužan za odlučivanje u žalbenom postupku.

22. U nepobijanoj točki II. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 13. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun