Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-193/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆŠS iz [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Kusaliću, odvjetniku u Zagreba, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3536/2021-25 od 25. listopada 2023., na sjednici vijeća 13. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3536/2021-25 od 25. listopada 2023. u cijelosti.

II. Tuženici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 2.468,06 EUR-a/18.595,58 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos od dana izvršenih uplata do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.547,97 EUR-a/11.663,18 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 25. listopada 2023.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba tuženice je neosnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Prvostupanjski sud je, polazeći od nespornih i dokaznim postupkom (pregledom dokumentacije u spisu i provedenim financijskim vještačenja po vještaku financijske struke Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o.), utvrđenih činjenica:

- da su nesporno tužiteljica i tuženica dana 13. prosinca 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012163433 (dalje: ugovor o kreditu) kojim je ugovoren kredit u iznosu od 17.970,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu i s otplatom u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važeće na dan plaćanja,

- da se nesporno radi o potrošačkom kreditu,

- da je kredit otplaćen u ugovorenom roku,

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (ispravno Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. (ispravno Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.), iz čijeg sadržaja jasno proizlazi da su ugovorne odredbe kojima su iznosi mjesečnih anuiteta vezani uz valutu švicarski franak (dalje: CHF) ništetne, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/2014, dalje: ZZP/14),

- da je prema nalazu financijskog vještaka tužiteljica tuženici u razdoblju otplate kredita, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platila iznos od 18.065,66 kn, a koji iznos predstavlja razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica stvarno platila tuženici i iznosa koje bi tužiteljica platila da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćala svoju obvezu prema tečaju CHF važećem u vrijeme isplate kredita,

- da je prigovor zastare neosnovan jer je u slučaju restitucijskih zahtjeva kad je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok ponovno počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer do podnošenja tužbe 29. travnja 2021. nije protekao rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) od pet godina od pravomoćnosti presude,

zaključuje da tuženica nije dokazala okolnosti radi kojih pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ne bi imala obvezujući učinak u ovoj parnici, te da je ništetna ugovorna odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, a o kojoj je ništetnosti odlučio kao o prethodnom pitanju, slijedom čega je na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO-a obvezao tuženicu da tužiteljici isplati iznos od 2.468,06 EUR/18.595,57 kn, sukladno prihvaćenom nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a tužiteljici dosudio zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa jer je tuženica nepoštena stjecateljica od trenutka sklapanja predmetnog ugovora, u koji je unijela spornu ugovornu odredbu protivnu prisilnim propisima.

7. Tuženica u žalbi ističe da je automatskim pozivanjem prvostupanjskog suda na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnu tužiteljicu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, navodeći da je kolektivnom zaštitom osigurana preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredbi u odnosu na prosječnog potrošača, te da tek u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja, odnosno u svakom pojedinačnom slučaju treba utvrditi je li sporna ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, kumulativno utvrditi uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Podsjeća da je dužnost suda, prije zaključenja prethodnog postupka, upozoriti stranke na potrebu predlaganja određenih dokaza radi dokazivanja ne(osnovanosti) merituma, odnosno dužnost suda da iznese razloge zbog kojih smatra da je to potrebno.

8. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj: U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio shvaćanje da je tuženik, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, ovlašten tvrditi i dokazivati da je na drugi način dao odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora.

9. U ovom konkretnom slučaju, tuženica je radi utvrđenja da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviještena u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF predložila samo dokaz - uvid u njezine Opće uvjete poslovanja, pa iako je prvostupanjski sud na pripremnom ročištu 4. travnja 2022., prije zaključenja prethodnog postupka, upozorio stranke na dužnost iznošenja svih činjenica i dokaznih prijedloga, tuženica prije zaključenja prethodnog postupka nije predložila dokaze radi utvrđivanja činjenica da je na drugi način dala tužiteljici odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njezine novčane obveze i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristala na sklapanje takvog ugovora, pri čemu valja istaknuti da je, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud na pripremnom ročištu u smislu odredbe čl. 219. st. 2. ZPP-a upozorio stranke na dužnost iznošenja dokaznih prijedloga, ali unatoč tome tuženica nije predložila nikakve dokaze radi utvrđivanja gore navedenih činjenica, iako je tijekom prvostupanjskog postupka bila zastupana po kvalificiranom punomoćniku odvjetniku.

10. Prvostupanjski sud je, stoga, utvrdivši da tuženica nije dokazala da je o spornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovarala s tužiteljicom niti da je tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obaviještenosti o svim specifičnim rizicima vezanim uz valutu CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba ovog konkretnog ugovora o kreditu, te imajući u vidu vezanost za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravilnom primjenom odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, dalje: ZZP/03) zaključio da je sporna ugovorna odredba ništetna, o kojoj ništetnosti je odlučio kao o prethodnom pitanju. Protivno žalbenim navodima tuženice, kraj činjenice da tuženica tijekom postupka nije dokazala okolnosti koje bi isključivale primjenu pravnih utvrđenja iz presude donesene u sporu kolektivne zaštite prava i interese potrošača, prvostupanjski sud nije ponovno trebao provoditi test poštenosti niti utvrđivati da je ugovaranje te odredbe imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je to pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

11. Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o osnovanosti visine tražbine tužiteljice jer je izreku presude utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka, a istovremeno je zanemario njezine prigovore da je nalaz i mišljenje pogrešno sačinjeno kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF-a te prigovore o negativnom tečajnim razlikama, koje prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva nisu uzete u obzir. 12. Neosnovano tvrdi tuženica da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između parničnih stranaka na način da je kredit s valutnom klauzulom pretvorio u kunski kredit time što je naložio vještaku da rast tečaja za valutu CHF prilikom otplate anuiteta izračuna u odnosu na početni tečaj (pri čemu ističe da nije imala u ponudi kreditni proizvod u HRK), jer je jedino o početnom tečaju tužiteljica bila informirana od strane tuženice, pri čemu valja istaknuti da nije sporno da ZOO dopušta zaključenje ugovora uz valutnu klauzulu i ugovori o kreditu u kojima je glavnica vezana za valutu CHF nisu utvrđeni ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženica nije tužiteljicu na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

13. Kako je razmatranjem spisa utvrđeno da tuženica u ovom konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu razliku nije na određen način istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno nije podnijela niti protutužbu (što tuženica ne osporava u žalbenom postupku), već je samo općenito stavila materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to sud nije bio ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa, a polazeći od Objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog dana 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018., te do podnošenja predmetne tužbe 29. travnja 2021. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

15. Prvostupanjski sud je, imajući u vidu da je u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pravomoćnom presudom Trovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica koristila nepoštene i ništetne ugovorene odredbe o valuti obveze u CHF, pravilno ocijenio da je tuženica nepoštena stjecateljica te ju je pravilnom primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a obvezao platiti tužiteljici zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose s osnove te ništetne odredbe od dana stjecanja.

16. Budući da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih tuženica pobija prvostupanjsku presudu, a nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga na koje ovaj sud primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti, primjenjujući pri tom u odnosu na odluku o trošku postupka (točka II. izreke) odredbu čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, jer tuženica u žalbi sadržajno uopće nije pobijala odluku o troškovima (istaknula je samo da bi odluka o trošku bila drugačija da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan).

17. Obzirom da tuženica nije uspjela sa svojom žalbom, to joj sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

U Varaždinu 13. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun