Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1128/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Amalije Švegović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), zastupanog po punomoćniku Hrvoju Zdilaru, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj: Pn- 176/2021-9 od 4. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja se djelomično odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj: Pn-176/2021-9 od 4. svibnja 2022., djelomično potvrđuje i djelomično preinačuje tako izreka sada u cijelosti glasi:

I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da isplati tužitelju VČ iz [adresa] ([adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.000,00 /pettisuća/ EUR (ranije: 37.672,50 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana podnošenja tužbe tj. od 7. travnja 2014. do 31. srpnja 2015. teku po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom da mu tuženica isplati daljnji iznos od 10.926,74 EUR (ranije: 82.327,50 kn) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženici platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 932,17 EUR (ranije 7.023,44 kn) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, a koji glasi:

„1. Nalaže se tuženiku, Republici Hrvatskoj - Ministarstvu pravosuđa, da isplati tužitelju VČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos do 120.000,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku, Republici Hrvatskoj - Ministarstvu pravosuđa, OIB: 26635293339, da tužitelju VČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.“, kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju VČ iz [adresa], da tuženoj REPUBLICI HRVATSKOJ, naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 16.250,00 kuna (slovima:šestnaesttisućadvijestopedeset kuna), u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tužitelj pobija presudu i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13; 89/14 - odluka US RH; 70/19: 80/22; 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu tako da pobijanu presudu preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška, odnosno da presudu u cijelosti ukine i vrati predmet na ponovni postupak prvostupanjskom sudu radi donošenja nove presude.

3. U odgovoru na žalbu tuženica se protivi žalbi tužitelja i tvrdi da se navodi žalbe svode ili na ponavljanje tvrdnji tužitelja iznesenih tijekom postupka koje je sud uzeo u obzir i ocjenjivao prilikom donošenja odluke ili na iznošenja pravnih stavova i tumačenja tužitelja koji nisu osnovani. Predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tužitelja kao neosnovanu.

4. Žalba je djelomično osnovana, dok djelomično nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud u obrazloženju konstatira da je tužitelj u ovom postupku tražio naknadu štete (u iznosu od 120.000,00 kn) smatrajući da mu je povreda prava osobnosti uzrokovana uvjetima u Kaznionici u Lepoglavi jer da nije udovoljeno standardu smještaja zatvorenika od 4 m2 i 10 m3, odnosno da smještajni uvjeti Kaznionice u Lepoglavi ne odgovaraju čl. 74. Zakona o izvršenju kazne zatvora (NN br. 128/99; 55/00; 59/00; 129/00; 59/01; 67/01; 11/02; 190/03-pročišćeni tekst; 66/07; 27/08; 83/09; 18/11; 48/11; 125/11; 56/13 i 150/13 - dalje: ZIKZ) te navodi da je odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja imao u vidu da se dužnost tuženice u zaštiti dostojanstva osuđenika temelji na Ustavu Republike Hrvatske, Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) i odredbama ZIKZ-a. Sud se poziva i na Preporuku R (99) i stajališta Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja kao i na shvaćanje koje je ovaj sud izrazio u odluci poslovni broj: Gž-1555/2021-2 od 25. studenog 2021., kojom je ukinuo ranije donesenu presudu poslovni broj: P-581/2014-22 od 1. listopada 2015.

5.1. Nakon što je u toč. 10. obrazloženja detaljno i precizno naznačio osobni prostor koji je tužitelju bio na raspolaganju u utuženom razdoblju od 22. svibnja 2012. do 17. travnja 2014. kojeg je utvrdio uvidom u raspored boravka za tužitelja, prvostupanjski sud u toč. 11. obrazloženja zaključuje:

„Iz navedenog, proizlazi da je od dolaska u Kaznionicu pa do podnošenja tužbe 05.

04. 2014., osim od 22. 05. 2012. do 24. 05. 2012., kada je boravio na odjelu POO, velika soba, površine 85,38 m2, volumena 216,87 m3, površine sanitarnog čvora 5,62 m2 (WC+tuš) i kada je ukupan broj zatvorenika u toj sobi bio 8; od 11. 09. 2013. do 17. 09. 2013., kada je bio na odjelu 1 A, soba 2, površina 5,79 m2, volumen 17,38, WC u sobi – sam, zbog posebne mjere-odvajanja; od 17. 10. 2013. do 23. 10. 2013., kada je boravio na odjelu 2 B, soba 2, površine 9,73 m2, volumena 28,21 m3, površine sanitarnog čvora 1,50 m2 i kada je ukupan broj zatvorenika u sobi bio 2; od 23. 12. 2013. do 06. 01. 2014., kada je boravio na odjelu 2 B, soba 2, površine 9,73 m2, volumena 28,21 m3, površine sanitarnog čvora 1,50 m2 i kada je ukupan broj zatvorenika u sobi bio 2 te od 10. 02. 2014. do 18. 02. 2014., kada je tužitelj bio na odjelu 1 A, soba 7, površina 5,59 m2, volumen 16,50, WC u sobi – sam, zbog posebne mjere-odvajanja, tužitelj bio smješten u zatvorsku prostoriju, koja nije odgovarala uvjetima iz čl. 74. st. 3. ZIKZ-a.

5.2. Prvostupanjski sud nadalje navodi da je postupajući sukladno ranije navedenoj ukidnoj odluci ovog suda, valjalo utvrditi da li je smanjenje standarda osobnog prostora tužitelja bilo popraćeno dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe i nakon ocjene provedenih dokaza (iskaza svjedoka OČ, UČ, BČ, ZČ i SČ), zaključio da je tužitelj bio radno angažiran, koristio je TV salu pa je njegov boravak u sobi bio nužan isključivo u vrijeme spavanja, a da se smještajni uvjeti u kojima je tužitelj boravio nisu reflektirali na povredu njegovog tjelesnog i duševnog zdravlja sud je zaključio iz iskaza saslušanog svjedoka TČ, dr. med.

5.3. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud u toč. 28. i 29. obrazloženja zaključuje: „(…) da okolnosti konkretnog slučaja ne opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade tužitelju u smislu čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (…) pa je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. Tužiteljevi navodi o izloženosti nečovječno i ponižavajućem postupanju od strane pravosudne policije, paušalni su i neargumentirani.“

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tužitelj poziva u žalbi reproduciranjem zakonskog opisa te bitne povrede, ali niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Međutim, na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti pogrešno primijenio materijalno pravo, na koji žalbenu razlog također ukazuje tužitelj, jer je uz pravilnu primjenu materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo djelomično prihvatiti.

8. Uvodno ovaj sud napominje da je Ustavni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, pa tako i u odluci poslovni broj: U-III-2388/15 od 26. veljače 2018., imajući u vidu i stajališta Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), ponovio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, izražena u odluci poslovni broj: U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., a u kojima je slijedio svoje stajalište iz odluke poslovni broj: U-IIIB-890/2012 od 4. svibnja 2016. (NN br. 54/16). Tako Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da:

''Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja).''.

8.1. Nadalje, i ESLJP u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Pritom je sud naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju. Ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 smatra se da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima), ali je tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti ako su kumulativno ispunjeni uvjeti koje navodi sud, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.

8.2. Prema sudskoj praksi ESLJP u predmetu Muršić protiv Hrvatske (zahtjev broj 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.) u kojem je tužitelj boravio u zatvoru 27 dana imajući na raspolaganju 2,62 m2, ESLJP je ujednačio dotadašnju sudsku praksu vezanu za osobni prostor osoba lišenih slobode u ćeliji s više zatvorenika. Tako je ESLJP u navedenoj presudi utvrdio da ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 postoji snažna, ali ipak oboriva pretpostavka da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije i tada je na državi teret dokaza o postojanju olakšavajućih čimbenika koji kompenziraju manjak osobnog prostora.

8.3. Naime, boravak u sobama za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u uvjetima gdje zatvorenik ima na raspolaganju manje od 3 m2 životnog prostora predstavlja kršenje čl. 3. Konvencije, zbog čega tužitelj ima pravo na naknadu štete na ime povrede prava osobnosti pod uvjetom da kumulativno nisu ostvarene pretpostavke za ekskulpaciju države, čije postojanje mora dokazati tuženica i to:

- smanjenja potrebnog minimalnog prostora ispod 3 m2 su kratka, povremena i minorna,

- takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe,

- podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovom i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru te

- koji je odnos dužine boravka u uvjetima smanjenog potrebnog minimalnog osobnog prostora u odnosu na ukupnu dužinu trajanja boravka u zatvoru.

9. Prema stajalištu ovog suda boravak tužitelja u prostorijama koje površinom odstupaju od minimalnog prostora od 3 m2 (po zatvoreniku), nije bio kratak i minoran, s obzirom da iz podataka koje je prvostupanjski sud utvrdio u toč. 10. obrazloženja, a koji između parničnih stranaka nisu niti bili sporni, proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju koje obuhvaća razdoblje od 22. svibnja 2012. do 17. travnja 2014. (ukupno 695 dana) za vrijeme izdržavanje kazne zatvora bio ukupno 656 dana (94%) u uvjetima u kojima je imao na raspolaganju manje od 4 m2 prostora, dok je u tom razdoblju bio ukupno 555 dana (80%) u uvjetima u kojima je imao na raspolaganju manje od 3 m2 životnog prostora, od kojih se svojom duljinom ističu razdoblja od 21. rujna 2012. do 5. travnja 2013. (ukupno 195 dana), kada je tužitelj imao na raspolaganju 2,55 m2 prostora i od 5. travnja 2013. do 11. rujna 2013. (ukupno 159 dana), kada je tužitelj imao na raspolaganju 2,36 m2 prostora.

9.1. Na opisani način nije zadovoljen prvi kumulativni uvjet utvrđen u presudi Muršić protiv Hrvatske, a koji znači da su smanjenja potrebnog minimalnog prostora ispod 3 m2, kratka, povremena i minorna. Stoga je tužitelj u razdoblju u kojem je izdržavao kaznu zatvora bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja i poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan.

10. Dakle, u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjeni olakšavajući čimbenici koji nadomještaju manjak osobnog prostora jer smanjenje osobnog prostora nije bilo ni kratko ni povremeno ni manjeg opsega, iako su tužitelju u utuženom razdoblju bili na raspolaganju drugi sadržaji (radne aktivnosti, TV sala …), pa su tužitelju povrijeđena njegova prava utvrđena odredbama Ustava Republike Hrvatske (NN br. 56/90; 135/97; 8/98; 113/00; 124/00; 28/01; 41/01; 41/01; 55/01; 76/10; 85/10 i 5/14) i Konvencije.

11. Zbog navedenog, ovaj sud zaključuje da uvjeti smještaja i života tužitelja u zatvoru u utuženom razdoblju nisu bili odgovarajući imajući u vidu nedostatak životnog prostora, a što svakako predstavlja povredu prava na dostojanstven život kod izdržavanja zatvorske kazne, čime je došlo do povrede tužiteljevog dostojanstva takve težine koja kod njega opravdano izaziva duševnu bol intenziteta i trajanja koja premašuje razinu trpljenja koja i inače prati lišenje slobode zbog izdržavanja kazne zatvora, zbog čega ima pravo na dosudu pravične novčane naknade za 555 dana provedena u takvim neadekvatnim uvjetima (u kojima je imao smještaj u površini manjoj od 3 m2).

12. Uzimajući u obzir opisane povrede prava osobnosti tužitelja u vidu povrede prava na dostojanstvo u vezi neodgovarajućih uvjeta boravka tužitelja u zatvoru čija težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade, to je primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a tužitelju dosuđena pravična novčana naknada u iznosu od 5.000,00 EUR (ranije: 37.672,50 kn), dok je ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 10.926,74 EUR (ranije: 82.327,50 kn) pravilno odbijen.

12.1. Na dosuđeni iznos temeljem odredbe čl. 1103. ZOO-a dosuđene su zakonske zatezne kamate tekuće od dana podnošenja tužbe, a visina stope zateznih kamata dosuđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

13. Slijedom iznijetog, primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a žalba tužitelja je djelomično prihvaćena i djelomično odbijena tako da je prvostupanjska presuda djelomično preinačena i djelomično potvrđena na način da je naloženo tuženici da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 5.000,00 EUR (ranije: 37.672,50 kn), dok je potvrđena u dijelu u kojem je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom radi isplate daljnjeg iznosa od 10.926,74 EUR (ranije: 82.327,50 kn), a radi jasnoće izreke ona je u cijelosti navedena u toč. I. i II. izreke ove presude.

14. Zbog preinačenja odluke o glavnoj stvari valja preinačiti odluku o troškovima postupka koja se temelji na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je u sporu uspio u osnovi (100%) i u visini (31%) ili ukupno 65,50% (100+31/2). Stoga je uspjeh tuženika u sporu 34,50%, pa je tuženik dužan tužitelju naknaditi priznati trošak u omjeru od 31,50% (65,50-34,50).

14.1. Tužitelju se prema dostavljenom troškovniku, a primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, priznaje slijedeći trošak zastupanja po punomoćniku (odvjetniku) u koji je uključen pripadajući PDV:

- sastav tužbe u iznosu od 3.125,00 kn prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12; 103/14; 118/14; 107/15 i 37/22; dalje: Tarifa),

- zastupanje na ročištima 9. travnja 2015., 21. svibnja 2015., 10. rujna 2015., 18. veljače 2022. i 29. ožujka 2022., svako ročište po 3.125,00 kn prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife i

- sastav žalbe u iznosu od 3.906,25 kn prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife,

odnosno ukupno 22.656,25 kn, pa je prema uspjehu u sporu tuženica dužna tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 7.023,44 kn (sada 932,17 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR/7,53450 kn).

14.2. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u toč. III. izreke ove presude.

U Varaždinu 13. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun