REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3432/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja ART CORE d.o.o., Split, Šižgorićeva 11, OIB 55556651427, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Santica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Santica & Đapić j.t.d. Split, protiv tuženika FIDAL d.o.o. za građevinarstvo, Rijeka, Braće Pavlinića 10, OIB 50881546962, kojeg zastupa punomoćnik Maja Vukelić, odvjetnica u Rijeci, radi isplate, odlučujući o tuženikovim žalbama protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-256/2021-31 od 21. srpnja 2023. i dopunske presude poslovni broj Povrv-256/2021-36 od 17. kolovoza 2023., 13. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-256/2021-31 od 21. srpnja 2023.

II. Preinačuje se dopunska presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-256/2021-36 od 17. kolovoza 2023. i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 239,65 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 31,25 eura (slovima: tridesetjedan eur i dvadesetpet centi).

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 559,69 eura (slovima: petstopedesetdevet eura i šezdesetdevet centi).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-256/2021-31 od 21. srpnja 2023. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke poslovni broj Ovrv-2410/2021 od 19. travnja 2021. kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 1.327,23 eura / 10.000,00 kuna sa zateznim kamatama od 27. prosinca 2019. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, kao i da mu nadoknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 162,59 eura / 1.225,00 kuna sa zateznim kamatama od 19. travnja 2021. do isplate (točka I. izreke) i naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 706,07 eura / 5.319,88 kuna sa zateznim kamatama od 21. srpnja 2023. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv te presude obje stranke su pravovremeno izjavile žalbu.

3. Tuženik svojom žalbom pobija presudu u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi kako je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. Zakona o parničnom postupku zato što nije pravilno primijenjena odredba članka 8. tog Zakona i to je utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude budući da je prvostupanjski sud ocijenio istinitom izjavu AD, a uopće nije cijenio izjave drugih saslušanih svjedoka i tuženikovog zastupnika po zakonu koje su po mišljenju žalitelja ključne za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. Potom žalitelj ponavlja svoje navode iz prvostupanjskog postupka o tome da je obračunate radove zapravo izveo tuženikov radnik, koji u smislu članka 600. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima i Posebnim uzancama o građenju ne može biti podizvođač, iz jednostavnog razloga jer ga nije angažirao izvođač, pa s obzirom na to smatra da tužitelj nema pravo tražiti naknadu za radove koje nije izveo. Dalje u žalbi navodi dijelove izjava svjedoka SD, MD i LD iz kojih po njegovom mišljenju proizlazi da je upravo SD obavila sve radove i izradila završni elaborat, dok je razlog sklapanja ugovora s tužiteljem bio isključivo ishođenje licence za SD pri Ministarstvu kulture odnosno izdavanje reference bio je uvjet za sklapanje tog ugovora u smislu članka 297. Zakona o obveznim odnosima. U vezi s tim tvrdi kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je ta činjenica bez značaja za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, te da je tuženik prethodno platio dio računa i po predmetnom računu koristio pravo na odbitak pretporeza samo radi održavanja korektnih odnosa, a ne s ciljem priznavanja računa. Zaključno tvrdi kako presuda nije obrazložena na način propisan člankom 338. Zakona o parničnom postupku i predlaže da žalbeni sud preinači pobijanu presudu ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka, ali nije određeno naveo troškove koje traži.

4. Tužitelj je, pak, podnio žalbu protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki II. izreke presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom tvrdi kako su mu trebali biti priznati i troškovi podnošenja prijedloga za određivanje prethodne mjere, unatoč tome što je prvostupanjski sud razdvojio taj postupak od ovoga parničnog postupka, jer je to razdvajanje bilo suprotno pravilima parničnog postupka. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači odluku o troškovima postupka tako da mu prizna i troškove u ukupnom iznosu od 319,28 eura.

5. Tužitelj nije podnio odgovor na tuženikovu žalbu.

6. Tuženik je podnio odgovor na tužiteljevu žalbu u kojem navodi da je žalba bespredmetna i nedopuštena jer je prvostupanjski sud tu žalbu smatrao prijedlogom za donošenje dopunske odluke o troškovima i postupio po tome prijedlogu. Tvrdi da troškovi koje tužitelj zahtijeva ne predstavljaju opravdane troškove jer prijedlog radi određivanja prethodne mjere nije bio potreban za vođenje ove parnice niti je utjecao na uspjeh tužitelja, kao i da je tužitelj izgubio pravo zahtijevati naknadu tih troškova jer nije u roku od 15 dana od dostavljanja rješenja poslovni broj R1-123/2021 od 4. listopada 2021. kojim je propušteno odlučiti o troškovima postupka, podnio prijedlog za donošenje dopunske odluke o troškovima. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i traži naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 248,75 eura.

7. Prvostupanjski je sud tužiteljevu žalbu smatrao zahtjevom za donošenje dopunske presude iz članka 339. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) i postupajući po tome zahtjevu donio dopunsku presudu poslovni broj Povrv-256/2021-36 od 17. kolovoza 2023. kojom je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 239,65 eura / 1.805,64 kuna sa zateznim kamatama od 21. srpnja 2023. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora u roku od 15 dana.

8. Tuženik je protiv dopunske presude pravovremeno izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi kako je prvostupanjski sud bio dužan o troškovima postupka odlučiti rješenjem o određivanju prethodne mjere, odnosno da je tužitelj bio dužan u roku od 15 dana tražiti donošenje dopunskog rješenja o troškovima tog postupka, zatim da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio tužiteljevu žalbu kao prijedlog za donošenje dopunske presude budući da je tužitelj žalbom tražio da sud preinači rješenje o troškovima, da za donošenje dopunske presude nisu ispunjene zakonske pretpostavke, da je nastupila prekluzija prava na podnošenje zahtjeva za naknadu troškova, te konačno da troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Predlaže preinačiti dopunsku presudu ili ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova za sastavljanje žalbe u iznosu od 310,94 eura.

9. Tuženikova žalba protiv presude je neosnovana, a protiv dopunske presude je osnovana.

10. O tužiteljevoj žalbi protiv odluke o troškovima sadržanoj u presudi nije bilo potrebno odlučivati jer je prvostupanjski sud povodom te žalbe donio dopunsku presudu.

11. Pobijane odluke ispitane su na temelju odredbe članka 365. ZPP-a u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 1.327,23 eura / 10.000,00 kuna na ime neplaćenog dijela naknade za pružene usluge po ugovoru o izvođenju radova od 18. ožujka 2019. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tvrdnjama, koje uglavnom ponavlja u žalbi, da tužitelj nije osobno izvršio naručene radove, nego da ih je faktički izvršio tuženikov zaposlenik SD.

13. Nakon ocjene izvedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj ispunio svoje obveze iz sklopljenog ugovora tako što je pružio tuženiku usluge nadzora i izradu smjernica te izradu završnog elaborata konzervatorsko- restauratorskih zahvata na kamenoj plastici pročelja dvorca Nova Kraljevica u Kraljevici, pa je tuženik dužan platiti tužitelju preostali, neplaćeni dio ugovorene naknade. Tvrdnje tuženika o tome da je posao u cijelosti obavio tuženikov zaposlenik, prvostupanjski sud je ocijenio irelevantnim za odluku o tužbenom zahtjevu, te zaključio da tuženika ne oslobađa od ugovorne obveze činjenica što je izostalo očekivano davanje referenci SD budući da pravo na isplatu ugovorene naknade nije ovisno o tome. Osim toga, prvostupanjski sud smatra kako u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva ide i okolnost da je tuženik knjižio obvezu po računu za usluge u svojim poslovnim knjigama i da je koristio pravo na odbitak pretporeza po tome računu.

14. Budući da tužbeni zahtjev ne prelazi iznos od 6.630,00 eura, radi se o sporu male vrijednosti u kojem se presuda ili rješenje kojim se završava spor može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona (članak 467. stavak 1. ZPP-a).

15. Ova presuda se, dakle, ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa taj žalbeni razlog nije ispitivan u ovom žalbenom postupku. U tim sporovima, drugostupanjski sud ispitujući pravilnost i zakonitost presude donesene u sporu male vrijednosti polazi od činjenica koje je utvrdio prvostupanjski sud ne upuštajući se u ispitivanje jesu li one pravilno i potpuno utvrđene.

16. Također, presuda u sporu male vrijednosti ne može se pobijati zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, pa u ovom žalbenom postupku nije ispitivano ni je li učinjena ta bitna povreda u vezi s člankom 8. odnosno člankom 338. stavkom 4. ZPP-a na koje ukazuje žalitelj.

17. Nije učinjena ni neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

18. Na utvrđene činjenice prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava o pravima i obvezama ugovornih strana iz ugovora o djelu, uključujući i pravo izvođača da posao ne mora osobno obaviti iz članka 600. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). Uostalom, iz razloga presude očito je kako ta okolnost zapravo ne utječe na postojanje tuženikove ugovorne obveze, posebno zato što tuženik nije prigovorio nedostacima izvršenog djela u vidu pružanja usluga nadzora i izrade smjernica i završnog elaborata konzervatorsko - restauratorskih zahvata, koji je u konačnici prihvaćen od strane nadležne uprave Ministarstva kulture, a upravo je to bio predmet ugovora koji su stranke sklopile.

19. Tvrdnje žalitelja da je izdavanje referenci tuženikovom djelatniku bilo uvjet za sklapanje ugovora u smislu članka 297. ZOO-a nemaju nikakvog uporišta u sadržaju samog ugovora sastavljenog u pisanom obliku, jer stranke nisu sklopile ugovor pod uvjetom da nastanak ili prestanak njegovih učinaka zavisi od buduće i neizvjesne činjenice.

20. U odnosu na žalbu protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki II. izreke presude, tuženik nije naveo određene razloge zbog kojih smatra da je ta odluka pogrešna, nego je pobija samo zbog odluke o glavnoj stvari. Stoga je ta odluka potvrđena bez ispitivanja je li donesena pravilnom primjenom materijalnog prava u skladu s odredbom članka 365. stavka 2. ZPP-a koja se s obzirom na dan pokretanja ovoga postupka i stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19) primjenjuje u ovoj pravnoj stvari.

21. Kako ne postoje dopušteni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj, kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

22. Iz obrazloženja dopunske presude proizlazi kako je uvidom u predmet toga suda poslovni broj R1-123/2021 utvrđeno da rješenje o određivanju prethodne mjere ne sadrži odluku o troškovima nastalim u vezi te mjere osiguranja te da je sud ocijenio da se radi o opravdanim troškovima postupka i mjeri koja se podnosi u okviru parničnog postupka, pa su zbog toga, s obzirom na uspjeh predlagatelja osiguranja, primjenom odgovarajućeg pravila iz odredbe članka 168. stavka 2 ZPP-a, tužitelju kao predlagatelju osiguranja priznati troškovi zastupanja i troškovi sudskih pristojbi za prijedlog i rješenje o osiguranju.

23. Osnovano žalitelj tvrdi kako nisu postojale zakonske pretpostavke za donošenje dopunske presude kojom je odlučeno o troškovima određivanja prethodne mjere na temelju odredbe članka 501.a ZPP-a. Ovo prije svega zato što je riječ o postupku koji je prvostupanjski sud nepravilno i nezakonito izdvojio iz ovog parničnog postupka i dalje ga vodio kao poseban postupak osiguranja. Po stajalištu ovoga suda takvo postupanje ne može opravdati daljnje nepravilno i nezakonito postupanje koje je dovelo do toga da se o troškovima razdvojenog i odvojeno provedenog postupka određivanja prethodne mjere odlučuje u ovom parničnom postupku, nakon što je rješenje o određivanju prethodne mjere već postalo pravomoćno i time taj postupak okončan 26. listopada 2021.

24. Osim toga prvostupanjski sud se nepravilno i nezakonito poziva na odredbu članka 168. stavka 2. ZPP-a kao pravnu osnovu za donošenje dopunske odluke o troškovima. Riječ je o odredbi kojom je uređeno pravo na ostvarivanje troškova postupka za osiguranje dokaza (članci 272. do 275. ZPP-a), a taj postupak nema nikakve veze s određivanjem prethodne mjere iz članka 501.a ZPP-a.

25. Ako je smatrao da ima pravo i na troškove vezane za odlučivanje o prijedlogu za određivanje prethodne mjere, tužitelj je određivanje takvih troškova trebao tražiti u razdvojenom postupku osiguranja, pa kako to nije učinio, njegov zahtjev za donošenje dopunske odluke o troškovima u ovom postupku je trebalo odbiti kao neosnovan.

26. Uostalom, iz podataka u spisu razvidno je da je zahtjev za naknadu tih troškova tužitelj stavio tek u popisu troškova koji je predao na ročištu za glavnu raspravu održanom u ovom parničnom predmetu 5. srpnja 2023., suprotno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP-a, prema kojoj je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti. Tužitelj je, dakle, bio dužan zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu za određivanje prethodne mjere iz članka 501.a ZPP-a jer se odluka o tome prijedlogu donosi bez raspravljanja. Kako to nije učinio, izgubio je pravo da se odlučuje o njegovom zahtjevu za naknadu tih troškova.

27. Prema tome, umjesto donošenja dopunske presude kojom je odlučeno o troškovima određivanja prethodne mjere iz članka 501.a ZPP-a, prvostupanjski sud je pravilnim postupanjem trebao odbiti tužiteljev prijedlog kao neosnovan na temelju članka 339. stavka 3. ZPP-a. Budući da to nije učinio, nego je prihvatio prijedlog i odlučio o troškovima postupka, dopunska presuda je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačena tako da je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.

28. Tuženik nema pravo na naknadu troškova odgovora na tužiteljevu žalbu, jer prema ocjeni ovoga suda ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (članak 155. ZPP-a), ali ima pravo na naknadu troškova za sastavljanje žalbe protiv dopunske presude, jer je povodom njegove žalbe ta odluka ukinuta (članak 166. stavak 2. ZPP-a.). Na temelju njegovog određenog zahtjeva (članak 164. stavak 1. i 2. ZPP-a), troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 239,65 eura koliko iznose troškovi postupka koje tuženik pobija ovom žalbom i primjenom Tbr. 10/4 i 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) i iznose 31,25 eura. Stoga je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove žalbe u tom iznosu, a zahtjev tuženika iznad toga iznosa odbijen je kao neosnovan.

Zagreb, 13. veljače 2025.

Sudac

Lenka Ćorić