REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-921/2021-5
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Anđela Bošković Rajković, u pravnoj stvari tužiteljice Hrvatske odvjetničke komore, OIB: 97760500066, Zagreb, Koturaška 53/I, koju zastupa Vladimir Domac, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnika u [adresa], kojeg zastupa Andreas Mlikota, odvjetnik u Osijeku, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku P-1639/2011-16 od 11. ožujka 2014., u sjednici vijeća 13. veljače 2025.
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba tuženika i ukida presuda Općinskog suda u Osijeku P-1639/2011-16 od 11. ožujka 2014. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Predmet spora:
1.
Predmet spora je regresni zahtjev tužiteljice prema tuženiku, za isplatu 318.607,89 kuna (42.286,53 EUR), koji iznos je tužiteljica kao osiguratelj isplatila na ime naknade štete GU zbog propusta u radu tuženika kao odvjetnika.
Odluka prvostupanjskog suda:
2.
Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti, temeljeći svoju presudu na sljedećim utvrđenjima:
- da je GU kao zajmodavac sklopio ugovor o zajmu sa zajmoprimcima EU i FU **.**.1992., kojima je pozajmio 60.000 DEM uz obvezu vraćanja duga do 15. listopada 1992.,
- da tuženik nije podnio tužbu i pokrenuo parnični postupak kojim bi se tuženicima naložilo vratiti dug, nego je podnio kaznenu prijavu zbog kaznenog djela prijevare protiv EU,
- da je prije donošenja odluke u kaznenom postupku EU preminuo, zbog čega je postupak obustavljen.
- da je u međuvremenu nastupila zastara za podnošenje tužbe u parničnom postupku s danom 15. listopada 1997.
- da je tuženik u ime GU podnio parničnu tužbu tek 4. listopada 2000. protiv nasljednice EU, njegove supruge FU, no kako je ona istaknula prigovor zastare, tužbeni zahtjev je odbijen presudom Općinskog suda u Osijeku P-1745/00 od 7. studenoga 2000.
- da je GU protiv tuženika i tužiteljice kao njegovog osiguratelja podnio tužbu radi naknade štete, u kojem postupku je uspio te im je presudom Općinskog suda u Osijeku P-256/03 od 24. veljače 2004. naloženo solidarno isplatiti 30.600,00 EUR.
- da je u predmetnom postupku tuženik 14. listopada 2002. dao pisano očitovanje iz kojeg proizlazi da je njegov službenik u uredu nakon napisane kaznene prijave, odložio predmet, smatrajući ga procesuiranim, propustivši pritom podnijeti tužbu radi pokretanja parničnog postupka,
- da je, postupajući po navedenoj presudi, Hrvatska odvjetnička komora GU na ime glavnice, kamata i troškova parničnog postupka, isplatila 318.607,89 kuna 6. srpnja 2005.
2.1.
Dakle, prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik, propustivši podnijeti tužbu prije isteka zastarnog roka, postupio s grubom nepažnjom u obavljanju profesionalne djelatnosti, zbog čega je, prema stavu prvostupanjskog suda, osnovan tužbeni zahtjev na regres isplaćene naknade štete na temelju odredbe čl. 44. st. 11. Zakona o odvjetništvu (NN 9/94 - dalje: ZO).
Žalbeni razlozi i odgovor na žalbu:
3.
Prvostupanjsku presudu pobija tuženik.
3.1.
Tuženik navodi u žalbi da je u obavljanju svoje profesionalne dužnosti odvjetnika podnio kaznenu prijavu protiv EU i da je povrat zajma svoje stranke nastojao ostvariti kroz kazneni postupak, budući da je EU bio višestruko prezadužen, što kod banaka, što kod privatnih osoba i da se mogućnost naplate duga teško mogla realizirati kroz građanske postupke.
3.2.
Ističe da nije mogao predvidjeti da će EU umrijeti prije okončanja kaznenog postupka, a kad se to dogodilo, već je nastupila zastara za potraživanja u odnosu na njegove nasljednike.
3.3.
Smatra da nije postojala gruba nepažnja u obavljanju profesionalne djelatnosti, već je isključivo riječ o pogrešnom odabiru pravnog sredstva i pravnog puta.
3.4.
Ističe da prvostupanjski sud uopće nije uzeo u obzir okolnost prezaduženosti EU niti je to ocjenjivao u presudi.
3.5.
Navodi da prvostupanjski sud u obrazloženju presude uopće nije objasnio pravni odnos između tuženika kao osiguranika i tužiteljice kao osiguratelja. Ukazuje da je iz same tužbe vidljivo da je Hrvatska odvjetnička komora odlukom Upravnog odbora od 10. veljače 1996. preuzela osiguranje od odgovornosti svih odvjetnika u Republici Hrvatskoj i to pod istim uvjetima kao što je bilo određeno Ugovorom o osiguranju zaključenim s Croatia osiguranjem d.d. Zagreb. Međutim, MU, ovdje tuženik, postao je odvjetnik u svibnju 1996., pa dakle nije imao nikakav ugovor zaključen s Croatia osiguranjem i slijedom toga, tužiteljica s njim nije mogla zaključiti Ugovor o osiguranju sukladno uvjetima ugovora s Croatia osiguranjem. Prema tome, između tuženika MU i Hrvatske odvjetničke komore je morao biti zaključen ugovor o osiguranju, kojim bi bila definirana međusobna prava i obveze, kao i situacija u kojoj osiguratelj ima pravo regresa prema osiguraniku. O tom odnosu presuda ne sadrži nikakvo obrazloženje, iako bi u tom ugovornom odnosu moralo biti definirano i pitanje namjere ili grube nepažnje, kao razloga za regres. Pritom osobito mora biti definirano koje uopće greške može i pod kojim okolnostima osiguranik napraviti, a da ne bi bio regresno odgovoran.
3.6.
Tuženik navodi da, ako je podnio kaznenu prijavu, smatrajući da postoji rizik bilo kakve naplate i da je stoga za njegovu stranku povoljnije da postupak prepusti Državnom odvjetništvu, uz kojeg će se samo prisloniti sa svojim imovinskopravnim zahtjevom, nego da sam vodi postupak, onda se to ne može smatrati grubom nepažnjom, jer je poduzeta radnja koju je tuženik u tom trenutku smatrao najpovoljnijom za svoga klijenta. Prema tome, istina je da je u građanskopravnom smislu omogućeno nastupanje zastare potraživanja, ali ne zbog toga što nije podnesena tužba, već zbog toga što je, uslijed smrti prijavljenog, kazneni postupak obustavljen.
3.7.
Dakle, žalitelj sadržajno ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 356. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a) te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 355. ZPP-a).
3.8.
Predlaže pobijanu presudu ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje.
3.9.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Ocjena drugostupanjskog suda:
4.
Čl. 365. st. 2. ZPP-a propisano je, imajući u vidu da je ovaj postupak pokrenut prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19, dalje: ZID ZPP/19), u vezi čl. 117. ZID ZPP/19, da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
4.1.
Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja, drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio.
4.2.
Žalba je osnovana.
4.3.
Prvostupanjski sud je počinio apsolutno bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
4.4.
U pravu je tuženik kada navodi da prvostupanjski sud ne navodi pod kojim uvjetima tuženik odgovara regresno tužiteljici, s obzirom na zaključeni ugovor o osiguranju između tuženika kao odvjetnika i tužiteljice kao osiguratelja.
4.5.
Pravno relevantne odredbe ugovora o osiguranju (pod kojim uvjetima odvjetnik odgovara i s kojim oblikom krivnje, koje su obveze odvjetnika kada nastupi osigurani slučaj, a koje su obveze osiguratelja, je li propisana međusobna suradnja i dr.) uopće se ne spominju u prvostupanjskoj presudi.
4.6.
Prvostupanjski sud na stranici 6., kada u odlomku četvrtom presude navodi: „Glede navoda tuženika da je redovito plaćao Hrvatskoj odvjetničkoj komori naknadu za osiguranje od odgovornosti, za napomenuti je da tuženik nije dostavio svoju policu osiguranja i Opće uvjete osiguranja važeće u sporno vrijeme (čl. 219. st. 1. ZPP)“, ne obrazlaže u kojem kontekstu ovu činjenicu smatra pravno relevantnom, pa je presuda prvostupanjskog suda u ovom dijelu nerazumljiva.
4.7.
U ovoj parnici predmet spora je zahtjev za isplatu po osnovi regresne odgovornosti i teret dokaza, u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a, u pogledu uvjeta osiguranja pod kojima tuženik odgovara svom osiguratelju, kao odvjetnik, u obavljanju svoje profesionalne djelatnosti, je na tužiteljici koja tvrdi da postoji regresna odgovornost tuženika.
4.8.
Izvođenje dokaza čitanjem ugovora o osiguranju tužiteljica uopće nije predložila tijekom postupka, iako je u tužbi navela da je Hrvatska odvjetnička komora, odlukom Upravnog odbora HOK-a od 10. veljače 1996. preuzela osiguranje od odgovornosti svih odvjetnika u Republici Hrvatskoj i to pod istim uvjetima kao što je to bilo određeno ugovorom o osiguranju zaključenim s Croatia osiguranje d.d.-om.
4.9.
Koji su to uvjeti, ne zna se jer ih tužiteljica nije dostavila u sudski spis, pa je činjenično stanje u postupku nepotpuno utvrđeno, jer osim što se ne zna koje su pretpostavke regresne odgovornosti tuženika, jednako tako, ne zna se ni pod kojim pretpostavkama se tuženik može osloboditi te odgovornosti.
4.10.
U tom smislu je i presuda prvostupanjskog suda nerazumljiva, jer na stranici 4., odlomak drugi, prvostupanjski sud navodi da nije sporno da je Hrvatska odvjetnička komora preuzela osiguranje od odgovornosti svih odvjetnika u Republici Hrvatskoj i to pod istim uvjetima kao što je to bilo određeno ugovorom o osiguranju zaključenim s Croatia osiguranje d.d.- om, a koji su to uvjeti, u prvostupanjskoj presudi se ne obrazlaže, čime je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
4.11.
Presuda prvostupanjskog suda se ne može ispitati ni u dijelu u kojem sud navodi na stranici 6., prvi odlomak „čekanje neizvjesnog ishoda kaznenog postupka nije razlog nepodnošenja tužbe sudu unutar zastarnog roka, s napomenom da tuženik nije naveo niti dostavio dokaz da je u kaznenom postupku postavio imovinskopravni zahtjev.“
4.12.
Prvostupanjski sud ne obrazlaže zašto smatra da je (ako već zauzima stav da je kazneni postupak protiv EU pokrenut), u kontekstu izbjegavanja zastare, pravno relevantno postavljanje imovinskopravnog zahtjeva u tom postupku.
4.13.
Naime, čl. 377. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005, dalje: ZOO/78) koji se kao mjerodavno pravo primjenjuje u ovom predmetu, s obzirom da je šteta, prema navodima tužbe, GU, nastala 16. listopada 1992., protekom zadnjeg dana do kojeg su dužnici EU i LU trebali GU vratiti zajam od 60.000,00 DEM, propisano je:
(1)
Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
(2)
Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
4.14.
Dakle, pokretanje „krivičnog gonjenja“ odnosno istek roka za zastaru krivičnog gonjenja je pravno relevantan trenutak za odluku o naknadi štete, odnosno regresnom zahtjevu u ovom predmetu u građanskopravnom smislu (u kontekstu obrazloženja navedenog u točki 4.20.), ali postavljanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku nije uvjet za primjenu duljeg roka zastare u smislu čl. 377. ZOO/78.
4.14.1. Čl. 41. st. 1. Zakona o krivičnom postupku (NN 53/91 i 91/92, dalje: ZKP/91) propisano je da je osnovno pravo i osnovna dužnost javnog tužitelja gonjenje počinitelja krivičnih djela, a st. 2. čl. 41. ZKP/91 da javni tužitelj progon obavlja podizanjem i zastupanjem optužnice pred sudom.
4.15.
Dakle, u ovom postupku je izostalo utvrđenje prvostupanjskog suda je li državni odvjetnik (javni tužitelj) poduzeo kazneni progon protiv EU, odnosno podignuo optužnicu zbog kaznenog djela prijevare povodom kaznene prijave tuženika.
4.16.
Sve ovo pravno je relevantno u kontekstu duljih rokova zastare za podnošenje tužbe za povrat zajma i odgovornosti, ne samo tuženika, već i tužiteljice.
4.17.
Naime, imajući u vidu vrijeme počinjenja kaznenog djela prijevare (1992.) i njegov kvalifikatorni oblik (prijevara za novčani iznos 60.000,00 DEM), u pogledu kojeg kaznenog djela je u svom iskazu tuženik tvrdio da je podnio kaznenu prijavu protiv EU, prema Krivičnom zakonu Republike Hrvatske (NN 25/77, 50/78, 25/84, 52/87, 43/89., 8/90, 9/91, 33/92., 39/92, 77/92 i 91/92, dalje: KZRH) za ovaj, kvalificirani oblik ovog kaznenog djela, i to prema čl. 137. st. 2. KZRH bila je propisana kazna zatvora u trajanju jedne do deset godina.
4.17.1. Čl. 2. st. 2. KZRH (iznad kojeg je naslov „Primjena Krivičnog zakonodavstva Republike Hrvatske“) propisano je da se kod primjene odredaba ovoga Zakona i drugih zakona Republike Hrvatske koji sadrže krivično-pravne odredbe primjenjuju i odredbe Osnovnog Krivičnog zakona Republike Hrvatske (NN 31/93, dalje: OKZRH), a čl. 90. OKZRH i to st. 1. toč. 3. propisano je da zastara krivičnog gonjenja nastupa kad protekne deset godina od izvršenja krivičnog djela za koje se prema zakonu može izreći zatvor u trajanju više od 5 godina.
4.18.
Dakle, to u konkretnom slučaju znači, ako je istinita tvrdnja tuženika da je pokrenut kazneni postupak protiv EU zbog kvalificiranog oblika kaznenog djela prijevare (da je javni tužitelj podignuo optužnicu), onda zastara za podnošenje tužbe nije nastupila 15. listopada 1997., već 16. listopada 2002. (kazneno djelo se može smatrati počinjenim tek istekom roka za povrat zajma a to je 16. listopada 1992.), pa je tuženik podnio tužbu u roku iz čl. 377. st. 1. ZOO/78. 4.19.
Stoga je u pogledu ove pravno odlučne činjenice, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, što je pravno relevantno za odluku o tužbenom zahtjevu.
4.20.
Jer, kako su u parničnom postupku Općinskog suda u Osijeku P-256/03 na solidarnu isplatu prema tužitelju GU bili tuženi i Hrvatska odvjetnička komora i MU (dakle, tužiteljica i tuženik u ovom postupku), a nitko od njih u ulozi tuženika nije istaknuo u okviru parničnog postupka u kojem su bili tuženi, da je, prema čl. 377. st. 1. ZOO/78, u vezi čl. 137. st. 2. KZRH i čl. 90. OKZRH i to st. 1. toč. 3., zastara za podnošenje tužbe GU protiv tuženika EU bila 10 godina i isticala 16. listopada 2002., onda se ne može govoriti o isključivoj odgovornosti tuženika za rezultat presude P-256/03-25 od 24. veljače 2004., već o podijeljenoj odgovornosti tužiteljice i tuženika, što je onda potrebno cijeniti i u ovoj regresnoj parnici koju tužiteljica Hrvatska odvjetnička komora vodi protiv tuženika MU.
Uputa prvostupanjskom sudu:
5.
U ovom postupku je potrebno utvrditi činjenično stanje u potpunosti. To znači da će u ponovljenom postupku prvostupanjski sud utvrditi je li tuženik govorio istinu ili neistinu kada je tijekom cijelog postupka koji traje duže od 16 godina, isticao da je podnio nadležnom tijelu progona kaznenu prijavu protiv EU, zbog kaznenog djela prijevare na štetu GU, te će ocijeniti, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, vjeruje li tuženiku u tom dijelu njegova iskaza ili mu ne vjeruje i za svoje uvjerenje dati jasne razloge.
5.1.
Utvrđivanje činjeničnog stanja podrazumijeva da će prvostupanjski sud utvrditi kakva je bila sudbina te kaznene prijave (ako utvrdi da je podnesena nadležnom tijelu progona) – je li na temelju nje pokrenut kazneni postupak protiv EU ili je kaznena prijava odbačena, a ako je odbačena, kada je odbačena i iz kojeg razloga i je li i kada rješenje o odbačaju kaznene prijave dostavljeno tuženiku kao punomoćniku GU, koji je u njegovo ime podnio kaznenu prijavu ili je kazneni postupak pokrenut, te kada je obustavljen i iz kojeg razloga je obustavljen i je li o tome i kada obaviješten tuženik kao punomoćnik GU.
5.2.
Činjenično stanje utvrđeno na temelju prethodno pravno relevantnih činjenica, sud će cijeniti prilikom donošenja nove odluke, pri čemu će, ako je kazneni postupak doista bio pokrenut od strane nadležnog državnog odvjetnika (tada javnog tužitelja) utvrditi u novoj presudi rok do kojeg je tuženik kao punomoćnik GU mogao podnijeti tužbu radi isplate (povrata zajma), uzimajući u obzir čl. 377. st. 1. ZOO/78.
5.3.
Prvostupanjski sud će utvrditi kada je tuženik upisan u Imenik odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore i s kim je zaključio policu osiguranja o odgovornosti, a o čemu ovisi i aktivna legitimacija tužiteljice i pasivna legitimacija tuženika u ovom sporu, koje legitimacije će prvostupanjski sud valjano obrazložiti.
5.4.
Utvrdit će i pod kojim uvjetima koji se odnose na policu osiguranja od odgovornosti, tuženik odgovara za štetu, a pod kojim uvjetima se može osloboditi odgovornosti, koje su bile obveze osiguratelja a koje osiguranika (odvjetnika) u slučaju nepravilnosti u zastupanju, odnosno u slučaju nastanka štete, je li bila propisana njihova međusobna suradnja, u čemu se ona sastojala i koja su bila prava a koje obveze osiguratelja, odnosno osiguranika, te će cijeniti i sve druge okolnosti pravno relevantne za donošenje odluke.
5.5.
U konačnici, ako prvostupanjski sud utvrdi da je zastara za podnošenje tužbe bila 10 godina i isticala 16. listopada 2002., tada će, prilikom donošenja nove presude, u vidu imati okolnosti navedene pod toč. 4.20. obrazloženja ove odluke.
6.
Zaključno, treba navesti da, iako je u ovom predmetu prvostupanjska presuda bila već jednom ukinuta odlukom Županijskog suda u Osijeku Gž-214/2015-2 od 17. studenoga 2016., u ovom predmetu ne vrijedi zabrana ponovnog ukidanja presude, budući da se odredba čl. 80. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 25/13, dalje: ZID ZPP/13) kojom je to propisano, ne primjenjuje na ovaj postupak, a sve sukladno čl. 102. st. 3. ZID ZPP/13.
U Osijeku 13. veljače 2025.
Predsjednica vijeća:
sutkinja
Štefica Bukvić
