Poslovni broj: Usž-3871/2023-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Sanje Štefan, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Kolektor Koling d.o.o. – Glavna podružnica Petrinja, Voćarska 11, zastupan po opunomoćenici, odvjetnici Andriani Vukoja, Zagreba, Gradišćanska 34, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB: 18683136487, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1503/2023-6 od 20. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1503/2023-6 od 20. listopada 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22-01/235, urbroj: 513-04-23-2 od 28. veljače 2023. i rješenja Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznika, klasa: UP/I-471-02/2021-01/63, urbroj: 513-07-23-03-22-14 od 28. travnja 2022., kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 28. veljače 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 28. travnja 2022. kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. svibnja 2021. u iznosu od 1.174.982,97 kuna i obveze poreza na dobit za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. u iznosu od 1.359.564,03 kn, sa zateznim kamatama u visini od 49.082,87 kn.

3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih razloga propisanih odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS). U bitnome ističe da je sud povrijedio odredbu članka 60. stavka 4. ZUS-a, jer razlozi na kojima je utemeljio presudu nisu dovoljni da bi potkrijepili odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva. Navodi da je u predmetnom upravnom sporu, sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, budući da je odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem građevinskog vještačenja, iako ne raspolaže stručnim znanjem potrebnim za rješavanje predmetne stvari. Nadalje navodi da se pogrešno i nepotpuno činjenično stanje odnosi i na utvrđivanje poreza na dobit vezano za 27. privremenu situaciju te s tim u vezi i na tumačenje odluke Vijeća za rješavanje sporova od 8. svibnja 2020. Pojašnjava da je nakon odluke Vijeća, inženjer prihvatio obračunavanje koeficijenta rastresitosti, ali je izvršio korekciju količine iz 27. privremene situacije te je tužitelj utvrđenu količinu, primjenom koeficijenta rastresitosti obračunao u 40. privremenoj situaciji, jer je to prva privremena situacija koja je ispostavljena nakon donošenja odluke Vijeća kojom je utvrđeno da izvođač ima pravo obračunati koeficijent rastresitosti. S obzirom da je inženjer na 40. privremenoj situaciji potvrdio tužitelju točno utvrđenu količinu ove stavke i da je naručitelj istu platio tužitelju, tužitelj je stornirao tu stavku u 27. privremenoj situaciji. Iz navedenog je vidljivo, smatra tužitelj, da je predmetne radove uprihodovao po 40. privremenoj situacija, a na koji prihod je platio porez na dobit. Ističe da je nepravilno i nezakonito obračunat porez na dobit na 27. privremenu situaciju u dijelu u kojem je stornirana. Smatra kako porezno tijelo neosnovano i bez zakonom utemeljenog razloga odbija storniranje 27. privremene situacije, odnosno umanjenje (odobrenje) po navedenoj privremenoj situaciji u onom iznosu kojeg inženjer nije ovjerio na 27. situaciji (a koji je ovjerio na 40. privremenoj situaciji, nakon donošenja odluke Vijeća i novog obračuna količine od strane inženjera). Nastavno na navedeno tužitelj ističe da je i u odnosu na 36. privremenu situaciju sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Zaključno ističe da sud u odnosu na porez na dobit (privremena situacija 27. i 36.) nije utvrdio odlučne činjenice, iako je tužitelj svoje tvrdnje dokumentirao i potkrijepio materijalnim dokazima u spisu. U odnosu na utvrđenu obvezu porez na dodanu vrijednost, ističe da je gospodarska bit i svrha poslovnih događaja, izvođenje građevinskih rodova na projektu aglomeracije Petrinja, i to temeljem Ugovora koji je sklopljen po provedenom postupku javne nabave i na koji se primjenjuje FIDIC OiPUU, a čije odredbe prvostupanjski sud nije primijenio, što je sve imalo za posljedicu pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Tužitelj ističe da su podaci iz knjigovodstva i evidencije vođeni u cijelosti u skladu s odredbama članka 62. do 67. Općeg poreznog zakona, a sve prema ugovorenim pravilima izvođenja građevinskih radova. Nadalje, ističe kako isporuka materijala i opreme u konkretnom slučaju ima obilježje obavljene građevinske usluge sukladno FIDIC ugovoru i gospodarskom sadržaju predmetne transakcije, a činjenica da tužitelj uslijed okolnosti potresa i posljedičnog raskida ugovora nije završio ugradnju istih, ne utječe na njegovo pravo na ugovorenu naknadu. Navodi da je naručitelju, sukladno Ugovoru, za isporučene materijale i opremu ispostavio račun, odnosno isti je situirao u 51. privremenoj situaciji. S obzirom da je tužitelj situirao predmetni materijal i opremu, smatra da nije bio dužan obračunati porez na dodanu vrijednost sukladnu članku 33. Zakona o porezu na dodanu vrijednost u vezi s odredbom članka 4. stavka 1. navedenog Zakona, jer je sukladno Ugovoru koji se primjenjivao na poslovni odnos tužitelja i naručitelja izvršio prijenos porezne obveze, čime je postupio sukladno Zakonu. Ističe kako je neosnovano pozivanje suda na odredbe Zakona o obveznim odnosima ili eventualni raskid ugovora. Tužitelj iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da poništi prvostupanjsku presudu i presudom sam riješi stvar sukladno navodima iz tužbe te da mu se nadoknade troškove upravnog spora uvećani za sastav žalbe.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Prvostupanjski je sud uvidom u spis tuženika utvrdio je da je kod tužitelja proveden porezni nadzor, kojim je utvrđeno, da je između tužitelja, kao izvođača radova i naručitelja radova Privreda d.o.o. Petrinja dana 27. svibnja 2016. sklopljen Sporazum o rekonstrukciji i dogradnji sustava odvodnje aglomeracije Petrinja. S obzirom da tužitelj kao izvođač radova zbog potresa nije bio u mogućnosti izvesti potpune radove, to je među strankama zaključen Sporazum o raskidu Sporazuma o izvođenju radova 30. lipnja 2021. Prema dostavljenom popisu isporučenog materijala i opreme, utvrđeno je, kako je tužitelj društvu Privreda d.o.o. isporučio neugrađeni materijal i opremu po znatno nižim prodajnim cijenama od nabavnih te je iskazao veće troškove temeljem nabave i odbitka pretporeza te znatno manje prihode uz prijenos porezne obveze na naručitelja. Tijekom poreznog nadzora je utvrđeno da je za tužitelja nastala obveza poreza na dodanu vrijednost jer je isporučio dobro, u konkretnom slučaju neugrađeni materijal i opremu, na koju je isporuku bio dužan obračunati porez na dodanu vrijednost sukladno odredbama članka 4. stavka 1. članka 30. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine, 73/13. do 138/20.) i članka 36. stavka 1., 2. i 6. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine, 79/13. do 1/20.).

8. Prema odredbama članka 30. stavka 1. Zakona i članka 36. stavka 1., 2. i 6. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost oporezivi događaj i obveza obračuna poreza na dodanu vrijednost nastaje kada su dobra isporučena ili usluge obavljene, a utvrđena obveza poreza iskazuje se u prijavi PDV-a za obračunsko razdoblje u kojem je obavljena isporuka dobara ili usluga. Ako je oporezivi događaj nastao, a nije izdan račun, obveza obračuna PDV-a nastaje kada je nastao oporezivi događaj tj. kada su dobra isporučena ili usluge obavljene.

9. U odnosu na navode žalbe kojima osporava utvrđenu obvezu poreza na dodanu vrijednost, ističe se da je prvostupanjski sud dostatno obrazložio da se radi o oporezivoj usluzi, u vezi koje se ne može vršiti prijenos porezne obveze prema članku 75. stavka 3. ZPDV-a, jer nije bilo ugradnje materijala i opreme pa se ne može raditi o oslobođenim uslugama. Suprotno navodima tužitelja, u konkretnom slučaju gospodarska svrha nabave i isporuke materijala i opreme je njena ugradnja pa kako do nje nesporno nije došlo, onda nema ni mogućnosti prijenosa porezne obveze bez obzira na preneseno vlasništvo i bez obzira na način i temelj prijenosa vlasništva.

10. Nadalje, pregledom poslovne dokumentacije tužitelja, porezna tijela su utvrdila, što je prihvatio i prvostupanjski sud, da tužitelj nije obračunao i uplatio porez na dobit za 2020. jer je evidentirao prihode po izdanoj 27. i 36. privremenoj situaciji te je evidentirao i storno iznose prihoda po ispostavljenim situacijama, bez dokaza da je umanjena količina materijala vraćena kroz 40. i 43. privremenu situaciju. Naime, privremene situacije kao i okončanu situaciju ovjerava inženjer koji potvrđuje količinu i vrijednost obavljenih radova u jednom mjesecu, a kod tužitelja inženjer stornira količine i vrijednosti koje je ranije ovjerio i nekoliko godina nakon što su radovi obavljeni. Privremene i okončane situacije predstavljaju račune prema članku 79. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, kojim je propisano da je račun svaka isprava u kojoj se obračunavaju isporučena dobra i obavljene usluge, a ovjerena situacija znači potvrdu stvarno izvedenih radova i takva se evidentira u poslovnim knjigama, dok tužitelj svojim navodima nije dokazao svoje tvrdnje da nije bilo osnove za obračun poreza na dobit na 27. i 38 privremenu situaciju u dijelu u kojima su stornirane. Prvostupanjski je sud svoje zaključke utemeljio na činjenicama utvrđenim u postupku poreznog nadzora, posebno se osvrnuo i na odluku Vijeća od 8. svibnja 2020. te je obrazložio iz kojih razloga prihvaća utvrđenja poreznih tijela.

11. Slijedom svega navedenog proizlazi da se osporena presuda ne može ocijeniti nezakonitom iz razloga na koje tužitelj ukazuje u žalbi. Nadalje se ističe da je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem vještačenja, nalazeći da je sve relevantne činjenice mogao utvrditi na temelju spisa tuženika i sudskog spisa, te pravilnom primjenom mjerodavnog prava.

12. Slijedom svega navedenog proizlazi da se navodi žalbe koji su istovjetni navodima tužbe ne mogu ocijeniti osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari.

13. Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

14. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka (članak 79. stavak 4. ZUS-a).

U Zagrebu, 13. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković