REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-111/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđene UDD i drugih zbog kaznenih djela iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021. - dalje: KZ-21.), odlučujući o zahtjevima osuđene UDD, osuđenog UD, osuđenog FD i osuđenog ZD za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 29. ožujka 2022. broj K- Us-15/2018 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2023. broj I Kž-Us-139/2022-14, u sjednici održanoj 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi osuđene UDD, osuđenog UD, osuđenog FD i osuđenog ZD za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 29. ožujka 2022. broj K-Us-15/2018 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2023. broj I Kž-Us-139/2022-14 osuđeni su UDD, AD, FD i ZD zbog počinjenih kaznenih djela protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-21. i drugih. Tom presudom je UDD za kazneno djelo iz članka 347. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998. - ispravak, 55/2000. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/2000., 51/2001., 111/2003., 190/2003. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/2004., 84/2005. - ispravak, 71/2006., 110/2007., 152/2008., 57/2011. i 77/2011. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: KZ/97.), opisano pod točkom 1. izreke, utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine, za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. KZ-21., opisano pod točkom 1. izreke, utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, za kazneno djelo iz članka 265. stavka 1. KZ-21., opisano pod točkom 2. izreke, utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine i četiri mjeseca, za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. KZ-21., opisano pod točkom 3. izreke, utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. u vezi članka 52. KZ-21.,opisano pod točkama 4. i 5. izreke, utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine, za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. KZ-21., opisano pod točkom 6. izreke, utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i četiri mjeseca, za kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. KZ-21., opisano pod točkom 6. izreke, utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci i za kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ-21., opisano pod točkom 8. izreke, utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, nakon čega je ista, na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ-21., osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju šest godina. AD je za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. u vezi s člankom 38. KZ-21., opisano pod točkom 1. izreke, osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine. FD je za kazneno djelo iz članka 265. stavka 2. KZ-21., opisano pod točkom 2. izreke, osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, nakon čega mu je, na temelju članka 57. stavka 1. i 2. KZ-21., izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se neuvjetovani dio kazne u trajanju devet mjeseci ima izvršiti, dok se uvjetovani dio kazne u trajanju devet mjeseci neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od pet godina ne počini novo kazneno djelo. I na koncu ZD je za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. u vezi s člankom 37. KZ-21. osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci.

2. Protiv te presude je osuđena UDD po branitelju, odvjetniku Čedi Prodanoviću pravovremeno podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenice predviđenu u članku 469. stavku 1. točki 4. (pravilno bi bilo: članku 469. točki 4.) Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011.

- pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP) te zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka kršenjem temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom (članak 29. Ustava Republike Hrvatske i članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-a). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu u ovoj pravnoj stvari te da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđeni AD pravovremeno je podnio po braniteljici, odvjetnici Jadranki Sloković zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđenu u članku 469. točkama 1. i 3. ZKP-a, zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, koja povreda je mogla utjecati na presudu (članak 517. stavak 1. točka 3. ZKP-a) te zbog teške povrede prava na pravično suđenje zajamčene Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 468. stavak 2. ZKP-a). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu. Ujedno predlaže da se do odluke o ovom zahtjevu odgodi izvršenje pravomoćne presude.

2.2. Osuđeni FD je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude pravovremeno podnio po braniteljici, odvjetnici Višnji Drenški Lasan zbog povrede odredaba kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđenu člankom 469. točkama 4. i 5. ZKP-a, zbog teške povrede prava na pravično suđenje u vidu povrede prava na obrazloženu sudsku odluku i jednakost oružja (članak 468. stavak 2. ZKP-a) te zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, koja povreda je mogla utjecati ili je utjecala na presudu. Također predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da donese presudu kojom će ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Istovremeno predlaže da se do odluke o ovom zahtjevu osuđeniku odgodi nastup na izdržavanje kazne.

2.3. I na koncu zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude pravovremeno je podnio i osuđeni ZD po braniteljici, odvjetnici Nataši Ružička i to zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a te povrede su mogle odnosno utjecale su na presudu, zbog povrede odredaba kaznenog postupka kršenjem temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom ili zakonom te zbog odluke o kazni, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Na temelju članka 518. stavka 4. ZKP-a spis je sa zahtjevima dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo pisane odgovore 17. lipnja 2024. pod brojem Ksm-DO-112/2024, 18. lipnja 2024. pod brojem Ksm-DO-113/2024, 19. lipnja 2024. pod brojem Ksm-DO-114/2024 i 20. lipnja 2024. pod brojem Ksm-DO-115/2024 s mišljenjem da zahtjeve osuđenika UDD, UD, FD i ZD treba odbiti kao neosnovane.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđenicima i njihovim braniteljima odnosno braniteljicama.

5. Zahtjevi nisu osnovani.

6. Nisu u pravu osuđenici UDD, AD i FD kada tvrde da je u ovom kaznenom postupku došlo do povrede kaznenog zakona na štetu ovih osuđenika.

6.1. Kada osuđena UDD ističe da je ostvarena povreda iz članka 469. točke 4. ZKP-a (glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen je zakon koji se ne može primijeniti) navodi kako su u pravomoćnoj presudi sudovi u odnosu na kaznena djela pod točkama 1., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke prvostupanjske presude, a za koja je ova osuđenica proglašena krivom, primijenili odredbe o stjecaju iz članka 51. KZ-21., iako su u odnosu na navedena kaznena djela trebali primijeniti odredbu članka 61. KZ/97., koja se odnosi na produljeno kazneno djelo i koja odredba izrijekom isključuje primjenu odredaba o stjecaju. Smatra da su u ovom konkretnom slučaju u odnosu na sve prethodno navedene točke izreke presude, a ne samo u odnosu na točke 4. i 5., kako to navodi Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, radilo o istom kaznenom djelu odnosno više odvojenih radnji kojima se ostvaruje biće istog kaznenog djela i koje radnje čini jedinstvenu cjelinu. Obrazlažući ovakvu svoju tvrdnju podnositeljica zahtjeva ističe kako su sva djela počinjena u razdoblju od 2005. do 2013., a kako između pojedinih radnji ne postoje veći vremenski razmaci to u odnosu na sve ove inkriminacije postoji vremenska povezanost. S druge strane kako su sva ova kaznena djela i prostorno povezana, s obzirom da su sva počinjena na području grada Siska, a osuđenica ih je počinila i u istom svojstvu, kao ABC ABC te su počinjena s tzv. produljenom namjerom, s obzirom da je počiniteljica svaki puta stvarala zasebnu odluku za poduzimanje pojedinih radnji, ali u istim ili sličnim situacijama tako da njezine odluke, po ocjeni podnositelja zahtjeva, ukazuju i na psihički kontinuitet, upravo zbog svega iznesenog u konkretnom slučaju radi se o jednom produljenom kaznenom djelu. Međutim, unatoč tome, po ocjeni osuđenice, u pobijanoj presudi se pogrešno zaključuje da se samo u odnosu na kaznena djela opisana pod točkama 4. i 5. izreke radi o jednom produljenom dijelu, ali da se to ne odnosi na točke 1., 3., 6. i 7. izreke. S obzirom da je tempore criminis na snazi bio KZ/97. u konkretnom slučaju trebalo je primijeniti odredbu članka 61. KZ/97. kao blaži zakon jer je stavkom 3. tog članka bilo propisano da će sud izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to kazneno djelo, dok je odredbom članka 52. KZ- 21. u stavku 5. propisano da se za produljeno kazneno djelo može izreći kazna za polovicu veća od gornje mjere kazne, zbog čega je taj Zakon nesporno stroži za osuđenicu.

6.2. No, u navedenom podnositeljica zahtjeva nije u pravu.

6.3. Suprotno tvrdnjama ove podnositeljice zahtjeva, po ocjeni ovog suda, kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz točke 1. izreke prvostupanjske presude (dalje: izreke) te točaka 3. i 6. izreke ne predstavljaju jedinstvenu cjelinu, za razliku od kaznenih djela iz točaka 4. i 5. izreke, dok je u odnosu na kazneno djelo iz točke 7. izreke drugostupanjskom presudom taj dio prvostupanjske presude ukinut i u tom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pa su stoga prigovori koji se odnose i na ovu točku izreke u ovom trenutku bespredmetni. Naime, inkriminacije koje su opisane pod točkama 1., 3. i 6. izreke karakterizira sasvim drugačiji motiv počinjenja ovih kaznenih djela, različiti „modus operandi“ te potpuno drugačije okolnosti pod kojima su ova djela počinjena. Tako je u odnosu na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, opisano pod točkom 1. izreke, glavnina aktivnosti ove počiniteljice usmjerena na pribavljanje imovinske koristi drugoj pravnoj osobi (IGM Turopolje d.o.o.), a ne sebi, pri čemu je prilikom počinjenja ovog kaznenog djela ista bila motivirana osobnom imovinskom koristi koju je, u vidu primanja mita, dobila od CD, a istovremeno je u izvršenju ovog kaznenog djela uz nju sudjelovao i osuđeni AD. U odnosu na to istovrsno kazneno djelo opisano pod točkom 3. izreke (izgradnja Zavoda za hitnu medicinu) iz činjeničnog opisa proizlazi da se radi o kaznenom djelu koje je počinjeno na poticaj osuđenog ZD, a kako bi se njegovoj firmi, društvu Lav Auto Popec d.o.o., pribavila protupravna imovinska korist, dok se kod kaznenog djela opisanog pod točkom 6. izreke radi o situacijama u kojima je osuđenica kao ABC u različitim ugostiteljskim objektima na području Sisačko-moslavačke županije organizirala sastanke na koje je pozivala isključivo vijećnike Županijske skupštine iz redova vladajuće većine i članove Savjeta županice te različite privatne domjenke, a što je sve plaćeno sredstvima sa računa Sisačko- moslavačke županije bez bilo kakve osnove i opravdanja, pri čemu način izvršenja ovog kaznenog djela istovremeno prati i izvršenje drugog kaznenog djela odnosno krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. KZ-21. Dakle, iz svega prethodno navedenog razvidno je kako se u ovim konkretnim situacijama radilo o potpuno različitim okolnostima koje su pratile izvršenje ovih kaznenih djela, radilo se o različitim motivima i načinima postupanja prilikom izvršenja inkriminiranih radnji, a koje okolnosti su onda i dovele do toga da se prilikom realizacije pojedinih aktivnosti radilo o stvaranju sasvim nove namjere i cilja postupanja, što je onda u konačnici i rezultiralo različitim načinima izvršenja ovih djela te različitim posljedicama tako počinjenih djela. Stoga, bez obzira na okolnost što je sva ova kaznena djela pod točkama 1., 3. i 6. izreke osuđenica počinila u istom svojstvu, kao ABC ABC, što su djela počinjena u jednom vremenskom kontinuitetu od 2005. do 2013. te što su sva ova kaznena djela počinjena na području grada Siska, suprotno tvrdnjama podnositeljice zahtjeva, kako se to pravilno utvrđuje i u pobijanoj presudi, u konkretnom slučaju ne radi se o jednom produljenom djelu s obzirom da se ne radi o istim odnosno potpuno sličnim situacijama u kojima je počinitelj tih djela postupao. Upravo različitost motiva, situacija, okolnosti i načina postupanja, i po ocjeni ovog suda, ukazuje na to da kod počinitelja nedostaje element tzv. „produljene namjere“ jer kod svake od ovih poduzetih radnji formirana je posve nova i zasebna namjera, a i cilj i način postupanja kod svakog od ovih počinjenih dijela bio je potpuno drugačiji.

6.4. Također nije u pravu podnositeljica zahtjeva kada ističe da je u odnosu na kaznena djela opisana pod točkama 1., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke trebalo kao blaži zakon primijeniti KZ/97., a ne KZ-21. Naime, već je prethodno navedeno kako je pravomoćnom presudom osuđena UDD osuđena da je kaznenim djelima opisanim pod točkama 4. i 5. izreke proglašena krivom radi počinjenja jednog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, dok je u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 7. izreke prvostupanjska presuda ukinuta i u tom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pa istaknuti prigovor treba cijeniti shodno tome. Imajući u vidu navedenu okolnost, a s druge strane cijeneći činjenicu da se radi o situaciji u kojoj se vrijeme počinjenja kaznenih djela proteže kroz vremensko razdoblje koje zahvaća važenje dvaju Kaznenih zakona (KZ/97. i KZ-21.) to se u takvoj situaciji, sukladno članku 3. stavku 4. KZ-21., primjenjuje onaj zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je inkriminirana radnja dovršena. Budući da iz činjeničnih opisa kaznenih djela proizlazi da je radnja izvršenja kaznenog djela opisanog pod točkom 1. izreke dovršena u rujnu 2013., radnja izvršenja produljenog kaznenog djela opisanih pod točkama 4. i 5. izreke dovršena je u travnju 2014., a radnja izvršenja kaznenog djela opisanog pod točkom 6. izreke dovršena je u studenom 2013., to je u takvoj situaciji isključena mogućnost utvrđivanja koji je od ova dva Kaznena zakona u odnosu na počinitelja i kaznena djela blaži s obzirom da je KZ-21., u odnosu na prethodno navedena kaznena djela, stupio na snagu 1. siječnja 2013. i shodno tome u odnosu na ovako inkriminirana i presuđena kaznena djela mora se primijeniti KZ-21., i to upravo kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme dovršenja opisanih radnji, a kako je to izričito i propisano odredbom članka 3. stavka 4. KZ-21.

6.5. Ističući povredu kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđenu u članku 469. točki 1. ZKP-a (djelo za koje se optuženik progoni nije kazneno djelo) osuđeni AD navodi da radnja koja se pobijanom presudom njemu inkriminira nikako ne može predstavljati radnju pomaganja jer se njegovo postupanje svodi isključivo na podnošenje ponude za kupnju poslovnih udjela u društvu Ceste Sisak d.o.o (prvi i drugi natječaj) te potpisivanje Ugovora o prodaji i prijenosu poslovnih udjela, dok iz izvedenih dokaza, po njegovoj ocjeni, nedvojbeno ne proizlazi da bi postojao dogovor između njega i osuđene UDD te da bi on imao bilo kakvih saznanja o nezakonitom prethodnom dogovoru između UDD i CD. Obrazlažući nadalje ovaj razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka podnositelj zahtjeva ističe kako u činjeničnom opisu kaznenog djela pod točkom 1. izreke nije opisan njegov umišljaj (pravilno bi bilo: namjera), a niti tako nešto ne proizlazi iz navedenog činjeničnog opisa, pri čemu tijekom dokaznog postupka, po njegovoj ocjeni, namjera nije utvrđena na nedvojbeni način. Kako se iznos od 200.000,00 kuna, na ime isplate zateznih kamata, ne može prihvatiti kao kvantifikacija štete, a ta šteta nije bila obuhvaćena namjerom ovog optuženika, a niti je na bilo koji način povezana s njegovim počinjenjem ovog kaznenog djela, to uslijed navedenog djelo, kako je u odnosu na ovog osuđenika opisano pod točkom 1. izreke, ne predstavlja kazneno djelo.

6.6. Međutim, osuđenik nije u pravu kada ističe navedene prigovore.

6.7. Naime, iz činjeničnog opisa kaznenog djela pod točkom 1. izreke proizlazi da je ovaj osuđenik pravomoćno proglašen krivim što je: „... u dogovoru sa CD podnio ponudu na Poziv za javno prikupljanje ponuda za kupnju poslovnih udjela..., nakon čega je, znajući da je I optužena UDD izmijenila uvjete plaćanja kako bi društvu IGM Turopolje d.o.o. omogućila kupnju poslovnih udjela, prilikom realizacije kredita kod Hypo Alpe-Adria Bank d.o.o. za kupnju poslovnih udjela, osigurao da banka kreditna sredstva odobrena društvu IGM Turopolje d.o.o. doznači na račun Županije prije solemnizacije ugovora o prodaji i prijenosu poslovnih udjela... te je potom 14. listopada 2011. I optužena UDD s II optuženim AD zaključila Ugovor o prodaji i prijenosu poslovnih udjela...“. Stoga su, i po ocjeni ovog suda, u pravu prvostupanjski i drugostupanjski sud kada su ovakve radnje osuđenog UD kvalificirali kao radnje pomaganja u odnosu na optuženu UDD. Pritom podnositelju ovog zahtjeva valja ukazati na to da je, u smislu članka 38. KZ-21., pomaganje svako podupiranje glavnog počinitelja u počinjenju određenog kaznenog djela, pri čemu pomagač daje određeni kauzalni doprinos u počinjenju kaznenog djela od strane počinitelja u vidu da to djelo olakšava, ubrzava ili intenzivira. U tom pogledu, za razliku od supočiniteljstva, pomagač niti ne mora biti u bilo kakvom direktnom dogovoru s počiniteljem pa je pomaganje moguće čak i u situaciji kada počinitelj za njega (pomagača) niti ne zna (tzv. potajno pomaganje). Stoga, u situaciji kada je optuženi AD postupao u dogovoru sa CD, a koji je istovremeno bio u dogovoru s optuženom UDD, te kada je najprije podnio ponudu na Poziv za javno prikupljanje ponuda za kupnju poslovnih udjela, nakon čega se dodatno i aktivno angažirao da banka kreditna sredstva koja su odobrena trgovačkom društvu doznači na račun Županije prije solemnizacije ugovora, a što nije bilo uobičajeno, da bi u konačnici zaključio i Ugovor o prodaji i prijenosu poslovnih udjela, upravo takve radnje u svojoj ukupnosti, kako se to pravilno zaključuje u pobijanoj presudi, doista predstavljaju radnje pomaganja jer se njima u bitnome olakšava počinjenje kaznenog djela glavnog počinitelja pri čemu pomagač niti ne treba znati baš sve pojedinosti i detalje djela koje čini počinitelj.

6.8. Također nije u pravu ovaj podnositelj zahtjeva kada tvrdi da u činjeničnom opisu pod točkom 1. izreke nije opisana namjera ovog osuđenika kao pomagača odnosno da tako nešto niti ne proizlazi iz činjeničnog opisa. U tom pogledu treba napomenuti kako se pomaganje uvijek odnosi na određeno djelo i određenog počinitelja pri čemu pomagač mora uvijek postupati s namjerom koja obuhvaća njegovu svijest o tome da on svojim određenim aktivnostima u bitnom podupire ili podržava ostvarenje kaznenog djela druge osobe, uz istovremeno postojanje svijesti o samom kaznenom djelu. Pritom pomagač ne mora biti upoznat sa svim detaljima kaznenog djela počinitelja, niti sa kompletnim načinom izvršenja tog dijela već je dovoljno da svojom sviješću u glavnim crtama obuhvati ona bitna obilježja kaznenog djela počinitelja. Stoga, a u situaciji kada je pobijanom pravomoćnom presudom utvrđeno da je „.. . optužena UDD... od CD...zatražila plaćanje iznosa od 100.000,00 eura kako bi njegovom trgovačkom društvu IGM Turopolje d.o.o. osigurala stjecanje poslovnih udjela u trgovačkom društvu Ceste Sisak d.o.o., na što je CD pristao, pa nakon što je optuženi AD, kao osnivač i odgovorna osoba IGM Turopolje d.o.o., u dogovoru sa CD podnio ponudu na Poziv za javno prikupljanje ponuda za kupnju poslovnih udjela...“, nakon čega je „... optuženi AD, znajući da je optužena UDD izmijenila uvjete plaćanja kako bi trgovačkom društvu IGM Turopolje d.o.o. omogućila kupnju poslovnih udjela, a prilikom realizacije kredita kod banke osigurao da banka kreditna sredstva odobrena trgovačkom društvu IGM Turopolje d.o.o. doznači na račun Županije prije solemnizacije ugovora... te su potom 14. listopada 2011. optužena UDD ED i optuženi AD zaključili ugovor o prodaji i prijenosu poslovnih udjela..., pravilan je zaključak suda da je optuženi AD u konkretnoj situaciji postupao s namjerom odnosno da je, poduzimajući prethodno opisane radnje, s namjerom pomogao optuženoj UDD u počinjenju kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. KZ-21. jer je kao odgovorna osoba u trgovačkom društvu IGM Turopolje d.o.o., u kojem je CD istovremeno bio stvarni vlasnik, u dogovoru s njime poduzimao čitav niz radnji koje su u bitnom podržavale odnosno podupirale glavnog počinitelja, a brojnost i vrsta poduzetih radnji te njegova upornost u postupanju ukazuju na to da je tako nešto i htio, pri čemu, iako nije znao sve pojedinosti djela koje je činio taj počinitelj, u glavnim crtama je svojom sviješću obuhvatio sva glavna obilježja kaznenog djela počinitelja te ga je svojim radnjama u tome podupirao odnosno u bitnome mu olakšao izvršenje protupravne radnje.

6.9. Što se tiče nastavne tvrdnje podnositelja zahtjeva UD da tijekom dokaznog postupka sudovi nisu na nedvojbeni način utvrdili namjeru ovog optuženika treba napomenuti da se očigledno radi o prigovoru kojim se sadržajno osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja u pravomoćnoj presudi u odnosu na postupanje optuženika tempore criminis, a odnosu na njegovu krivnju. Međutim, pritom osuđenik zanemaruje činjenicu da se ovaj izvanredni pravni lijek može podnositi samo zbog točno propisanih povreda zakona iz članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP- a, ali ne i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno zbog okolnosti koje se odnose na činjenična utvrđenja pa je uslijed navedenog i ovaj dio zahtjeva u cijelosti neosnovan.

6.10. Ističući povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP-a (postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon jer je nastupila zastara kaznenog progona) osuđeni AD navodi da kako tijekom dokaznog postupka nije bilo moguće na nedvojbeni način kvantificirati korist odnosno štetu koja je nastala uslijed počinjenja kaznenog dijela opisanog pod točkom 1. izreke, tada bi se, po njegovoj ocjeni, radilo o osnovnom obliku kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, a ne o kvalificiranom obliku tog kaznenog dijela, kako je to presuđeno pravomoćnom presudom. Imajući u vidu vrijeme izvršenja ovog kaznenog djela smatra da bi se trebalo raditi o kaznenom djelu iz članka 337. stavka 1. KZ/97., za koje je tim zakonom bila propisana kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do tri godine i za koje zastara kaznenog progona, prema članku 81. stavku 1. KZ-21., nastupa nakon proteka roka od deset godina, što drugim riječima znači da je u odnosu na ovog optuženika i radnje koje je poduzeo zastara kaznenog progona nastupila 14. listopada 2021.

6.11. Međutim, niti u navedenom podnositelj zahtjeva nije u pravu.

6.12. Prvenstveno treba napomenuti kako se postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 4. ZKP-a prosuđuje isključivo prema onom činjeničnom stanju koje je utvrđeno izrekom pravomoćne presude, a ne prema onom činjeničnom stanju koje je, prema osuđenikovom shvaćanju, trebalo utvrditi iz izvedenog dokaznog postupka. S obzirom da je pravomoćnom presudom utvrđena šteta u iznosu od 200.000,00 kuna to nije osnovan prigovor osuđenika da tijekom postupka nije bilo moguće „kvantificirati korist odnosno štetu“. Stoga, a imajući u vidu ovako utvrđenu štetu pravomoćnom presudom, suprotno tvrdnjama podnositelja zahtjeva, tempore criminis ne bi se radilo o kaznenom djelu iz članka 337. stavku 1. KZ/97., već o kaznenom djelu iz članka 337. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., za koje je bila propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Navedeno kazneno djelo ima pravni kontinuitet s kaznenim djelom zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-21., za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do 12 godina. Iako je KZ-21. za ovo isto kazneno djelo propisao težu kaznu u odnosu na kazneno djelo iz KZ/97., ipak je KZ-21. za osuđenika blaži zakon jer se prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV k-4/12-58 od 31. prosinca 2012.) kod kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. KZ/11. o znatnoj šteti radi kada postoji šteta koja prelazi iznos od 60.000,00 kuna, dok je prema ranijem pravnom shvaćanju, kod kaznenog djela iz članka 337. stavka 2. KZ/97. znatna šteta postojala kada se radilo o iznosu koji premašuje iznos od 30.000,00 kuna. Slijedom svega prethodno navedenog, u ovom konkretnom slučaju, sukladno članku 81. stavku 1. KZ-21., zastara kaznenog progona nastupa nakon proteka roka od 25 godina, s time da, sukladno članku 82. stavku 1. KZ-21., zastara počinje teći tek od trenutka kada je nastupila posljedica počinjenog kaznenog djela, a to je u ovom slučaju 25. rujna 2013. To drugim riječima znači da u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 1. izreke, a za koje je ovaj podnositelj zahtjeva pravomoćno osuđen, suprotno tvrdnjama podnositelja zahtjeva, nije nastupila zastara kaznenog progona prije donošenja pravomoćne presude jer, sukladno odredbama članka 81. stavka 1. i članka 82. stavka 1. KZ-21., zastara bi nastupila tek 25. rujna 2038., pa je i ovaj dio zahtjeva ovog osuđenika također neosnovan.

6.13. Kada tvrdi da je u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 2. izreke ostvarena povreda kaznenog zakona predviđena člankom 469. točkom 4. ZKP-a na štetu podnositelja zahtjeva osuđeni FD navodi kako su prvostupanjski i drugostupanjski sud povrijedili kazneni zakon u pitanju je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti. Obrazlažući ovakvu tvrdnju osuđenik ističe kako je osuđen da je počinio kazneno djelo pranja novca iz članka 265. stavka 2. KZ-21., iako je navedeno kazneno djelo počinjeno u razdoblju od kolovoza 2011. do rujna 2012., a kada je na snazi bio KZ/97. pa u takvoj situaciji nije mogao biti primijenjen KZ-21. jer se ne radi o blažem zakonu. Argumentirajući svoju tvrdnju podnositelj zahtjeva navodi kako je opisom kaznenog djela iz članka 265. KZ-21. radnja izvršenja šire postavljena u odnosu na određenja bitnih obilježja kaznenog djela pranja novca iz članka 279. stavka 1. KZ/97. budući da se odredba KZ- 21. odnosi na svu imovinu koja je izravno ili neizravno proistekla iz počinjenog kaznenog djela, dok se po odredbama KZ/97. pranje novca odnosilo isključivo na „bankarsko, novčarsko i drugo poslovanje u okviru platnog prometa...“. Smatra da opis kaznenog djela iz KZ-21. predstavlja znatno proširenje obilježja kaznenog djela pranja novca jer se inkriminira svako područje, a ne samo ono koje je uže precizirano odredbama KZ/97. Zbog navedenog ističe da je za ovog osuđenika bio najblaži zakon koji je vrijedio u vrijeme inkriminiranog događaja odnosno KZ/97. pa je u konkretnom slučaju upravo taj zakon, a ne KZ-21., trebalo primijeniti. Po ocjeni podnositelja zahtjeva djelo kako je činjenično opisano u optužnici ne bi uopće predstavljalo kazneno djelo i ovaj optuženik bi za njega morao biti oslobođen optužbe jer se po tom zakonu (KZ/97.) kazneno djelo pranja novca moglo počiniti samo u odnosu na „bankarsko, novčarsko ili drugo poslovanje u okviru platnog prometa“ s obzirom da se takvom odredbom štitilo isključivo nesmetano i pravilno funkcioniranje platnog prometa. Ističe kako je identične povrede ostvario i sud drugog stupnja koji je u obrazloženju svoje odluke naveo da kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. KZ/97., opisano pod točkom 2. izreke, ima pravni kontinuitet s kaznenim djelom iz članka 265. stavka 2. KZ-21. te da na ovog osuđenika treba primijeniti KZ-21. kao blaži zakon, jer iako navedeni zakoni propisuju mogućnost izricanja iste kazne (šest mjeseci do pet godina) KZ-21. je u konkretnoj situaciji blaži zakon budući da predviđa mogućnost izricanja djelomične uvjetne osude, koja mogućnost nije postojala prema odredbama KZ/97.

6.14. Međutim, nije u pravu ovaj osuđenik kada tvrdi da je radnja izvršenja kaznenog djela pranja novca iz članka 265. stavka 2. KZ-21. šire postavljena u odnosu na to isto kazneno djelo kako je opisano člankom 279. stavkom 1. KZ/97. te da zbog toga ne postoji pravni kontinuitet između ovih zakonskih odredbi. Pritom valja napomenuti da je, i po ocjeni ovog suda, pravilan zaključak iznesen u pravomoćnoj presudi da je postupanje ovog osuđenika, kako je to opisano pod točkom 2. izreke, bilo kazneno djelo pranja novca i po KZ/97., ali isto tako i po KZ-21. s obzirom da se radi o naknadnim radnjama počinitelja glavnog kaznenog djela koje su usmjerene na osiguranje ili iskorištavanje nastalog stanja u vidu ulaganja novca, za koji je znao da je pribavljen kaznenim djelom, u drugi oblik imovine odnosno u nekretninu. Naime, pravomoćnom je presudom utvrđeno da se radi o fiktivnoj kupnji stana od strane ovog osuđenika, a koji je u stvarnosti i faktično kupila osuđena UDD i to novcem od primljenog mita, a što je ovaj osuđenik znao. Stoga, suprotno tvrdnjama ovog podnositelja zahtjeva, nema sumnje da iz pravomoćne presude proizlazi kako je osuđena UDD jedan oblik imovine (novac koji je primila kao mito) pretvorila u drugi oblik imovine (stan i opremu koji su kupljeni novcem od zaprimljenog mita) te da taj stan, i u skladu s odredbom članka 89. stavka 37. KZ/97. („Narodne novine“ broj 152/2008.) i u skladu s člankom 265. stavkom 2. u vezi sa stavkom 1. KZ- 21. predstavlja imovinsku korist koja je pribavljena odnosno ostvarena kaznenim djelom, u ovom konkretnom slučaju kaznenim djelom primanja mita. Stoga, a imajući u vidu ovako činjenično opisane radnje iz točke 2. izreke one, i po ocjeni ovog suda, predstavljaju počinjenje kaznenog djela pranja novca i po članku 279. stavku 1. KZ/97. i po članku 265. stavku 2. KZ-21. Kako su za oba ova kaznena djela propisane iste kazne, a ovaj osuđenik je za navedeno kazneno djelo pranja novca bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci to je u konkretnoj situaciji, kako to pravilno primjećuje i sud drugog stupnja, KZ-21. blaži zakon u odnosu na KZ/97. jer isti predviđa mogućnost izricanja i djelomične uvjetne osude za kaznu koja mu je izrečena, a što ni u kom slučaju nije bilo moguće po KZ/97. Naime, iako je po KZ/97. za izrečenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci bilo moguće izreći i uvjetnu osudu (članak 67. stavak 4. KZ/97.) u ovom konkretnom slučaju drugostupanjski je sud, prihvaćajući u cijelosti izrečenu kaznu po prvostupanjskom sudu, smatrao da nisu ostvareni razlozi za uvjetovanje tako izrečene cjelokupne kazne, ali da istovremeno postoje razlozi i uvjeti za izricanje djelomične uvjetne osude po članku 57. stavku 1. i 2. KZ-21., zbog čega je upravo taj zakon, a ne KZ/97., i po ocjeni ovog suda, blaži za ovog počinitelja u konkretnoj situaciji. Stoga je, imajući u vidu prethodno navedeno, u odnosu na ovog osuđenika i kazneno djelo kako je to činjenično opisano, nasuprot drugačijim tvrdnjama podnositelja ovog zahtjeva, pravilno primijenjen Kazneni zakon.

6.15. I na koncu, ističući povredu kaznenog zakona na štetu osuđenika osuđeni FD tvrdi da je pobijanom presudom ostvarena i povreda predviđena člankom 469. točkom 5. ZKP-a jer su odlukom o oduzimanju imovinske koristi prvostupanjski i drugostupanjski sud prekoračili ovlasti koje sud ima po zakonu. Obrazlažući navedeni razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka osuđenik navodi da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je osuđena UDD imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom primanja mita (novac u iznosu od 100.000,00 eura) pretvorila u stan i prenijela na drugog te da je ta korist oduzeta na način da taj stan postaje vlasništvo Republike Hrvatske, pri čemu je istovremeno naloženo Općinskom sudu u Zadru da izvrši prijenos prava vlasništva na toj nekretnini s optuženog FD u vlasništvo Republike Hrvatske. Smatra da su ovakvom odlukom prvostupanjski i drugostupanjski sud prekoračili ovlasti koje imaju kod oduzimanja imovinske koristi i to iz razloga što prethodno nisu, sukladno odredbi članka 265. stavka 9. KZ-21., utvrdili ništetnim kupoprodajni ugovor o kupnji nekretnine zaključen između FD i trgovačkog društva Kapular pa tek potom utvrdili da to pravo vlasništva postaje pravo koje pripada Republici Hrvatskoj.

6.16. Međutim, nije u pravu ovaj podnositelj zahtjeva kada tvrdi da su odlukom o oduzimanju imovinske koristi prvostupanjski i drugostupanjski sud prekoračili ovlasti koje imaju po zakonu jer isti zanemaruje odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012. i 152/2014. - dalje: ZVS) kojima je propisan način stjecanja i prestanka prava vlasništva nad nekretninama. Naime, osuđenik pogrešno smatra da je sud prvo trebao pravo vlasništva optuženog FD, koje je stekao upisom u zemljišnu knjigu, proglasiti ništetnim u skladu s odredbom članka 265. stavka 9. KZ-21. pa tek onda odrediti da to pravo pripada Republici Hrvatskoj jer drugačije proizlazi iz odredbi članka 119. i 126. ZVS-a. Tako je odredbom članka 119. stavka 1. ZVS-a propisano da se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi, dok je člankom 126. stavkom 1. ZVS-a propisano da se vlasništvo nad nekretninom stječe, između ostalog, i odlukom suda ili drugog tijela u slučajevima određenim zakonom, na način i pod pretpostavkama određenim zakonom, a što je upravo ovdje bio slučaj. Pritom valja imati u vidu da je upravo odgovarajućim odredbama ZKP-a i KZ-21. propisano da se imovinska korist mora oduzeti te je istovremeno propisan i način oduzimanja koristi koja je ostvarena kaznenim djelom, a budući da je pravomoćnom presudom najprije nedvojbeno utvrđeno da je sporni stan upravo imovinska korist koju je osuđena UDD ostvarila počinjenim kaznenim djelom primanja mita, nakon čega je odlučeno da taj stan postaje imovina Republike Hrvatske i time prestaje biti vlasništvo osuđenog FD to takva odluka ima uporišta u važećim zakonskim odredbama. Prema tome, po ocjeni ovog suda, pravilno je pravomoćnom presudom od ovog osuđenika oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom koje je počinila osuđena UDD jer sukladno članku 82. stavku 1. KZ/97. nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, a ta će se korist, sukladno stavku 4. tog istog članka, oduzeti i u situaciji kada se ista po bilo kojem pravnom temelju nalazi kod druge fizičke osobe, ako nije stečena u dobroj vjeri, a kao što je ovdje doista i bio slučaj. Stoga, a imajući u vidu navedeno, suprotno tvrdnjama podnositelja zahtjeva, prilikom oduzimanja imovinske koristi u konkretnoj situaciji nije bilo potrebno prethodno utvrditi ništetnim kupoprodajni ugovor.

6.17. Slijedom svega prethodno iznesenog nisu osnovani prigovori osuđenika UDD, AD i FD da su pobijanom presudom ostvarene povrede kaznenog zakona na njihovu štetu.

7. Kada ističu povredu prava na pravično suđenje osuđenici UDD, AD i FD suglasno navode kako su prvostupanjska i drugostupanjska presuda arbitrarne, pri čemu osuđena UDD tvrdi kako su obrazloženja tih presuda neargumentirana i u potpunosti nespojiva s pravom okrivljenika na obrazloženu sudsku odluku, osuđeni AD smatra da prvostupanjski sud u svojoj odluci nije naveo razloge o odlučnim činjenicama, da nije dao razloge zbog čega je u odnosu na sve počinitelje i kaznena djela primijenio Kazneni zakon iz 2011. te da nije utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta, a navedeni propusti nisu ispravljeni niti u drugostupanjskom postupku pa te presude ne odgovaraju zahtjevima obrazložene sudske odluke i uslijed njihove proizvoljnosti narušena je pravednost postupka u cjelini, dok slične argumente u zahtjevu iznosi i osuđeni FD navodeći kako u pobijanim presudama nije na odgovarajući način obrazložena pravna kvalifikacija kaznenih djela, njihov pravni kontinuitet, obvezna primjena blažeg zakona i oduzimanje imovinske koristi, zbog čega su, i po njegovoj ocjeni, navedene presude arbitrarne.

7.1. Međutim, u navedenom podnositelji zahtjeva također nisu u pravu.

7.2. Prvenstveno treba napomenuti kako se, suprotno tvrdnjama podnositelja zahtjeva, prvostupanjska i drugostupanjska presuda ne mogu analizirati izolirano jedna od druge s obzirom na činjenicu da prvostupanjska i drugostupanjska presuda u svojoj ukupnosti čine jednu cjelinu i kao takve se smatraju pravomoćnom presudom koja se može pobijati ovim izvanrednim pravnim lijekom te shodno tome predstavljaju jednu pouzdanu osnovu za pravilno presuđenje. Da bi se radilo o arbitrarnim odlukama mora se raditi o takvim situacijama u kojima presuda koja se pobija uopće nema razloga o odlučnim činjenicama ili ako su razlozi koji su dani u presudi evidentno nerazumni ili proizvoljni, no o tome u ovom slučaju nema govora jer su sudovi u svojim odlukama dali jasne, dostatne i razumne razloge i obrazloženja za svoje zaključke i u konačnici za svoju presudu pa se stoga tako dani razlozi nikako ne mogu smatrati nerazumnim ili proizvoljnim. To što ovi osuđenici, podnoseći ovaj izvanredni pravni lijek, i nadalje izražavaju svoje nezadovoljstvo s utvrđenjima i zaključcima nižestupanjskih sudova, po ocjeni ovog suda, ne predstavlja arbitrarnost u postupanju kao jedan od elemenata teške povrede prava na pravično suđenje. Naime, prvostupanjski je sud, nakon što je iznio dokaze koje je izveo tijekom dokaznog postupka (točka 7. do 7.21. obrazloženja) dao detaljnu, savjesnu i opširnu analizu dokaznog postupku te razloge na temelju kojih je utvrđeno da su osuđenici počinili kaznena djela opisana pod točkama 1. do 8. izreke (točka 9. do 430. obrazloženja). Isto tako iz sadržaja drugostupanjske presude proizlazi da je i sud drugog stupnja u žalbenom postupku razmotrio i cijenio sve bitne žalbene navode osuđenika nakon čega je dao dostatne i relevantne razloge zbog kojih je prihvatio argumentaciju prvostupanjskog suda, ali i neke od žalbenih navoda osuđenika (točke 8. do 61. obrazloženja), pri čemu se posebno detaljno očitovao na prigovore koji se tiču pitanja pravnog kontinuiteta (točke 8.1. do 8.3., 9. do 9.2., 14.4., 14.5. i 22. do 22.5. obrazloženja), primjene odgovarajućeg Kaznenog zakona u odnosu na pojedine inkriminacije (točke 27.24. do 27.24.2.) i povredu kaznenog zakona zbog primjene odredbi o stjecaju kaznenih djela (točke 50. do 50.7.2. obrazloženja) te odluke o oduzimanju imovinske od osuđenog FD (točka 55. do 57.4. obrazloženja). Stoga, a imajući u vidu prethodno izneseno, ovdje se nikako ne može raditi o odlukama prvostupanjskog i drugostupanjskog suda koje bi bile arbitrarne, posebno ne u mjeri koja bi u konačnici kompromitirala pravičnost postupka gledajući u cjelini.

7.3. Kada nastavno ističu povredu prava na pravično suđenje osuđenici UDD, FD i ZD navode kako se pravomoćna presuda temelji na nalazima i mišljenjima vještaka za građevinarstvo Davora Štengla i vještaka za knjigovodstvo i financije Marije Hrešč koji su, po njihovoj ocjeni, subjektivni i nestručni, a zbog čega je i predloženo provođenje novih vještačenja po sasvim drugim vještacima, pa kako se radi o osobama vještaka koji su tijekom prethodnog postupka imenovani po nadležnom državnom odvjetniku to se radi o vještacima koji zbog toga ne zadovoljavaju kriterije nepristranosti i neovisnosti. Stoga smatraju da je uslijed prethodno istaknutih nedostataka došlo do povrede načela jednakosti oružja u kaznenom postupku.

7.4. Međutim, niti u navedenom podnositelji zahtjeva nisu u pravu.

7.5. Naime, prema ustaljenoj praksi ovog suda, ali isto tako i Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava pretpostavka pravičnog suđenja ne pretpostavlja i ne nameće obvezu raspravnom sudu da odredi drugo vještačenje ili da provede neku drugu dokaznu radnju samo zato što je stranka, nezadovoljna danim nalazom i mišljenjem vještaka, to i zatražila. Posebno se to odnosi na situacije, kakva je bila i u ovom kaznenom predmetu, kada su stranke bile u mogućnosti na učinkovit i efikasan način osporavati nalaze i mišljenja vještaka, a zbog čega je sud prvog stupnja u više navrata i nalagao dopune nalaza i mišljenja vještaka povodom istaknutih prigovora i dodatnih pitanja stranaka u postupku. Stoga, a imajući u vidu ovako koncipirani zahtjev ovih osuđenika, po ocjeni ovog suda, sadržajno se i suštinski radi o prigovorima koji su prvenstveno usmjereni na pitanje vjerodostojnosti i uvjerljivosti danih nalaza i mišljenja odnosno dopuna nalaza i mišljenja, a koje pitanje je isključivo činjenične naravi te zbog navedenog ono ne može biti predmet ovog izvanrednog pravnog lijeka. Identičan zaključak odnosi se i na prigovor osuđene UDD u djelu u kojem je ona navela da se pravomoćna presuda temelji i na nekritičkom i neosnovanom prihvaćanju iskaza zainteresiranih svjedoka CD i BD jer se i ovaj dio prigovora sadržajno isključivo odnosi na pitanje vjerodostojnosti i uvjerljivosti njihovih iskaza i činjeničnih utvrđenja na temelju tako danih i ocjenjenih iskaza, a zbog čega se također ne može podnositi ovaj izvanredni pravni lijek. Što se tiče tvrdnje osuđenika da je odbijanjem prijedloga za provođenjem novog knjigovodstveno-financijskog i građevinskog vještačenja došlo do povrede načela jednakosti oružja treba napomenuti da, suprotno ovakvim navodima, odbijanje pojedinih dokaznih prijedloga od strane suda ne predstavlja tešku povredu prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-a. Naime, dokazivanje, sukladno odredbi članka 418. stavka 1. ZKP-a, obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke u postupku smatraju da su važne za pravilno presuđenje (odlučne činjenice). U tom pogledu treba reći da sud nije dužan odnosno obvezan prihvatiti i provesti baš sve dokaze koje stranke predlože, već je u takvoj situaciji ovlašten odbiti izvođenje pojedinih dokaza pod uvjetima propisanim člankom 421. stavkom 1. ZKP-a, vodeći pritom računa o okolnostima svakog konkretnog slučaja, što je onda dužan i obrazložiti, a što je ovdje upravo i bio slučaj. I na koncu, tvrdnja osuđenika da su vještaci tijekom istrage za vještačenje imenovani od jedne od stranaka u postupku, tj., nadležnog državnog odvjetnika, što, po ocjeni podnositelja zahtjeva, ukazuje na to da se ne radi o neovisnim i nepristranim vještacima pa da je zbog toga narušena pravednost postupka u cjelini, također je neosnovana. Naime, vještaci su tijekom istrage imenovani za obavljanje knjigovodstveno-financijskog i građevinskog vještačenja od strane tijela koje je provodilo istragu u skladu sa zakonskim ovlastima koje to tijelo u tom pogledu ima. Samo ta okolnost, a u nedostatku nekih drugih odlučnih činjenica, ne ukazuje na to da bi se u konkretnom slučaju radilo o vještacima koji ne zadovoljavaju kriterije nepristranosti i neovisnosti, posebno u situaciji kada su stranke, pa tako i osuđenici, tijekom prvostupanjskog dokaznog postupka bile u mogućnosti postavljati pitanja i stavljati prigovore na iskaze vještaka te predlagati dopune vještačenja, čime je ova dokazna radnja tijekom rasprave u cijelosti bila konfrontirana te je strankama bilo omogućeno aktivno sudjelovanje u provođenju ovih dokaznih radnji.

7.6. U odnosu na opsežene i detaljne prigovore osuđene UDD, a kojima ista u nastavku ovog dijela zahtjeva analizira izvedeni dokazni postupak u odnosu na kaznena djela pod točkama 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 8. izreke te u odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi (stranica 11., zadnji odlomak do stranice 61., drugi odlomak odozgo obrazloženja zahtjeva), gdje ona daje svoje viđenje i svoju ocjenu izvedenih dokaza, smatrajući da su sud prvog i drugog stupnja odlučne činjenice u odnosu na nju trebali na drugačiji i za nju povoljniji način utvrditi odnosno da su zaključci tih sudova u odnosu na odlučne činjenice trebali biti drugačiji nego li su navedeni u pravomoćnoj presudi, treba reći da se ovakvim prigovorima, u biti, osporava pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica, a već je ranije rečeno kako se zbog pitanja činjenične naravi ovaj izvanredni pravni lijek, sukladno članku 517. ZKP-a, ne može podnositi.

7.7. Slijedom navedenog, nasuprot prethodno iznesenim navodima ovih osuđenika, ovdje se ne radi o teškoj povredi prava na pravično suđenje kako to oni neosnovano ističu u ovom dijelu zahtjeva.

8. Osuđenici AD, FD i ZD u svojim zahtjevima suglasno navode kako je, osim ranije istaknutih povreda, ostvarena i povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, koja je bila od utjecaja na presudu.

8.1. Tako osuđeni AD ističe da je prvostupanjski sud u svojoj odluci izostavio analizu subjektivne komponente u odnosu na nastanak štete, no unatoč tome zaključuje da je on postupao s izravnom namjerom, dok drugostupanjski sud u svojoj presudi pokušava sanirati takve nedostatke obrazloženja u prvostupanjskoj presudi navodeći razloge iz kojih proizlazi da je postupao s neizravnom namjerom, zbog čega postoji proturječnost u tim odlukama, a istovremeno je drugostupanjska presuda arbitrarna.

8.2. Međutim, u navedenom podnositelj zahtjeva nije u pravu.

8.3. Naime, već je ranije rečeno da prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine jednu cjelinu i da ih se ne može promatrati izolirano. I prvostupanjski i drugostupanjski sud su u odnosu na oblik krivnje ovog osuđenika svoje zaključke temeljili na dokazima koji su izvedeni na raspravi i činjenicama koje su kao odlučne utvrđene tijekom dokaznog postupka, pri čemu je drugostupanjski sud u odnosu na utvrđene odlučne činjenice koje se tiču subjektivnih obilježja kaznenog djela, sukladno članku 450. stavku 2. ZKP-a, dao sveobuhvatnu i savjesnu ocjenu svakog dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, a o navedenim okolnostima koje se odnose na namjeru osuđenika u točkama 6.7., 6.8. i 6.9. ovog obrazloženja već su dani detaljni razlozi pa se podnositelj zahtjeva radi nepotrebnog ponavljanja u ovom dijelu upućuje na taj dio obrazloženja odluke.

8.4. Isto tako nije u pravu ovaj osuđenik kada tvrdi da je drugostupanjski sud povrijedio odredbu članka 487. stavka 1. ZKP-a te da nije odgovorio na sve žalbene navode. U tom pogledu treba napomenuti da se ovaj osuđenik žalio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i u odnosu na prethodno istaknute žalbene osnove drugostupanjski je sud u svojoj presudi odgovorio na sve iznesene bitne žalbene razloge. Tako je u odnosu na žalbene razloge bitne povrede odredaba kaznenog postupka detaljno i iscrpno odgovorio pod točkama 14., 14.1., 14.2., 14.3., 14.4. i 14.5. obrazloženja, u odnosu na povredu kaznenog zakona odgovoreno je pod točkama 15. i 15.1. obrazloženja, u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pod točkama 18., 18.1., 18.2., 18.3., 18.4. do 18.17. i 18.24. do 18.29. obrazloženja te u odnosu na odluku o kazni pod točkama 52.4., 53. i 53.3., međutim druga je stvar što se podnositelj zahtjeva s utvrđenjima i zaključcima suda drugog stupnja ne slaže. Stoga, nije utemeljena tvrdnja ovog osuđenika da drugostupanjski sud nije odgovorio na sve istaknute žalbene razloge jer iz svega prethodno navedenog razvidno je da je sud drugog stupnja u svemu postupio u skladu s odredbom članka 487. stavkom 1. ZKP-a.

8.5. I na koncu nije u pravu ovaj osuđenik kada navodi da se drugostupanjski sud, odlučujući o izjavljenoj žalbi, u pogledu prigovora zastare pogrešno pozvao na odredbu članka 81. stavka 1. KZ-21., otklanjajući mogućnost da bi u odnosu na ovog osuđenika nastupila zastara kaznenog progona, pri čemu je, po ocjeni podnositelja zahtjeva, pogrešno zaključio da zastara kaznenog progona počinjen teći od dana nastupanja posljedica kaznenog djela, a ne od dana poduzimanja aktivne radnje odnosno 14. listopada 2011. Naime, iako u ovom dijelu podnositelj zahtjeva ove razloge podvodi pod povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a sadržajno se radi o razlogu koji upućuje na povredu kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 469. točkom 3. ZKP-a, a o kojim prigovorima je već odlučeno pod točkom 6.12. obrazloženja ove odluke pa se osuđenik ponovno, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje na taj dio obrazloženja.

8.6. Nije u pravu osuđeni FD kada tvrdi da je izreka presude drugostupanjskog suda u odnosu na njega nerazumljiva i protivna odredbi članka 455. stavka 2. točaka 1. i 2. ZKP-a pa da je to bilo od utjecaja na presudu. Obrazlažući ovaj razlog za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ističe da je sud drugog stupnja, djelomičnim prihvaćanjem njegove žalbe, istome izrekao djelomičnu uvjetnu osudu navodeći kako se u odnosu na njega primjenjuje KZ/11., i to kao blaži zakon, pri čemu se niti u izreci, a niti u obrazloženju ne precizira što ta kratica znači. No, iako je točna tvrdnja podnositelja zahtjeva da drugostupanjski sud u izreci i obrazloženju svoje presude nije naveo i precizirao što doista predstavlja kratica KZ/11. to nije niti bilo potrebno i nužno s obzirom da je u uvodnom dijelu svoje odluke nedvojbeno naveo kako se u ovom konkretnom slučaju radi o kaznenom predmetu protiv više optuženika zbog kaznenih djela iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona i drugih, nakon čega su navedeni svi brojevi Narodnih novina te naznaka da će se u nastavku odluke koristi kratica KZ/11. Dakle, već iz uvodnog dijela drugostupanjske odluke je više nego jasno vidljivo što ta kratica znači. Stoga je u cijelosti neutemeljena tvrdnja podnositelja zahtjeva da je izreka presude drugostupanjskog suda nerazumljiva, a osobito da je u suprotnosti s odredbom članka 455. stavka 2. točaka 1. i 2. ZKP-a s obzirom da se odredba članka 455. ZKP-a odnosi na prvostupanjsku, a ne i na drugostupanjsku presudu.

8.7. Daljnju povredu odredaba kaznenog postupka pred žalbenim sudom osuđeni FD nalazi kod utvrđivanja olakotnih i otegotnih okolnosti na strani ovog počinitelja. Smatra da je drugostupanjski sud istu okolnost (saznanje da zna da svojim djelom prikriva pravog vlasnika nekretnine) dvostruko vrednovao, jednom u sklopu bića počinjenog kaznenog djela, a drugi puta kao otegotnu okolnost. Također navodi da žalbeni sud prilikom odlučivanja o žalbi, u dijelu koji se odnosi na troškove kaznenog postupka, nije vodio računa o odredbi članka 147. ZKP-a pa ga je neosnovano obvezao na dužnost plaćanja troškova kaznenog postupka, iako on svojim radnjama i svojom krivnjom nije prouzročio troškove vještačenja i dopune vještačenja.

8.8. Međutim, niti u navedenom podnositelj zahtjeva nije u pravu. Naime, iako se isti u ovom dijelu zahtjeva poziva na zakonom dopuštenu osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a, ovakvim navodima on u biti pokušava osporiti pravilnost dijela presude koji se odnosi na odluku o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP-a) i pravilnost dijela pravomoćne presude koji se odnosi na odluku o troškovima kaznenog postupka (članak 471. stavak 2. ZKP-a), međutim sukladno članku 517. ZKP-a iz navedenih razloga nije moguće podnositi ovaj izvanredni pravni lijek.

8.9. Ističući povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koje su bile od utjecaja na presudu osuđeni ND navodi kako je ova povreda ostvarena iz razloga što se drugostupanjski sud u odnosu na točku 3. izreke primarno bavio žalbenim navodima osuđene UDD, dok je žalbene navode ovog osuđenika uzimao u obzir samo u onim dijelovima u kojima su ti navodi bili podudarni s njezinim žalbenim navodima, pa iako to izričito ne ističe smatra da je sud drugog stupnja postupio protivno odredbi članka 487. stavka 1. ZKP-a. Međutim, takav prigovor je u cijelosti neutemeljen. Naime, u točkama 27.1. do 27.23. obrazloženja drugostupanjski se sud na potpuno jasan, razumljiv i dostatan način očitovao na sve bitne žalbene navode osuđene UDD, ali i ovog osuđenika, pri čemu je u odnosu na njihove identične prigovore za obje ove osobe odgovarao zajednički kako ne bi dolazilo do nepotrebnog ponavljanja izložene argumentacije, da bi nakon toga dao i zajedničke zaključke u odnosu na postojanje pravnog kontinuiteta i primjenu blažeg zakona (točka 27.24.1. i 27.24.2. obrazloženja). Na taj način drugostupanjski je sud u cijelosti udovoljio zahtjevu koji proizlazi iz odredbe članka 487. stavka 1. ZKP- a.

8.10. Kada u nastavku zahtjeva obrazlaže ovu povredu ovaj osuđenik tvrdi da u drugostupanjskoj presudi izostaju razlozi na temelju kojih dokaza i činjenica je nedvojbeno utvrđeno da je ovaj osuđenik potaknuo osuđenu UDD na počinjenje kaznenog djela za koje su oboje osuđeni odnosno da u potpunosti izostaju razlozi o tome koju je on konkretno radnju poduzeo da bi ju potakao na počinjenje kaznenog djela. Takva tvrdnja ovog osuđenika je, po ocjeni ovog suda, u cijelosti neosnovana. Naime, i o tome je sud drugog stupnja pod točkom 27.22. obrazloženja dao opširne, jasne i uvjerljive razloge na temelju kojih je na potpuno nedvojbeni način utvrđeno da je upravo on bio osoba koja je potaknula osuđenu UDD na počinjenje kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-21. za koje je ona proglašena krivom, pri čemu su detaljno analizirani i dokazi koji su izvedeni u odnosu na ovu okolnost (iskazi svjedoka GD i ŽD te nalaz i mišljenje vještaka za knjigovodstvo i financije Marije Hrešč). Međutim, sasvim je druga stvar što se podnositelj zahtjeva s takvim utvrđenjima i zaključcima suda drugog stupnja ne slaže i što ih smatra neprihvatljivima te, podnoseći ovaj zahtjev, s njima i nadalje polemizira i pokušava ih dovesti u sumnju.

8.11. Također nije u pravu ovaj osuđenik kada, osporavajući žalbom visinu utvrđene štete koju je prvostupanjski sud odredio prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, tvrdi da je sud drugog stupnja na tako iznesene žalbene navode samo paušalno odgovorio, ne dajući pritom valjane razloge za svoja utvrđenja. Međutim, niti u ovom dijelu podnositelj zahtjeva nije u pravu jer je u odnosu na činjenicu koja se tiče visine nastale štete i eventualnu potrebu novog građevinskog vještačenja drugostupanjski sud dao također jasne, uvjerljive, dostatne i razumljive razloge čime je i u tom djelu postupio sukladno odredbi članka 487. stavka 1. ZKP-a.

8.12. I na koncu, kada završno obrazlaže ovu povredu podnositelj zahtjeva ističe kako je u izjavljenoj žalbi osporavao i visinu izrečene kazne smatrajući kako prvostupanjski sud nije na pravilan način vrednovao sve utvrđene olakotne okolnosti na strani ovog počinitelja, međutim, unatoč tome, drugostupanjski je sud takve prigovore otklonio paušalnom tvrdnjom da je prvostupanjski sud te okolnosti, a koje proizlaze iz generalija, cijenio, čime se postavio u ulogu korektora prvostupanjskog suda, umjesto da je taj propust suda prvog stupnja sankcionirao.

8.13. No, niti u navedenom podnositelj zahtjeva nije u pravu jer iz ovakvog sadržaja ovog dijela zahtjeva proizlazi kako isti prigovara načinu na koji su vrednovane utvrđene olakotne okolnosti prilikom donošenja odluke o kazni u odnosu na ovog osuđenika te se istovremeno osporava i visina izrečene kazne, čime se, mimo razloga navedenih u članku 517. ZKP-a, pokušava osporiti i u trećem stupnju ishoditi drugačija odluka o kazni, a već je prethodno pod točkom 8.8. ovog obrazloženja pojašnjeno da se zbog odluke o kazni ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi.

9. Kako navodi zahtjeva većim dijelom nisu osnovani, a dijelom su podneseni iz razloga zbog kojih se ovaj izvanredni pravni lijek po zakonu ne može podnijeti, trebalo je, temeljem članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude. Posljedično tome, nije bilo niti uvjeta za odgodu izvršavanja kazne osuđenicima LD i FD, u smislu članka 518. stavka 5. ZKP-a.

Zagreb, 13. veljače 2025.

Predsjednica Vijeća:

Ileana Vinja