Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1941/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac predsjednice vijeća, te sutkinje Biserke Trstenjak-Opačak izvjestiteljice i članice vijeća sutkinje Tatjane Varžić člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik BSD, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3895/2021-17 od 30. rujna 2022., na sjednici vijeća 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3895/2021-17 od 30. rujna 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeiseinbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju BS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 20.833,98 kn/2.765,14 eur1, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

- na iznos od 15,54 kn od 15.01.2008. pa do isplate

- na iznos od 12,65 kn od 01.02.2008. pa do isplate,

- na iznos od 23,42 kn od 01.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 41,89 kn od 01.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 14,14 kn od 01.05.2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,19 kn od 18.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,88 kn od 16.07.2008. pa do isplate,

- na iznos od 9,67 kn od 01.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 99,56 kn od 01.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 39,34 kn od 01.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 115,89 kn od 01.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 127,65 kn od 01.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 132,97 kn od 01.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 121,43 kn od 01.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 124,30 kn od 01.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 101,30 kn od 01.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 84,37 kn od 01.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 88,88 kn od 01.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 97,80 kn od 01.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 97,02 kn od 01.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 88,00 kn od 01.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 104,93 kn od 01.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 118,51 kn od 01.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 137,82 kn od 01.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 133,39 kn od 01.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 159,59 kn od 01.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 154,62 kn od 01.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 164,31 kn od 01.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 248,18 kn od 01.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 230,91 kn od 01.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 283,66 kn od 01.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 265,44 kn od 01.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 236,12 kn od 01.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 297,97 kn od 01.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 376,65 kn od 01.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 320,94 kn od 01.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 340,48 kn od 01.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 315,63 kn od 01.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 320,09 kn od 01.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 425,57 kn od 01.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 435,84 kn od 01.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 521,94 kn od 01.08.2011. pa do isplate.

- na iznos od 476,85 kn od 01.09.2011. pa do isplate.

- na iznos od 427,49 kn od 01.10.2011. pa do isplate.

- na iznos od 417,67 kn od 01.11.2011. pa do isplate.

- na iznos od 12.467,49 kn od 23.11.2011. pa do isplate.

sve po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.325,00 kn/1.237,64 eur2, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2022. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 25/13.,89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; nastavno: ZPP), dok rješenje pobija u cijelosti, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev, odnosno ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje a tužitelja obveže da tuženiku naknade parnični trošak uvećan za trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući presudu, postupak koji je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao što nije utvrđena ni bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a, a na koju neosnovano u žabi ukazuje tuženik.

6. Nije sporno da je tuženik kao kreditor s tužiteljem kao korisnikom kredita sklopio ugovor o [broj kredita] od 18. srpnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), u iznosu kredita kunske protuvrijednosti 16.488,98. 000,00 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Nije sporno niti da je kredit otplaćen.

7. Između stranaka je ostala sporna ništetnost ugovornih odredbi kojim je ugovoren valutna klauzula te zastara tražbine i tijek zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu.

8. Prvostupanjski sud je u toč. I. izreke presude prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.765,14 eura/20.833,98 kuna sa zateznim kamatama, na ime povrata preplaćenog iznosa po Ugovoru o kreditu uz zaključak da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a sve u povezanosti sa odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08.,125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO).

9. Ovakvo utvrđenje prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. 10. Prvostupanjski sud je raspravio sva sporna pitanja i ispitao okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene potpuno i valjano utvrdio činjenično stanje (čl. 7. i čl. 8. ZPP-a).

11. Nije osnovan žalbeni navod tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge. Naime, pobijana presuda sadrži dostatne i pravno relevantne razloge što strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan te jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih tijela javne vlasti. Stoga se ne može govoriti o arbitrarnosti u odlučivanju i povredi prava na pravično suđenje koje mu je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Međunarodni ugovori“ br.18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje u tekstu Konvencija), sukladno čemu se žalbeni razlog tuženika koji se odnosi na povredu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, ukazuje kao neosnovan.

12. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP-a, budući prvostupanjski sud nije utemeljio svoju odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka, jer iz sadržaja tužbe jasno proizlazi kako je tužitelj podnio tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b ZPP-a, kojom traži da sud prvenstveno rješenjem naloži vještačenje, nakon čega bi tužitelj mogao postaviti konačni tužbeni zahtjev. Pritom se iz samog sadržaja tužbe jasno vidi kako bi konačno postavljeni tužbeni zahtjev bio usmjeren na isplatu dospjele mjesečne preplate koja je nastala zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koji iznos preplate će tužitelj naknadno odrediti, upravo na temelju predane dokumentacije i provedenog vještačenja. Kao što nije počinio ni bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP-a, isto tako prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer je tuženiku dana mogućnost raspravljanja pred sudom, budući je isti aktivno sudjelovao u postupku a što proizlazi iz spisa (pozvan je na davanje odgovora na tužbu, sudjelovao na ročištima i sl.).

13. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je izreka pobijane presude nezakonita i neosnovana jer ne sadrži utvrđenje da su sporne odredbe ništetne.

14. Naime, predmetnoj parnici je prethodila parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača vođena u skladu s odredbama čl. 131. do čl. 141.b. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13. – dalje ZZP/07), a u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka ( u svojstvu tuženika) pa pravni učinci pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu djeluju i prema tuženiku.

15. Pravomoćnim odlukama donesenim u kolektivnom sporu i to Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je da su banke, a među njima i tužena iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to: zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate svojom jednostranom odlukom o kojima stranke nisu pregovarale, i zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Polazeći od toga da je temeljem odredbe č. 502.c ZPP-a u predmetnoj parnici sud vezan pravnim utvrđenjima i stavovima izraženim u pravomoćnim odlukama iz kolektivnog spora o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, tužitelj u predmetnoj pojedinačnoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost odredbi ugovora koji je on kao potrošač zaključio s tuženikom kao davateljem kredita ( pravni stav VSRH izraženim u odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine, potvrđenoj i odlukom Ustavnog suda RH broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. godine).

17. Naprijed navedeno ne bi isključivalo mogućnost da tuženik u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku to nije dokazao.

18. Stoga, na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da potrošač može birati i podnijeti deklaratorni zahtjev (čl. 187. ZPP-a), ili podnijeti samo restitucijski zahtjev za isplatu a kada je potrošač izabrao i podnio samo restitucijski zahtjev onda se o ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi odlučuje kao o prethodnom pitanju (čl. 12. ZPP-a), a na koji način je upravo i odlučio prvostupanjski sud.

18.1. Predmet ovog spora je restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa sa osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu, a visina preplaćenog iznosa utvrđena je provedenim vještačenjem, pa je pravilno prvostupanjski sud prihvatio restitucijski zahtjev sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a sa zaključkom da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti stečeno bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe.

19. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz razloga što prvostupanjski sud nije saslušao tužitelja i javnog bilježnika a kako to tuženik u žalbi navodi.

19.1. Solemnizacija Ugovora nije dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. To iz razloga što u ugovorima o kreditu koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule pa javni bilježnik nije mogao objasniti korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF jer isti nisu bili sadržani u Ugovoru kojeg je solemnizirao. Stoga pravilno prvostupanjski sud nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika.

19.2. S obzirom da tuženik nije predložio saslušanje djelatnika banke koji je sa tužiteljem izravno pregovarao o valutnoj klauzuli, prvostupanjski sud pravilno nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja, budući da bi njegovo saslušanje, bez saslušanja djelatnika banke bilo nepotrebno, jer je svoje navode tužitelj istakao u tužbi i priloženim podnescima u spisu.

20. Nadalje, neosnovana je tvrdnja tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 326. ZOO-a jer je ugovor ispunjen, a sporni dio odredbi o valutnoj klauzuli sve i kad bi bio ništetan po svojem karakteru u odnosu na cijeli ugovor je manjeg značaja. Takvo je stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.

20.1. Prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi pa na to pravo ne utječe niti činjenica da je ugovor ispunjen. Ništetnost se ne može isticati samo u slučaju ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja (čl. 326. st. 2. ZOO-a). S obzirom da je presudama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da su banke, a među ostalima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je takva odredba ništavna, te je presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena nedopuštenost valutne klauzule u ugovorima o kreditima, ne može se govoriti o zabrani manjeg značaja s obzirom na opseg i posljedice ništetnosti takvih odredbi. Stoga se može reći da se odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, štiti i javni interes, a na što upućuje i činjenica da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) dana mogućnost konverzije kao načina otklanjanja negativnih učinaka i posljedica kredita u CHF.

21. Tuženik je u obvezi tužitelju vratiti stečeno bez osnove na temelju ništetnih ugovornih odredbi, te je suprotno žalbenim navodima, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita, pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se smatra nepoštenim stjecateljem.

21.1. Budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a,) tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

22. Vezano za žalbeni navod tuženika koji se odnosi na prijevremenu otplatu kredita, ovaj sud ističe da je i navedeni žalbeni razlog neosnovan. Naime, prijevremena otplata kredita ne utječe na pravnu zaštitu koju tužitelj ostvaruje kao potrošač. Osim toga, tuženik nije dokazao da je prijevremena otplata od bilo kakvog utjecaja na obvezu tuženika na povrat preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli u utuženom razdoblju, niti je to utvrđeno financijskim vještačenjem.

23. Suprotno žalbenim navodima tuženika, valja odgovoriti da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja troškova tužitelju, pravilno primijenio odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, kao i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14 i 107/15.; u daljnjem tekstu: Tarifa), na temelju čega je odluka o troškovima u svemu pravilna i zakonita.

23.1. Vezano za podnesak od 2. rujan 2021., ovaj sud ističe da se radi o obrazloženom podnesku kojim se tužitelj očitovao na navode tuženika od 7. srpnja 2021., te je isti kao takav valjao tužitelju priznati a kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud.

24. Ostalim žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja, jer se oni zapravo svode na ponavljanje razloga općenito korištenih u žalbi, a na koje je odgovoreno kako u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude, tako i navođenjem stavova Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

25. Temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

26. Kako tuženik sa podnesenom žalbom nije uspio istome ne pripada pravo na dosudu troškova žalbenog postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 13. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Banac