Poslovni broj:P-410/2024-21

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, OIB: 48074464528, po sutkinji tog suda Katarini Rendulić Vežić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ANS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Veljko Knežević, Edi Bradamante, Bojana Pavković, Senka Perhat Smiljanić i Neven Knežević, odvjetnici u Rijeci, Ribarska 4, protiv tuženice OTP banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, koju kao punomoćnici zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društava Anić & Anić d.o.o., Split, Lovretska 14, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 10. siječnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, 13. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 3. stavku 3.3. Ugovora o kreditu broj 071115335573-SJ sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama od 14. studenog 2007., sklopljen sa tuženikom OTP bankom d.d. [adresa], OIB: 52508873833, solemniziran kod javnog bilježnika Ivne Kaliman iz Korčule dana 28. studenog 2007. pod posl.br.OV-4641/07, a koja glasi:

"Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje."

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833, da isplati tužiteljici ANS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.867,04 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 7,65 eur od 29.07.2008. godine

- na iznos od 23,80 eur od 10.09.2008. godine

- na iznos od 11,88 eur od 19.10.2008. godine

- na iznos od 11,80 eur od 15.11.2008. godine

- na iznos od 37,48 eur od 05.01.2009. godine

- na iznos od 64,78 eur od 11.02.2009. godine

- na iznos od 35,16 eur od 10.03.2009. godine

- na iznos od 35,11 eur od 29.04.2009. godine

- na iznos od 34,77 eur od 20.05.2009. godine

- na iznos od 34,18 eur od 25.06.2009. godine

- na iznos od 44,24 eur od 20.07.2009. godine

- na iznos od 44,70 eur od 14.08.2009. godine

- na iznos od 44,41 eur od 21.09.2009. godine

- na iznos od 43,99 eur od 19.10.2009. godine

- na iznos od 44,25 eur od 19.11.2009. godine

- na iznos od 43,96 eur od 08.12.2009. godine

- na iznos od 43,74 eur od 20.01.2010. godine

- na iznos od 43,73 eur od 14.02.2010. godine

- na iznos od 43,24 eur od 16.03.2010. godine

- na iznos od 43,01 eur od 20.04.2010. godine

- na iznos od 42,79 eur od 08.05.2010. godine

- na iznos od 42,28 eur od 29.06.2010. godine

- na iznos od 42,15 eur od 15.07.2010. godine

- na iznos od 84,80 eur od 08.09.2010. godine

- na iznos od 42,33 eur od 22.10.2010. godine

- na iznos od 42,50 eur od 19.11.2010. godine

- na iznos od 42,29 eur od 20.12.2010. godine

- na iznos od 42,13 eur od 19.01.2011. godine

- na iznos od 42,05 eur od 06.02.2011. godine

- na iznos od 41,82 eur od 07.03.2011. godine

- na iznos od 41,38 eur od 06.04.2011. godine

- na iznos od 41,18 eur od 05.05.2011. godine

- na iznos od 40,98 eur od 28.06.2011. godine

- na iznos od 40,87 eur od 05.07.2011. godine

- na iznos od 40,88 eur od 09.08.2011. godine

- na iznos od 40,89 eur od 06.09.2011. godine

- na iznos od 40,66 eur od 18.10.2011. godine

- na iznos od 40,48 eur od 24.11.2011. godine

- na iznos od 40,29 eur od 14.12.2011. godine

- na iznos od 40,22 eur od 10.01.2012. godine

- na iznos od 80,17 eur od 05.03.2012. godine

- na iznos od 39,49 eur od 25.04.2012. godine

- na iznos od 39,42 eur od 22.05.2012. godine

- na iznos od 38,92 eur od 04.07.2012. godine

- na iznos od 38,70 eur od 30.07.2012. godine

- na iznos od 38,48 eur od 07.08.2012. godine

- na iznos od 37,58 eur od 20.09.2012. godine

- na iznos od 37,86 eur od 15.10.2012. godine

- na iznos od 37,81 eur od 02.12.2012. godine

- na iznos od 37,46 eur od 10.12.2012. godine

- na iznos od 37,45 eur od 30.01.2013. godine

- na iznos od 37,18 eur od 27.02.2013. godine

- na iznos od 36,90 eur od 05.03.2013. godine

- na iznos od 36,73 eur od 05.04.2013. godine

- na iznos od 36,22 eur od 15.05.2013. godine

- na iznos od 35,70 eur od 12.06.2013. godine

- na iznos od 35,46 eur od 17.07.2013. godine

- na iznos od 34,41 eur od 26.08.2013. godine

- na iznos od 34,02 eur od 30.09.2013. godine

- na iznos od 33,77 eur od 07.10.2013. godine

- na iznos od 33,45 eur od 14.11.2013. godine

- na iznos od 33,21 eur od 20.12.2013. godine

- na iznos od 32,89 eur od 22.01.2014. godine

- na iznos od 28,72 eur od 26.02.2014. godine

- na iznos od 26,42 eur od 12.03.2014. godine

- na iznos od 26,04 eur od 22.04.2014. godine

- na iznos od 25,66 eur od 17.05.2014. godine

- na iznos od 25,35 eur od 29.06.2014. godine

- na iznos od 25,20 eur od 17.07.2014. godine

- na iznos od 22,77 eur od 20.08.2014. godine

- na iznos od 17,53 eur od 18.09.2014. godine

- na iznos od 17,36 eur od 07.10.2014. godine

- na iznos od 17,24 eur od 27.11.2014. godine

- na iznos od 17,00 eur od 02.01.2015. godine

- na iznos od 16,91 eur od 26.01.2015. godine

- na iznos od 15,07 eur od 13.02.2015. godine

- na iznos od 21,83 eur od 07.04.2015. godine

- na iznos od 10,59 eur od 14.05.2015. godine

- na iznos od 10,42 eur od 15.06.2015. godine

- na iznos od 10,31 eur od 24.07.2015. godine

- na iznos od 8,73 eur od 04.09.2015. godine

- na iznos od 5,45 eur od 26.09.2015. godine

- na iznos od 5,35 eur od 02.11.2015. godine

- na iznos od 10,46 eur od 07.12.2015. godine

- na iznos od 8,69 eur od 23.02.2016. godine

- na iznos od 0,35 eur od 25.03.2016. godine

- na iznos od 0,34 eur od 29.04.2016. godine

- na iznos od 0,32 eur od 02.06.2016. godine

- na iznos od 0,31 eur od 13.06.2016. godine

- na iznos od 0,30 eur od 22.07.2016. godine

- na iznos od 0,19 eur od 25.07.2016. godine

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 17. stavku 17.8. Ugovora o kreditu broj 071115335573-SJ sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama od 14. studenog 2007., sklopljen sa tuženikom OTP bankom d.d. [adresa], OIB: 52508873833, solemniziran kod javnog bilježnika Ivne Kaliman iz Korčule dana 28. studenog 2007. pod posl.br.OV-4641/07, a koja glasi:

"Ugovorne strane suglasno izjavljuju da prihvaćaju važeće akte i isprave Banke, kao i kasnije izmjene i dopune istih, a osobito:

a) Odluku o kamatama Banke,

b) Odluku o tarifi naknada,

c) poslovne knjige i knjigovodstvene i druge isprave ili podneske Banke."

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, da tužiteljici ANS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.378,21 EUR, u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev za naknadu troškova u daljnjem iznosu od 400,00 EUR.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tužitelj sa tuženikom kao kreditorom dana 14. studenog 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 0711153355573 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 60.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora na dana puštanja kredita u tečaj, dok se tužitelj obvezao predmetni iznos vratiti zajedno s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredbom članka 3. stavka 3.1. osnovnog Ugovora ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva i da u trenutku ugovaranja iznosi 5,99% godišnje, dok je stavkom 3.3. istog članka određeno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje. O prethodno navedenim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo budući je riječ o odredbama koje su unaprijed formulirane od strane banke te koje čine sastavni dio standardnih, adhezijskih ugovora koje banke koriste radi pružanja svojih usluga, a o kojima je mogućnost pregovaranja isključena čime je pojedinačno isključena i mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora. Posljedično navedenom, u predmetnom ugovornom odnosu došlo je do neravnopravnog položaja stranaka, odnosno do neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja i to iz razloga što je vjerovnik (kreditor) odnosno tuženik, imao mogućnost jednostranog određivanja obveze tužitelja koji pak promjenu po navedenim ugovornim odredbama nije mogao predvidjeti niti mu je takvo što usmeno pojašnjeno, a pravilnost promjene nije mogao ni provjeriti jer za to nema nikakvih valjanih i razvidnih kriterija u samom ugovoru. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala, što je za posljedicu imalo povećanje mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio u obvezi podmiriti. Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Navedenom je odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. U konkretnom slučaju određena je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora (5,99%) tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u cijelosti volji druge ugovorne strane – tuženika, nije jasan, niti određen niti je odrediv, stoga je ta odredba ništetna pa se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke.Tužitelj se poziva naložina odredbu članka 272. ZOO o neodređenosti obveze kao razlog ništetnosti takve ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, prethodno opisana neravnopravnost čini navedenu odredbu ugovora nepoštenom, a kao takvom i ništetnom, sve sukladno Zakonu o zaštiti potrošača. Iz navedenog da jasno proizlazi da je tužena postupala nepošteno te da je u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci Banke. Posljedice ništetnosti propisane su Zakonom o obveznim odnosima pa je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime opisanih ništetnih odredbi ugovora, odnosno dužan mu je vratiti preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala kao rezultat jednostranih povećanja kamatne stope. Tužitelj zahtijeva da se utvrde ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te naloži tuženiku da tužitelju vrati novčane iznose naplaćene po izmijenjenoj kamatnoj stopi. Podneskom od 22. srpnja 2021. postavljen je određen tužbeni zahtjev u pogledu novčane tražbine tako da tužiteljica zahtijeva iznos od 21.959,04 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose.

2. Tuženik se protivi tužbi i u odgovoru na tužbu ističe da tužitelj nema pravni interes za vođenje ove parnice, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 25. srpnja 2016. Nadalje navodi da su sporne ugovorne odredbe za koje tužitelj tvrdi da bi bile ništetne, pravno su valjane ugovorne odredbe, kako u skladu s općim pravilima ZOO-a o nevaljalosti pravnih poslova, a nisu u suprotnosti niti s odredbama ZZP-a. Ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno, pa je sporna ugovorna odredba izraz autonomije volje ugovornih stranaka, a sve promjene kamatnih stopa kretale su se unutar zakonom dopuštenih granica. Glede visine kamatne stope mjerodavna je odredba članka 26. stavak 1. ZOO-a kojom je propisano da stopa ugovorenih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Za svo vrijeme trajanja ovog obveznopravnog odnosa stopa ugovorenih kamata nikada nije bila viša od zakonom dopuštene najviše stope ugovorenih kamata. Tuženik smatra da je odredba članka 272. st. 1. ZOO u pogledu odredivosti činidbe dispozitivne prirode pa su ugovorne stranke imale slobodu ugovoriti da visinu kamatne stope određuje jedna od ugovornih stranaka, u ovom slučaju tuženik i to svojim odlukama o kamatama. Tuženik ističe da utvrđenja u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12 u kojoj je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu posl.br.Pž-7129/13 nije ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo za tužitelja, jer se ugovorni odnos između stranaka u ovom postupku temelji na ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, a ne o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a takovo stajalište zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske izraženo u presudi broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. Tuženik dalje navodi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope valjano i zakonom dopušteno, i sporna ugovorna odredba nije u suprotnosti niti s odredbama ZZP-a, ista je bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, tužitelj je bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika te da je o svim izmjenama tuženik pravodobno obavijestio tužitelja, u cijelosti je ispunjen uvjet pojedinačnog pregovaranja i glede ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope iz članka 5. Ugovora o kreditu. Tuženik naglašava da sukladno odredbama ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a sporna ugovorna odredba za koju tužitelj tvrdi da je ništetna, je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tuženik ističe i prigovor zastare, jer kad bi tužbeni zahtjev i bio osnovan radi povrata razlike navodno neosnovano više plaćenih kamata, imala bi se primijeniti odredba članka 226. stavak 1. ZOO po kojoj tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi sporne ugovorne odredbe i bile ništetne, to onda znači da nisu pravno valjane od početka, što znači da zastara za svaki pojedinačni uplaćeni obrok na ime povrata kamata počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj uplatio svaki pojedini anuitet, odnosno kada je platio trošak obrade kredita. Postupak po tužbi koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, nije dovelo do prekida zastare kada su u pitanju tražbine korisnika kredita sklopljenih s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

Tuženik se dodatno očitovao pismenim podneskom od 8. srpnja 2024. u kojem u bitnom navodi da je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izmijenjena odredbom članka 11.a, kojom su propisani parametri za promjenu kamatne stope, koja odredba je stupila na snagu 9. siječnja 2013. , te ne bi trebalo biti sporno da se odredba članka 11.a stavak 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosi na sve ugovore o kreditima s promjenjivom kamatnom stopom, koji su sklopljeni i prije stupanja na snagu ovog zakona tj. prije 1. siječnja 2014. a u kojima nisu definirani parametri za promjenu kamatne stope. Tuženik još navodi da računajući od 9. siječnja 2013. kamatna stopa mijenjala se u skladu s tuženikovim općim aktima na temelju jasno definiranih parametara, i tako utvrđena kamatna stopa mijenjala se u zavisnosti od promjene parametra, kako je to naprijed navedeno, a tuženik je o svakoj promjeni parametra pa time i kamatne stope pisanim putem obavještavao tužitelja.

3. Predmet spora zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi članka 3. i članka 17. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj: 071115335573-SJ sklopljen između stranaka 14. studenog 2007. te zahtjev za isplatu pretplaćenih novčanih iznosa po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

4. U dokaznom postupku pročitan je Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj: 071115335573- SJ od 14. studenog 2007., izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], obavijesti o dospijeću obroka redovne kamate po ugovoru, realizirani otplatni plan Ugovora o kreditu broj: 071115335573-SJ s pregledom kamatnih stopa, Odluka tuženika od 20. prosinca 2012., obavijest tuženika o izmjeni kamatne stope u razdoblju od 28. lipnja 2013. do 7. srpnja 2016., obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate i provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Smiljani Čučuković.

5. Nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 14. studenog 2007. Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj: 071115335573-SJ (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 60.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, kredit je namjenski s rokom otplate 12 godina u 144 jednaka mjesečna anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate. U članku 3. toč. 3.1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da kamatna stopa iznosi 5,99% godišnje, s time da je kamatna stopa promjenjiva, a u toč. 3.3. istog članka određeno je da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Nije sporno da je nakon sklapanja Ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa na više. Isto tako nije sporno da je tužiteljica otplatila kredit u cijelosti 25. srpnja 2016.

6. Točna je tvrdnja tuženika da se presuda u parnici potrošača u postupku kolektivne zaštite koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl.br.P-1401/2012 odnosi isključivo na ugovore o kreditu u valuti CHF a da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu u valuti EUR, pa sud ne obvezuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., već osnovanost tužbenog zahtjeva treba raspraviti primjenom mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

7. Odredbom članka 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 121/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – dalje: ZOO) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu članak 324. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

8. Odredbom članka 270. stavak 1. ZOO propisano je da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, a odredbom članka 272. ZOO propisano je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi.

9. Odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

10. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope jasna je i lako uočljiva, ali ne i razumljiva. Naime, odredbom je nedvojbeno određeno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika, no ne i koje će konkretno kriterije tuženik pri donošenju ove odluke primijeniti, a s obzirom da je riječ o bitnom sastojku ugovora o kreditu koji na ovaj način ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez precizno utvrđenih uvjeta i parametara za koje se veže promjena kamatne stope, ova odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužiteljice jer dovodi do situacije da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu tužiteljice kao dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene nije ni u mogućnosti provjeriti jer nema jasnih kriterija.

11. Iz sadržaja Ugovora o kreditu kao tipskog ugovora jasno proizlazi da se radi o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čiji bi sadržaj potrošač mogao utjecati. Nije logično da bi tužiteljica pristala platiti iznos koji je potpuno nepredvidiv i neodređen u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji s vremenom može, i koji jest, znatno rastao i na taj način pristala platiti cijenu koja je gotovo neovisna o tražbini koju je dobila jer ovlašćuje tuženika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene.

12. Neravnopravnost stranaka u njihovim pravima i obvezama proizlazi iz činjenice da kreditor može mijenjati ugovornu odredbu bez ikakvog obrazloženja i navođenja određenih i mjerljivih kriterija koji su uvjetovali neprimjenu jasne ugovorne odredbe, a to druga ugovorna strana mora prihvatiti. Ugovaranjem promjene kamatne stope na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno Odluci banke, bez navođenja ni jednog mjerljivog kriterija o kojem takva promjena visine i načina obračuna kamatne stope ovisi, sasvim je razvidno da činidba nije određena niti odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO, slijedom čega je takva činidba nedopuštena sukladno odredbi članka 271. ZOO.

13. Nadalje, odredbom članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13-dalje: ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna obveza o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenim ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu s neodređenom formulacijom glede promjenjive kamatne stope suprotna je načelima obveznog prava jer tužiteljica kao korisnik kredita je dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao banku obzirom da je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bila takva da na temelju iste je tužiteljica jedino znala koliko je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok niti približno nije mogla ocijeniti zašto te u kojem smjeru će se tijekom trajanja kreditnog odnosa kamatna stopa kretati.

15. Slijedom navedenog utvrđeno je da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, a samim time smatra se da se osnova nikad nije ni ostvarila budući ništetnost nastaje ek tunc, od samog zaključenja pravnog posla.

16. Odlučujući o visini iznosa kojeg je tuženik neosnovano stekao, sud je utvrdio da takav iznos predstavlja razliku između mjesečnih anuiteta naplaćenih u utuženom razdoblju i onih iznosa koji bi bili naplaćeni da je mjesečni anuitet obračunata po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,99% godišnje. Na te okolnosti provedeno je financijsko vještačenje.

17. U pismenom nalazu i mišljenju sudska vještakinja za financije i računovodstvo Smiljane Čučuković obračunom na temelju isprava tuženika, utvrdila je da za utuženo razdoblje više plaćene kamate iznose 2.901,66 EUR (21.601,66 HRK) po tekućem tečaju, ili 2.867,04 EUR po fiksnom tečaju konverzije.

18. Stranke nisu imale primjedbi ni prigovora na nalaz i mišljenje vještakinje. Tuženik je istakao da nema primjedbi na matematičku točnost izračuna vještaka. I sud nalaz i mišljenje vještaka prihvaća kao stručan i objektivan, izrađen u skladu s pravilima struke.

19. Prihvaćajući u potpunosti nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica je podneskom od 10. prosinca 2024. opredijelila i definirala tužbeni zahtjev tako da po osnovi preplaćenih kamata zahtijeva iznos od 2.867,04 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačno naznačeni iznos.

20. Prigovor zastare kojeg je tuženik istakao nije osnovan. Budući da se radi o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredbi ugovora iz odredbe članka 323. stavak 1. ZOO, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav zauzet je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. a glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Slijedom navedenog kako je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom, petogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO nije ni počeo teći pa nije ni nastupila zastara.

21. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju sud ocjenjuje da tuženik u trenutku stjecanja utuženog iznosa nije bio savjestan stjecatelj, već nesavjestan. Naime, osim što je tuženik taj koji je sporne odredbe ugovora o kreditu i predložio, on je prema okolnostima slučaja kao profesionalac u svom poslu, morao znati da mijenjanjem kamatne stope na način kako je to učinio, stječe nešto što mu ne pripada, pa time na sve stečeno bez valjane pravne osnove treba platiti i zateznu kamatu.

22. Kako je utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom i internim aktima, bez objektivnih kriterija, izmijeni kamatnu stopu, tuženik je u obvezi vratiti što je primio po ništetnim ugovornim odredbama, a razlika više plaćenog iznosa utvrđena je u iznosu od 2.867,04 EUR. Pored toga tužiteljici pripada pravo na zakonske zatezne kamate počev od dospjelosti svakog pojedinog novčanog iznosa po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO.

23. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

24. Tužiteljica je uspjela u parnici pa ima pravo na naknadu parničnih troškova temeljem članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Tužiteljici je kao potreban priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 22. srpnja 2021., 12. kolovoza 2024. i 10. prosinca 2024., za svaku radnju po 200,00 EUR, za zastupanje na ročištima 16. srpnja 2024., 4. rujna 2024. i 10. siječnja 2025., za svako po 200,00 EUR, odnosno sveukupno za zastupanje iznos od 1.400,00 EUR, uvećano za PDV u okviru zahtjeva u iznosu 150,00 EUR, a sveukupno 1.550,00 EUR. Primijenjena je Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. u vezi sa Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", 138/ 2023). Pored toga tužiteljici je kao potreban priznat trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i za presudu u iznosu od 75,12 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 700,00 EUR. Sveukupno tužiteljici je priznat trošak u iznosu od 2.378,21 EUR. Tužiteljici kao potreban nije priznat trošak za sastav podneska od 12. prosinca 2024. jer je iste navode mogla iznijeti u ranijem podnesku, kao i sastav podneska od 28. siječnja 2025. kojim je postavljen zahtjev za naknadu troškova postupka kojeg je tužiteljica mogla postaviti i na ročištu, pa je u ostalom dijelu u iznosu od 400,00 EUR valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova.

U Korčuli, 13. veljače 2025.

S u t k i nj a :

Katarina Rendulić Vežić

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.