REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9459/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Eli Mišuri Stopfer, u pravnoj stvari tužiteljice GGK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Kardum, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kardum i partneri j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koga zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 23. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja, njegova punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika ĐGK, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 13. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9014063508 od 26.8.2008. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,65% iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici GGK iznos od 211,83 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 27. kolovoza 2008. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 13.2. Ugovora o kreditu broj: 9015654735 od 3.2.2011. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1 % iznosa kredita.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici GGK iznos od 103,38 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. veljače 2011. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužiteljici GGK troškove postupka u iznosu od 569,37 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13. veljače 2025. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi kako je s tuženikom 26. kolovoza 2008. sklopila Ugovor o kreditu br. 9014063508 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 13.500,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti, kao što je s istim tuženikom 3. veljače 2011. sklopila Ugovor o kreditu broj 9015654735 prema kojemu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita isplatio iznos od 10.518,33 Eur u kunskoj protuvrijednosti. Navodi kako se odredbom čl. 12.3. Ugovora o kreditu br. 9014063508 tužiteljica obvezala platiti naknadu za obradu zahtjeva u visini od 1,65 % iznosa kredita, a odredbom čl. 13.2. Ugovora o kreditu broj 9015654735 naknadu za obradu zahtjeva u visini od 1% iznosa kredita, sve bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 1,65 %, odnosno, 1% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, navodi kako sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane. Navodi da je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane. Stoga tužitelj u ovome postupku postavlja zahtjev: - na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu br. 9014063508 kojom se tužiteljica obvezala platiti naknadu za obradu zahtjeva u visini od 1,65 % iznosa kredita, - zahtjev za povrat plaćenog iznosa od 211,83 eura na temelju takve ništetne odredbe, - zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 13.2. Ugovora o kreditu broj 9015654735 kojom se tužiteljica obvezala platiti naknadu za obradu zahtjeva u visini od 1% iznosa kredita, - zahtjev za povrat plaćenog iznosa od 103,38 eura na temelju takve ništetne odredbe, sve uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Osporava navode tužiteljice da se o spornim odredbama nije moglo pregovarati, a navodi i kako se ne radi o odredbama koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi kako su takve odredbe bile dopuštene u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu. Ističe i prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, upire na zabranu retroaktivnog zadiranja u stečena subjektivna prava. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 9014063508 (list 6- 10 spisa), Ugovor o kreditu broj 9015654735 (list 35-40 spisa), provedeno je na okolnost visine zahtjeva financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 130-132 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 140-141 spisa).

4. Osim navedenih, niti jedna od stranaka nije imala drugih dokaznih prijedloga, tako da su u ovome postupku izvedeni svi po strankama predloženi dokazi.

5. Sud je, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP) i provedenog dokaznog postupka, a cijeneći izvedene dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 9014063508 dana 26. kolovoza 2008. na iznos od 13.500,00 Eur, kao i Ugovor o kreditu broj 9015654735 dana 3. veljače 2011. na iznos od 10.518,33 Eur (dalje: ugovori o kreditu). Nije sporno niti da Ugovor o kreditu broj 9014063508 u čl. čl. 12.3. sadrži odredbu kojom se tužiteljica obvezala platiti naknadu za obradu zahtjeva u visini od 1,65 % iznosa kredita, a Ugovor o kreditu broj 9015654735 sadrži odredbu čl. 13.2. kojom se tužiteljica obvezala platiti naknadu za obradu zahtjeva u visini od 1% iznosa kredita. Sporno je, jesu li te ugovorne odredbe ništetne te je li tuženik i u kojoj visini dužan izvršiti povrat plaćenih naknada za obradu kredita tužiteljici.

7. Iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi kako je prvi od dva ugovora sklopila 2008., jer su joj bila potrebna sredstva za izlazak iz teške financijske situacije, a drugi 2011. kao reprogram onoga i 2008., tako da su oba sklopljena u privatne svrhe. Nije uopće znala da plaća ikakvu ulaznu naknadu niti joj je to itko spomenuo prilikom sklapanja ugovora niti je o tome imala ikakvu mogućnost pregovaranja. Nije niti sudjelovala u sastavljanju teksta tih ugovora, oni su joj predočeni na već unaprijed sastavljenom obrascu. Za te iznose umanjena joj je isplata i ona nije znala da to plaća.

8. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je uvjerljiv, logičan i u skladu je s ispravama koje prileže spisu. Na temelju iskaza tužiteljice, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi jednokratnih troškova za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se njoj nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg su banke sklapale s potrošačima.

9. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, dalje: ZZP) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 102. istoga Zakona propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Dakle, iz prethodno citiranog propisa proizlazi kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Tužiteljica, sve da joj je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ona nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

12. Naime, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika.

13. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,65% odnosno 1,00% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. I Sud EU je u predmetu C-224/19 tumačio članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, tj. bonae fidei, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13.2. Također, za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tako i Sud EU izražava shvaćanje u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 (u predmetima naplate naknada za obradu kredita - naknade za otvaranje) da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

14. Stoga je bila dužnost tuženika taksativno navesti što sve čini trošak obrade kredita, a ne samo naplatiti ga u postotnom iznosu, jer iz toga proizlazi da su naplaćivani veći troškovi od korisnika kredita koji su tražili veći iznos kredita za što nema ekonomskog opravdanja. Naime, tuženik nije obrazložio iz kojeg razloga su kod većeg iznosa kredita veći troškovi ugovora pa da bi postojalo racionalno opravdanje za veće plaćeni iznos ulazne naknade.

15. S obzirom da se, dakle, o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP-a.

16. Što se visine postavljenog zahtjeva tiče, sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku Darki Prpiću iz Darfin d.o.o., čiji nalaz i mišljenje je u potpunosti prihvaćen, s obzirom mu ni stranke nisu prigovarale. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako su Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor i GGK kao korisnik kredita zaključili 26.8.2008. Ugovor o kreditu (list 6-9 spisa) broj: 9014063508 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos od 13.500,00 EUR po srednjem tečaju Banke za CHF važećem na dan korištenja kredita. Člankom 12.3. Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita se obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita u visini od 1,65% od iznosa kredita. Prema knjigovodstvenoj kartici na listu 28 spisa naplaćena je naknada prilikom isplate kredita u iznosu od 222,75 EUR odnosno u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 1.596,01 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 211,83 EUR. Nadalje, Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor i GGK kao korisnik kredita zaključili su 3.2.2011. Ugovor o kreditu (list 35-39 spisa) broj: 9015654735 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos od 10.518,33 EUR po srednjem tečaju Banke za CHF važećem na dan korištenja kredita. Člankom 13.2. Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita se obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita. Prema knjigovodstvenoj kartici na listu 51 spisa naplaćena je naknada prilikom isplate kredita u iznosu od 105,18 EUR odnosno u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 778,88 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 103,38 EUR.

17. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnima ugovorne odredbe iz 12.3. Ugovora broj: 9014063508 i čl. 13.2. Ugovora broj: 9015654735 o jednokratnim troškovima obrade kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO), odnosno da isplati tužitelju iznos od 211,83 EUR i iznos od 103,38 EUR.

18. Tužitelju je dosuđena i zatražena zatezna kamata na taj iznos, koja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO teče od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja.

19. Neosnovan je i prigovor zastare, kojega tuženik ističe u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da će u slučaju prijevremene otplate biti dužan isplatiti tuženiku naknadu u skladu s odlukom tuženika, dok je pravnim shvaćanjem posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do isplate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 156/21, 114/22 i 155/23), koji je bio u primjeni za svako razdoblje tijeka zatezne kamate.

21. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev i utvrđena je ništetnom odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9014063508 od 26.8.2008. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,65% iznosa kredita, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 211,83 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, utvrđena je ništetnom odredba čl. 13.2. Ugovora o kreditu broj: 9015654735 od 3.2.2011. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1 % iznosa kredita te je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 103,38 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

22. Odluka o naknadi troškova postupka tužitelju temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa). Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini od 25 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 12.12.2023. i 17.7.2024. u visini od 25 bodova za svaki (Tbr. 8/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta održana 6.5.2024. i 23.1.2025. u visini od 25 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife) te trošak pristupa na ročište za objavu u visini 12,5 bodova (Tbr. 9/3 Tarife) odnosno ukupno 137,5 bodova, što uvećano za vrijednost boda od 2,00 Eur i 25% PDV-a iznosi 343,75 Eur. Navedenom iznosu valja pribrojiti i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 13,27 Eur i na presudu u iznosu od 13,27 Eur, kao i trošak plaćenog predujma za vještačenje 199,08 Eur pa ukupan trošak tužitelja iznosi 569,37 Eur.

23. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju su dosuđene i zatezne kamate koje teku od donošenja presude do isplate u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 13. veljače 2025.

Sutkinja

Ela Mišura Stopfer

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz rj o pristojbi na tužbu 13,27 Eur i presudu 13,27 Eur 2. tuženiku po punomoćniku