Poslovni broj: Usž-2513/2023-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Sanje Štefan, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja "Familia" d.o.o., OIB: 18321809528, Zadar, Ulica Vlatka Mačeka 43a, zastupanog po opunomoćeniku Branimiru Zorici, odvjetniku u Zadru, Široka ulica 14/II, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 2 UsI- 791/2023-9 od 12. lipnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja "Familia" d.o.o., Zadar i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 2 UsI-791/2023-9 od 12. lipnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 2 UsI-791/2023-9 od 12. lipnja 2023. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Republike Hrvatske - Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22-01/291, urbroj: 531-04-23-2 od 31. siječnja 2023. te rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, klasa: UP/I-471- 02/22-01/12, urbroj: 513-07-13/22-15 od 13. srpnja 2022.

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu u kojoj u bitnom navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto su njegovi prigovori neosnovani, niti je cijenio dokaze i navode koji idu njemu u prilog i koji dokazuju osnovanost tužbenog zahtjeva. Posljedično tome, prvostupanjski sud nije razmotrio i ocijenio nužnost održavanja rasprave s obzirom na potrebu razmatranja i neposredne ocjene po strankama predloženih suprotstavljenih navoda. Nadalje, ističe da je prvostupanjski sud odlučne činjenice isključivo ispitao na temelju činjenica koje je utvrdilo porezno tijelo, bez neposrednog uvida u dokumentaciju na temelju koje je sačinjen zapisnik, unatoč tomu što je podnositelj u tužbi detaljno opisao i usporedio podatke iz njemu dostupnih evidencija i opisao njihove razlike. Smatra da je na taj način povrijeđeno načelo "jednakosti oružja" koje je sastavni dio prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava. Navodi da u postupku izvođenja dokaza, primjena samo jednog mjerila u procjeni porezne obveze koja uključuje primjenu pogrešne kategorije (polazna osnova procijenjene obveze je trošak repromaterijala, a ne možebitni promet), nije dovoljan dokaz kojim bi se teretilo tužitelja obvezom iz rješenja. Smatra da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama obzirom su u obrazloženju presude taksativno navedeni dokazi izvedeni tijekom postupka, no izostali su zaključak i ocjene tih dokaza. Ističe da evidencija nabave i utroška zaliha repromaterijala u ugostiteljskoj djelatnosti služi za evidenciju i praćenje troškova kod pružanja ugostiteljskih usluga, odnosno služi za pravilno knjiženje troškova po prirodnim vrstama troška i u postupku završnog obračuna za pravilno utvrđivanje rezultata razdoblja i utvrđivanje osnovice poreza na dobit. Pogrešno prikazivanje iskazanog troška repromaterijala u području je računovodstvene pogreške i procjene koju reguliraju posebni standardi. Smatra da je porezno tijelo bilo dužno u postupku provesti popis repromaterijala za koji je utvrdilo da ne postoji analitička evidencija, ni popisne to jest inventurne liste, te eventualno utvrditi popisni manjak ili višak te utvrditi eventualnu poreznu osnovicu PDV-a na prekomjerni manjak koji nije u skladu s dopuštenim kalom, rasipom, lomom, sukladno odlukama HGK u ugostiteljskoj djelatnosti. U potpunosti osporava procijenjenu obvezu PDV-a od strane poreznog tijela iz predmetnog zapisnika te smatra da ne postoji nikakav porezni dug određen pobijanim rješenjem. Osporenom presudom nisu utvrđene sve odlučne činjenice, niti odgovoreno na njegove odlučne navode jer je prvostupanjski sud smatrao da je zapisnik o poreznom nadzoru vjerodostojan i objektivan dokaz. U tom smislu, upravni spor ne predstavlja djelotvorno pravno sredstvo za razmatranje njegovih prigovora te mu je povrijeđeno i pravo na obrazloženu sudsku odluku. Tužitelj predlaže da ovaj Sud preinači, podredno ukine pobijanu prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak te obveže tuženika na naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio Sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Prema ocjeni ovoga Suda pobijana presuda prvostupanjskog suda ne može se ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. To stoga jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene rasprave 2. lipnja 2023., čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora. Razmatranjem svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan. Pravilno je primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima, a pobijana presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. Zakona o upravnim sporovima, te dostatno obrazloženje odlučnih činjenica iz sadržaja priloženih isprava za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava.

7. Žalbeni navodi tužitelja najvećim dijelom se odnose na nedostatnost i nepravilnost obrazloženja pobijane presude i to u dijelu koji se odnosi na obvezu suda da se izjasni o svim navodima stranaka, odnosno tužitelja.

8. Sadržaj obrazloženja presude u upravnom sporu propisan je odredbom članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, prema kojoj sud u obrazloženju presude izlaže zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje činjenice je sud utvrđivao, zašto i kada ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući u sporu i izjasnit se o prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora. Prema ocjeni ovoga Suda tužitelj neosnovano ističe da je pobijana presuda iz navedenih razloga nezakonita jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud odgovorio na navode koji su bili odlučni za donošenje odluke u konkretnoj upravnoj stvari te za takvu svoju ocjenu dao valjane razloge. Naime, i sam Europski sud za ljudska prava u odnosu na obvezu sudova da obrazlažu svoje odluke, koja obveza proizlazi iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ističe da ta obveza ne podrazumijeva da sudovi trebaju detaljno odgovoriti na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već da se mjera do koje se proteže obveza davanja obrazloženja razlikuje s obzirom na narav odluke i okolnosti konkretnog predmeta (Ajdarić protiv Hrvatske br. 20883/09).

9. Nadalje, treba istaknuti da prema dosljednoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske obvezu obrazlaganja odluke ne treba shvaćati kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o naravi odluke i okolnostima određenog slučaja imajući u vidu i obrazloženje koje je stranka dobila u nižestupanjskom postupku koji je prethodio (broj: U-III-1201/18).

10. Ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno protumačio i primijenio mjerodavno postupovno i materijalno pravo, postupak proveo sukladno zakonu te svoju odluku dostatno i razumno obrazložio pri tome prihvaćajući razloge koje je iznio i tuženik u pobijanom rješenju kojim je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

11. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koje slijedi iz spisa javnopravnog tijela dostavljenog prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je u provedenom postupku obavljen nadzor ispravnosti obračuna i uplate poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2020. i registra stvarnih vlasnika u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 26. siječnja 2022. kod tužitelja o čemu je sastavljen zapisnik od 13. travnja 2022. kojim su utvrđene određene nepravilnosti u poslovanju tužitelja uslijed kojih mu je utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2019. i 2020. godinu kako je to pobliže navedeno u izreci rješenja tijela prvog stupnja, sa pripadajućim kamatama, te naložena uplata utvrđenih poreznih obveza kao i provođenje odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na povećanje utvrđenih obveza. U postupku poreznog nadzora izvršena je procjena porezne osnovice poreza na dodanu vrijednost za 2019. i 2020. godinu jer je izvršenim uvidom u računovodstvene evidencije, dokumentaciju i knjigovodstvene isprave na temelju kojih su izvršena knjiženja utvrđeno da tužitelj u nadziranom razdoblju bilježenje poslovnih događaja nije obavljao potpuno, točno, pravodobno i uredno. Inventurne liste ne postoje i nije vođena analitika prometa zaliha hrane i pića pa proizlazi da knjiženja u poslovnim knjigama nisu točna i istinita što je suprotno odredbama članka 66. Općeg poreznog zakona i članka 83. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Stoga je ocjenjeno da su se stekli uvjeti za procjenu porezne osnovice sukladno odredbama članka 92. Općeg poreznog zakona što je rezultiralo utvrđenim poreznim obvezama za 2019. i 2020. godinu i obračunatim kamatama.

12. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer po ocjeni ovoga Suda tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

13. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio mjerodavno pravo i to članak 62. stavka 1., 66. stavka 1., 2. i 3. i članka 92. stavka 1., 3. i 5. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20.), te odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika.

14. Naime, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je procjena poreznih osnovica za nadzirano razdoblje utemeljena na prosječnim stopama marže na hranu i piće na temelju kojih je sačinjen obračun procjene ostvarenih marži, procjena ostvarenih isporuka, odnosno prihoda te procjena neiskazanih isporuka, na što je obračunat porez na dodanu vrijednost te da je porezno tijelo usporedbom podataka o stopi marže izračunate na temelju podataka iz bruto bilance i stopi marže izračunatoj na temelju stvarne marže pojedinih artikala, zaključilo da tužitelj u poslovnim knjigama nije iskazao realnu maržu kako to pravilno smatra i navodi prvostupanjski sud. Osnovano prvostupanjski sud ocjenjuje zakonitim rješenje tijela prvog stupnja i tuženika jer smatra da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjena odredba članka 92. Općeg poreznog zakona i izvršena procjena porezne osnovice i utvrđen manje obračunati PDV s pripadajućim kamatama.

15. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

16. Žalbeni navodi tužitelja ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, a napominje se i da je riječ o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.

17. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

18. S obzirom da tužitelj nije uspio s žalbom, ovaj Sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka primjenom odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

U Zagrebu 13. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Blanša Turić