REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Nives Grubišić Đogić, u pravnoj stvari tužitelja Ponikve usluga d.o.o., OIB:92143159456, [adresa], zastupanog po punomoćniku Petru Petriniću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika NI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Darku Belaiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 20. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovsi javnog bilježnika Tomislava Matijevića iz Zagreba poslovni broj Ovrv-4782/19 od 12. studenog 2019. godine kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 128,52 eura sa zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 10,71 Eura od 28. studenog 2018. godine do isplate,

- 10,71 Eura od 24. prosinca 2018. godine do isplate,

- 10,71 Eura od 25. siječnja 2019. godine do isplate,

- 10,71 Eura od 25. veljače 2019. godine do isplate,

- 10,71 Eura od 25. ožujka 2019. godine do isplate,

- 10,71 Eura od 25. travnja 2019. godine do isplate,

- 10,71 Eura od 28. svibnja 2019. godine do isplate,

- 10,71 Eura od 26. lipnja 2019. godine do isplate,

- 10,71 Eura od 25. srpnja 2019. godine do isplate,

- 10,71 Eura od 26. kolovoza 2019. godine do isplate,

- 10,71 Eura od 25. rujna 2019. godine do isplate,

- 10,71 Eura od 25. listopada 2019. godine do isplate,

od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovsi javnog bilježnika Tomislava Matijevića iz Zagreba poslovni broj Ovrv-4782/19 od 12. studenog 2019. godine kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 2,42 eura s pripadajućom zateznom kamatom te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 164,27 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 13. veljače 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj (prije ovrhovoditelj) je 12. studenog 2019. podnio ovršni prijedlog na temelju vjerodostojne isprave kojim traži od tuženika (prije ovršenika) isplatu iznosa od 965,34 kune/128,12EUR s pripadajućom zateznim kamatama od dospijeća računa do isplate i trošak ovršnog postupka na temelju čega je javni bilježnik iz Zagreba, Tomislav Matijević donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-4782/2019 od 12. studenog 2019.

2. Tuženik je protiv istog rješenja o ovrsi uložio pravovremeni prigovor u kojom osporava osnov i visinu potraživanja, vjerodostojnost saldo konti kartice tužitelja, ističe prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije i prigovor zastare.

3. Rješenjem poslovni broj Povrv-157/2020 od 25. veljače 2020. stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-4782/2019 od 25. veljače 2020. javnog bilježnika u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinuo provedene radnje, te riješio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, dakle u parnici.

4. Tužitelj je tijekom postupka naveo da se potraživanje odnosi na neplaćenu komunalnu uslugu za nekretninu na adresi [adresa] (56 m2) za razdoblje od listopada 29018. do rujna 2019. Tužitelj je aktivno legitimiran potraživati naplatu naknade temeljem Ugovora o podjeli i preuzimanju društva kapitala od 22. studenog 2013. kojim su, nakon podjele društva Ponikve d.o.o., nastala društva Ponikve usluge d.o.o. i Ponikve Eko Otok Krk d.o.o. Tužitelj je trgovačko društvo koje je osnovano za obavljanje zajedničkih uslužnih djelatnosti, knjigovodstvene i financijske poslove, administrativno pomoćne, informatičke, opće kadrovske poslove, vođenje poslovnih evidencija i ostale poslove za trgovačka društva Ponikve voda d.o.o. i Ponikve Eko Otok Krk d.o.o., obavljanje kojih poslova mu je povjereno Ugovorom o poslovnoj suradnji koji je sklopljen između navedenih trgovačkih društava. Međutim, stvarni temelj za naplatu ovih usluga je čl. 550.a.st.6. Zakona o trgovačkim društvima koji se primjenjuje na ovu situaciju zato što je u konkretnom slučaju društvo Ponikve d.o.o. izvršilo podjelu društva s preuzimanjem pa je tužitelj kao jedan od sveopćih pravnih slijednika tog društva ovlašten vršiti naplatu ovih tražbina. To tim više što je tužitelj s ostalim društvima ugovorio da će prikupljena sredstva uplaćivati na njihove bankovne račune. Stoga smatra da temeljem odnosne odredbe ZTD-a njemu pripada pravo naplaćivati predmetnu uslugu. Obveza tuženika na plaćanje predmetnog potraživanja proizlazi iz Zakona o komunalnom gospodarstvu, koji propisuje da je obveznik plaćanja komunalne usluge vlasnik nekretnine ili korisnik kad je vlasnik obvezu plaćanja ugovorom prenio na korisnike. Visinu naknade vodnih usluga tužitelj je obračunao temeljem Odluke o načinu plaćanja i visini cijene vodnih usluga i Odluke o cijeni vodnih usluga, objavljenih u službenim novinama PGŽ broj 7/11, 16/11 i 48/11. Naknada vodne usluge u konkretnom slučaju predstavlja fiksnu naknadu koju korisnik plaća za pokriće troškova održavanja sustava, neovisno o potrošnji vode, a ista se obračunava u apsolutnom mjesečnom iznosu, sukladno Uredbi o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga pokriva (Narodne novine broj 112/10). Tužitelj je odnosnu fiksnu naknadu dužan plaćati bez obzira na demontažu priključka koja radnja je bez utjecaja na njegovu obvezu. Tuženik nije niti ovlašten odjaviti vodne priključke, a što proizlazi iz čl. 211. i 212. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima čiji cilj i svrha jest da građevina ostane trajni spojena na komunalnu vodu infrastrukturu. Stoga demontažom vodomjera ne dolazi do raskida ugovora između stranaka i ne gasi obveza podmirivanja fiksnog dijela vodne naknade. Pri tom se tužitelj poziva na Uredbu o najnižoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga pokriva i Pravilnika o opskrbi vodom, izgradnje vodovodne mreže i priključenja na javnu vodovodnu mrežu od 26. siječnja 2004. u kojima su sadržane odredbe koje definiraju pojam fiksne naknade i pojam priključka. Naknada troškova za održavanje sustava (tzv. fiksna naknada), vezana je uz postojanje mjernog mjesta i ne ovisi o fizičkoj prisutnosti brojila, tj. brojila, a fiksni dio se obračunava za svako mjerno mjesto posebno, neovisno o tome da li je evidentirana potrošnja vode u predmetnom razdoblju. Nadalje, smatra da tuženik nema niti status potrošača da bi se mogao pozivati na svoje pravo na odjavu vodomjera iz čl.35. Pravilnika o opskrbi vodom, izgradnji vodovodne mreže i priključenju na javnu vodovodnu mrežu od 26. siječnja 2004. Naime, tuženik se profesionalno bavi iznajmljivanjem apartmana u odnosnoj građevini pa time nema niti status potrošača jer istu ne koristi za vlastite potrebe već obavlja gospodarsku djelatnost. Nadalje, čl. 35. Pravilnika, na koji se poziva tuženik, ne daje mu pravo na jednostrani raskid ugovora, već on može poslati zahtjev za raskid ugovora, a ugovor će se raskinuti ukoliko zahtjevu bude udovoljeno. Međutim neovisno o tome smatra da je čl. 35. Pravilnika izgubio svoju svrhu stupanjem na snagu Zakona o vodama i Uredbe o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i troškovima koje cijena vodnih usluga pokriva (Narodne novine broj 112/2010). Stoga navedena odredba više ne proizvodi pravne učinke. Obračun komunalne usluge gospodarenja otpadom tužitelj vrši temeljem Odluke o načinu plaćanja i visini cijene komunalnih usluga (Službene novine PGŽ broj 40/11 i 26/12). Tuženik je pasivno legitimiran kao vlasnik nekretnine. Budući da istu iznajmljuje logično je i da koristi uslugu zbrinjavanja otpada. Tužitelj je cijenu nakade tuženiku obračunao primjenom važećih propisa i to prema ukupnom pripadajućem volumenu posude izraženom u litrama i jediničnoj cijeni. Tuženiku je obračunata minimalna javna usluga iz čl. 3.st.1.t.15 Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom koja se korisnicima i vlasnicima nekretnina naplaćuje bez obziran da li je došlo do zbrinjavanja otpada. U odnosu na prigovor zastare ističe da nije istekao zastarni rok od godine dana slijedom čega nije nastupila zastara. Predlaže održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi. Potražuje parnični trošak.

5. Tuženik je u daljnjem tijeku postupka obrazložio navode iz prigovora. U odnosu na prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije ističe da nije s tužiteljem u obvezno pravnom odnosu jer s njim nije sklopio nikakav ugovor o pružanju usluge niti je tužitelj isporučitelj komunalnih usluga temeljem Zakona o vodama i Zakona o komunalnom gospodarstvu. Navedeno potvrđuju i podaci iz sudskog registra za tužitelja, Ugovora o poslovnoj suradnji od 22. studenog 2013. i saldo konti kartica partnera iz kojih proizlazi da su isporučitelji komunalnih usluga društva Ponikve voda d.o.o. i Ponikve Eko Otok Krk d.o.o., koji su jedini aktivno legitimirani zahtijevati ispunjenje tražbina u ovom postupku. Osporava tvrdnje tužitelja da ugovor o poslovnoj suradnji ima sve karakteristike ugovora o komisiji jer nije ugovorena provizija koja je bitni sastojak komisije. Ugovor o poslovnoj suradnji ima sve sastojke ugovora o nalogu, kojim se, tužitelj, kao nalogoprimac, obvezao navedenim društvima, kao nalogodavcima, obavljati određene poslove. Tužitelj nije legitimiran u svoje ime i za svoj račun utuživati tražbine koje su predmet ovog postupka. Nedostatak aktivne legitimacije proizlazi iz propisa koji uređuju isporuku i naplatu usluga koje tužitelj pokušava naplatiti ovom tužbom (Zakonom o vodama i Zakonom o komunalnom gospodarstvu) koji daje pravo na naplatu naknade za isporučene usluge samo isporučiteljima usluga, a što tužitelj nedvojbeno nije. On nije niti registriran za pružanje ovih usluga, a što proizlazi iz izvatka iz sudskog registra. Tužitelj pogrešno tumači odredbu čl. 550. a. t. 6. Zakona o trgovačkim društvima koja propisuje odgovornost društava koje nastaju podjelom za obveze društva koje se dijeli prema trećima. Dakle radi se o obvezama društva koje se dijeli koje su nastale prije podjele. Budući da je podjela bila 2013., a utuženo potraživanje je iz 2018. i 2019. to tužitelj ne može pozivom na navedenu odredbu ostvariti pravo na naplatu odnosnih usluga. Osim toga, za prijenos ugovora je temeljem čl. 127. ZOO potreban pristanak dužnika, a tuženik nije dao svoj pristanak na prijenos ugovora. Međutim, sve i da sud utvrdi da je tužitelj aktivno legitimiran, tvrdi da ne postoji pravni odnos između stranaka jer je tuženik podnio društvu Ponikve d.o.o. 30. kolovoza 2010. zahtjev za isključenjem svih priključaka za vodu, čime je ugovor između isporučitelja i korisnika raskinut. Postupajući po zahtjevu tuženika, tužitelj je demontirao navedene priključke pa tuženiku od tada ne isporučuje nikakvu uslugu. Stoga tvrdi da je neosnovano potraživanje tužitelja koje se odnosi na fiksnu naknadu za navodno isporučenu vodnu uslugu jer vodomjera više nema, dok pravo na naplatu fiksne naknade ovisi isključivo o postojanju vodomjera. Pritom smatra bespredmetnim navode tužitelja o tome da li ion ima ili ne status potrošača. U odnosu na zahtjev za isplatu naknade za gospodarenje otpadom, ističe da je obračun naknade izrađen temeljem parametara koji su određeni podzakonskim propisima koji su suprotni važećim zakonskim propisima koji reguliraju gospodarenje otpadom (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o otpadu, Zakona o održivim gospodarenju otpadom). Stoga predlaže isključiti primjenu podzakonskih akata temeljem čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Tužitelj je obračunavao tuženiku cijenu naknade temeljem kriterija površine korisnog prostora nekretnine, a ne razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju pa takav obračun nije valjan slijedom čega tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Osim toga, ističe da tužitelj nije tuženiku pružio uslugu odvoza otpada pa nema niti pravo od njega naplaćivati naknadu. Tuženiku nikada nije stavljena na raspolaganje posuda za otpad, niti mu je dostavljen program odvoza otpada ili evidencija preuzetog otpada po kriteriju količine ili drugom kriteriju za utuženo razdoblje. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer tužitelj nije dokazao da je tuženik vlasnik nekretnine. Ističe prigovor zastare.

6. Nisu osnovani prigovori tuženika kojima osporava vjerodostojnu ispravu koja sadrži sve propisane sastojke u smislu članka 31. Ovršnog zakona.

7. Sud je presudom od 17. prosinca 2020. odbio tužbeni zahtjev i ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tomislava Matijevića poslovni broj Povrv-571/2021 od 25. svibnja 2021. jer je ocijenio osnovanim prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka.

8. Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-598/2021 od 22. veljače 2023. ukinuta je prvostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje.

9. U nastavku postupka sud je pročitao salda konta kartica partnera (list 5), uvjerenje o prebivalištu (list 6), računi (list 18-29), ugovor o poslovnoj suradnji (list 30-33), Opći uvjeti ugovora o korištenju javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada (list 49-52), cjenik javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada (list 53-57), povijesni izvadak iz sudskog registra za PONIKVA USLUGE d.o.o. (list 83-85), izvadak iz sudskog registra za društvo M&M COMMERCE d.o.o. (list 328-330), izvadak iz zemljišne knjige (list 337-340), izvadak iz web stranice Adria Gate. com (list 343-348,354-355) i ustavnu tužbu (list 519-540).

10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07; 84/08; 123/08., 57/11., 148/11.,25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatom naknade za isporučenu vodoopskrbnu uslugu i uslugu gospodarenja otpadom.

12. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija, osnov i visina tužbenog zahtjeva te zastara.

13. Prvenstveno valja reći da sud nije prekinuo postupak do okončanja ustavnosudskog postupka koji se vodi povodom ustavne tužbe ovdje tuženika protiv odluke VSRH Rev 629/2021 od 12. rujna 2023. jer nisu ispunjene pretpostavke iz članka 212. i 213. ZPP-a.

14. Iz, tijekom postupka izvedenih dokaza sud je utvrdio:

- da je društvo Ponikve d.o.o. sa sjedištem u [adresa] (OIB:6412547677) bilo isporučitelj komunalne vodoopskrbne usluge za područje otoka [adresa],

- da je Ugovorom o podjeli i preuzimanju društava kapitala (odvajanje s preuzimanjem) od 22. studenog 2013. prenesen dio imovine, obveza i pravnih odnosa društva Ponikve d.o.o. na dva postojeća društva i to trgovačko društvo Ponikve Eko Otok Krk d.o.o. za komunalne djelatnosti za sjedištem u [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]) i trgovačko društvo Ponikve usluga d.o.o. za uslužne djelatnosti sa sjedištem u [adresa] (OIB:92143159456), ovdje tužitelja,

- da je društvo Ponikve d.o.o. i nadalje nastavilo postojati pod istim OIB-om i matičnim brojem, samo pod tvrtkom Ponikva vode d.o.o. za vodne djelatnosti u čiji predmet poslovanja ulazi obavljanje djelatnosti javne vodoopskrbe i odvodnje,

- da je Ugovorom o poslovnoj suradnji koji je sklopljen između trgovačkih društva Ponikve voda d.o.o., Ponikve eko Krk d.o.o. i Ponikve usluge d.o.o. tužitelj, odnosno tvrtka Ponikve usluga d.o.o. se obvezala jednom mjesečno ispostaviti račune za javne vodne i komunalne usluge korisnicima usluga do 15. u mjesecu za prethodni mjesec te poduzimati sve potrebne mjere za učinkovitu naplatu javnih, vodnih i komunalnih usluga i u tom smislu pokretati vođenje ovršnih i parničnih postupaka radi naplate potraživanja, a potom prikupljena sredstva najmanje jednom tjedno dostavljati na račun Ponikve voda d.o.o. i Ponikve eko otok Krk d.o.o. (čl. 8., 10. i 12. Ugovora o poslovnoj suradnji),

- da je tuženik korisnik priključka broj 06489885 na koji se odnosi obračun fiksne vodne naknade u utuženim računima,

- da je tuženik dopisom od 30. kolovoza 2010. podnio zahtjev za odjavu brojila broj 06489885, 06489886, 06489887 i 06489884, navodeći da na istima nema potrošnje, da se ne koriste, dok bi tuženik ostao korisnik jednog vodomjera (06489889), a s obzirom da je postao vlasnik cijele nekretnine s više posebnih dijelova,

- da je tužitelj izdao tuženiku račune za mjerno mjesto pod šifrom 92889, vodomjer broj [broj vodomjera], na kojem mu je obračunao samo fiksni dio cijene za vodnu uslugu od 48,00 kuna sa pripadajućim PDV-om od 13%, što mjesečno iznosi 54,24 kune/7,20 EUR,

- da je iz izdanih računa vidljivo da nema potrošnje vode po vodomjeru,

- da je tuženiku na istim računima za razdoblje od listopada 2018. do rujna 2019. obračunata usluga gospodarenju otpadom prema površini nekretnine za koju se usluga od 56 m2, uz cijenu od 0,39 kn/m2 površine, što s PDV-om iznosi 24,68 kn/3,51 EUR, dok je za razdoblje od travnja do listopada 2019. još dodatno obračunata usluga gospodarenja otpadom prema dva mjesečna pražnjenja i spremniku od 30 litara uz cijenu od 2,70 kn za pražnjenje.

15. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije valja reći sljedeće.

15.1. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-715/2022 od 31. siječnja 2014. ukinute su presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-620/2021 od 29.7.2021. i presuda ovog suda poslovni broj Povrv-646/20-23 od 28. travnja 2021. u kojima je tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen zbog pomanjkanja aktivne legitimacije tuženika za naplatu predmetnog potraživanja te je predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak Također, u odluci Vrhovnog suda Rev-629/2021 od 12. rujna 2023. izražen je stav o aktivnoj legitimaciji koja proizlazi upravo iz čl. 8. Ugovora o poslovnoj suradnji sklopljenog između gore navedena tri društva. Pritom Vrhovni sud naglašava da važećim zakonodavstvom nigdje nije zabranjeno pružateljima komunalnih usluga da ovlaste drugo trgovačko društvo za naplatu i pokretanje parnica radi prisilne naplate naknade za pružene uslugu iz čega proizlazi ovlast trgovačkog društva koje pruža komunalnu uslugu i gospodarenje komunalnim otpadom da ovlasti drugo trgovačko društvo na vođenje poslova naplate tih usluga, a što uključuje i ovlast pokretanja ovršnih i parničnih poslova radi prisilne naplate vodnih i komunalnih usluga za komunalna društva koja su isporučitelj tih usluga.

15.2. Stoga je prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenjen neosnovanim jer ista proizlazi iz Ugovora o poslovnoj suradnji sklopljenog između Ponikve d.o.o., Ponikve voda d.o.o. i Ponikve eko otok Krk d.o.o. i to čl. 8., 10. i 12. koji su citirani u činjeničnom supstratu ove presude. Stoga je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj postupku ispostavljati račune na svoje ime kao što je to i napravljeno u utuženim računima.

16. U odnosu na prigovor da je pravni odnos stranaka prestao između isporučitelja i primatelja vodne usluge, obzirom da je tuženik demontirao vodomjer valja istaknuti da je u vrijeme podnošenja zahtjeva za odjavu bio na snazi Zakon o vodama (NN 153/09 – dalje ZV).

16.1. Člankom 196. ZV je određeno da se djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje obavljaju se kao javna služba. Čl. 201. ZV je propisano da djelatnost javne vodoopskrbe i javne odvodnje obavljaju javni isporučitelji vodne usluge. Cijena vodnih usluga je regulirana u čl. 205. i 206. ZV prema kojima se sredstva za obavljanje djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje osiguravaju se iz cijene vodne usluge koja je prihod isporučitelja vodne usluge, a obveznik plaćanja je vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine u kojoj se usluga koristi (korisnik). Visinu cijene vodnih usluga odlukom određuje isporučitelj vodne usluge, uz prethodnu suglasnost jedinice lokalne samouprave. Cijena vodne usluge ne može biti niža od one određene Uredbom o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga (NN br. 112/10).

16.2. Istim zakonom su regulirani uvjeti priključenja na vodne usluge, pa je tako u čl. 209. propisano da se građevine i druge nekretnine mogu priključiti na komunalne vodne građevine sukladno odluci o priključenju koju donosi predstavničko tijelo jedinica lokalne samouprave na prijedlog isporučitelja vodne usluge. Posebno je zakonom propisano u čl. 211. ZV da se građevine projektiraju i grade tako da svaki posebni dio zgrade koji predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu u kojoj se koristi voda (stan, poslovni prostor, garaža i sl.) ima ugrađen vodomjer. Prema čl. 212. ZV vlasnik građevine dužan je priključiti svoju građevinu na komunalne vodne građevine sukladno odluci o priključenju, a u slučaju ako vlasnik građevine ne postupi po toj obvezi, prema čl. 213. ZV, jedinica lokalne samouprave donosi, na prijedlog isporučitelja vodnih usluga, rješenje u upravnom postupku o obvezi priključenja na teret vlasnika ili drugog zakonitog posjednika građevine, odnosno nekretnine. Konačno u čl. 215. ZV je propisano da je isporučitelj vodnih usluga dužan donijeti opće i tehničke uvjete isporuke vodnih usluga kojima regulira pitanja vezana uz postupak i uvjete priključenja, pravima i obvezama korisnika i isporučitelja, kvaliteti usluga, uvjetima mjerenja, obračuna i naplate vodnih usluga i drugim pitanjima.

17. Primjenjujući navedene zakonske odredbe na činjenično stanje ovog predmeta sud zaključuje da tuženikova odjava brojila nije osnovana te je isti i dalje ostao u obvezi biti priključen za svaku stambenu jedinicu te ih plaćati sukladno važećim propisima. Naime, inicijalno je za svaku stambenu jedinicu u predmetnoj stambenoj zgradi bio ugrađen posebni vodomjer. Pravo je potrošača da zatraži odjavu korištenja vodovodnog priključka u slučaju potpunog prestanka korištenja usluge u predmetnoj građevini, a što proizlazi iz odredbi Pravilnika iz 2004. koji je bio na snazi stupanja na snagu Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga od 13. studenog 2011. Međutim, navedena odjava propisana je kao mogućnost u slučaju da potrošač prestane koristiti cijelu građevinu, a što ovdje nije slučaj, budući da iz nespornih navoda tuženika proizlazi da je isti nastavio koristiti građevinu, no želi vodne usluge u svih 6 zasebnih jedinica koristiti preko jednog vodomjera. Zbog navedenog, tuženika odjava nije osnovana. Pri tom još valja istaknuti da demontiranje vodomjera nije isto što i odjava vodovodnog priključka. Vodomjer je samo dio vodovodnog priključka, a što proizlazi iz čl. 17. st. 1. Pravilnika od 26. siječnja 2004. i čl. 2. st. 7. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga.

18. Sud je odbio dokazni prijedlog za očevidom na licu mjesta budući da činjenica demontaže vodomjera nije ocijenjena pravno relevantnom. Iz istog razloga je odbijen dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka PI i tuženika.

19. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da je pravni odnos između stranaka prestao pa je tuženik dužan platiti tužitelju naknadu za vodnu uslugu koja je na računima obračunata kao fiksni dio cijene, kao što je navedeno u činjeničnom supstratu ove presude.

20. Što se tiče zahtjeva za isplatom naknade za komunalnu uslugu gospodarenja komunalnim otpadom isto je regulirano čl. 28. Zakona o održivom gospodarenju otpadom (NN 94/13 i 73/17 – dalje ZOGO) koja propisuje . Prema čl. 28. ZOGO jedinica lokalne samouprave dužna je na svom području osigurati javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada, i biorazgradivog komunalnog otpada, odvojeno prikupljanje otpadnog papira, metala, stakla, plastike i tekstila te krupnog (glomaznog) komunalnog otpada i druge mjere. Prema čl. 30. ZOGO javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada te se smatra uslugom od općeg interesa, a pruža ju davatelj javne usluge. Korisnik usluge je vlasnik nekretnine, odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine kada je vlasnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge. Prema čl. 30. st. 6. ZOGO korisnik usluge je dužan koristiti javne usluge na način sukladan Zakonu i propisnima donesenim na temelju Zakona, te općim aktima koje jedinica lokalne samouprave donese na temelju Zakona, problematični otpad odvojeno od miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog otpada, snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno količini otpada kojeg je predao davatelju usluge. 20.1. Visina naknade se određuje Odlukom o načinu pružanja javnih usluga koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave. Prema čl. 33. ZOGO davatelj usluge je dužan obračunati cijenu javne usluge na način kojim se osigurava primjena načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje, te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja te usluge, sukladno odredbama ZOGO, uredbe iz čl. 29. st. 10. ZOGO i odluke iz čl. 30. st. 7. ZOGO, odnosno dužan je korisniku usluge obračunavati cijenu javne usluge razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju. Prema čl. 33. st. 5. ZOGO davatelj usluge, sukladno odredbama toga članka, uredbe iz čl. 29. st. 10. ZOGO i odluke iz čl. 30. st. 7. ZOGO, cjenikom određuje visinu jedinične cijene za masu predanog otpada ili volumen spremnika otpada.

20.2. Međutim, u smislu čl. 185. st. 3. ZOGO cjenici za komunalne usluge doneseni na temelju Zakona o komunalnom gospodarstvu (»Narodne novine«, br. 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04., 110/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11. i 144/12.) u odnosu na komunalnu djelatnost održavanja čistoće, u dijelu koji se odnosi na skupljanje i odvoz komunalnog otpada na određena odlagališta i komunalnu djelatnost odlaganja komunalnog otpada važe do primjene cjenika iz članka 33. stavka 5. ovoga Zakona. Kako potrebna uredba iz čl. 29. st. 10. ZOGO i odluka iz čl. 30. st. 7. ZOGO nisu donesene, očito nije donesen niti cjenik iz čl. 33. st. 5. ZOGO, pa je i dalje na snazi cjenik prema ranijem pravnom uređenju, prije stupanja ZOGO, dakle, prema odredbama čl. 3. st. 1. toč. 5. i st. 5. i 6. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, dalje: ZKG) za koje su odgovorne jedinice lokalne samouprave, a obavljaju ih trgovačka društva koje iste jedinice osnivaju. Prema čl. 20. st. 2. ZKG-a visinu cijene, način obračuna i plaćanja određuje isporučitelj usluge.

21. U konkretnom slučaju tuženiku je obračunata obvezna minimalna naknada za javnu uslugu sukladno članku 3. Uredba o otpadu i to temeljem Cjenika od 1. travnja 2018. na što se obračunava PDV.

22. Stoga je tuženiku osnovano na utuženim računima obračunata naknada za uslugu gospodarenja otpadom u iznosu od 24,68/3,51 EUR. Zbog navedenog je valjalo platni nalog održati na snazi za iznose od 3,51 eura mjesečno na ime naknade za gospodarenje otpadom, a kako je to detaljno navedeno u izreci presude.

23. Sud je ocijenio neosnovanim zahtjev tužitelja za isplatom naknade za usluge pražnjenja posude od dva puta mjesečno za koju tužitelj tereti tuženika počevši od travnja 2019. jer tužitelj nije u postupku dokazao da je tuženiku dostavljena na raspolaganje posuda za otpad i da mu je dostavljen program odvoza otpada, a niti je tužitelj dostavio evidenciju o preuzetom otpadu po kriteriju količine niti po kojem drugom kriteriju. Stoga je ocijenjen osnovanim samo iznos koji se odnosi na plaćanje obvezne minimalne naknade usluge, odnosno tzv. fiksni dio cijene koji je predviđen čl. 33. st. 1. ZOGO-a kojim se osigurava funkcioniranja poslovanja davatelja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada. Pri tom na plaćanje obveznog fiksnog dijela usluge nije od utjecaja činjenica da li je tužitelj zaprimio posudu za otpad budući da je navedenu uslugu dužan plaćati vlasnik nekretnine za sve mjesece tijekom kalendarske godine, unatoč činjenici što tu nekretninu ne koristi svaki mjesec.

24. Ocijenjen je neosnovanim prigovor zastare za račune izdan za komunalne usluge za razdoblje od listopada 2018. do rujna 2019. jer je najstariji račun dospio 26. studenog 2018. pa do podnošenja ovršnog prijedloga (12. studeni 2019.) nije protekao zastarni rok od jedne godine propisan čl. 232. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO).

25. Tuženik je u zakašnjenju s ispunjenjem svoje obveze pa sukladno čl. 29. st. 1. ZOO-a duguje tužitelju zateznu kamatu od dospijeća računa koje datume je sud utvrdio u izvadak iz poslovnih knjiga i račune (list 18-29). Odluka o stopi zatezne kamate donesena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a.

26. Odluka o trošku postupka donesena je temeljem čl. 154. st.3. ZPP i čl. . 1. ZPP, a sukladno vrijednosti predmeta spora u tužbi i troškovniku stranke. Odluka o trošku parničnog postupka tuženika se pored gore navedenog temelji i na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 138/23) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR. Tužitelj nije s tužbenim zahtjevom uspio u zanemarivom dijelu pa mu je u cijelosti dosuđen trošak.

27. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 164,27 Eura, a isti se odnosi na jednokratnu naknadu za cijeli postupak u iznosu od 50 bodova (Tbr. 7/1 u vezi članka 2. stavak 1. ZPP-a) uvećano za PDV i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR i žalbu u iznosu od 26,00 EUR.

29. Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 13. veljače 2025.

S u d a c

Nives Grubišić Đogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana dostave iste. Žalba se predaje putem ovog suda na županijski sud. Presuda se ne može pobijati zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st.2. toč.3 ZPP-a.

Žalba protiv presude ne zadržava ovrhu.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika