Poslovni broj: Usž-4011/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda, Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice RP, državljanke Kirgiske Republike, zastupane po opunomoćenici Jeleni Cekić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Jelena Cekić i Iva Vukelić, Zagreb, Horvaćanska cesta 23a, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi naknadnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3685/2024-10 od 15. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3685/2024-10 od 15. listopada 2024..

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška za sastav žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-03/24-06/11606, URBROJ: 511-01-212-24-3 od 13. kolovoza 2024. (točka I. izreke). Točkama II. i III. izreke odobrava se tužiteljici besplatna pravna pomoć u ovom upravnom sporu te se nalaže se tuženiku da isplati opunomoćenici tužiteljice iznos od 1.875,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa.

2. Rješenjem tuženika od 13. kolovoza 2024. odbačen je naknadni zahtjev tužiteljice za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

3. Tužiteljica pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog svih zakonom propisanih razloga. Navodi da je tijekom postupka propušteno primijeniti Direktivu 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te za sadržaj odobrene zaštite (preinačena), (SL L 337, 20. 12. 2011. – dalje: Direktiva 2011/95/EU). Navodi da je cjelokupni teret dokazivanja u postupku prebačen na nju, dok je u skladu s Direktivom 2011/95/EU na tražitelju azila samo inicijalni teret, a tuženik je bio dužan utvrditi sve odlučne činjenice za donošenje odluke o zahtjevu. Smatra da je potpuno zanemaren članak 4. stavak 4. Direktive 2011/95/EU. Ističe da je iznijela nove činjenice i nove dokaze, odnosno da je iz telefonskog poziva koji je zaprimila od svoje majke utvrđena jasna izravna namjera o lišenju njezina života kao i života njezinog supruga. Ponovno iznosi svoje osobne podatke i sve činjenice slučaja, ističe da je u strahu od povratka u Kirgijsku Republiku jer je njezin suprug ĆP pripadnik nacionalne manjine – R, a njezina obitelj protivi se njihovoj vezi, pa strahuje da joj povratkom u zemlju podrijetla prijeti fizičko nasilje, a moguće i smrt. Ističe da je prvostupanjski sud propustio primijeniti kriterije vrednovanja osnovanog straha, koji su propisani Priručnikom Ureda visokog povjereništva UNHCR-a o postupku i uvjetima za utvrđivanje statusa izbjeglice te da se tuženik tijekom postupka nije rukovodio važećim međunarodnim standardima o vrednovanju osnova za pružanje međunarodne zaštite jer u protivnom ne bi donio osporeno rješenje, a s obzirom na činjenice iznesene tijekom upravnog postupka. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak za sastav žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24.; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da je pravomoćnom presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2273/23-14 od 21. svibnja 2024. odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-03/22-06/1281, URBROJ: 511-01-212-22-12 od 26. lipnja 2023. kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je određeno da je dužna u roku od osam dana od dana izvršnosti rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP), jer će u protivnom biti prisilno udaljena s područja EGP-a.

7.1. U tom je postupku utvrđeno da je tužiteljica podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu 3. lipnja 2022. u kojemu je u bitnome navela da je Kirgijsku Republiku napustila zbog sukoba između njezinog brata i supruga zbog nacionalne pripadnosti supruga.

7.2. Tužiteljičin iskaz, dan pred sudom, ocijenjen je nevjerodostojnim s obrazloženjem da je tužiteljica, kao i njen suprug, tijekom cjelokupnog postupka navodila kontradiktorne informacije te svoje navode nije potkrijepila dokazima. Također iskazi tužiteljice i njenog supruga oko pojedinosti sukoba nisu podudarni. S obzirom na izvješća, razmatrajući opće stanje u zemlji i konkretne okolnosti tužiteljice, prvostupanjski sud je zaključio da u provedenom postupku nije učinjeno vjerojatnim da je tužiteljica bila izložena proganjanju zbog zajedničkog života s osobom druge nacionalnosti te nije utvrđeno da postoji razuman stupanj vjerojatnosti da će povratkom u zemlju podrijetla biti izložena postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde.

7.3. Navedena je presuda prvostupanjskog suda postala pravomoćna 5. veljače 2025.

8. Upravni postupak koji je prethodio ovom upravnom sporu pokrenut je naknadnim zahtjevom tužiteljice za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj od 9. kolovoza 2024. U zahtjevu je navela da nema novih okolnosti ni činjenica koje su se dogodile te da samo može ponoviti da će joj se djeca njenog brata osvetiti.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio odlučne činjenice na temelju isprava iz spisa upravnog postupka i sudskog spisa te je na takvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio članak 47. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15., 127/17. i 33/23.; dalje: Zakon) i odbio tužbeni zahtjev.

10. Člankom 47. stavkom 1. točkom 1. Zakona među ostalim je propisano da naknadni zahtjev podnosi državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva nakon izvršne odluke kojom je prijašnji zahtjev odbijen sukladno članku 38. toga Zakona. Svakom 3. istog članka Zakona propisano je da naknadni zahtjev mora biti razumljiv i sadržavati bitne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite. Dopuštenost naknadnog zahtjeva ocjenjuje se na temelju sadržanih činjenica i dokaza, a u vezi s već upotrijebljenim činjenicama i dokazima u prijašnjem postupku (stavak 4.). Stavkom 6. istog članka propisano je da će se naknadni zahtjev odbaciti ako se utvrdi da je nedopušten sukladno stavcima 3. i 4. toga članka (stavak 6.).

11. Prema naprijed navedenim odredbama Zakona, osnovna pretpostavka za meritorno odlučivanje o naknadnom zahtjevu za međunarodnu zaštitu isticanje je novih činjenica, odnosno dostavljanje novih dokaza koji se odnose na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite. Činjenice i dokazi koji su postojali u vrijeme ranijeg postupka mogu biti osnova za ponovno traženje međunarodne zaštite ako iz opravdanih razloga nisu predočeni u prijašnjem postupku.

12. Iz spisa predmeta proizlazi da je svoj prvi zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj tužiteljica temeljila na tvrdnji da je izložena proganjanju zbog zajedničkog života s osobom druge nacionalnosti. Prvostupanjski je sud prihvatio zaključak tuženika da tužiteljičin naknadni zahtjev ne sadrži nove relevantne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti prethodne odluke ili koje tužiteljica iz opravdanih razloga nije predočila u prijašnjem postupku, u smislu članka 47 stavka 3. Zakona.

13. S obzirom na to da tužiteljica nije u naknadnom zahtjevu iznijela nove činjenice i dokaze koji bi bili od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, već je u naknadnom zahtjevu i tužbi samo opisala ranije okolnosti zbog kojih se boji povratka u Kirgistan, a osnovanost tog straha već je bila ispitana u ranijem upravnom postupku i upravnom sporu, ovaj Sud smatra da nije dovela u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja glede ispunjavanja propisanih pretpostavki za prihvaćanje naknadnog zahtjeva za odobrenje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj.

14. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju tuženik postupio zakonito i pravilno odbacio tužiteljičin naknadni zahtjev za odobrenje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj.

15. Sukladno članku 2. stavku 1. podstavku 3. Zakona, u hrvatsko zakonodavstvo preuzeta je, između ostalih akta Europske unije, i Direktiva 2011/95/EU na koju se u žalbi tužiteljica poziva. Zakon je usklađen s člankom 4. Direktive 2011/95/EU u odnosu na podjelu tereta dokazivanja između Ministarstva unutarnjih poslova, kao nadležnog tijela za provođenje postupka međunarodne zaštite i tražitelja međunarodne zaštite i s člankom 5. Direktive 2011/95/EU koji se odnosi na izbjeglice „sur place“ te je ograničena primjena navedenog načela u slučaju naknadnog zahtjeva kada je podnositelj prouzročio okolnosti isključivo s namjerom da mu se odobri zaštita. Nadalje, Zakon je usklađen s člankom 7. Direktive 2011/95/EU u odnosu na pružatelje zaštite u smislu da se procjena mogućnosti pružanja učinkovite zaštite temelji osobito na podacima smjernica Europske unije, definiran je pojam učinkovite zaštite, a također je izvršeno i usklađivanje i s člankom 21. Direktive 2011/95/EU te je definirano načelo direktnog i indirektnog non-refoulementa.

16. Člankom 288. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL C 202, 7.6.2016.) propisano je da je direktiva obvezujuća, u pogledu rezultata koji je potrebno postići, za svaku državu članicu kojoj je upućena, a odabir oblika i metoda postizanja tog rezultata prepušten je nacionalnim tijelima. Iz navedenog proizlazi da za razliku od uredbe, koja se izravno primjenjuje u državama članicama nakon što stupi na snagu, direktiva se ne primjenjuje izravno, već se najprije mora prenijeti u nacionalna zakonodavstva prije nego što postane primjenjiva u svakoj državi članici, a svaka (pojedina) država članica može u zakonu odrediti način na koji će se ta pravila primjenjivati.

17. Stoga tužiteljica pogrešno smatra da je u predmetnom slučaju trebalo izravno primijeniti Direktivu 2011/95/EU jer se direktive, u pravilu, izravno ne primjenjuju, dok je iz članka 2. Zakona razvidno da je isti usklađen s navedenom Direktivnom, posebno u odnosu na članak 4. i članak 21. Direktive 2011/95/EU na koje tužiteljica upire u žalbi.

18. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Prvostupanjski sud je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, a uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, utvrdio da je osporeno rješenje doneseno u pravilno provedenom upravnom postupku te na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza u upravnom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode. Time je sud postupio u skladu s člankom 119. stavkom 5. ZUS-a.

19. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga, kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda (točka I. izreke).

20. Sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, s obzirom na to da je žalba tužiteljice odbijena, odbijen je i zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (točka II. izreke).

U Zagrebu 13. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić