Poslovni broj: Usž-2592/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda, Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice EN iz [adresa], zastupane po opunomoćeniku Milanu Jurčeviću, odvjetniku u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 3 A, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1, radi statusa hrvatskog branitelja pripadnika borbenog sektora, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 10 Us I-2569/2023-9 od 11. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuju presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 10 Us I-2569/2023-9 od 11. ožujka 2024.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška za sastav odgovora u žalbu.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom poništeno je rješenje tuženika, KLASA: UP/II 560-01/22- 01/335, URBROJ: 512-2501-23-9 od 25. rujna 2023. i rješenje Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Split, KLASA: UP/I 560-01/22-01/453, URBROJ: 512M2-6510-22-2 od 9. rujna 2022. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak i odlučivanje (točke I. i II. izreke). Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove upravnog spora u iznosu od 2.000,00 eura u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne odluke.
2. Rješenjem tuženika od 25. rujna 2023. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 9. rujna 2022. kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za evidentiranjem pok. supruga DN iz neborbenog u borbeni sektor na temelju pripadnosti Centru motrenja i obavješćivanja Drniš (dalje: Centar Mio Drniš).
3. Tuženik pobija zakonitost prvostupanjske presude i rješenja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
3.1. Ponavljajući utvrđenja i navode iz upravnog postupka ističe da je isti u cijelosti pravilno proveden. Navodi da iz prikupljene materijalne dokumentacije i podataka iz službenih evidencija proizlazi da je DN evidentiran kao pripadnik neborbenog sektora na temelju pripadnosti Centra Mio Drniš u razdoblju od 25. kolovoza 1993. do 31. prosinca 1995. Ističe da je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske donijelo nalaz i mišljenje, KLASA: 023-03/05-02/9, URBROJ: 512-01-05-13 od 22. studenoga 2005., o raščlambi Zapovjedništva i postrojbi koje su sudjelovale u borbenom te su Centri za obavješćivanje i motrenje svrstani su u neborbeni sektor.
3.2. Smatra da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da se pripadnost borbenom sektoru utvrđuje prema bitnim obilježjima konkretnog angažmana u okviru razdoblja priznatog braniteljskog statusa. Upućuje i na praksu ovog Suda i to presudu, poslovno broj: Usž-866/2022 od 14. lipnja 2022.
3.3. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i rješenje te odbiti tužbeni zahtjev.
4. Tužiteljica u odgovoru na žalbu ističe da je zaključak tuženika da se pripadnost borbenom, odnosno neborbenom sektoru ne utvrđuje pojedinačno već kroz postrojbu u cjelini nepravedan, nezakonit te činjenično i pravno neodrživ. Na temelju takvog zaključka njezin suprug ne može biti svrstan u borbeni sektor, iako se na Crnom Vrhu, koji je bio na prvoj liniji, mogao svakoga dana boriti vatrenim pješačkim oružjem (kao što se i borio) s neprijateljem. Navodi da je njezin opunomoćenik više puta pozivao tuženika da dostavi Zaključak Vlade Republike Hrvatski koji uporno primjenjuje kao materijalno pravo. Ističe da je tuženik bio dužan utvrditi materijalnu istinu, odnosno stvarno činjenično stanje, no u upravnom postupku nisu ispitani svjedoci te nije proveden ispitni postupak. Smatra da je pitanje pripadnosti borbenom/neborbenom sektoru uvijek pitanje činjenica u svakom pojedinom slučaju i stoga je u svakom pojedinom slučaju potrebno provesti ispitni postupak i utvrditi činjenično stanje stvarnog sudjelovanja/nesudjelovanja pojedinog branitelja u borbenim aktivnostima, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Predlaže odbiti žalbu te traži naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.
7. Upravni postupak koji je prethodio upravnom sporu pokrenut je zahtjevom tužiteljice od 30. lipnja 2022. za evidentiranjem pok. supruga DN iz neborbenog u borbeni sektor na temelju pripadnosti Centru Mio Drniš. Uz zahtjev je priložila opis ratnog puta za DN od 29. ožujka 2011. Po zaprimljenom zahtjevu izvršen je uvid u evidenciju hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata IS-PU iz koje proizlazi da je DN utvrđen status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti neborbenom sektoru pričuvni sastav Centra MiO Drniš u razdoblju od 25. kolovoza 1993. do 31. prosinca 1995.
8. Upravna tijela su odbila zahtjev tužiteljice uz obrazloženje da su Centri za obavješćivanje i motrenje svrstani u neborbeni sektor sukladno nalazu i mišljenju Povjerenstva za raščlambu ustrojstvenih jedinica Ministarstva obrane i Oružanih snaga RH od 22. studenoga 2005., o raščlambi Zapovjedništva i postrojbi koje su sudjelovale u borbenom, odnosno neborbenom sektoru.
9. Prvostupanjski sud je utvrdio odlučne činjenice na temelju isprava iz spisa upravnog postupka i sudskog spisa te je na takvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, 121/17., 98/19. i 84/21.; dalje: Zakon o hrvatskim braniteljima) i članke 47. i 58. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09., 110/21.; dalje: ZUP) te poništio osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i uvažavajući pravnu prirodu predmetne upravne stvari predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
10. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer po ocjeni Suda, žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a uzimajući u obzir i utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.
11. Tužiteljica je u zahtjevu od 30. lipnja 2022. navela da je njezin suprug u spornom razdoblju obavljao izviđačke poslove na vrhu planine Moseć-Crni Vrh, gdje je Centar MiO imao motrilačku postaju. Obavljao je zadaće motrenja i dojavljivanja o djelovanju neprijatelja na okupiranom području i zoni razdvajanja. Ističe kako se radilo o rizičnoj vojnoj zadaći budući da su neprijateljski položaji od postaje bili udaljeni svega nekoliko stotina metara. Smatra da se poslovi koje je DN obavljao trebaju smatrati pružanjem izravnog otpora agresoru te da je bio angažiran u borbenom sektoru.
12. Tuženik i prvostupanjsko javnopravno tijelo propustili su suštinski razmotriti ove navode tužiteljice, kao i sadržaj opisa ratnog puta DN od 29. ožujka 2011., pozvavši se, pretjerano formalistički, isključivo na utvrđenje iz nalaza i mišljenju Povjerenstva za raščlambu ustrojstvenih jedinica Ministarstva obrane i Oružanih snaga RH od 22. studenoga 2005. da su Centri za obavješćivanje i motrenje pripadali u neborbeni sektor, premda je nesporno da konkretan braniteljski angažman u ratnim okolnostima može izaći iz okvira opisa poslova radnog mjesta.
13. Zakon o hrvatskim braniteljima ne definira pojam borbenog/neborbenog sektora niti utvrđuje pretpostavke ili propisuje postupak za priznavanje sudjelovanja u borbenom/neborbenom sektoru. Odlučivanje javnopravnih tijela o tužiteljičinom zahtjevu bazira se na pogrešnom pravnom stajalištu tuženika da se konkretan braniteljski angažman utvrđuje samo na temelju nalazu i mišljenju Povjerenstva za raščlambu ustrojstvenih jedinica Ministarstva obrane i Oružanih snaga RH od 22. studenoga 2005. jer za rješavanje ove vrste predmeta nije propisana formalna dokazna maksima.
14. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju javnopravna tijela nisu utvrđivali odlučnu činjenicu načina sudjelovanja pok. supruga tužiteljice te nisu u cijelosti postupila u skladu s dužnostima koje imaju sukladno članku 8., članku 9., članku 47. stavku 1. ZUP-a.
15. Ovaj Sud smatra da pravna stajališta iz ovosudne presude, poslovni broj: Usž- 866/2022 od 14. lipnja 2022. nisu primjenjiva na konkretan slučaj
15.1. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u međuvremenu donio odluku, poslovni broj: U-III- 1418/2020 od 8. veljače 2023. u kojoj je iznio stajalište da s upravni sudovi nisu vezani pravnom normom kojom je propisano koja konkretna dokazna sredstva treba koristiti za utvrđivanje konkretnih relevantnih činjenica, već su slobodni u ocjeni dokaza i utvrđivanju činjenica kako bi mogli potpuno i točno utvrditi činjenično stanje. Dakle, čak i da Zakonom o hrvatskim braniteljima propisuje dokaze za utvrđivanje sudjelovanja u borbenom/neborbenom sektoru, a što ne propisuje, prvostupanjski sud bio bi obvezan provesti dokaze za koje bi smatrao da su potrebni radi utvrđivanja odlučnih činjenica.
15.2. Nadalje, iz obrazloženja ovosudne presude, poslovni broj: Usž-866/2022 od 14. lipnja 2022., proizlazi da su u upravnom postupku koji je prethodio tom upravnom sporu saslušani svjedoci čije saslušanje je predložio tužitelj, odnosno javnopravna tijela nisu odlučila o zahtjevu isključivo na temelju utvrđenje iz nalaza i mišljenju Povjerenstva za raščlambu ustrojstvenih jedinica Ministarstva obrane i Oružanih snaga RH od 22. studenoga 2005., a kao što su postupila u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu.
16. S obzirom na to da je tužiteljica uspjela u upravnom sporu, ima pravo na naknadu opravdanih troškova upravnog spora na temelju članka 79. stavaka 1. i 4. ZUS-a. Troškovi upravnog spora tužiteljici su priznati sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a i uz pravilnu primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23.). Prvostupanjski sud je obrazložio što smatra opravdanim troškovima u konkretnom upravnom sporu te utvrdio obvezu tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove upravnog spora i to trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu 1. ožujka 2024. po profesionalnom opunomoćeniku – odvjetniku, u ukupnom iznosu od 2.000,00 eura.
17. Slijedom navedenog, Sud žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude i rješenja sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.
18. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tuženika i potvrđeni prvostupanjska presuda i rješenje (točka I. izreke).
19. Tužiteljica potražuje u odgovoru na žalbu i trošak sastava tog podneska u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura. Trošak sastava odgovora na žalbu nije priznat jer se ne radi o podnesku koji je od utjecaja na rješenje spora te taj izdatak nije opravdan u smislu članka 79. stavka 1. ZUS-a (točka II. izreke).
U Zagrebu 13. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Mira Kovačić
