Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1803/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac predsjednice vijeća, te sutkinje Biserke Trstenjak-Opačak izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Varžić člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Joža Hitrec, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Glamuzina i Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5379/2020-23 od 12. svibnja 2022., na sjednici vijeća 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5379/2020-23 od 12. svibnja 2022., u pobijanom dijelu (toč. I. i III. izreke), kao i rješenje kojim se dopušta preinaka tužbe.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 21.061,49 kn sa zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 1,04 kuna od 01.12.2005. do plaćanja

- na iznos od 12,35 kuna od 01.11.2008. do plaćanja

- na iznos od 24,57 kuna od 01.01.2009. do plaćanja

- na iznos od 33,38 kuna od 01.02.2009. do plaćanja

- na iznos od 37,36 kuna od 01.03.2009. do plaćanja

- na iznos od 26,39 kuna od 01.04.2009. do plaćanja

- na iznos od 28,49 kuna od 01.05.2009. do plaćanja

- na iznos od 11,71 kuna od 01.06.2009. do plaćanja

- na iznos od 2,65 kuna od 01.08.2009. do plaćanja

- na iznos od 9,16 kuna od 01.09.2009. do plaćanja

- na iznos od 8,59 kuna od 01.10.2009. do plaćanja

- na iznos od 2,01 kuna od 01.11.2009. do plaćanja

- na iznos od 14,36 kuna od 01.12.2009. do plaćanja

- na iznos od 24,26 kuna od 01.01.2010. do plaćanja

- na iznos od 38,34 kuna od 01.02.2010. do plaćanja

- na iznos od 35,11 kuna od 01.03.2010. do plaćanja

- na iznos od 54,22 kuna od 01.04.2010. do plaćanja

- na iznos od 50,60 kuna od 01.05.2010. do plaćanja

- na iznos od 57,66 kuna od 01.06.2010. do plaćanja

- na iznos od 118,83 kuna od 01.07.2010. do plaćanja

- na iznos od 106,24 kuna od 01.08.2010. do plaćanja

- na iznos od 144,71 kuna od 01.09.2010. do plaćanja

- na iznos od 131,42 kuna od 01.10.2010. do plaćanja

- na iznos od 110,04 kuna od 01.11.2010. do plaćanja

- na iznos od 155,15 kuna od 01.12.2010. do plaćanja

- na iznos od 212,53 kuna od 01.01.2011. do plaćanja

- na iznos od 171,90 kuna od 01.02.2011. do plaćanja

- na iznos od 186,15 kuna od 04.03.2011. do plaćanja

- na iznos od 168,02 kuna od 07.04.2011. do plaćanja

- na iznos od 171,28 kuna od 01.05.2011. do plaćanja

- na iznos od 248,20 kuna od 05.06.2011. do plaćanja

- na iznos od 255,70 kuna od 01.07.2011. do plaćanja

- na iznos od 319,97 kuna od 01.08.2011. do plaćanja

- na iznos od 286,95 kuna od 01.09.2011. do plaćanja

- na iznos od 250,81 kuna od 01.10.2011. do plaćanja

- na iznos od 246,94 kuna od 03.11.2011. do plaćanja

- na iznos od 244,15 kuna od 04.12.2011. do plaćanja

- na iznos od 261,39 kuna od 04.01.2012. do plaćanja

- na iznos od 276,42 kuna od 04.02.2012. do plaćanja

- na iznos od 278,43 kuna od 01.03.2012. do plaćanja

- na iznos od 268,04 kuna od 01.04.2012. do plaćanja

- na iznos od 275,05 kuna od 31.05.2012. do plaćanja

- na iznos od 279,86 kuna od 01.06.2012. do plaćanja

- na iznos od 271,78 kuna od 01.07.2012. do plaćanja

- na iznos od 15.149,28 kuna od 14.07.2012. do plaćanja

po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.048,62 kn sa zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 18,98 kuna od 01.12.2007. do plaćanja

- na iznos od 18,89 kuna od 01.01.2008. do plaćanja

- na iznos od 19,23 kuna od 01.02.2008. do plaćanja

- na iznos od 19,42 kuna od 01.03.2008. do plaćanja

- na iznos od 19,74 kuna od 01.04.2008. do plaćanja

- na iznos od 19,25 kuna od 01.05.2008. do plaćanja

- na iznos od 37,55 kuna od 01.06.2008. do plaćanja

- na iznos od 38,01 kuna od 01.07.2008. do plaćanja

- na iznos od 37,33 kuna od 01.08.2008. do plaćanja

- na iznos od 37,36 kuna od 01.09.2008. do plaćanja

- na iznos od 37,77 kuna od 01.10.2008. do plaćanja

- na iznos od 40,84 kuna od 01.11.2008. do plaćanja

- na iznos od 38,78 kuna od 01.12.2008. do plaćanja

- na iznos od 41,40 kuna od 01.01.2009. do plaćanja

- na iznos od 41,80 kuna od 01.02.2009. do plaćanja

- na iznos od 41,98 kuna od 01.03.2009. do plaćanja

- na iznos od 41,48 kuna od 01.04.2009. do plaćanja

- na iznos od 41,58 kuna od 01.05.2009. do plaćanja

- na iznos od 40,81 kuna od 01.06.2009. do plaćanja

- na iznos od 40,25 kuna od 01.07.2009. do plaćanja

- na iznos od 40,40 kuna od 01.08.2009. do plaćanja

- na iznos od 40,70 kuna od 01.09.2009. do plaćanja

- na iznos od 40,67 kuna od 01.10.2009. do plaćanja

- na iznos od 40,37 kuna od 01.11.2009. do plaćanja

- na iznos od 40,93 kuna od 01.12.2009. do plaćanja

- na iznos od 41,39 kuna od 01.01.2010. do plaćanja

- na iznos od 42,03 kuna od 01.02.2010. do plaćanja

- na iznos od 41,88 kuna od 01.03.2010. do plaćanja

- na iznos od 42,76 kuna od 01.04.2010. do plaćanja

- na iznos od 42,59 kuna od 01.05.2010. do plaćanja

- na iznos od 42,91 kuna od 01.06.2010. do plaćanja

- na iznos od 45,71 kuna od 01.07.2010. do plaćanja

- na iznos od 45,13 kuna od 01.08.2010. do plaćanja

- na iznos od 12,63 kuna od 01.09.2010. do plaćanja

- na iznos od 12,46 kuna od 01.10.2010. do plaćanja

- na iznos od 12,20 kuna od 01.11.2010. do plaćanja

- na iznos od 12,75 kuna od 01.12.2010. do plaćanja

- na iznos od 13,46 kuna od 01.01.2011. do plaćanja

- na iznos od 12,96 kuna od 01.02.2011. do plaćanja

- na iznos od 13,14 kuna od 04.03.2011. do plaćanja

- na iznos od 12,91 kuna od 07.04.2011. do plaćanja

- na iznos od 12,95 kuna od 01.05.2011. do plaćanja

- na iznos od 13,90 kuna od 05.06.2011. do plaćanja

- na iznos od 5,18 kuna od 01.07.2011. do plaćanja

- na iznos od 5,47 kuna od 01.08.2011. do plaćanja

- na iznos od 5,32 kuna od 01.09.2011. do plaćanja

- na iznos od 5,16 kuna od 01.10.2011. do plaćanja

- na iznos od 5,14 kuna od 03.11.2011. do plaćanja

- na iznos od 5,13 kuna od 04.12.2011. do plaćanja

- na iznos od 5,20 kuna od 04.01.2012. do plaćanja

- na iznos od 5,27 kuna od 04.02.2012. do plaćanja

- na iznos od 5,28 kuna od 01.03.2012. do plaćanja

- na iznos od 5,23 kuna od 01.04.2012. do plaćanja

- na iznos od 5,27 kuna od 31.05.2012. do plaćanja

- na iznos od 5,29 kuna od 01.06.2012. do plaćanja

- na iznos od 5,25 kuna od 01.07.2012. do plaćanja

- na iznos od 631,15 kuna od 14.07.2012. do plaćanja

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.615,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 12. svibnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 20. kolovoza 2021."

2. Ovu presudu u toč. I. i III. izreke pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 25/13.,89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; nastavno: ZPP), dok rješenje pobija u cijelosti, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev, odnosno ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje a tužitelja obveže da tuženiku naknade parnični trošak uvećan za trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući presudu i rješenje, postupak koji je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao što nije utvrđena ni bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju neosnovano u žabi ukazuje tuženik.

6. Nije sporno da je tuženik kao kreditor s tužiteljem kao korisnikom kredita sklopio ugovor o [broj kredita] od 11. listopada 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), u iznosu kredita kunske protuvrijednosti 20. 000,00 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Nije sporno niti da je kredit otplaćen.

7. Između stranaka je ostala sporna ništetnost ugovornih odredbi i to čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu i čl. 2. Ugovora koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, te zastara tražbine i tijek zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu.

8. Prvostupanjski sud je u toč. I. izreke presude prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.795,34 eura/21.061,49 kuna sa zateznim kamatama, na ime povrata preplaćenog iznosa po Ugovoru o kreditu uz zaključak da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a sve u povezanosti sa odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08.,125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO).

9. Ovakvo utvrđenje prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. 10. Prvostupanjski sud je raspravio sva sporna pitanja i ispitao okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene potpuno i valjano utvrdio činjenično stanje (čl. 7. i čl. 8. ZPP-a), sukladno čemu se žalbeni razlog tuženika koji se odnosi na povredu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, ukazuje kao neosnovan.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge. Naime, pobijana presuda sadrži dostatne i pravno relevantne razloge što strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan te jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih tijela javne vlasti. Stoga se ne može govoriti o arbitrarnosti u odlučivanju i povredi prava na pravično suđenje koje mu je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Međunarodni ugovori“ br.18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje u tekstu Konvencija).

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta i kamatna stopa uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81. i čl. 82. ZZP/03.

13. Uzimajući u obzir žalbeni navod tuženika koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, ovaj sud ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., a kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., u kojima je potvrđeno utvrđeno stajalište da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je u vrijeme postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

14. U navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostalog ituženika (prednika tuženika), utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nije upoznao s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovoru u kojem je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutne klauzula, stopa kamate), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovca (banke), da je banka u vrijeme sklapanja ugovora trebala voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

15. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije regulirano uz ostalo i Direktivom Vijeća 93/13. EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12.), te se primjenjuju kao nacionalni propis. Nastavno valja ukazati da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute i kamatne stope kao i odnos drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da ona na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

16. Nadalje, odredba čl. 502.c. ZPP-a koja se primjenjuje od 1. srpnja 2013. i koja se primjenjivala u vrijeme podnošenja tužbe u predmetu spora, propisuje direktan učinak tužbe za zaštiti kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćnih presuda kojim su prihvaćen zahtjevi postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

16.1. Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c. ZPP-a, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14., 110/15., 14/19. i 19/22.;dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP/14.

16.2. Dakle, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu parničnog postupka kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

17. Na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu.

18. Tuženik u žalbenim navodima ističe da mu je u ovom postupku onemogućeno raspravljanje pred sudom čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a jer prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije izveo veliki dio dokaza predloženih od strane tuženika pa tako je sud odbio prijedlog za saslušanjem djelatnika tuženika, javnog bilježnika kao i tužitelja.

18.1. Iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud u toč. 16. obrazloženja presude detaljno i pravilno obrazložio razloge zbog kojih je odbio prijedlog tuženika za saslušanjem djelatnika tuženika i tužitelja, a sa kojim obrazloženjem je cijelosti suglasan i ovaj sud, te stoga nema potrebe ponavljati već obrazloženo.

18.2. Na kratko je potrebno osvrnuti se na razloge zbog kojih prvostupanjski sud nije prihvatio dokaz saslušanjem javnog bilježnika. Naime, solemnizacija Ugovora nije dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. To iz razloga što u ugovorima o kreditu koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule pa javni bilježnik nije mogao objasniti korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF jer isti nisu bili sadržani u Ugovoru kojeg je solemnizirao.

19. Restitucijski zahtjev po odredbi čl. 1111. ZOO-a prvostupanjski sud je pravilno prihvatio sa zaključkom da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti stečeno bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula.

20. S pravom prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku za vrijeme kad je tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio niži.

20.1. Naime, osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti restitucijskog zahtjeva kod ništetnih odredbi ugovora o kreditu je da stranka takav svoj zahtjev pravilno postavi i istakne, što znači da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja, odnosno materijalno pravni prigovor prijeboja (Rev- 549/2023). U konkretnom slučaju tuženik nije postupio na taj način već je samo prigovorio nalazu i mišljenju financijsko knjigovodstvenog vještaka da je trebao uzeti u obzir i tzv. negativnu razliku za vrijeme kad je tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio niži.

21. Suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita, pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se smatra nepoštenim stjecateljem.

22. Budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a,) tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

23. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o prigovoru zastare primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022., pokretanje parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

23.1. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. zastara je počela teći ispočetka vezano za potraživanje preplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula te kako se radi o tražbinama koja zastarijevaju u petogodišnjem zastarnom roku, a kako je u ovom predmetu tužba podnesena 3. studenog 2020., to očito nije protekao zastarni rok iz čl. 255. ZOO-a.

24. U pogledu rješenja kojim se dopušta preinaka tužbe, ovaj sud ističe da je prvostupanjski sud pravilno obrazložio i primijenio odredbu čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud, te se stoga žalbeni razlog tuženika usmjeren prema rješenju o preinaci smatra neosnovanim.

25. Suprotno žalbenim navodima tuženika, valja odgovoriti da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja troškova tužitelju, pravilno primijenio odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, kao i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14 i 107/15.; u daljnjem tekstu: Tarifa), na temelju čega je odluka o troškovima u svemu pravilna i zakonita. Naime, tužitelj je u postupku uspio sa 91,13%, dok je tuženik sa 8,87%. Dakle, tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, sukladno čemu mu pripada trošak u iznosu iz toč. III. izreke, a kako je to pravilno odmjerio prvostupanjski sud.

26. Ostalim žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja, jer se oni zapravo svode na ponavljanje razloga općenito korištenih u žalbi, a na koje je odgovoreno kako u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude, tako i navođenjem stavova Vrhovnog suda Republike Hrvatske

27. Temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 380. toč. 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

28. U preostalom, nepobijanom dijelu (toč. II. izreke), prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

29. Kako tuženik sa podnesenom žalbom nije uspio istome ne pripada pravo na dosudu troškova žalbenog postupka temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 13. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Banac