Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž -44/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Duška Abramovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Grguriću, odvjetniku u Trogiru, protiv tuženika VS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Olujiću, odvjetniku u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-765/2022 od 7. rujna 2022., na sjednici vijeća 13. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-765/2022 od 7. rujna 2022. u točki I izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja sa zateznim kamatama od 1. lipnja 2019. do isplate te u točki III izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.340,85 eura sa zateznim kamatama.

II Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u točki I izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.990,84 eura sa zateznim kamatama od 10. srpnja 2019. do isplate i u točki III izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 402,46 eura (preko iznosa od 1.340,85 eura do iznosa od 1.743,31 eura) sa zateznim kamatama, te se sudi:

„Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.990,84 eura sa zateznim kamatama od 10. srpnja 2019. do isplate te zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 402,46 eura sa zateznim kamatama.“

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja sa zateznim kamatama od 1. lipnja 2019. do isplate, dok je preostalom dijelu tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos zajma u kunskoj protuvrijednosti 15.000,00 eura za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. svibnja 2019. tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15.000,00 kn/1.990,84 eura[1] sa zateznim kamatama od 10. srpnja 2019. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 15.000,00 kn za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 9. srpnja 2019. tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Točkom III izreke (ispravno točka II) naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.135,00 kn/1.743,31 eura sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude u dosuđujućem dijelu tuženik podnosi žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi povrata zajma u kunskoj protuvrijednosti od 15.000,00 eura te povrata iznosa od 15.000,00 kn

5.1. Prvostupanjski sud utvrđuje nespornim da su stranke srodnici, da je tužitelj ujak tuženika, da su u [adresa] na otoku Šolti kupili svaki po jedan apartman, koji su smješteni jedan do drugoga, pri čemu je onaj kupljeni za tuženika bio uknjižen kao vlasništvo supruge tuženika, da je tuženik, kao i srodnik stranaka RS, obavljao radove u tužiteljevu apartmanu, da je tužitelj kasnije kupio apartman koji je bio vlasništvo tuženikove supruge, stupio u posjed istog, uknjižio pravo vlasništva na apartmanu te da su tuženik i njegova supruga namireni s osnova kupoprodajne cijene, te da nije sporno da je tužitelj tuženiku pozajmio utuženi novčani iznos.

5.2. U odnosu na pozajmljivanje novčanog iznosa tuženiku, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj tuženiku dao novac u stranoj valuti 2014. godine, da je pozajmica dana za potrebe gradnje tuženikove kuće te da tuženik nije vratio pozajmljeni iznos tužitelju. Utvrđuje da je tuženiku iz banke tužitelja doznačen iznos u valuti u CHF koji je konverzijom uplaćen na iznos od 15.000,00 eura, te da je tužitelj svake godine tuženiku produžavao rok vraćanja zajma, sve do lipnja 2019. Stoga prvostupanjski sud otklanja prigovor zastare istaknut po tuženiku s obzirom da je tužba podnesena 2. rujna 2019. te da do tada nije protekao opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. st. 1. u vezi s čl. 214. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje:ZOO). Nadalje, prvostupanjski sud ne prihvaća tvrdnje tuženika da bi tužitelju predmetni zajam bio vraćen na način da je isti bio uključen u cijenu apartmana koji je supruga tuženika prodala tužitelju ocjenjujući da nije logično da bi tužitelj kao blizak srodnik tuženika zajam od 15.000,00 eura s kamatama uvećao na 50.000,00 eura, niti da bi na to tuženik pristao, cijeneći utvrđenje na temelju iskaza stranaka i svjedoka RS da su apartmani kupljeni u isto vrijeme kao susjedni, da se na njima radilo zajednički i dogovorno, da je zajam tuženiku dan na zamolbu za izgradnju njegove kuće, što da ukazuje na bliskost i međusobno povjerenje i pomaganje, a ne na pravne poslove komercijalne prirode kao što je zajam kod kojega jedna od strana zloupotrebljava nečiji težak ekonomski položaj dajući zajam uz neuobičajeno visoke kamate, kojima se čak i krši zakon. Pri tom prvostupanjski sud uzima u obzir da tuženik o povratu utuženog zajma kroz prepuštanje apartmana nije navodio u odgovoru na tužbu, kao ni o kamatama, te da na te okolnosti osim svog stranačkog iskaza nije ponudio druge dokaze. Slijedom toga, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj na ime ugovorene pozajmice doznačio na račun tuženika kod Raiffeisenbank iznos od 15.000,00 eura 2014. godine koji mu tuženik nije vratio po dospijeću ugovorenom do lipnja 2019.

5.3. Prvostupanjski sud cijeni da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o zajmu 6. siječnja 2014. bila na snazi Odluka o plaćanju i naplati u stranim sredstvima plaćanja u zemlji („Narodne novine“ br. 111/05) pa budući su obje stranke rezidenti, da nije bilo dopušteno plaćanje i naplata u stranim sredstvima plaćanja, slijedom čega banka primatelj tuženiku nije ni mogla isplatiti 15.000,00 eura, već njihovu kunsku protuvrijednost radi čega se po stavu prvostupanjskog suda ne radi o ništetnom ugovoru iz čl. 322. ZOO u svezi s čl. 17. Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine“ br. 96/03, 140/05, 132/06,150/08, 92/09,133/09,153/10 i 76/13), jer devizna sredstva nisu ni isplaćena, već kunska, pa zaključuje da je tuženik dužan tužitelju vratiti ono što je primio, utuženu kunsku protuvrijednost što da predstavlja predmet obveze (čl. 166. u vezi s čl. 499. st. 1. ZOO-a), na koji iznos tužitelju dosuđuje i zatezne kamate od 1. lipnja 2019. do isplate.

5.4. U odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 15.000,00 kn, prvostupanjski sud utvrđuje da su stranke 2015. sklopile ugovor prema kojem se tuženik obvezao za tužiteljev apartman u [adresa] na Šolti pribaviti tuš kadu i klupicu ili kutnu klupu za isti apartman, a tužitelj da mu je za pribavljanje navedenog predao iznos od 15.000,00 kn. Cijeneći suglasne iskaze tužitelja i svjedoka RS, prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik nije pribavio tuš kadu ni klupicu za koje mu je predan iznos od 15.000,00 kn slijedom čega tužitelju dosuđuje i taj iznos sa zateznim kamatama od kada je tužitelj zahtijevao povrat tog iznosa opomenom upućenom tuženiku 9. srpnja 2019.

6. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 148/09, 142/12, 103/14,118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa).

7. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u donošenju pobijane presude nije počinjena koja od tih procesnih povreda pa ni povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženik u žalbi poziva budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te ju je moguće ispitati.

8. Tuženik u žalbi neosnovano osporava pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik tužitelju nije vratio pozajmljeni iznos. Pri tom tuženik neosnovano ukazuje da je prvostupanjski sud to utvrđenje utemeljio u bitnom na sadržaju iskaza svjedoka RS koji da o predmetu spora ima samo posrednih saznanja, na temelju onoga što mu je kazivao tužitelj. Naime, protivno shvaćanju žalitelja, prvostupanjski sud je naveo logične i opravdane razloge za svoje utvrđenje o tome, pri čemu dana ocjena prvostupanjskog suda nije utemeljena isključivo na iskazu svjedoka RS, već na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka i nespornih utvrđenja. Protivno shvaćanju žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud cijenio neuvjerljivim iskaz tuženika u dijelu u kojem navodi da je predmetni zajam vraćen kroz stjecanje vlasništva tužitelja na apartmanu tuženika, odnosno njegove supruge jer i prema ocjeni ovog suda tuženik, osim vlastitog iskaza za tu svoju tvrdnju nije ponudio druge dokaze. Slijedom toga, kraj nesporne činjenice da je predmetni iznos zajma tužitelj doznačio tuženiku putem banke, imajući na umu da je i rok vraćanja zajma bio produžen zbog dobrih rodbinskih odnosa stranaka, kraj činjenice da tuženik svoje tvrdnje o načinu vraćanja zajma nije dokazao (čl. 219. st. 1. ZPP-a), pravilno je prvostupanjski sud u primjeni čl. 499. st. 1. ZOO-a utvrdio da je tuženik obvezan vratiti pozajmljeni iznos. S obzirom na izloženo, žalbu tuženika je trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u tom dijelu na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

9. Međutim, osnovano žalitelj prigovara zaključku prvostupanjskog suda o osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 15.000,00 kn, koji je prvostupanjski sud utemeljio na sadržaju iskaza tužitelja i svjedoka RS. Tuženik je naime u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tog zahtjeva ukazujući da tužitelj u vezi toga nije ponudio prikladne dokaze te se posebno protivio saslušanju svjedoka RS ukazujući da isti nije upoznat s okolnostima predmetnog slučaja. Pri tom i prema ocjeni ovog suda, zaključak o osnovanosti tog dijela zahtjeva tužitelja ne može se izvesti na temelju sadržaja iskaza tužitelja i svjedoka RS, kraj činjenice da su iskazi stranaka u ovom dijelu u cijelosti oprečni, pri čemu je za navesti da je tužitelj u vezi predaje naznačenog iznosa u iskazu tvrdio da je i on doznačen putem banke, međutim takvu ispravu nije priložio, te osnovano tuženik prigovara da posredna saznanja svjedoka RS, na temelju tužiteljevog kazivanja, ne mogu potvrditi ove tužiteljeve tvrdnje. Prema tome, za zaključiti je da tužitelj u postupku u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP- a nije dokazao postojanje predmetne tražbine prema tuženiku zbog čega je taj zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan i preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

10. S obzirom na ishod žalbenog postupka, o troškovima postupka odlučeno je na temelju čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 2. ZPP-a, te je tužitelj u sporu uspio 88%, dok je uspjeh tuženika 12%, pa tužitelju treba odmjeriti troškove postupka u omjeru od 76%. Prvostupanjski sud je pravilno u primjeni čl. 155. ZPP-a i Tarife odmjerio troškove s osnova zastupanja tužitelja u ukupnom iznosu od 9.375,00 kn, koje utvrđenje određenim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje, a razmjerno uspjehu u sporu pripada mu iznos od 7.125,00 kn, kao i razmjerni iznos sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 1.238,80 kn, čemu treba pridodati i trošak prevođenja isprava na stranom jeziku u iznosu od 500,00 kn, što daje ukupno iznos od 10.102,60 kn/ 1.340,85 eura koji tužitelju pripada, dok je za više dosuđeni iznos, do iznosa od 1.743,31 eura zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan.

11. Iz tih razloga je odlučeno kao u izreci ove presude.

12. Tužitelju nije odmjeren zatraženi trošak odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da nije bio potreban u postupku (čl. 155. ZPP-a). Tuženik nije zahtijevao naknadu troškova u povodu žalbe.

13. Presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu toč. I izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 13. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić