REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj P-344/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sucu Jasmini Drageljević, u pravnoj stvari tužitelja IJ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Jacinti Toš Špehar, odvjetnici u Bjelovaru, protiv tužene Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj dana 03. veljače 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu ZPP), dana 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredba iz toč. 4. Ugovora o kreditu broj 3209469931 sklopljenog dana 04.06.2007. godine zaključenog između tužitelja IJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 solemniziran kod javnog bilježnika Marije Kustić u Bjelovaru broj Ov 10937/2007-1 od 05.06.2007. godine kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju IJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 165,88 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana 06.06.2007. do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osma postotnih poena, au ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stupa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.07. te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju IJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 307,79 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. od dana 13. veljače 2025. koja se obračunava na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.07. te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj navodi kako su dana 04.06.2007. godine tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu br. 3209469931, a prema kojem se tuženik obvezao tužitelju isplatiti iznos od 18.760,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate uz redovnu kamatu od 5,20 % godišnje, promjenjiva sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika. Otplata kredita ugovorena je u roku od 84 mjeseca prema otplatnom planu, a anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu. U navedenom Ugovoru o kreditu tuženik je naveo odredbu o bradi plaćana naknade za obradu kredita a koja naknada je naplaćena u iznosu od 1.249,82 kn odnosno 165,88 EUR i ustegnuta je tužitelju prilikom isplate kredita dana 06.06.2007. godine. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi kao uostalom niti o drugim odredbama iz ugovora tužitelj nije pregovarao niti uopće imao takvu mogućnost pregovarati s tuženim jer je tuženik navedenu odredbu jednostrano formulirano i uvrstio u tipski Ugovor o kreditu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati na bilo koji način. Navedena odredba ne sadržava bilo kakve parametre sukladno kojima bi tužitelj bio u mogućnosti znati koji troškovi i koje usluge se naplaćuju od strane tuženika tako da navedena odredba se ne smatra jasnom niti razumljivom. Za ugovaranje navedenih odredaba tuženik nije imao opravdanje jer mu odredbom kreditnog zahtjeva nisu nastali bilo kakvi troškovi koji bi te naknade opravdali. Naime, u čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U smislu citirane odredbe ugovorne kamate predstavljaju naknadu koju korisnik kredita na ime korištenja tuđeg novca plaća kreditoru pa tuženik nije imao zakonskog i stvarnog uporišta tužitelju zaračunavati naknadu. Navedenim opisanim postupanjem, odnosno ugovaranjem nejasnih, nerazumljivih i nepoštenih odredbi tuženik je počinio povredu ZZP-a važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja ujedno dovelo i do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja radi čega su navedene odredbe ništetne u smislu čl. 81., 84, i 87. ZZP-a (NN 96/2003). Imajući u vidu sve navedeno tuženik je tužitelju temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 165,88 EUR, koju naknadu tužitelj potražuje ovom tužbom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da su tužitelj i tuženik sklopili su 04. lipnja 2007. godine Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209469931 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 18.760,28. Tuženik ističe kako u cijelosti spori osnovanost tužbe, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedene ugovorne odredbe imala smatrati nepoštenima odnosno ništetnima, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik nadalje ističe kako u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to razloga jer je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive., te ističe kako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nadalje ističe kako je tuženik tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita, te da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput:operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 06.06.2007. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 06.06.2007. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 16 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Također, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, sve pozivajući se na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

3. Tužitelj se u podnesku od 19.06.2024. očitovao na navode iz odgovora na tužbu navodeći kako iste osporava kao neosnovane, ističući kako ukoliko se uzme u obzir činjenica da je tužitelj fizička osoba, a za tužitelja to nesporno je , jer je ugovor o kreditu zaključen između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika, pa je već iz toga evidentno da tužitelj ima status potrošača, dok tuženik niti ne navodi niti tvrdi da tužitelj to ne bi bio, a tužitelj je u tužbi predložio svoje saslušanje kao stranke, pa će na sve eventualno sporne okolnosti tuženik imati mogućnosti ispitati tužitelja. Nadalje tužitelj navodi da je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 165,88 EUR proizlazi iz Potvrde samog tuženika od 29.03.2024. pa radi toga nije jasno zbog čega tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe kada je izdao Potvrdu iz koje proizlazi naplata naknade upravo u iznosu koji se tužbom potražuje. Naime, u odgovoru na tužbu tuženik navodi da se naknada za odobreni kredit koja je nesporno naplaćena odnosi na operativne troškove npr. rad djelatnika banke, materijalni troškovi, troškovi trećih osoba, savjetovanja itd., sa čim je tužitelje prvi puta upoznat, jer tužitelj uopće nije pregovarao o naknadi za obradu kredita, niti je upoznat koji troškovi postoje već je očigledno da tuženik tek sada pokušava iznaći neki razlog za ustegnuti novac ali bezuspješno, jer navedeni pobrojani troškovi ne mogu biti predmetom ugovora o zajmu, budući da bi takva odredba bila suprotna zakonu. Djelatnici tuženika za svoj rad primaju plaću od svog poslodavca a poslodavac je dužan osigurati plaću svojim djelatnicima iz ostvarenih prihoda iz djelatnosti čemu se suprotstavlja istaknuti navod tuženika da je trošak rada djelatnika dužan podmiriti korisnik kredita prilikom zaključenja ugovora o kreditu. Banka za plasirani kredit ostvaruje prihod od ugovorene kamate, i kamata predstavlja prihod iz kojih se podmiruju troškovi kreditora. Dakle, o plaćanju naknade za odobreni kredit nije se uopće pregovaralo. Tuženik niti nije u ugovoru uopće naveo u čemu se sastoje poslovi za koje bi se imalo pravo obračunati naknadu. Naplata tako visokog troška nema nikakvog racionalnog opravdanja, ista je u protivnosti sa 1021. Zakona o obveznim odnosima, a sasvim sigurno je nepoštena. Osim toga radi se o tipskom ugovoru koji je sačinio sam tuženik a tužitelj nije imao mogućnost mijenjati niti jednu odredbu ugovora pa tako niti odredbu o naplati troškova za odobrenje kredita. Na drugačije činjenično stanje ne ukazuju niti dokazi iz odgovora na tužbu tuženika. Takva odredba jednostrano navedena u u govoru od strane tuženika suprotna je odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, te je kao takva ništetna. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima potrošačkim ugovorima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora dok je st. 2. Direktive propisano da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Direktiva je implementirana u zakonodavstvu RH, pa tako i u danas važećem ZZP-u, te u vrijeme sklapanja ugovora važećem ZZP/03. Odredbama iz čl. 49. st. 1. i 2. ZZP-a te čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se u pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužitelj ukazuje da se radi o obrascu ugovora o kreditu koji je jednak u svim ugovorima o kreditu. Ugovor je sastavio tuženik. O uvjetima ugovora nije se pregovaralo uopće, a prilikom podizanja kredita tužitelju nije prezentiran trošak, njegova sadržaj niti visina već je samo općenito navedeno da će se tužitelju naplatiti naknada. Pravna posljedica takvih odredaba propisana je odredbom iz čl. 55. st. 1. ZZP, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna kao i odredbom iz čl. 87. st. 1. ZZP-a. Tuženik konačno u odgovoru na tužbu ističe i prigovor zastare. Međutim, obzirom na već zauzeto pravno stanovište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-33/2022-2 od 31.01.2022. godine, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorene strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

4. U postupku izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u: dopis tuženika od 29.03.2024., Ugovor o kreditu od 04.06.2007., rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž- 1748/2021 od 27.05.2021., rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž- 1562/2021 od 05.10.2021., rješenje Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-633/2021 od 14.07.2021., izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, odluku Suda EU C-621/17, presudu Županijskog suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine, zapisnik sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004.

Na ročištu za glavnu raspravu izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 95 spisa).

5. U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a odlučio kao u izreci.

6.Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj:3209469931 od 01.06.2007.

7. Između stranaka je sporno da li je odredba čl.4. tog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 01.06.2007. ništetna, da li tužitelj ima status potrošača, te da li je za predmetni tužbeni zahtjev nastupila zastara.

8. Iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj:3209469931 od 04.06.2007. proizlazi da su isti sklopili tužitelj i tuženik, te je istim tuženik tužitleju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 18.760,28 CHF.

9.Člankom 4. Ugovora o kreditu propisano je da se kredit koristi isplatom iznosa potrebnog za naplatu premijske stope u korist Croatia osiguranja d.d., naplatom naknade za obradu kreditnog zahtjeva, naplatom zahtjeva za Upisnik pokretnina kod Fine i isplatom kredita na tekući račun prodavatelja automobila. Korisnik kredita može koristiti kredit podnošenjem dokumentacije koju propisuje Kreditor. Člankom 5. Ugovora propisano je da je namjena kredita kupnja vozila marke Volkswagen tip i model Passat 1.9 TDI TRENDLI broj šasije: [broj šasije], godina proizvodnje 2002.

10. Iz potvrde tuženika od 29.03.2024. upućene tužitelju proizlazi da istom vezano za informacije o naplaćenim naknadama po kreditu broj 7103684822 dana 06.06.2007. naplaćena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.249,82 kn. Naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita nije naplaćena.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on 2007. godine sklapao ugovor o kreditu sa tuženikom radi kupnje automobila i da je sklopio taj ugovor na 7 godina te da automobil koji je kupovao je koristio isključivo za privatne svrhe. Nadalje ističe da njemu nije prilikom sklapanja ugovora o kredita predočeno da bi trebao platiti naknadu za obradu kreditu, te da mu nije bilo poznato da je ta naknada bila naplaćena, te da je on predmetni kredit otplatio.

Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv. 12. Sukladno odredbi čl.53.st.1.Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53.st.2.ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53.st.4. ZZP- a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

14.Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljom prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, niti joj je iste pojašnjavao, jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu čl. 4.Ugovora) pa tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužitelja.

15. Nadalje prigovor zastare koji je tuženik istaknuo nije osnovan obzirom da je zauzeto pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. godine da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom kako tužitelj ovim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj:3209469931 od 04.06.2007. i isplatu naknade na temelju utvrđenja ništetnosti te odredbe, a ništetnost te odredbe je utvrđena upravo ovom presudom, zastara nije nastupila, odnosno zastarni rok za to potraživanje – potraživanje iznosa naknade koja je naplaćena temeljem ništetne odredbe još nije niti počeo teći.

16. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Navedena odredba iz čl.4. predmetnog Ugovora u kojoj je samo navedeno: “da se kredit koristi isplatom iznosa potrebnog za naplatu premijske stope u korist Croatia osiguranja d.d., naplatom naknade za obradu kreditnog zahtjeva…“

nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik.

Vezano uz prigovore tuženika o tome da li tužitelj ima svojstvo potrošača, sud je stajališta da isti nije osnovan, jer je člankom 4. toč.21 ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj nije mogao tijekom postupka, niti je s obzirom na sve navedeno bilo potrebe, dokazivati negativnu činjenicu da nije potrošač, odnosno da kreditna sredstva nije koristio u potrošačke svrhe, jer sve navedeno govori suprotno, ukoliko je tuženik smatrao da tužitelj nije potrošač i da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, isti je trebao predložiti i dokaze kojima bi to eventualno dokazao. Shodno tome, sud je temeljem izvedenih dokaza utvrdio kako je tužitelj potrošač u smislu čl. 4 toč. 21 ZZP, a predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor jer samim člankom 5. navedenog Ugovora je propisano da je namjena kredita kupnja vozila marke Volkswagen tip i model Passat 1.9 TDI TRENDLI broj šasije: [broj šasije], godina proizvodnje 2002. Tužitelj je sam u svom iskazu izjavio kako je on 2007. godine sklapao ugovor o kreditu sa tuženikom radi kupnje automobila i da je sklopio taj ugovor na 7 godina te da automobil koji je kupovao je koristio isključivo za privatne svrhe, dok tuženik nije pružio niti jedan dokaz za tužitelj ne bi imao status potrošača.

18.S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da je navedena odredbe Ugovora u kojoj se navodi da se kredit koristi između ostalog i naplatom naknade za obradu kreditnog zahtjeva- čl.4. ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, koje to točno naknade i troškove je dužan snositi, pokazati mu odnosno uputiti ga na Odluku o tarifi naknade za usluge, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.

19.Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, obzirom da sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a. poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba čl.4 Ugovora o kreditu od 04.06.2007. nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

20. Sukladno odredbi čl.323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je odredba čl.4. predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj:3209469931 od 04.06.2007u kojoj je navedeno i obvezuje se korisnika kredita da se kredit između ostaloga koristi naplatom naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba, a i iz same potvrde tuženika proizlazi da je po kreditu broj 7103684822 dana 06.06.2007. naplaćena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.249,82 kn, te obzirom kako tuženik više nije osporavao visinu potraživanja tužitelja – što je naveo na pripremnom ročištu održanom dana 03.10.2024., a pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva je tužitelj dokazao, valjalo je odlučiti kao u toč. II. izreke ove presude.

Na navedeni dosuđeni iznos sud je dosudio sukladno čl. 29 ZOO-a tužitelju i zateznu kamatu i to na iznos od 165,88 EUR od 06.06.2007., kao od dana dospijeća pa do isplate sve kako je odlučeno u toč. II. izreke ove presude.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl.154. st.1. i 155.ZPP-a.

21. Tužitelju su kao nužni i opravdani troškovi dosuđeni trošak sastava tužbe u iznosu od 62,50 EUR, sukladno Tbr.7. toč.1 i Tbr.46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, i 138/23 dalje:Tarifa), trošak sastava podneska od 19.06.2024. u iznosu od 62,50 EUR sukladno Tbr. 8.toč.1. i Tbr.46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 03.10.2024. u iznosu od 62,50 EUR sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr.46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 03.02.2025. u iznosu od 62,50 EUR sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr.46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke 13.02.2025. u iznosu od 31,25 EUR sukladno Tbr.9.toč.3. i Tbr.46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, odnosno sveukupno u iznosu od 307,79 EUR, sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja presude, odnosno od 13. veljače 2025., sve sukladno čl.29. ZOO-a i sve kako je odlučeno u toč. II. izreke ove presude.

U Križevcima, 13. veljače 2025.

S U D A C:

Jasmina Drageljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može Županijskom sudu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno u tri istovjetna primjerka.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.