Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Trg sv. Josipa 12, 33520 Slatina

Poslovni broj: P-454/2021-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu Tomislavu Kuči, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o., protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koga zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 8. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika u zamjeni, dana 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 718-50-2625970, sklopljenog dana 14. siječnja 2005. godine između tužitelja i tuženika, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 739,97 eura zajedno sa zateznim kamatama, tekućim i to na iznos od:

- na iznos od 0,73 eura počev od dana 21.2.2005. pa do isplate

- na iznos od 1,99 eura počev od dana 15.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 3,60 eura počev od dana 8.1.2009. pa do isplate

- na iznos od 4,32 eura počev od dana 17.2.2009. pa do isplate

- na iznos od 2,32 eura počev od dana 4.3.2009. pa do isplate

- na iznos od 2,70 eura počev od dana 6.4.2009. pa do isplate

- na iznos od 0,13 eura počev od dana 4.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 1,94 eura počev od dana 30.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 4,50 eura počev od dana 23.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 3,91 eura počev od dana 15.2.2010. pa do isplate

- na iznos od 7,40 eura počev od dana 22.3.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,74 eura počev od dana 6.4.2010. pa do isplate

- na iznos od 8,02 eura počev od dana 10.5.2010. pa do isplate

- na iznos od 19,18 eura počev od dana 11.6.2010. pa do isplate

- na iznos od 16,88 eura počev od dana 12.7.2010. pa do isplate

- na iznos od 23,89 eura počev od dana 17.8.2010. pa do isplate

- na iznos od 21,47 eura počev od dana 30.9.2010. pa do isplate

- na iznos od 17,57 eura počev od dana 27.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 25,80 eura počev od dana 16.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 36,26 eura počev od dana 29.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 28,85 eura počev od dana 22.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 31,45 eura počev od dana 3.1.2011. pa do isplate

- na iznos od 28,14 eura počev od dana 7.3.2011. pa do isplate

- na iznos od 28,74 eura počev od dana 26.4.2011. pa do isplate

- na iznos od 42,76 eura počev od dana 12.5.2011. pa do isplate

- na iznos od 44,13 eura počev od dana 31.5.2011. pa do isplate

- na iznos od 55,84 eura počev od dana 24.6.2011. pa do isplate

- na iznos od 49,83 eura počev od dana 31.8.2011. pa do isplate

- na iznos od 43,24 eura počev od dana 20.9.2011. pa do isplate

- na iznos od 42,53 eura počev od dana 17.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 42,02 eura počev od dana 16.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 45,17 eura počev od dana 9.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 47,91 eura počev od dana 31.1.2012. pa do isplate

sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa sve do isplate sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.180,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 25. studenog 2021. tužitelj je podnio kod ovog suda tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U tužbi se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom dana 14. siječnja 2005. sklopio ugovor o kreditu, a kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 17.431,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate kredita od 84 mjeseca. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH od 14.6.2018., te na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013., a iz kojih odluka proizlazi da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da kao trgovci potrošače u cijelosti nisu informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu ZZP) i Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO). Poziva se i na odluku VTS od 14.6.2018., te na odluke Vrhovnog suda. Poziva se na odredbu čl. 323. ZOO-a i tvrdi da je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Poziva se na odredbu čl. 138.a ZZP-a i odredbu čl. 131. st. 1. istog Zakona. Poziva se na odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP) kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nju pozvati. Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja tužitelj specificira tužbeni zahtjev i predlaže sudu da donese presudu kao u dispozitivu. Tijekom postupka ističe prigovor zastare na navodna potraživanja tuženika za tzv. negativne razlike.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti i osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tvrdi da je pozivanje tužitelja na odluke na koje se poziva u tužbi u cijelosti promašeno. Sporne odredbe ugovora o kreditu bile su jasne, razumljive i lako uočljive, iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tužitelj je sam odabrao predmetni kreditni aranžman i to stoga jer je to bilo za njega najpovoljnije. Ugovor o kreditu solemnizirana je isprava koja je kao takva bila jasna, rastumačena tužitelju od javnog bilježnika. Ističe prigovor zastare. Ističe prigovor prijeboja i poziva se na tzv. negativne razlike, a odnosi se na razdoblje kad je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kredita. Predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja kao stranku, te je izvršio uvid u: odluke u kolektivnim sporovima, ugovor o kreditu, knjigovodstvenu karticu, spis ovog suda P-393/19, prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku i nalaz i mišljenje sudskog vještaka.

4. Tužitelj CA naveo je u svom iskazu da je bio zaposlen u poduzeću Rapid iz [adresa] koje je loše poslovalo, koje je 2002. bilo u stečaju, a i prije toga je bilo u stečaju. Radio je u tom poduzeću kao poslovođa, a 2002. je otišao u mirovinu, pa je imao stalna primanja. Htio je kupiti automobil, pa je išao u Auto salon Fišer Renault i tamo je kupio automobil, novi Renault Clio. U salonu su mu rekli da automobil može kupiti na kredit i onda je išao kod tuženika u Raiffeisenbank i zanimao se o uvjetima kreditiranja, a to je bilo 2005. U banci su mu rekli da su najpovoljniji krediti u CHF, a nisu mu ništa u banci posebno govorili o eventualnim rizicima podizanja kredita vezano u CHF. Koliko se sjeća, od banke je podigao kredit za automobil u iznosu od oko 16.000,00 CHF. S bankom nije bilo nikakvih pregovora, već je sve bilo unaprijed određeno, a on je samo u banci potpisao ugovor. S bankom nije bilo nikakvih pregovora u vezi mjesne nadležnosti, već je to bilo unaprijed otisnuto na ugovoru, a ugovor je bio tipski. Koliko se sjeća, banka njemu nije ni isplatila nikakav novac, već je to išlo Auto salonu Fišer od koga je kupio automobil. U kritično vrijeme bio je zaposlen u Rapidu i nije imao nikakav obrt, niti se bavio nekim poduzetničkim aktivnostima, a automobil je bio za njegove privatne poslove. Koliko se sjeća, kredit je bio na 7 godina i on ga je u cijelosti otplatio 2012., a ne sjeća se je li od banke dobio potvrdu da je kredit otplaćen. Na početku su mu rate bile oko 1.000,00 kn i to je vremenom raslo, tako da je rata znala biti i 1.700,00 kn. Kredit je vraćao tako što je sam išao u banku u [adresa] i tamo su obračunavali tečaj, a on im je osobno plaćao. Osim njega nitko nije vraćao kredit, a sve je redovito plaćao. Dobro se sjeća da je početna rata kredita u iznosu od oko 1.000,00 kn bila najmanja i nikad se nije znalo desiti tijekom otplate kredita da je neka rata bila manja od početne. Vremenom rate su samo bile sve veće. Zna da je kredit vezan za valutnu klauzulu u CHF u kunskoj protuvrijednosti i bio je svjestan da rata kredita ovisi o kretanju CHF, međutim, u banci mu nisu govorili o rizicima valutne klauzule u CHF, već su samo hvalili svoj kredit i govorili mu da je to najpovoljnije i da svi uzimaju takve kredite u CHF. Kredit je uzeo u CHF zato što su svi hvalili da je to najpovoljnije, a na početku je tako i bilo. Nije išao u druge banke da bi se raspitivao o uvjetima kreditiranja, jer su ljudi hvalili upravo tuženika da daje najpovoljnije kredite u CHF, a tako su mu rekli i u Auto salonu Fišer u kome je kupio automobil. Rekli su mu u salonu da oni dugo godina s njima surađuju i da su najpovoljniji.

5. Iz spisa ovog suda P-393/19 utvrđeno je da je vođen postupak po tužbi CA protiv Raiffeisenbank, a radi utvrđenja i isplate, a u svezi istog kredita, a u svezi promjenjive kamatne stope, uz poziv na odluke u kolektivnim sporovima. Presudom od 5. studenog 2021. utvrđeno je kako je ništetna odredba ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 14. siječnja 2005. u članku 2. koja glasi: "…promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora." Naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.777,64 kn zajedno s kamatama. Drugostupanjskom odlukom od 20. prosinca 2021. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana. Spisu prileže ugovor o kreditu, prijepis knjigovodstvene kartice, podaci o uplatama.

6. Iz ugovora o kreditu utvrđeno je da je sklopljen dana 14. siječnja 2005. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, a kojim kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita iznos od 17.431,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate 84 mjeseca, a namjena kredita je kupnja novog vozila marke Renault. Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

7. Iz knjigovodstvene kartice koja prileži spisu sud je utvrdio uplate tužitelja po osnovi spornog kredita, visinu anuiteta, tečajne razlike, stanje kredita i zatezne kamate.

8. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marinele Vuković proizlazi da je sudski vještak utvrdio pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku platio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu i tzv. negativnu razliku, a to je period kad je visina CHF bila niža od početne stope. Izračunata je i analitički strukturirana razlika između visine pojedinog anuiteta koji je tužitelj trebao plaćati i visine anuiteta koji je stvarno i plaćao, te u navedenom smislu visina obračunate tečajne razlike po ugovoru o kreditu. Preplata tužitelja nastala po valutnoj klauzuli kao razlika između iznosa anuiteta koji bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj u CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužitelj stvarno i plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja pojedinog anuiteta iznosi ukupno 739,97 eura i to kako je napisano detaljno u dispozitivu presude. Tzv. negativne razlike zbog promjena tečaja CHF, a to su razdoblja kad je tečaj bio niži od početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita iznosi 402,25 eura. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je logičan i uvjerljiv, dat prema pravilima struke, a ni stranke nisu imale prigovora.

9. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan. Sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru i da stoga tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, tako da je potrebno primijeniti odredbe ZZP/07 (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13, 41/14) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu u kojem Zakonu su implementirane smjernice Direktive Vijeća Europske ekonomske zajednice 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se pojedinačno pregovaralo nije i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka ugovornih na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Istovjetno određuje i odredba čl. 49. i čl. 55. st. 1. sada važećeg ZZP-a. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo nije ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju predmetni ugovor sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti iz čl. 12. ugovora o kojoj stranke nisu pregovarale, te tuženik nije imao nikakvog utjecaja na njen sadržaj, pa stoga ista odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu koja je sačinjena sa svrhom da se svi sporovi iz ugovora povjere sudu sjedišta tuženika, čime bi tuženik ostvario pogodnost i bitno manje troškove, a za tužitelja bi, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta od suda čija je nadležnost ugovorena, imalo za posljedicu visoke troškove dolaska na sud, što bi dovelo do znatne neravnoteže u procesnom položaju ugovornih stranaka. U navedenom smjeru išla je i kasnija zakonska regulativa, pa je tako i odredbom čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano da u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a tužitelj je kao korisnik kredita potrošač prema odredbi čl. 2. istog Zakona.

10. Neosnovano tuženik prigovara tužitelju da ima status potrošača. Zakon o zaštiti potrošača propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu, te iz iskaza samog tužitelja, nedvojbeno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u smislu citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Iz samog ugovora o kreditu proizlazi da je sklopljen između banke i tužitelja kao fizičke osobe, a namjena kredita je kupnja automobila. Svojstvo potrošača prema sudskoj praksi Suda Europske unije ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru. Za spomenuti je da se i fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz presude iz kolektivnih sporova.

11. Točkom 2. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te povodom revizije banaka, između ostalih i tuženice, potvrđene presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama ZOO-a.

12. Navedene presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača koje se odnose i na tuženicu imaju obvezujući učinak za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli primjenom čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a, radi čega nije niti bilo potrebno provoditi dokaze na okolnosti utvrđenja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

13. Prema odredbi čl. 118. ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP-a propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi time da će u tom slučaju sud biti obvezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, u postupku povodom restitucijskog zahtjeva obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktan učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača. U posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači se mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

14. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe bilo nije.

15. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marinele Vuković proizlazi da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, preplatio tuženom utuženi iznos, tako da je tuženik obvezan isplatiti tužitelju utuženi iznos sa zakonskom kamatom na pojedinačne iznose navedene u dispozitivu presude (čl. 29. st. 1. ZOO-a).

16. Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisuje da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Neosnovano je navodno potraživanje tuženika po osnovi tzv. negativnih razlika, budući da nisu ispunjene pretpostavke iz citirane odredbe Zakona. Prije svega tuženik nije dokazao da je bilo koji dio imovine na bilo koji način prešao u imovinu druge osobe, a da taj prijelaz nema osnove. Osim toga, osnovan je i prigovor zastare tuženika, budući da je od dana plaćanja, odnosno neplaćanja po osnovi tzv. negativnih razlika pa do dana postavljanja prigovora prijeboja prošao za to zakonom propisani rok od 5 godina.

17. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. proizlazi da ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđivanja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualne parnice potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate onih potraživanja dospjelih od 4.4.2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počev od 15.6.2018. Zastara bi nastupila tek 15.6.2023., a tužba je podnesena 25.11.2021., tako da je neosnovan prigovor zastare po navedenoj osnovi.

19. Pravo na isticanje ništenosti ne gasi se prema odredbi čl. 328. ZOO-a.

20. Po osnovi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.180,00 eura, a koji troškovi se odnose na slijedeće troškove: sastav tužbe 200,00 eura, sastav podneska od 8. travnja 2022. kojim se tužitelj očitovao o navodima odgovora na tužbu 200,00 eura, zastupanje na ročištu 14. lipnja 2022. 200,00 eura, zastupanje na ročištu 27. ožujka 2024. 200,00 eura, zastupanje na ročištu 14. svibnja 2024. 200,00 eura, sastav podneska od 14. listopada 2024., a kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, te je specificirao tužbeni zahtjev 200,00 eura, zastupanje na ročištu 8. siječnja 2025. 200,00 eura, PDV 350,00 eura, predujam za financijsko – knjigovodstveno vještačenje 400,00 eura i putni trošak tužitelja na ročište 14.5.2024. 30,00 eura. Neosnovano tužitelj potražuje navodni trošak za sudsku pristojbu na tužbu i presudu budući da je uz tužbu priložena potvrda po kojoj je tužitelj oslobođen od plaćanja sudske pristojbe kao C. Tužitelju nije priznata naknada za sastav svih preostalih podnesaka budući da isti nisu bili potrebni za vođenje parnice. Nisu priznati navodni putni troškovi punomoćnika tužitelja, budući da nije jasno iz kojeg razloga bi tuženik trebao plaćati te troškove, uzimajući pri tome u obzir načelo ekonomičnosti postupka. Nisu također priznati navodni troškovi kopiranja i dokumentacije, jer tužitelj o tome nije dostavio nikakav dokaz.

U Slatini 13. veljače 2025.

Sudac:

Tomislav Kuči

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana prijema iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda na nadležni županijski sud, u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelj: po Odvjetničkom društvu Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o., Garešnica, Vladimira Nazora 4,

2. Tuženik: po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreb, Strossmayerov trg 8.