Poslovni broj: UsII-230/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Sanje Štefan, članova vijeća, te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Hrvatska revizorska komora, OIB: 90255354200, Zagreb, Radnička cesta 52, zastupan po opunomoćeniku, odvjetniku Darku Tereku, OIB: [osobni identifikacijski broj] Zagreb, Marjanovićev prilaz 13, protiv tuženika Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, OIB:6801163899, Zagreb, Trg žrtava fašizma 3, radi prava na pristup informacijama, na sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Povjerenika za informiranje, klasa: UP/II-008-07/24-01/783, urbroj: 401-01/06-24-5 od 9. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika točkom 1. izreke poništen je dio izreke rješenja Hrvatske revizorske komore od 28. kolovoza 2024. kojim je odbijen zahtjev za pristup informacijama IL od 21. kolovoza 2024. pod točkama b) i d). Točkom 2. izreke odobrava se IL pravo na pristup preslici dokumenata Hrvatske revizorske komore u kojem su navedena imena i prezimena fizičkih osoba, njihovi primici, osnove tih primitaka te bruto iznosi nagrada tim osobama. Točkom 3. izreke nalaže se Hrvatskoj revizorskoj komori da postupi sukladno točki 2. izreke ovoga rješenja u roku od osam dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja. Točkom 4. izreke predmet se dostavlja Hrvatskoj revizorskoj komori na ponovni postupak u dijelu u kojem je IL zahtjevom za pristup informacijama od 21. kolovoza 2024. pod točkom b) zatražila podatak o visini bruto plaće osoba iz točke a) navedenog zahtjeva za razdoblje od 1. do 12. mjeseca 2023.

2. Protiv rješenja tuženika tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnome ističe da je razlog pokretanja spora pogrešna primjena materijalnog prava u dijelu u kojem tuženik osporava tužitelju provođenje testa razmjernosti javnog interesa iz razloga što se radi o raspolaganju javnim sredstvima. Navodi da je u ovom predmetu sporno, smatraju li se sredstva tužitelja javnim sredstvima ili ne. Ističe da, ako se ta sredstva smatraju javnim sredstvima, onda su ona dostupna javnosti i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, osim ako te informacije predstavljaju kvalificirani podataka, dok s druge strane, ako se sredstva tužitelja ne smatraju javnim sredstvima, neće biti dostupna javnosti bez provođenje testa razmjernosti i javnog interesa. Tužitelj navodi da se sukladno članku 102. Zakona o reviziji ("Narodne novine", 122/17., 27/24. i 85/24.) financira iz doprinosa i članarina članova i naknada propisanih ovim Zakonom za obavljanje povjerenih javnih ovlasti i drugih prihoda. Stopu doprinosa koju plaćaju revizorska društva na ostvarene prihode i iznose članarina određuje tužitelj uz prethodnu suglasnost Ministarstva financija. Smatra da se prema citiranim odredbama Zakona o reviziji, navedena sredstva ne mogu smatrati javnim sredstvima kako to pogrešno ističe tuženik u osporenom rješenju. Navodi da je takvo stajalište zauzeo i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usoz-43/20 od 23. ožujka 2021. u odnosu na Hrvatsku odvjetničku komoru. Tužitelj zaključno ističe da je Hrvatska revizorska komora, isto kao i Hrvatska odvjetnička komora, strukovna organizacija revizorskih društava, samostalnih revizora i ovlaštenih revizora te je članstvo u navedenoj komori obvezatno. Hrvatska revizorska komora ne financira se iz proračuna, već samo iz doprinosa i članarina, kao i iz usluga koje obavlja, o čemu odluku donosi Skupština Hrvatske revizorske komore. Smatra da se sredstva tužitelja ne mogu smatrati javnim sredstvima pa se u tom slučaju ne primjenjuju odredbe članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama. Iz navedenih razloga predlaže da se poništi rješenje tuženika.

3. Tuženik u cijelosti ostaje kod navoda iz osporenog rješenja. U bitnome ističe da u krug obveznika primjene Zakona o pravu na pristup informacijama spadaju one pravne osobe koje imaju javne ovlasti, obavljaju javnu službu i financiraju se iz javnih sredstava, bez obzira radi li se o neposrednom financiranju putem proračuna ili prikupljanjem nameta ili davanja utemeljenih na propisima. Navodi da iz zakonske definicije "tijela javne vlasti" proizlazi kako tužitelj predstavlja tijelo javne vlasti, a da bi određena pravna osoba bila tijelo javne vlasti dovoljno je da ispunjava jedan kriterij. Kriteriji temeljem kojih neko tijelo javne vlasti potpada pod zakonsku odredbu tijela, jasno su definirani te iz njih proizlazi ključan element djelovanja takvih tijela – rad u javnom interesu temeljem propisane javne ovlasti ili djelokruga javne službe, odnosno temeljem odluke osnivača, bez obzira na mogući profitni karakter, odnosno podvrgnutost obveznika regulaciji u posebnim pravnim režimima. Ističe da su sva tijela javne vlasti zbog područja svog rada, ovlasti, načina osnivanja ili financiranja dužna ispunjavati niz obveza u svrhu ostvarivanja transparentnosti i otvorenog financiranja te načina rada, postupanja i odlučivanja. Tuženik posebno ističe kako u Zakonu o pravu na pristup informacijama nisu propisane iznimke vezane za primjenu navedenog Zakona prilikom rješavanja pojedinačnih zahtjeva korisnika za pojedina tijela javne vlasti, nego su svi obveznici njegove primjene dužni isti u cijelosti jednako primjenjivati. Smatra da je neosnovano pozivanje tužitelja na presudu ovoga Suda poslovni broj: Usoz-43/20 od 23. ožujka 2021. jer se ne radi o sličnoj pravnoj i činjeničnoj osnovi kao u konkretnom slučaju. Također navodi da tužitelj u tužbi sam ističe kako se financira iz doprinosa i članarina svojih članova i naknada propisanih Zakonom o reviziji za obavljanje povjerenih javnih ovlasti i drugih prihoda, ali pogrešno zaključuje kako iz navedenog proizlazi da se na informacije tužitelja ne može primijeniti odredba članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama jer se ne radi o javnim sredstvima. Naime, tužitelj kao prvostupanjsko tijelo predstavlja pravnu osobu s javnim ovlastima u smislu članka 5. stavka 2. navedenog Zakona, a također predstavlja i pravnu osobu koja se financira iz javnih sredstava u vidu nameta koji predstavljaju obvezne članarine. Slijedom navedenog, tuženik smatra kako se ne može prihvatiti stav tužitelja da se javna sredstva odnose samo na proračunski novac, budući da i obvezna članarina predstavlja namet u smislu odredbe članka 5. stavka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno javna sredstva. Obveza plaćanja članarine ne temelji se na dobrovoljnoj osnovi, već je zakonska obveza, a što je razvidno iz odredbi Zakona o reviziji i Statuta Hrvatske revizorske komore. Nadalje navodi da iz Godišnjeg financijskog izvještaja tužitelja za 2023. koji je javno objavljen na njegovim stranicama, razvidno da su prihodi od članarina i članskih doprinosa najznačajniji izvori financiranja u obavljanju javnih ovlasti koje su tužitelju povjerene temeljem članka 101. Zakona o reviziji. Osim navedenog, prihodi od pružanja usluga odnose se na prihode od stručnog usavršavanja, stručnog osposobljavanja, polaganja revizorskog ispita, a svi navedeni prihodi ostvaruju se na temelju povjerenih javnih ovlasti. Tuženik također ističe da mu je poznato da se tužitelju ne dodjeljuju značajna sredstva iz proračuna (iako se u manjem opsegu ona dodjeljuju, što je vidljivo iz godišnjih financijskih izvještaja tužitelja), ali s obzirom da tužitelj većinu svojih prihoda ostvaruje temeljem poslova koji su mu dodijeljeni putem javnih ovlasti smatra da je na predmetne informacije primjenjiva odredba članka 16. stavka 3. Zakona, odnosno da je riječ o raspolaganju javnim sredstvima. Tuženik zaključno ističe kako tužitelj pogrešno smatra da javni interes za pristupom informacijama kao u konkretnom slučaju ne postoji ni u odnosu na druga tijela javne vlasti kojima su dodijeljene javne ovlasti ili koje se bave reguliranim djelatnostima od strane Republike Hrvatske jer iz prakse tuženika te ovoga Suda (primjerice, presude, poslovni broj: UsII-2/16 od 13. travnja 2016., poslovni broj: UsII-293/19 od 10. srpnja 2019., poslovni broj: UsII-145/18 od 9. svibnja 2018., poslovni broj: UsII-501/18 od 13. ožujka 2019. i UsII-95/20 od 16. rujna 2020.) razvidno da takav interes postoji. Tuženik predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.

4. Zainteresirana osoba, iako uredno pozvana, nije dostavila odgovor na tužbu.

5. Tužitelj pozvan u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS), očitovao se na navode tuženika. U bitnome ističe da su navodi tuženika iz odgovora na tužbu neosnovani, da se doprinosi i članarine ne mogu smatrati javnim sredstvima te da je pozivanje tuženika na druge komore bez uporišta u Zakonu o pravu na pristup informacijama. Predlaže da se u cijelosti poništi rješenje tuženika.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je zainteresirana osoba podnijela tužitelju zahtjev za pristup informacijama, kojim je zatražila slijedeće informacije: a) podatak o imenima i prezimena osoba koje su u radnom odnosu kod tužitelja, b) podatak o visini bruto plaće osoba iz točke a) za razdoblje od 1. do 12. mjeseca 2023., c) presliku evidencije radnog vremena osoba iz točke a) za 12. mjesec 2023. i d) podatak o visini naknada isplaćenih članovima tijela Komore, s podacima o imenima i prezimenima tih osoba i iznose isplaćene po pojedinoj osobi, za razdoblje od 1. do 12. mjeseca 2023.

8. Tužitelj je, nakon provedenog testa razmjernosti i javnog interesa odobrio zainteresiranoj osobi pravo na pristup informacijama u dijelu zahtjeva pod točkama a) i c), dok je zahtjev pod točkama b) i d) odbio pozivom na ograničenje pristupa informacijama iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama ("Narodne novine", broj: 25/13., 85/15. – dalje: ZPPI) te na odredbu članka 23. stavka 6. navedenog Zakona.

9. Tuženik je, ispitujući pravilnost provedenog testa razmjernosti i javnog interesa u odnosu na zatražene podatke iz točke d) zahtjeva za pristup informacijama, ocijenio kako u odnosu na te podatke nije pravilno proveden test razmjernosti javnog interesa, odnosno da traženi podaci sukladno članku 16. stavku 3. ZPPI-a spadaju u informacije u pogledu kojih nije potrebno provoditi test razmjernosti javnog interesa te se smatraju informacijama koje trebaju biti javno dostupne, zbog čega je zainteresiranoj osobi odobrio pravo na pristup tim informacijama, u skladu s točkom 2. izreke osporenog rješenja. Tuženik je, u odnosu na zahtjev zainteresirane osobe kojim su pod točkom b) zatraženi podaci o bruto plaćama zaposlenih kod tužitelja u 2023., predmet vratio tužitelju na ponovni postupak, uz obrazloženje da je nejasno u odnosu na koje je informacije tužitelj provodio test razmjernosti javnog interesa i zaključio da prevladava razlog za ograničenje pristupa informacijama.

10. Među strankama je sporno je li tužitelj tijelo javne vlasti kakvog ima u vidu odredba članka 5. stavka 1. točke 2. ZPPI-a, kako to tvrdi tuženik, a prema kojoj su tijela javne vlasti, tijela državne uprave, druga državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe i druga tijela koja imaju javne ovlasti, pravne osobe čiji je osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje obavljaju javnu službu, pravne osobe koje se temeljem potrebnih propisa financiraju pretežno ili u cijelosti iz Državnog proračuna ili iz proračuna jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno iz javnih sredstava (nameta, davanja i sl.), kao i trgovačka društva u kojima Republika Hrvatska i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju zasebno ili zajedno većinsko vlasništvo.

11. Polazeći od naprijed citirane odredbe članka 5. ZPPI-a, kao i odredbi Zakona o reviziji te Statuta Hrvatske revizorske komore, i po ocjeni ovoga Suda osnovano zaključuje tuženik da tužitelj ulazi u doseg primjene naprijed citirane odredbe članka 5. stavka 1. točke 2. ZPPI-a.

12. Naime, člankom 100. stavkom 1. Zakona o reviziji je propisano da je Hrvatska revizorska komora strukovna organizacija revizorskih društava, samostalnih revizora i ovlaštenih revizora. Članstvo u Hrvatskoj revizorskoj komori je obvezno, a prema stavku 2. je propisano da je Hrvatska revizorska komora pravna osoba s javnim ovlastima, dok je stavkom 3. istog članka propisano da akti koje Hrvatska revizorska komora izdaje u obavljanju javnih ovlasti su javne isprave. Odredbom članka 101. stavka 1. navedenog Zakona, kao i odredbom članka 3. stavka 1. Statuta Hrvatske revizorske komore propisane su javne ovlasti Hrvatske revizorske komore. Nadalje, stavkom 3. članka 4. navedenog Statua propisano je da se članovi Komore obvezno upisuju u evidencije članova, a svoja prava ostvaruju i imaju obveze u skladu sa Zakonom i Statutom.

13. Slijedom svega navedenog proizlazi da se osporeno rješenje uz obrazloženje kako je njime dano ne može ocijeniti nezakonitim te se ujedno ističe da tužitelj i u tužbi ističe prigovore na koje je tuženik odgovorio uz iscrpno i razložno obrazloženje s kojim je i ovaj Sud suglasan.

14. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 13. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić