Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-340/2023-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Silvana Demark, odvjetnica u Čavlima, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 28. siječnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice, Damira Jurkotića, odvjetnika u Rijeci, i zamjenice općinske državne odvjetnice u Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci SČ, po objavi presude od 13. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da tužiteljici VČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 11.326,35 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesečni iznos počevši od prvog dana u mjesecu, i to u razdoblju od 1. studenoga 1998. do 30. lipnja 2002. po stopi od 18 % godišnje, u razdoblju od 1. srpnja 2002. do 31.prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, i to:
na iznos od 307,56 eura od 1.1.2020. godine do isplate,
na iznos od 323,02 eura od 1.2.2020. godine do isplate,
na iznos od 323,02 eura od 1.3.2020. godine do isplate,
na iznos od 323,02 eura od 1.4.2020. godine do isplate,
na iznos od 325,82 eura od 1.5.2020. godine do isplate,
na iznos od 325,82 eura od 1.6.2020. godine do isplate,
na iznos od 325,82 eura od 1.7.2020. godine do isplate,
na iznos od 327,69 eura od 1.8.2020. godine do isplate,
na iznos od 327,69 eura od 1.9.2020. godine do isplate,
na iznos od 327,69 eura od 1.10.2020. godine do isplate,
na iznos od 329,84 eura od 1.11.2020. godine do isplate,
na iznos od 329,84 eura od 1.12.2020. godine do isplate,
na iznos od 329,84 eura od 1.1.2021. godine do isplate,
na iznos od 345,79 eura od 1.2.2021. godine do isplate,
na iznos od 345,79 eura od 1.3.2021. godine do isplate,
na iznos od 345,79 eura od 1.4.2021. godine do isplate,
na iznos od 350,52 eura od 1.5.2021. godine do isplate,
na iznos od 350,52 eura od 1.6.2021. godine do isplate,
na iznos od 350,52 eura od 1.7.2021. godine do isplate,
na iznos od 362,18 eura od 1.8.2021. godine do isplate,
na iznos od 362,18 eura od 1.9.2021. godine do isplate,
na iznos od 362,18 eura od 1.10.2021. godine do isplate,
na iznos od 375,65 eura od 1.11.2021. godine do isplate,
na iznos od 375,65 eura od 1.12.2021. godine do isplate,
na iznos od 375,65 eura od 1.1.2022. godine do isplate,
na iznos od 390,28 eura od 1.2.2022. godine do isplate,
na iznos od 390,28 eura od 1.3.2022. godine do isplate,
na iznos od 390,28 eura od 1.4.2022. godine do isplate,
na iznos od 403,32 eura od 1.5.2022. godine do isplate,
na iznos od 403,32 eura od 1.6.2022. godine do isplate,
na iznos od 403,32 eura od 1.7.2022. godine do isplate,
na iznos od 416,46 eura od 1.8.2022. godine do isplate.
II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"Nalaže se Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da tužiteljici VČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 59.095,46 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesečni iznos počevši od prvog dana u mjesecu, i to u razdoblju od 1.11.1998. do 30.6.2002. po stopi od 18 % godišnje, u razdoblju od 1.7.2002. do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1.1.2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve do isplate, u roku od 15 dana, i to:
na iznos od 129,73 eura od 1.11.1998. godine do isplate,
na iznos od 129,73 eura od 1.12.1998. godine do isplate,
na iznos od 129,73 eura od 1.1.1999. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.2.1999. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.3.1999. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.4.1999. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.5.1999. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.6.1999. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.7.1999. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.8.1999. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.9.1999. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.10.1999. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.11.1999. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.12.1999. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.1.2000. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.2.2000. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.3.2000. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.4.2000. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.5.2000. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.6.2000. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.7.2000. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.8.2000. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.9.2000. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.10.2000. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.11.2000. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.12.2000. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.1.2001. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.2.2001. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.3.2001. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.4.2001. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.5.2001. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.6.2001. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.7.2001. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.8.2001. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.9.2001. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.10.2001. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.11.2001. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.12.2001. godine do isplate,
na iznos od 126,49 eura od 1.1.2002. godine do isplate,
na iznos od 124,12 eura od 1.2.2002. godine do isplate,
na iznos od 123,12 eura od 1.3.2002. godine do isplate,
na iznos od 123,12 eura od 1.4.2002. godine do isplate,
na iznos od 120,20 eura od 1.5.2002. godine do isplate,
na iznos od 120,20 eura od 1.6.2002. godine do isplate,
na iznos od 120,20 eura od 1.7.2002. godine do isplate,
na iznos od 127,74 eura od 1.8.2002. godine do isplate,
na iznos od 127,74 eura od 1.9.2002. godine do isplate,
na iznos od 127,74 eura od 1.10.2002. godine do isplate,
na iznos od 128,73 eura od 1.11.2002. godine do isplate
na iznos od 128,73 eura od 1.12.2002. godine do isplate,
na iznos od 128,73 eura od 1.1.2003. godine do isplate,
na iznos od 148,09 eura od 1.2.2003. godine do isplate,
na iznos od 148,09 eura od 1.3.2003. godine do isplate,
na iznos od 148,09 eura od 1.4.2003. godine do isplate,
na iznos od 159,69 eura od 1.5.2003. godine do isplate,
na iznos od 159,69 eura od 1.6.2003. godine do isplate,
na iznos od 160,08 eura od 1.7.2003. godine do isplate,
na iznos od 163,99 eura od 1.8.2003. godine do isplate,
na iznos od 163,99 eura od 1.9.2003. godine do isplate,
na iznos od 163,99 eura od 1.10.2003. godine do isplate,
na iznos od 172,90 eura od 1.11.2003. godine do isplate,
na iznos od 172,90 eura od 1.12.2003. godine do isplate,
na iznos od 172,90 eura od 1.1.2004. godine do isplate,
na iznos od 177,74 eura od 1.2.2004. godine do isplate,
na iznos od 177,74 eura od 1.3.2004. godine do isplate,
na iznos od 177,74 eura od 1.4.2004. godine do isplate,
na iznos od 188,47 eura od 1.5.2004. godine do isplate,
na iznos od 188,47 eura od 1.6.2004. godine do isplate,
na iznos od 188,47 eura od 1.7.2004. godine do isplate,
na iznos od 192,87 eura od 1.8.2004. godine do isplate,
na iznos od 192,87 eura od 1.9.2004. godine do isplate,
na iznos od 192,87 eura od 1.10.2004. godine do isplate,
na iznos od 210,30 eura od 1.11.2004. godine do isplate,
na iznos od 210,30 eura od 1.12.2004. godine do isplate,
na iznos od 210,30 eura od 1.1.2005. godine do isplate,
na iznos od 213,49 eura od 1.2.2005. godine do isplate,
na iznos od 213,49 eura od 1.3.2005. godine do isplate,
na iznos od 213,49 eura od 1.4.2005. godine do isplate,
na iznos od 222,62 eura od 1.5.2005. godine do isplate,
na iznos od 222,62 eura od 1.6.2005. godine do isplate,
na iznos od 222,62 eura od 1.7.2005. godine do isplate,
na iznos od 221,08 eura od 1.8.2005. godine do isplate,
na iznos od 221,08 eura od 1.9.2005. godine do isplate,
na iznos od 221,08 eura od 1.10.2005. godine do isplate,
na iznos od 241,32 eura od 1.11.2005. godine do isplate,
na iznos od 222,19 eura od 1.12.2005. godine do isplate,
na iznos od 222,19 eura od 1.1.2006. godine do isplate,
na iznos od 229,67 eura od 1.2.2006. godine do isplate,
na iznos od 229,67 eura od 1.3.2006. godine do isplate,
na iznos od 229,67 eura od 1.4.2006. godine do isplate,
na iznos od 243,97 eura od 1.5.2006. godine do isplate,
na iznos od 243,97 eura od 1.6.2006. godine do isplate,
na iznos od 243,97 eura od 1.7.2006. godine do isplate,
na iznos od 251,18 eura od 1.8.2006. godine do isplate,
na iznos od 251,18 eura od 1.9.2006. godine do isplate,
na iznos od 251,18 eura od 1.10.2006. godine do isplate,
na iznos od 268,34 eura od 1.11.2006. godine do isplate,
na iznos od 268,34 eura od 1.12.2006. godine do isplate,
na iznos od 268,34 eura od 1.1.2007. godine do isplate,
na iznos od 277,19 eura od 1.2.2007. godine do isplate,
na iznos od 277,19 eura od 1.3.2007. godine do isplate,
na iznos od 277,19 eura od 1.4.2007. godine do isplate,
na iznos od 295,45 eura od 1.5.2007. godine do isplate,
na iznos od 295,45 eura od 1.6.2007. godine do isplate,
na iznos od 295,45 eura od 1.7.2007. godine do isplate,
na iznos od 304,53 eura od 1.8.2007. godine do isplate,
na iznos od 304,53 eura od 1.9.2007. godine do isplate,
na iznos od 304,53 eura od 1.10.2007. godine do isplate,
na iznos od 302,42 eura od 1.11.2007. godine do isplate,
na iznos od 302,42 eura od 1.12.2007. godine do isplate,
na iznos od 302,42 eura od 1.1.2008. godine do isplate,
na iznos od 298,97 eura od 1.2.2008. godine do isplate,
na iznos od 298,97 eura od 1.3.2008. godine do isplate,
na iznos od 298,97 eura od 1.4.2008. godine do isplate,
na iznos od 306,12 eura od 1.5.2008. godine do isplate,
na iznos od 306,12 eura od 1.6.2008. godine do isplate,
na iznos od 306,12 eura od 1.7.2008. godine do isplate,
na iznos od 319,53 eura od 1.8.2008. godine do isplate,
na iznos od 319,53 eura od 1.9.2008. godine do isplate,
na iznos od 319,53 eura od 1.10.2008. godine do isplate,
na iznos od 311,13 eura od 1.11.2008. godine do isplate,
na iznos od 311,13 eura od 1.12.2008. godine do isplate,
na iznos od 311,13 eura od 1.1.2009. godine do isplate,
na iznos od 305,86 eura od 1.2.2009. godine do isplate,
na iznos od 305,86 eura od 1.3.2009. godine do isplate,
na iznos od 305,86 eura od 1.4.2009. godine do isplate,
na iznos od 297,93 eura od 1.5.2009. godine do isplate,
na iznos od 297,93 eura od 1.6.2009. godine do isplate,
na iznos od 297,93 eura od 1.7.2009. godine do isplate,
na iznos od 296,17 eura od 1.8.2009. godine do isplate,
na iznos od 296,17 eura od 1.9.2009. godine do isplate,
na iznos od 296,17 eura od 1.10.2009. godine do isplate,
na iznos od 287,86 eura od 1.11.2009. godine do isplate,
na iznos od 287,86 eura od 1.12.2009. godine do isplate,
na iznos od 287,86 eura od 1.1.2010. godine do isplate,
na iznos od 282,36 eura od 1.2.2010. godine do isplate,
na iznos od 282,36 eura od 1.3.2010. godine do isplate,
na iznos od 282,36 eura od 1.4.2010. godine do isplate,
na iznos od 285,72 eura od 1.5.2010. godine do isplate,
na iznos od 279,91 eura od 1.6.2010. godine do isplate,
na iznos od 279,91 eura od 1.7.2010. godine do isplate,
na iznos od 270,34 eura od 1.8.2010. godine do isplate,
na iznos od 270,34 eura od 1.9.2010. godine do isplate,
na iznos od 270,34 eura od 1.10.2010. godine do isplate,
na iznos od 277,65 eura od 1.11.2010. godine do isplate,
na iznos od 277,65 eura od 1.12.2010. godine do isplate,
na iznos od 277,65 eura od 1.1.2011. godine do isplate,
na iznos od 272,92 eura od 1.2.2011. godine do isplate,
na iznos od 272,92 eura od 1.3.2011. godine do isplate,
na iznos od 272,92 eura od 1.4.2011. godine do isplate,
na iznos od 281,56 eura od 1.5.2011. godine do isplate,
na iznos od 281,56 eura od 1.6.2011. godine do isplate,
na iznos od 281,56 eura od 1.7.2011. godine do isplate,
na iznos od 281,83 eura od 1.8.2011. godine do isplate,
na iznos od 281,83 eura od 1.9.2011. godine do isplate,
na iznos od 281,83 eura od 1.10.2011. godine do isplate,
na iznos od 283,37 eura od 1.11.2011. godine do isplate,
na iznos od 283,37 eura od 1.12.2011. godine do isplate,
na iznos od 283,37 eura od 1.1.2012. godine do isplate,
na iznos od 281,72 eura od 1.2.2012. godine do isplate,
na iznos od 281,72 eura od 1.3.2012. godine do isplate,
na iznos od 281,72 eura od 1.4.2012. godine do isplate,
na iznos od 277,82 eura od 1.5.2012. godine do isplate,
na iznos od 277,82 eura od 1.6.2012. godine do isplate,
na iznos od 277,82 eura od 1.7.2012. godine do isplate,
na iznos od 275,34 eura od 1.8.2012. godine do isplate,
na iznos od 275,34 eura od 1.9.2012. godine do isplate,
na iznos od 275,34 eura od 1.10.2012. godine do isplate,
na iznos od 258,67 eura od 1.11.2012. godine do isplate,
na iznos od 258,67 eura od 1.12.2012. godine do isplate,
na iznos od 258,67 eura od 1.1.2013. godine do isplate,
na iznos od 262,63 eura od 1.2.2013. godine do isplate,
na iznos od 262,63 eura od 1.3.2013. godine do isplate,
na iznos od 262,63 eura od 1.4.2013. godine do isplate,
na iznos od 261,14 eura od 1.5.2013. godine do isplate,
na iznos od 261,14 eura od 1.6.2013. godine do isplate,
na iznos od 261,14 eura od 1.7.2013. godine do isplate,
na iznos od 266,53 eura od 1.8.2013. godine do isplate,
na iznos od 266,53 eura od 1.9.2013. godine do isplate,
na iznos od 266,53 eura od 1.10.2013. godine do isplate,
na iznos od 257,73 eura od 1.11.2013. godine do isplate,
na iznos od 257,73 eura od 1.12.2013. godine do isplate,
na iznos od 257,73 eura od 1.1.2014. godine do isplate,
na iznos od 255,04 eura od 1.2.2014. godine do isplate,
na iznos od 255,04 eura od 1.3.2014. godine do isplate,
na iznos od 255,04 eura od 1.4.2014. godine do isplate,
na iznos od 259,49 eura od 1.5.2014. godine do isplate,
na iznos od 259,49 eura od 1.6.2014. godine do isplate,
na iznos od 259,49 eura od 1.7.2014. godine do isplate,
na iznos od 253,33 eura od 1.8.2014. godine do isplate,
na iznos od 253,33 eura od 1.9.2014. godine do isplate,
na iznos od 253,33 eura od 1.10.2014. godine do isplate,
na iznos od 253,66 eura od 1.11.2014. godine do isplate,
na iznos od 253,66 eura od 1.12.2014. godine do isplate,
na iznos od 253,66 eura od 1.1.2015. godine do isplate,
na iznos od 248,11 eura od 1.2.2015. godine do isplate,
na iznos od 248,11 eura od 1.3.2015. godine do isplate,
na iznos od 248,11 eura od 1.4.2015. godine do isplate,
na iznos od 240,35 eura od 1.5.2015. godine do isplate,
na iznos od 240,35 eura od 1.6.2015. godine do isplate,
na iznos od 240,35 eura od 1.7.2015. godine do isplate,
na iznos od 245,08 eura od 1.8.2015. godine do isplate,
na iznos od 245,08 eura od 1.9.2015. godine do isplate,
na iznos od 245,08 eura od 1.10.2015. godine do isplate,
na iznos od 246,62 eura od 1.11.2015. godine do isplate,
na iznos od 246,62 eura od 1.12.2015. godine do isplate,
na iznos od 246,62 eura od 1.1.2016. godine do isplate,
na iznos od 250,47 eura od 1.2.2016. godine do isplate,
na iznos od 250,47 eura od 1.3.2016. godine do isplate,
na iznos od 250,47 eura od 1.4.2016. godine do isplate,
na iznos od 246,07 eura od 1.5.2016. godine do isplate,
na iznos od 246,07 eura od 1.6.2016. godine do isplate,
na iznos od 246,07 eura od 1.7.2016. godine do isplate,
na iznos od 250,58 eura od 1.8.2016. godine do isplate,
na iznos od 250,58 eura od 1.9.2016. godine do isplate,
na iznos od 250,58 eura od 1.10.2016. godine do isplate,
na iznos od 249,32 eura od 1.11.2016. godine do isplate,
na iznos od 249,32 eura od 1.12.2016. godine do isplate,
na iznos od 249,32 eura od 1.1.2017. godine do isplate,
na iznos od 251,96 eura od 1.2.2017. godine do isplate,
na iznos od 251,96 eura od 1.3.2017. godine do isplate,
na iznos od 251,96 eura od 1.4.2017. godine do isplate,
na iznos od 265,27 eura od 1.5.2017. godine do isplate,
na iznos od 265,27 eura od 1.6.2017. godine do isplate,
na iznos od 265,27 eura od 1.7.2017. godine do isplate,
na iznos od 261,80 eura od 1.8.2017. godine do isplate,
na iznos od 261,80 eura od 1.9.2017. godine do isplate,
na iznos od 261,80 eura od 1.10.2017. godine do isplate,
na iznos od 271,70 eura od 1.11.2017. godine do isplate,
na iznos od 271,70 eura od 1.12.2017. godine do isplate,
na iznos od 271,70 eura od 1.1.2018. godine do isplate,
na iznos od 277,42 eura od 1.2.2018. godine do isplate,
na iznos od 277,42 eura od 1.3.2018. godine do isplate,
na iznos od 277,42 eura od 1.4.2018. godine do isplate,
na iznos od 273,68 eura od 1.5.2018. godine do isplate,
na iznos od 273,68 eura od 1.6.2018. godine do isplate,
na iznos od 273,68 eura od 1.7.2018. godine do isplate,
na iznos od 282,54 eura od 1.8.2018. godine do isplate,
na iznos od 282,54 eura od 1.9.2018. godine do isplate,
na iznos od 282,54 eura od 1.10.2018. godine do isplate,
na iznos od 286,50 eura od 1.11.2018. godine do isplate,
na iznos od 286,50 eura od 1.12.2018. godine do isplate,
na iznos od 286,50 eura od 1.1.2019. godine do isplate,
na iznos od 302,39 eura od 1.2.2019. godine do isplate,
na iznos od 302,39 eura od 1.3.2019. godine do isplate,
na iznos od 302,39 eura od 1.4.2019. godine do isplate,
na iznos od 304,15 eura od 1.5.2019. godine do isplate,
na iznos od 304,15 eura od 1.6.2019. godine do isplate,
na iznos od 304,15 eura od 1.7.2019. godine do isplate,
na iznos od 300,47 eura od 1.8.2019. godine do isplate,
na iznos od 300,47 eura od 1.9.2019. godine do isplate,
na iznos od 300,47 eura od 1.10.2019. godine do isplate,
na iznos od 307,56 eura od 1.11.2019. godine do isplate,
na iznos od 307,56 eura od 1.12.2019. godine do isplate."
III. Svaka strana snosi svoje troškove.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbu za iznos od 20.210,51 eura.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je vlasnica stana upisanog u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, opisanog kao k. č. br. [katastarska čestica], CČ, dvorište i zgrada mješovite uporabe ukupne površine 482 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] - nova, s kojim je povezano vlasništvo posebnog dijela zgrade istog zk.ul. opisano kao: 5. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-5): Stan broj 5 na III katu s lijeve strane koji se sastoji od dvije sobe, sa nusprostorijama i drvarnice površine 86,86 m2, na adresi [adresa], s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine. Riječ je o stanu na adresi [adresa]. Tužiteljica VČ je s pozicije najmodavca sa FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], s pozicije najmoprimca dana 1. listopada 1998. godine sklopila Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. IČ u položaju najmoprimca stana bio je i prije sklapanja pisanog Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom 1998. godine. Na temelju Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (Narodne novine 40/97), ista je određena u iznosu od 265,36 kn (35,22 EUR), te se djelomično plaćala iz zajedničke pričuve putem naplatne službe Ri stana, a djelomično poštanskom uputnicom najmodavcu. Zaštićena najamnina nije se mijenjala do 31. listopada 2005. godine, a zatim je, s jednakim modelom plaćanja, iznosila kako slijedi: od 1.11.2005. do 19.4.2010. iznosila je 409,49 kn (54,35 EUR), od 20.4.2010. do 17.9.2012. iznosila je 453,30 kn (60,16 EUR), od 18.9.2012. do prestanka ugovora o najmu 5.8.2022. iznosila je 468,29 kn (62,15 EUR). Ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom za stan u vlasništvu tužiteljice prestao je s danom smrti zaštićenog najmoprimca ĆČ, **.**.2022.. Predaja stana u posjed tužiteljici izvršena je u rujnu 2022. godine od strane nasljednika zaštićenog najmoprimca. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci broj Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2019. (utemeljenom na presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014.), u postupanju Republike Hrvatske u odnosu na reguliranje zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu, ima protupravnosti, jer takvo postupanje predstavlja povredu odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a zbog povrede Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine. Prema daljnjem stajalištu Vrhovnog suda RH zauzetom u navedenoj odluci (broj Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2019.), vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine. U predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014. utvrđeno je da je na vlasnike stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci stavljen nerazmjeran i pretjeran teret bez postignute potrebne ravnoteže između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija - „Narodne novine“- Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) zbog čega se utvrđena povreda Konvencije proteže i izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva u navedenom predmetu ESLJP pa je Republika Hrvatska obvezana na poduzimanje odgovarajućih zakonodavnih i drugih općih mjera obzirom da je Konvencija prema članku 141. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14) po pravnoj snazi iznad zakona. Stoga, za razdoblje od stupanja na snagu Konvencije 5. studenog 1997. godine do 5. kolovoza 2022. godine, odnosno za vrijeme odnosa ugovora o najmu između tužiteljice VČ i ĆČ, podnositeljica zahtjeva VČ ima pravo na nadoknadu štete od Republike Hrvatske u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine. Takvo stajalište zauzeo je i Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama “ V protiv Republike Hrvatske”, br. 25815/14, od 4.10.2016. i “Statileo protiv Republike Hrvatske”, br. 12027/10, od 10.7.2014. godine. Tržišna najamnina za razdoblje trajanja najma koju je podnositeljica zahtjeva mogla ostvariti davanjem u najam stan u svojem vlasništvu, a uzimajući u obzir karakteristike i površinu stana koje utječu na visinu najamnine, iznosila bi kako slijedi: u razdoblju od 1.10.1998. do 31.12.2001. 265,45 EUR (2.000,00 kn) mjesečno, odnosno 10.352,38 EUR (78.000,00 kn) za navedenih 39 mjeseci, u razdoblju od 1.1.2002. do 31.12.2012. 331,81 EUR (2.500,00 kn) mjesečno, odnosno 43.798,53 EUR (330.000,00 kn) za navedena 132 mjeseca, u razdoblju od 1.1.2013. do 31.12.2018. 398,17 EUR (3.000,00 kn) mjesečno, odnosno 28.668,13 EUR (216.000,00 kn) za navedena 72 mjeseca u razdoblju od 1.1.2019. do 5.8.2022. 530,89 EUR (4.000,00 kn) mjesečno, odnosno 22.828,32 EUR (172.000,00 kn) za navedena 43 mjeseca. Slijedom navedenoga, tržišna najamnina za razdoblje trajanja predmetnog najma koju bi podnositeljica zahtjeva ostvarila na tržištu iznosila bi ukupno 105.647,36 EUR (796.000,00 kn). Podnositeljica zahtjeva je za trajanja predmetnog najma s osnova zaštićene najamnine, opisane u toč. II. ovog zahtjeva, primila ukupan iznos od 15.015,03 EUR (113.130,78 kn). Razlika između tržišne najamnine koju bi podnositeljica zahtjeva ostvarila stavljanjem stana na tržište u razdoblju trajanja najma u iznosu od 105.647,36 EUR (796.000,00 kn), te zaštićene najamnine koju je podnositeljica zahtjeva u predmetnom razdoblju primila, odnosno 15.015,03 EUR (113.130,78 kn), iznosi 90.632,32 EUR (682.869,22 kn), a na koji iznos valja zaračunati zakonsku zateznu kamatu i to na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća (prvog dana u mjesecu za najamninu za prethodni mjesec). Tužiteljica se obratila Republici Hrvatskoj zahtjevom za mirno rješavanje spora 12. listopada 2022. godine i isti dopunila dopisom N-DO-166/2022 od 17. studenog 2022. godine te je tako ispunila obvezu iz čl. 186a st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22). Sukladno čl. 186a st. 5. Zakona o parničnom postupku, ako zahtjev ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od 3 mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnome sudu. Kako Republika Hrvatska u roku od 3 mjeseca od podnošenja zahtjeva nije odlučila o zahtjevu, ispunjeni su uvjeti za podnošenje tužbe. Radi lakšeg obračuna krajnjeg iznosa, a s obzirom na promjene iznosa zaštićene najamnine sredinom pojedinih mjeseca, za mjesec travanj 2010. godine i rujan 2012. godine uzeta je u obzir zaštićena najamnina iz nadolazećeg mjeseca. Dakle, obračunati su iznosi kao da je tužiteljica primila veći iznos zaštićene najamnine te je tako smanjen iznos za koji se traži isplata. Pri konverziji kune u euro, primijenjen je fiksni tečaj: 1 EUR = 7,53450 kn.. U postupanju tuženice u odnosu na reguliranje zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu ima protupravnosti, jer takvo postupanje predstavlja povredu Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenog prava vlasništva. Naime, sustav zaštićenog najma, uveden Zakonom o najmu stanova kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola uz Konvenciju za zaštitu prava i temeljnih sloboda (presuda Europskog suda za zaštitu ljudskih prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014.). Zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, tužena je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu i to od početka Ugovora o najmu 1. listopada 1998. budući da je tada već stupila na snagu Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (5. studenoga 1997.). Takvo stajalište sadržano je u toč. 29. Odluke “Mirošević – Anzulović protiv Republike Hrvatske”, br. 25815/14, od 4. listopada 2016. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da joj isplati iznos od 90.632,32 eura s pripadajućim zateznim kamatama uz naknadu parničnog troška.
2. Tužena je u odgovoru na tužbu u bitnom osporila osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije i prigovor zastare. Ne spori pravo vlasništva tužiteljice predmetnog stana niti činjenicu da je IČ imao stečeno stanarsko pravo na predmetnom stanu prema propisima koji su vrijedili do stupanja na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18., 105/20., dalje ZNS), slijedom čega je tog dana ex lege stekao prava i obveze najmoprimca, a na adresi tog stana je imao prijavljeno prebivalište od 2. veljače 1962. do svoje smrti 5. kolovoza 2022. Tužena, međutim, ističe da je IČ temeljem rješenja o nasljeđivanju ovog suda poslovnog broja O-1472/2003. od 15. listopada 2003., pod brojem Z-640/04 bio uknjižen kako vlasnik stana u [adresa], površine 42,30 m, [broj poduloška] KPU Plase, a koji stan je otuđio Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 25. svibnja 2012., a također da je vlasnik nekretnina u k. o. [katastarska općina]. U trenutku stjecanja vlasništva useljivog stana na strani ĆČ nastupile su okolnosti koje predstavljaju zakonsku prepreku za ostvarivanje prava na zaštićenu najamninu, slijedom čega je podnositeljica imala mogućnosti zahtijevati od suda raskid Ugovora o najmu stana te iseljenje najmoprimca, pozivom na članak 31. stavak 2. ZNS-a. Tužiteljica je imala mogućnost provjerom podataka u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeka saznati za činjenicu da je najmoprimac stekao vlasništvo useljivog stana u [adresa]. Stoga da je propuštanjem odgovarajućih pravnih radnji protiv najmoprimca u pravno mjerodavno vrijeme doprinijela nastanku štete. Tužena navodi i kako je u razdoblju od 1. rujna 2018. prema članku 28a Zakona o najmu stanova tužiteljica kao najmodavac bila ovlaštena obračunati i primati povećani iznos zaštićene najamnine i to do 14. rujna 2020. kada je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, posl. br. U-I-3242/2018, ta odredba ukinuta, što tužiteljica nije učinila. Stoga, sve da je najmoprimac i imao pravo na zaštićenu najamninu (što se osporava), na taj je način tužiteljica doprinijela vlastitoj šteti. Tužena spori i da je tužiteljica mogla na tržištu ostvarivati najamninu za predmetni stan u iznosu od 4.000,00 kuna mjesečni, jer prema dosadašnjoj praksi i iskustvu stanovi u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci u pravilu nisu u takvom stanju da bi se za njih mogla postići tržišna cijena najma koju postižu po lokaciji i površini usporedivi stanovi jer vlasnici nisu vršili nikakva investicijska ulaganja i nisu ih adaptirali. Tužiteljica nije dostavila nikakve dokaze o troškovima održavanja stana jer ih nije ni imala, pa visina pretpostavljene tržišne najamnine nije opravdana. Također se ističe da najamnina kao prihod potpada pod odredbe Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18 i 121/19), te predstavlja dohodak od imovine koji, sukladno navedenom Zakonu, predstavlja razliku između najamnine i izdataka u visini od 30%, te bi zatim na ovaj iznos valjalo platiti porez na dohodak sukladno odredbi čl. 50. Zakona o porezu po stopi od 12% godišnje, odnosno od siječnja 2021. po stopi od 10% te prirez po stopi od 14% (Grada Rijeka).
3. Nakon što je provedeno vještačenje po vještaku građevinske struke tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev te potražuje isplatu iznosa navedenog u izreci presude. Budući da je takav zahtjev snižen u odnosu na prvotno postavljeni za 20.210,51 eura, valjalo je primijeniti pravila o povlačenju tužbe. Budući da se tužena nije izjasnila takvom djelomičnom povlačenju tužbe u roku od 15 dana računajući od kad je zaprimila podnesak tužiteljice u kojem je sadržana takva dispozicija, pozivom na članak 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP-a) smatra se da je na povlačenje pristala te je riješeno kao u izreci rješenja.
4. U pogledu dopuštenosti ove tužbe, a s obzirom na to da je tuženica Republika Hrvatska, treba reći da je uvidom u dokumentaciju priloženu listu 62-64 spisa (Zahtjev za mirno rješenje spora od 12. listopada 2022.) utvrđeno da se tužiteljica obratila Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci sa zahtjevom za mirno rješenje spora 12. listopada 2022., a prema stanju u spisu o njemu nije odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja. Stoga je tužba dopuštena, pozivom na članak 186.a stavak 5. ZPP-a.
5. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužiteljice radi naknade štete u visini razlike između zaštićene najamnine koju je za najam svog stana u [adresa], primala u razdoblju počev od listopada 1998. do uključivo kolovoza 2022. i tržišne najamnine, u ukupnom iznosu od 70.421,81 eura. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na tvrdnji da trpi štetu jer su joj zaključenjem ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom ograničena njezina vlasnička prava u pogledu predmetne nekretnine i da je takav teret prekomjeran, a da se radi o stanu čijim bi tržišnim iznajmljivanjem kroz utuženo razdoblje mogla ostvariti mjesečnu zaradu od 265,45 do 530,89 eura neto.
6. Sud je proveo dokaz uvidom u izvadak iz zemljišne knjige, Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 1. listopada 1998., Izračun zaštićene najamnine od 22. listopada 1998., Izračun zaštićene najamnine od 14. veljače 2006., dopis Grada Rijeke tužiteljici od 9. rujna 2022., Izračun zaštićene najamnine od 9. rujna 2022., dopis Rumata d.o.o. tužiteljici od 9. studenoga 2022., dopis Ri-Stana d.o.o. tužiteljici od 11. listopada 2022., Izvadak iz matice umrlih za ĆČ, izvadak iz zemljišne knjige za [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], izvadak iz zemljišne knjige za zemljišnoknjižni uložak [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a provedeno je i građevinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Marku Agbabi na okolnost tržišne najamnine koja se mogla ostvariti iznajmljivanjem stana na adresi [adresa] u [adresa], površine 86,86 m2, koji se sastoji od dvije sobe s nusprostorijama i drvarnice u razdoblju od 1. listopada 1998. do 1. kolovoza 2022.
7. U odnosu na dokazne prijedloge ističe se i to da je tužena predložila da sud po službenoj dužnosti pribavi ispravu iz zbirke isprava zemljišnoknjižnog odjela ovog suda pod brojem Z-8162/12 (kupoprodajni ugovor od 25. svibnja 2012.), no s obzirom na to da se radi o ispravi koja se nalazi u javnoj evidenciji i koju stoga stranka može sama pribaviti, sud je tuženu raspravnim rješenjem od 20. studenoga 2023. pozvao u smislu članka 232. stavak 1. ZPP-a da sama podnese predmetnu ispravu u roku 15 dana, što ista nije učinila ni u danom roku niti naknadno, pa taj dokaz nije proveden. Isto tako, sud je po prijedlogu tužene od Porezne uprave zatražio podatak o tržišnoj vrijednosti stana u [adresa], površine 42,30 m2 na dan 25. svibnja 2012., no Porezna je uprava dopisom od 1. veljače 2024. izvijestila sud da raspolaže samo podacima od 1. siječnja 2018. nadalje, pri čemu tužena, nakon što je o tome obaviještena, nije stavila kakav drugi dokazni prijedlog radi utvrđenja vrijednosti nekretnine u vlasništvu zaštićenog najmoprimca.
8. U odnosu na pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva najprije valja istaknuti da među strankama nije sporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju (listopada 1998. do uključivo kolovoza 2022. ) bila vlasnicom stana u [adresa] i da je s FČ imala zaključen ugovor o najmu tog stana sa zaštićenom najamninom, na čijoj je adresi IČ imao prijavljeno prebivalište do svoje smrti 5. kolovoza 2022., no sporno jesu li u tom razdoblju na strani ĆČ IČ stjecanjem prava vlasništva stana u [adresa], površine 42,30 m2 nastupile u okolnosti koje predstavljaju zakonsku prepreku za ostvarivanje prava na zaštićenu najamninu te je li tužiteljica time što u svezi s time nije postupila u skladu s člankom 31. stavak 2. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18., 105/20., dalje ZNS) doprinijela nastanku štete ili tome da ona bude veća.
9. Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske donio presudu u kojoj je utvrdio je da je došlo do podnositeljeve povrede na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Europski sud je najprije utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja, budući da zaštićeni najam za posljedicu ima niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine. Najmodavci, posebice, ne mogu ostvariti to pravo u smislu fizičkog posjedovanja, budući da stanari ostaju u stanu na neodređeno vrijeme, te su njihova prava u pogledu iznajmljivanja stana, uključujući pravo na dobivanje tržišne najamnine i pravo na otkaz najma, u značajnoj mjeri pogođena nizom zakonskih ograničenja. Ta su ograničenja nemogućnost ili neznatna mogućnost izbora najmoprimca ili bitnih sastojaka ugovora; ograničenje prava na otkaz ugovora o najmu na osnovi vlastite ili potrebe srodnika za smještajem; sustav zaštićenog najma nema odgovarajuća procesna jamstva u cilju postizanja ravnoteže između interesa zaštićenih i ostalih najmoprimaca; ostale obveze najmodavca potencijalno uključuju značajne izdatke s njihove strane (stan održavati u stanju prikladnom za stanovanje, plaćati zajedničku pričuvu, pravo na ostvarivanje zarade od najma podložno je brojnim ograničenjima jer je često zaštićena najamnina niža od troškova zajedničke pričuve). Europski sud je utvrdio i da je takvo miješanje države bilo opravdano i to jer je bilo utemeljeno na Zakonu o najmu stanova i Uredbi o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine, a ti su propisi težili cilju koji je u općem interesu – društvenoj zaštiti stanara te time za cilj imaju promicanje gospodarske dobrobiti države i zaštitu prava drugih. Međutim, Europski sud, imajući u vidu: (a) prvenstveno, niski iznos zaštićene najamnine koju je podnositelj zahtjeva imao pravo primati i financijske terete koji su mu kao najmodavcu nametnuti zakonom, što je značilo da je mogao ostvariti tek minimalnu dobit od najma svog stana; (b) činjenicu da je podnositeljev stan bio zauzet tijekom dugog razdoblja i da nije mogao ući u posjed ili iznajmiti svoj stan po tržišnim uvjetima za svoga života; te u svjetlu (c) prethodno navedenih ograničenja prava najmodavaca u pogledu otkaza zaštićenog najma i nepostojanja odgovarajućih procesnih jamstava za postizanje ravnoteže između konkurentnih interesa najmodavaca i zaštićenih najmoprimaca, ne pronalazi zahtjeve općeg interesa koji bi mogli opravdati tako sveobuhvatna ograničenja podnositeljevih vlasničkih prava i nalazi da u konkretnom predmetu nije postojala pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru. Umjesto toga, na podnositelja zahtjeva kao najmodavca stavljen je nerazmjeran i pretjerani pojedinačni teret, budući da je morao snositi većinu socijalnih i financijskih troškova stambenog zbrinjavanja zaštićenog najmoprimca i članova njegove obitelji. Slijedi da hrvatske vlasti, bez obzira na široku slobodu procjene, u ovom predmetu nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
10. Dakle, sustav zaštićenog najma, uveden ZNS-om, kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju 5. studenog 1997. godine, pa stoga Konvencija, sukladno članku141. Ustava Republike Hrvatske predstavlja dio njezinog unutarnjeg pravnog poretka te je kao država potpisnica dužna osigurati primjenu Konvencije u okviru vlastitog pravnog sustava. Zbog povrede Konvencijom ( a i Ustavom) zajamčenog mirnog uživanja prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Odgovornost Republike Hrvatske predstavlja propuštanje da odgovarajućim propisima na prihvatljiv i pravičan način uredi pravni status vlasnika stanova kao najmodavaca i zaštićenih najmoprimaca koji u tom svojstvu koriste njihove stanove. Republika Hrvatska opisanim pasivnim držanjem (propuštanjem) prouzročila štetu vlasnicima stanova koje koriste zaštićeni najmoprimci u smislu odredbe članka 1045. u vezi s člankom 1046. ZOO, a ta se šteta sastoji u nemogućnosti naplate odgovarajuće najamnine za stan, pa ju je dužna naknaditi jer nije dokazala da je šteta nastala bez njezine krivnje, slijedom čega je neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije.
11. U odnosu na navode tuženice da je zaštićeni najmoprimac IČ za vrijeme trajanja ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom stekao useljiv stan u [adresa] površine 42,30 m2, zbog čega su nastupile okolnosti koje predstavljaju zakonsku prepreku za ostvarivanje prava na zaštićenu najamninu, sud je na temelju izvatka iz zemljišne knjige za [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] utvrdio da je IČ zaista na temelju rješenja o nasljeđivanju poslovnog broja O-1472/03 od 15. listopada 2003. uknjižio pravo vlasništva na dvosobnom stanu broj 16 na prvom katu zgrade u [adresa], površine 42,30 m2, te je bio upisan kao vlasnik tog stana od 19. siječnja 2004. do 28. svibnja 2012., kada ga je na temelju kupoprodajnog ugovora stekla ČČ, a također je utvrđeno da je vlasnik nekretnina upisanih u zemljišnoknjižni uložak [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].
12. Odredbom članka 31. stavak 2. ZNS-a propisano je da pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan. Budući da tuženica tvrdi da je najmoprimac IČ imao u vlasništvu useljiv stan, tu je tvrdnju dužna i dokazati (članak 219. stavak 1. ZPP-a), što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Naime, iz dostavljenog izvatka iz zemljišne knjige nije bilo moguće utvrditi stanje te nekretnine (osobito predstavlja li stan u [adresa] u [adresa] useljiv stan) niti njezinu vrijednost, kao niti vrijednost nekretnina upisanih u k. o. [katastarska općina], a upravo su to okolnosti o kojima bi moglo ovisiti pravo najmoprimca na zaštićenu najamninu u smislu članka 31. stavak 2. ZNS-a. Kao što je već rečeno, tuženica je na okolnost vrijednosti (ali ne i stanja) nekretnine iz [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] predložila provođenja dokaza uvidom u kupoprodajni ugovor od 25. svibnja 2012. te pribavom podataka od Porezne uprave, no ti dokazi nisu provedeni iz razloga navedenih u odlomku 7. obrazloženja ove presude.
13. S obzirom na tvrdnje tuženice da je tužiteljica bila dužna provjeravati imovinsko stanje najmoprimca u svezi članka 11. i članka 9. stavka 4. Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine ("Narodne novine" broj 91/96. i 117/05.), ističe se da je to zaista bila njezina obveza, ali isključivo u svrhu izračuna zaštićene najamnine, koja među ugovornim strankama za vrijeme trajanja najma očito nije bila sporna. Ovdje se ukazuje na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev 1129/2022-2 od 9. svibnja 2023., koje prihvaća i ovaj sud, da u situaciji kad je već uređen odnos najmodavca i zaštićenog najmoprimca u pogledu visine zaštićene najamnine, svaki treći koji tvrdi da nije istinito ono što su stranke ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom ugovorile, odnosno da visina zaštićene najamnine nije pravilno izračunata, to mora i dokazati. Suprotno shvaćanje, po kojem bi na najmodavcu bio teret dokazivanja da je visina zaštićene najamnine naznačena u ugovoru o najmu izračunata (ne)pravilno, nametalo bi najmodavcu nerazuman i time neprihvatljiv teret da dokazuje ono što niti ne tvrdi - da ugovor koji je sklopio s najmoprimcem ne sadrži istinit ili pravilan sadržaj (ili da stvarni sadržaj sklopljenog ugovora ne odgovara njegovom nedvosmislenom pisanom sadržaju), dakle za njega negativnu činjenicu, čak i nepovoljnu - da izračun zaštićene najamnine (do kojeg je već došao i s kojim se izračunom zaštićeni najmoprimac suglasio) nije sačinio pravilno ili, još konkretnije, da postoje razlozi koji ne opravdavaju visinu zaštićene najamnine koju je sam utvrdio i potom ugovorio sa zaštićenim najmoprimcem, to sve iako visina zaštićene najamnine i pravilnost njezina utvrđenja, sa svim okolnostima i uvjetima po kojima se ona izračunava, za njega kao niti za drugu stranku ugovora nije niti sporna.
14. U konkretnom slučaju tuženica nije dokazala ni da je zaštićeni najmoprimac imao u vlasništvu useljivu kuću ili stan niti da su njegove imovinske prilike bile takve da bi opravdavale plaćanje više zaštićene najamnine, odnosno tržišnu najamninu.
15. U odnosu na prigovor zastare najprije treba reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev 1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. zauzeo stav da se tražbina vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci odnosi na naknadu štete - gubitak zarade od najamnine, koja dospijeva mjesečno te se primjenjuje zastarni rok propisan člankom 230. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO), koji određuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
16. Europski sud za ljudska prava je u odlukama Hegediš protiv Hrvatske i Arambašin protiv Hrvatske utvrdio da podnositelji zahtjeva nisu mogli djelotvorno osporavati iznos zaštićene najamnine sve do 6 mjeseci nakon što ustalila domaća sudska praksa prema kojoj su vlasnici stanova mogli tražiti naknadu za razliku između zaštićene i tržišne najamnine. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci U- III-3482/2021 od 3. listopada 2023. implementirao gore navedeno stajalište ESLJP iz odluka Hegediš protiv Hrvatske i Arambašin protiv Hrvatske te je izrazio stav da se vlasnicima stanova u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske odnosno prije promjene pravnog stajalište Vrhovnog suda izraženog u rješenju broj Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva. Sve navedeno ima za posljedicu da je sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna tek od 19. lipnja 2019. i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare propisani člankom 230. stavkom 1. ZOO-a.
17. Slijedom navedenog, tužiteljica je računajući od 19. lipnja 2019. do isteka zastarnog roka iz članka 230. stavak 1. ZOO-a, odnosno do 19. lipnja 2022. mogla zahtijevati ispunjenje cjelokupne naknade štete prouzročene povredom prava na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda dospjele do 19. lipnja 2019., nakon čega je potraživanje na ime naknade štete dospjele do 19. lipnja 2019. zastarjelo.
18. Kako je tužba podnesena nakon 19. lipnja 2022., konkretno 8. ožujka 2023., to se zastarni rokovi imaju računati prema odredbi članku 215. stavak 1. u svezi članka 230. stavak 1. ZOO prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno od saznanja oštećenika za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
19. Tužiteljica je, kao oštećenica, s obzirom na tada već ustaljenu sudsku praksu prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., za gubitak zarade od najamnine koji je pretrpjela nakon 19. lipnja 2019. saznala u trenutku kad je taj gubitak nastao, a kako se radi o tražbini koja dospijeva mjesečno tužiteljica je naknadu štete po toj osnovi mogla zahtijevati prvog dana u mjesecu koji je slijedio mjesec u kojem je tu zaradu izgubila.
20. Što se tiče zastarnog roka treba reći i to da je prema članku 186. a stavak 3. ZPP-a podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora zastalo zastarijevanje predmetnog potraživanja. Kako zastoj zastarijevanja utječe na rokove, propisano je pravilima obveznog prava (članak 238. ZOO-a). Tako je propisano da ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane. Ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok zastare. Pravni učinak zastoja zastarijevanja je u tome da za vrijeme do tri mjeseca u kojem se može odgovoriti na zahtjev za mirno rješenje spora, zaustavlja se tijek zastarijevanja potraživanja koje je predmet spora. Slijedom navedenog, zastarijevanje koje je počelo teći prije nego što je tužiteljica podnijela zahtjev za mirno rješenje spora, a zaustavilo je daljnji tijek zastare, nastavlja teći nakon proteka tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, zastarijevanje je zastalo u razdoblju od 12. listopada 2022. do 12. siječnja 2023., nakon čega se tijek zastare nastavio. Jasno, zastarijevanje je zastalo samo za ona potraživanja koja već tada nisu bila zastarjela, a to su ona dospjela nakon 12. listopada 2019. No i u odnosu na potraživanja dospjela nakon 12. listopada 2019. i to konkretno za potraživanja dospjela 1. studenoga 2019. i 1. prosinca 2019., uvažavajući zastoj zastarijevanja, zastara je nastupila 1. veljače 2023. i 1. ožujka 2023., dakle prije podnošenja ove tužbe.
21. Stoga su u konkretnom slučaju, uz tražbine na ime naknade štete dospjele do 19. lipnja 2019., zastarjele i sve tražbine dospjele do 1. siječnja 2020., pozivom na članak 230. stavak 1. ZOO-a u svezi članka 186. a stavak 3. ZPP-a, te je u tom dijelu zahtjev tužiteljice valjalo odbiti.
22. Tužiteljica kao vlasnica stana koji je u najmu zaštićenog najmoprimca ima pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine. Pri tome ona ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmila i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu. Iz istog razloga nije potrebno niti dokazivati u kakvom je nekretnina stanju jer tužiteljica, uslijed nemogućnost stupanja u posjed toga stana, nije mogla poduzimati mjere radi poboljšanja stanja nekretnine niti je bilo razumno očekivati da to čini jer takvim ulaganjem, za vrijeme trajanja ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom, za sebe ne bi mogla postići koristi u vidu dobiti na ime povećane najamnine jer ju ne bi mogla ubirati niti od zaštićenog najmoprimca niti na tržištu.
23. Iz isprava- Izračun zaštićene najamnine od 22. listopada 1998., Izračun zaštićene najamnine od 14. veljače 2006., dopis Grada Rijeke tužiteljici od 9. rujna 2022. i Izračun zaštićene najamnine od 9. rujna 2022., utvrđeno je da je zaštićena najamnina iznosila:
- u razdoblju od 22. listopada 1998. do 31. listopada 2005. 265,36 kuna (35,22 eura),
- u razdoblju od 1. studenoga 2005. do 19. travnja 2010. 409,49 kn (54,35 eura),
- u razdoblju od 20. travnja 2010. do 17. rujna 2012. 453,30 kn (60,16 eura),
- u razdoblju od 18. rujna 2012. do prestanka ugovora o najmu 5.kolovoza 2022. 468,29 kn (62,15 eura).
24. Nadalje, sud je visinu tržišne najamnine za isti stan u utuženom razdoblju utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, koji je argumentirano i stručno odgovorio na zadaću suda, a stranke na nalaz i mišljenje nisu imale primjedbi, sud je takav nalaz prihvatio. Notorno je da su to podaci o prosječnoj cijeni najma na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju, a prosjek po svojoj naravi obuhvaća i više i niže vrijednosti. Po ocjeni ovog suda upravo je to mjerodavan podatak u konkretnom slučaju jer zbog okolnosti navedenih u 22. odlomku, tužiteljica ne mora dokazivati koliku bi najamninu mogla ostvariti iznajmljujući upravo predmetni stan na tržištu, jer je stanje u kojem se nekretnina nalazi (a time i tržišna vrijednost najamnine) u utuženom razdoblju zasigurno bilo uvjetovano činjenicom da se u njemu nalazi zaštićeni najmoprimac. Zbog toga je visinu štete koju je tužiteljica pretrpjela potrebno odrediti cijeneći upravo prosječno ostvarene najamnine u usporedivim slučajevima jer je to reprezentativna vrijednost koja obuhvaća i više i niže ostvarene najamnine na toj lokaciji i to za nekretnine različitih stupnjeva uređenja.
25. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tržišna najamnina za predmetni stan iznosila kako slijedi:
- za utuženo razdoblje 1998. godine 494,84 eura
- za cijelu 1999. godinu 1.933,98 eura
- za cijelu 2000. godinu 1.933,98 eura
- za cijelu 2001. godinu 1.933,98 eura
- za prvo tromjesečje 2002. godine 478,01 eura
- za drugo tromjesečje 2002. godine 469,26 eura
- za treće tromjesečje 2002. godine 491,87 eura
- za četvrto tromjesečje 2002. godine 494, 84 eura
- za prvo tromjesečje 2003. godine 552,92 eura
- za drugo tromjesečje 2003. godine 587,73 eura
- za treće tromjesečje 2003. godine 597, 63 eura
- za četvrto tromjesečje 2003. godine 624,36 eura
- za prvo tromjesečje 2004. godine 638,88 eura
- za drugo tromjesečje 2004. godine 671,06 eura
- za treće tromjesečje 2004. godine 684,26 eura
- za četvrto tromjesečje 2004. godine 736,56 eura
- za prvo tromjesečje 2005. godine 746,13 eura
- za drugo tromjesečje 2005. godine 773,52 eura
- za treće tromjesečje 2005. godine 768,90 eura
- za četvrto tromjesečje 2005. godine 829,62 eura
- za prvo tromjesečje 2006. godine 852,06 eura
- za drugo tromjesečje 2006. godine 894, 96eura
- za treće tromjesečje 2006. godine 916,58 eura
- za četvrto tromjesečje 2006. godine 968,06 eura
- za prvo tromjesečje 2007.godine 994,62 eura
- za drugo tromjesečje 2007. godine 1.049,40 eura
- za treće tromjesečje 2007. godine 1.076,63 eura
- za četvrto tromjesečje 2007. godine 1.070,36 eura
- za prvo tromjesečje 2008. godine 1.059,96 eura
- za drugo tromjesečje 2008. godine 1.081,41 eura
- za treće tromjesečje 2008. godine 1.124,64 eura
- za četvrto tromjesečje 2008. godine 1.096,43 eura
- za prvo tromjesečje 2009. godine 1.080,92 eura
- za drugo tromjesečje 2009. godine 1.056,83 eura
- za treće tromjesečje 2009. godine 1.051,55 eura
- za četvrto tromjesečje 2009. godine 1.026,63 eura
- za prvo tromjesečje 2010. godine 1.010,13 eura
- za drugo tromjesečje 2010. godine 1.020,20 eura
- za treće tromjesečje 2010. godine 991,49 eura
- za četvrto tromjesečje 2010. godine 1.013,43 eura
- za prvo tromjesečje 2011. godine 999,24 eura
- za drugo tromjesečje 2011. godine 1.025,15 eura
- za treće tromjesečje 2011. godine 1.025,97 eura
- za četvrto tromjesečje 2011. godine 1.030,59 eura
- za prvo tromjesečje 2012. godine 1.025,64 eura
- za drugo tromjesečje 2012. godine 1.013, 93 eura
- za treće tromjesečje 2012. godine 1.006,50 eura
- za četvrto tromjesečje 2012. godine 962,45 eura
- za prvo tromjesečje 2013. godine 974, 33 eura
- za drugo tromjesečje 2013. godine 969,87 eura
- za treće tromjesečje 2013. godine 986,04 eura
- za četvrto tromjesečje 2013. godine 959,64 eura
- za prvo tromjesečje 2014. godine 951,56 eura
- za drugo tromjesečje 2014. godine 964,92 eura
- za treće tromjesečje 2014. godine 946,44 eura
- za četvrto tromjesečje 2014. godine 947,43 eura
- za prvo tromjesečje 2015. godine 930,77 eura
- za drugo tromjesečje 2015. godine 907,50 eura
- za treće tromjesečje 2015. godine 921,69 eura
- za četvrto tromjesečje 2015. godine 926,31 eura
- za prvo tromjesečje 2016. godine 937,86 eura
- za drugo tromjesečje 2016. godine 924,66 eura
- za treće tromjesečje 2016. godine 938,19 eura
- za četvrto tromjesečje 2016. godine 934,40 eura
- za prvo tromjesečje 2017. godine 942,32 eura
- za drugo tromjesečje 2017. godine 982,25 eura
- za treće tromjesečje 2017. godine 971,85 eura
- za četvrto tromjesečje 2017. godine 1.001,55 eura
- za prvo tromjesečje 2018. godine 1.018,71 eura
- za drugo tromjesečje 2018. godine 1.007,49 eura
- za treće tromjesečje 2018. godine 1.034,06 eura
- za četvrto tromjesečje 2018. godine 1.045,94 eura
- za prvo tromjesečje 2019. godine 1.093,62 eura
- za drugo tromjesečje 2019. godine 1.098,90 eura
- za treće tromjesečje 2019. godine 1. 087,85 eura
- za četvrto tromjesečje 2019. godine 1.109,13 eura
- za prvo tromjesečje 2020. godine 1.155,50 eura
- za drugo tromjesečje 2020. godine 1. 163,91 eura
- za treće tromjesečje 2020. godine 1. 169,52 eura
- za četvrto tromjesečje 2020. godine 1.175,96 eura
- za prvo tromjesečje 2021. godine 1. 223,81 eura
- za drugo tromjesečje 2021. godine 1.238, 00 eura
- za treće tromjesečje 2021. godine 1.272,98 eura
- za četvrto tromjesečje 2021. godine 1.313,40 eura
- za prvo tromjesečje 2022. godine 1.357,29 eura
- za drugo tromjesečje 2022. godine 1.396,40 eura
- za treće tromjesečje (utuženo razdoblje) 2022. godine 478,61 eura.
26. Budući da je tužiteljica zahtijeva naknadu štete upravo u iznosu koji predstavlja razliku između tržišne i zaštićene najamnine, tužbeni je zahtjev (u dijelu koji se ne odnosi na zastarjele tražbine) valjalo prihvatiti. Tužiteljici na dosuđene iznose pripada i zatezna kamata. Predmetna tražbina tužiteljice odnosi se na naknadu štete-gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno. Zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO-a), a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (članak 1086. ZOO-a), a to je prvi dan u mjesecu koji slijedi mjesec u kojem je tužiteljica izgubila zaradu. Visina zatezne kamate određena je u skladu s člankom 29. stavak 2. ZOO-a.
27. Nisu osnovani navodi tuženice da je tužiteljica u razdoblju od 1. rujna 2018. prema članku 28a Zakona o najmu stanova kao najmodavac bila ovlaštena obračunati i primati povećani iznos zaštićene najamnine i to do 14. rujna 2020. kada je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, posl. br. U-I-3242/2018, ta odredba ukinuta, a time što to nije učinila da je doprinijela vlastitoj šteti. Naime, ne može se tužiteljici stavljati na teret što nije postupila u skladu s odredbom koja nije u skladu u Ustavom Republike Hrvatske.
28. Konačno, u odnosu na navode tuženice da štetu koju je tužiteljica pretrpjela valja odmjeriti uzimajući u obzir i porez na dohodak koji bi ista bila dužna platiti na iznos tržišne najamnine, valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu. U presudi S i C protiv Republike Hrvatske pod toč. 64. Europski sud za ljudska prava je ponovio svoje shvaćanje izneseno u predmetu Statileo da naknada takve materijalne štete treba pokriti razliku između zaštićene najamnine, za koju je sud utvrdio da je neodgovarajuća i odgovarajuće najamnine. Pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način, za pretežni broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Vrhovni sud Republike Hrvatske ističe i da je kategorija tržišne cijene prilično egzaktna te se visina štete vlasnicima može utvrditi na jasan i transparentan način. Takav način utvrđivanja štete, vlasnicima omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom što je i ustavna funkcija Vrhovnog suda. Konačno, u citiranim predmetima Europski sud za ljudska prava dosudio je strankama naknadu štete u visini razlike između zaštićene i tržišne najamnine.
29. Tužiteljici, dakle, pripada naknada imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, bez eventualnih umanjenja po osnovi poreza na dohodak, jer takva naknada na objektivan način predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova.
30. Takvo stajalište potvrđeno je i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-3417/2024-2 od 3. rujna 2024., u kojem je taj sud odbio prijedlog za dopuštenje revizije na postavljeno pitanje je li visinu štete u pravno i činjenično usporedivoj situaciji potrebno utvrditi kao visinu razlike između tržišne najamnine umanjene za pripadajuću zaštićenu najamninu te pripadajućeg poreza na dohodak od najma uz prirez, uz obrazloženje da je o tome što predstavlja tu razliku na koju vlasnik stana na kojem postoji pravo stanovanja zaštićenog najmoprimca ovaj sud je odgovorio u odlukama broj Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018. (citiranoj u odlomku 28. obrazloženja ove presude) i Rev-1104/2018 od 22. siječnja 2019. pa stoga da nema potrebe po ocjeni tog suda preispitivati tu sudsku praksu.
31. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavak 4. ZPP-a. Sud je prilikom ocjene uspjeha u sporu imao u vidu da se u konačnici radilo o (djelomično) utemeljenom zahtjevu, koji tužiteljica ne bi mogla ostvariti da nije ustala ovom tužbom (na taj način i Europski sud za ljudska prava, predmet Čolić protiv Hrvatske, broj 49083/18, presuda od 18. studenoga 2021.). Tako je ocijenjeno da je tužiteljica uspjela sa dokazivanjem u pogledu osnove zahtjeva u cijelosti, a u pogledu visine zahtjeva 16,08%. Polazeći od toga, sud je utvrdio da ukupan uspjeh tužiteljice u sporu iznosi 58,04% (100% na ime osnova + 16,08 % na ime visine, dijeljeno sa 2), čime je uspjeh tuženika 41,94%, pa proizlazi da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima te je sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove.
32. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.
U Opatiji 13. veljače 2025.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u 4 primjerka putem ovog suda, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljici po punomoćniku
2. Tuženici po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci
