Poslovni broj: Usž-3857/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja ABC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za drugostupanjski postupak, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 53969486500, radi troškova privremenog zastupnika, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI- 629/24-6 od 16. kolovoza 2024., na sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-629/24-6 od 16. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-552-02/20-07/1, URBROJ: 524-11/1-24- 5 od 15. ožujka 2024.

2. Osporavanim rješenjem tuženika od 15. ožujka 2024. usvojena je žalba tužitelja (točka I.) te je povodom te žalbe, koja je bila izjavljena radi ne donošenja odluke o zahtjevu za isplatu naknade skrbniku (privremenom zastupniku) od 27. kolovoza 2012., odbačen zahtjev odvjetnika CZ od 27. kolovoza 2012. za isplatu naknade skrbniku (privremenom zastupniku) radi nenadležnosti (točka II.)

3. Tužitelj žalbom pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede pravila postupka. Ističe da javni sektor, koji uključuje sudove i javnopravna tijela, ne može bez naknade koristiti privatne resurse odvjetnika koji su angažirani za obavljanje specifičnih pravnih poslova. Navodi da ga je Općinski sud u Požegi, kao odvjetnika, imenovao privremenim zastupnikom (skrbnikom) EZ, osobi nepoznatog boravišta, radi zaštite njezinih prava i interesa. Smatra da mu tuženik oduzima pravo na naknadu za obavljeni rad, što predstavlja kršenje osnovnih prava poduzetnika te stvara nepravedne uvjete jer je kao odvjetnik pružao usluge bez naknade, što je suprotno osnovnim načelima tržišnog gospodarstva i zaštite privatnog vlasništva. Ističe da članak 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14.) jamči pravo vlasništva, kao jedno od temeljnih prava građana. Navodi da odbijanje javnopravnih tijela da mu isplate naknadu za pravne usluge, koje je pružio u okviru svojih profesionalnih dužnosti odvjetnika, a po nalogu suda, predstavlja povredu ustavnog jamstva prava vlasništva. Smatra da je u kontekstu angažmana odvjetnika od strane javnopravnog tijela neosnovano pozivanje prvostupanjskog suda na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2018., prema kojem je sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika tuženika dužan predujmiti tužitelj, a troškovi predujma ulaze u parnični trošak. Ističe da to shvaćanje nije primjenjivo na predmetni slučaj jer se ovdje radi o upravnom, a ne parničnom postupku i jer je njega kao odvjetnika imenovao sud, a ne stranka u postupku. Nadalje navodi da je odgovornost za isplatu naknade na tijelu koje je odvjetnika imenovalo, a naknadno se troškovi mogu regulirati između sudionika u postupku. Poziva se na presudu Europskog suda za ljudska prava u slučaju Bertuzzi protiv Francuske (zahtjev br. 36378/97) u kojem je zauzet stav da država mora osigurati pravičnu naknadu za rad odvjetnika koji je imenovan po službenoj dužnosti, jer rad koji obavlja odvjetnik u takvim okolnostima predstavlja oblik vlasništva zaštićen člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe („Narodne novine - Međunarodni ugovori", 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.- dalje: Konvencija). Navodi da je ta presuda relevantna za njegov slučaj jer potvrđuje da država, uključujući javnopravna tijela kao što je tuženik, mora osigurati naknadu za rad odvjetnika koji je po nalogu suda djelovao kao privremeni skrbnik, a ignoriranje te obveze predstavlja povredu prava vlasništva, zaštićenog Konvencijom. Ističe da je prema Zakonu o općem upravnom postupku („Narodne novine", 47/09. i 110/21. - dalje: ZUP) tuženik bio dužan riješiti zahtjev za naknadu ili ga proslijediti nadležnom tijelu koje je moglo osigurati isplatu. Smatra da odbacivanje zahtjeva zbog nenadležnosti bez upute prema nadležnom tijelu predstavlja grubo kršenje postupovnih prava i ostavlja ga bez zaštite legitimnih interesa. Nadalje navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir relevantne zakonske i podzakonske odredbe te se poziva na članak 188. stavak 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine", 116/03., 17/04., 136/04. i 107/07.) i članak 3. Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika („Narodne novine", 32/05.), navodeći da te odredbe propisuju pravo skrbnika na naknadu za obavljene pravne poslove, što predstavlja bitnu povredu pravila postupka. Naglašava da sud, kada imenuje privremenog skrbnika ili zastupnika, ne djeluje u vlastitom interesu niti u svoje ime, već obavlja ulogu za koju je inače ovlašteno tijelo socijalne skrbi. Pojašnjava da ta privremena mjera ima karakter hitne intervencije s ciljem zaštite prava i interesa štićenika dok se ne uspostavi trajno rješenje koje je u nadležnosti tijela socijalne skrbi. S tim u vezi navodi da sud svoje ovlasti u ovom kontekstu crpi iz zakonskih odredbi koje mu omogućuju da u situacijama hitnosti ili kada su ugrožena prava stranaka privremeno preuzme funkcije koje su inače rezervirane za tijela socijalne skrbi. Smatra da u takvim okolnostima obveza financiranja aktivnosti privremenog skrbnika ne može biti prebačena na sud koji ga je imenovao. Ističe da je tuženik odgovoran za preuzimanje tih troškova jer se radi o obavljanju poslova koji su povezani s funkcijama socijalne skrbi. Navodi da je odgovornost suda za naknadu troškova suprotna pravnom načelu prema kojem troškove takvih mjera treba snositi nadležno tijelo koje je zaduženo za zaštitu prava i interesa štićenika, a ne privremeno tijelo koje je samo interveniralo kako bi spriječilo nastanak štete ili dodatne poteškoće za stranke. Predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom ističe da Centar za socijalnu skrb Požega nije koristio usluge tužitelja i nije ga imenovao posebnim skrbnikom za potrebe upravnog postupka niti za potrebe postupka koji se vodio kod Općinskog suda u Požegi, odnosno u tom postupku nije sudjelovao u bilo kojem svojstvu, zbog čega nema obvezu osigurati rješavanje naknade troškova. Vezano za naknadu troškova za zastupanje u svojstvu privremenog zastupnika upućuje na presudu Upravnog suda Republike Hrvatske (sada Visokog upravnog suda RH), poslovni broj: Us-6623/08 od 16. prosinca 2010. kao i na druge presude ovog Suda novijeg datuma prema kojima centar za socijalnu skrb nije nadležan za donošenje odluke o naknadi troškova zastupanja pred sudom. Ističe da ĆZ nikada nije bila štićenica niti pod skrbništvom centra za socijalnu skrb u smislu Obiteljskog zakona, a ni stranka u upravnom postupku u kojem se odlučivalo o njezinim pravima, obvezama ili pravnim interesima. Predlaže da se uvažavajući dosadašnju praksu upravnih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske žalba odbije.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. - dalje: ZUS), Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.

7. Iz podataka spisa proizlazi, što među strankama nije niti sporno, da je Općinski sud u Požegi imenovao tužitelja privremenim zastupnikom ovršenici ĆZ u ovršnom postupku, poslovni broj: Ovr-560/07. sukladno članku 84. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - dalje: ZPP), a ne Centar za socijalnu skrb Požega.

8. Prema članku 84. stavku 2. točki 4. ZPP-a, sud će uz uvjet iz stavka 1. ovoga članka postaviti tuženiku privremenog zastupnika u slučaju ako je boravište tuženika nepoznato, a tuženik nema punomoćnika. Stavkom 3. istog članka ZPP-a propisano je da će sud o postavljanju privremenog zastupnika bez odgode obavijestiti centar za socijalnu skrb, a i stranke kad je to moguće. Sud može, sukladno stavku 4. istog članka ZPP-a, privremenog zastupnika postaviti i pravnoj osobi, primjenjujući na odgovarajući način prethodne stavke.

9. Obiteljskim zakonom u člancima 149. do 205. uređeno je skrbništvo, uključujući i skrbništvo za poseban slučaj (članci 167. do 173).

10. Članak 168. Obiteljskog zakona propisuje slučajeve kada će, radi zaštite pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa osobe kojoj najmanje tri mjeseca nije poznato boravište ili nije dostupna, a nema punomoćnika, centar za socijalnu skrb imenovati posebnog skrbnika.

11. Naknada skrbniku regulirana je člancima 188. i 189. Obiteljskog zakona te se primarno isplaćuje iz sredstava navedenih u članku 183. Obiteljskog zakona (sredstva odnosno imovina štićenika), a ako ona nisu dostatna, namiruju se iz sredstava socijalne skrbi.

12. Međutim, u konkretnom slučaju ne radi se o postavljanju skrbnika za poseban slučaj primjenom odredaba tog posebnog Zakona, već o imenovanju privremenog zastupnika postavljenog od suda primjenom članka 84. ZPP-a za potrebe ovršnog postupka zbog razloga propisanih člankom 84. ZPP-a.

13. U takvoj situaciji, kad ne postoji nadležnost centra za socijalnu skrb za postavljanje privremenog zastupnika, ne postoji niti njegova nadležnost za odlučivanje o naknadi za rad i zastupanje privremenog zastupnika postavljenog odlukom suda u ovršnom postupku. Polazeći od navedenog, na privremenog zastupnika imenovanog od strane suda ne odnose se propisi o naknadi troškova na teret sredstava socijalne skrbi, već je u pitanju trošak zastupanja privremenog zastupnika imenovanog iz redova odvjetnika na koje se na temelju članka 19. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine", 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05. i 121/05.), koji je u to vrijeme bio na snazi, odgovarajuće primjenjuju odredbe ZPP-a, odnosno odredbe o parničnim troškovima (članak 151. ZPP-a).

14. Nije sporno da tužitelj ima pravo na naknadu za svoj rad te ovaj Sud ne dovodi u pitanje autonomiju odvjetništva i pravo na naknadu za obavljeno zastupanje. No, prema stavu ovoga Suda, navedeno ne može dovesti do ustanovljenja nadležnosti centra za socijalnu skrb za postupanje po zahtjevu tužitelja koja ne proizlazi iz zakona.

15. Naime, centar za socijalnu skrb (upravno tijelo), prema odredbama Obiteljskog zakona nadležan je voditi upravni postupak radi postavljanja skrbnika za poseban slučaj, a koji ima pravo na naknadu za svoj rad u skladu s Pravilnikom o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika. Prema ustaljenoj sudskoj praksi (primjerice presuda Visokog upravnog suda, poslovni broj: Usž-1676/16-2 od 10. listopada 2017., u odnosu na koju je odbijena ustavna tužba odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-499/2018 od 23. svibnja 2023.), odlučivanje o pravima privremenog zastupnika nije u nadležnosti centra za socijalnu skrb. U situaciji kada upravno tijelo u upravnom postupku nije imenovalo skrbnika za poseban slučaj odnosno posebnog skrbnika osobi koja nije u mogućnosti štititi svoja prava i interese, već je to učinio općinski sud iz razloga navedenih u članku 84. stavku 2. i 4. ZPP-a, u vidu privremenog zastupnika, u ovršnom postupku radi ovrhe na nekretnini, isto upravno tijelo nije nadležno ni odlučiti o pravima tog privremenog zastupnika na naknadu troškova i nagradi za zastupanje.

16. Suprotno od naprijed iznesenog stava ne proizlazi niti iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev 1013/2021-2 od 22. ožujka 2023. te odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-335/2015 i U-III-499/2018 od 23. svibnja 2023., u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da je za odlučivanje o isplati nagrade za zastupanje privremenog zastupnika nadležan sud koji ga je postavio te da ova nagrada predstavlja trošak zastupanja na koji se odnose odredbe o parničnim troškovima, a ne propisi o naknadi troškova na teret socijalne skrbi.

17. Zaključno, valja navesti da je prvostupanjsko tijelo postupilo sukladno članku 18. stavku 2. ZUP-a te time nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

18. Tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilne primjene materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao.

19. Napominje se strankama da ovaj Sud nije razmatrao podnesak tužitelja od 28. listopada 2024. jer je zaprimljen nakon isteka roka za žalbu (rok istekao 2. rujna 2024.), kao ni podnesak tuženika od 4. prosinca 2024. jer je dostavljen sudu nakon isteka roka za odgovor na žalbu (rok istekao 2. listopada 2024.).

20. Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 147. stavak 1. ZUS-a).

21. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 13. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Radmila Bolanča Vuković